Laž kao prepreka na putu zdravih međuljudskih odnosa

Jedna od najznačajnijih prepreka na putu zdravih međuljudskih odnosa je laž. Laž predstavlja govor ili prenošenje vijesti o nečemu što je u suprotnosti sa zbiljom. Ovo prenošenje vijesti može biti učinjeno riječima ili nekim vidom gestikulacije. Prema tome, svaki govor ili gesta koji su učinjeni s namjerom prenošenja vijesti suprotnih zbilji predstavljaju laž. Sada ćemo govoriti o laganju ljudima sa kojima živimo u kući ili s njima boravimo u školi, na radnom mjestu i u društvu.

Lažljivac

Čovjek koji jedanput ili ponekad izgovori laž, nije lažljivac. Ukoliko se pak laganje pretvori u naviku, pa čovjek zaboravi na ružnoću ovog grijeha i počne stalno lagati, on će biti lažljivac. Prenosi se da su Imamu Sadiku, a.s., postavili pitanje: “Je li čovjek koji izrekne laž o nečemu lažljivac?” On je u odgovoru rekao: “Nema čovjeka da mu se to ne desi, međutim, lažljivac je onaj kome laganje postane navika.”[1]

Opetovanje laži čovjeka pravi lažljivcem. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Čovjek ne prestaje lagati i namjerava lagati sve dok kod Allaha ne bude upisan među lažljivce.”[2]

Izvor sklonosti ka laganju

Laganje vuče korijene iz niskosti nefsa i slabosti imana. Prenosi se od časnog Poslanika: “Lažljivac laže samo zbog niskosti svoga nefsa.”[3] Časni Kur’an laganje predstavlja kao djelo ljudi koji ne vjeruju: Zaista laži izmišljaju samo oni koji ne vjeruju.[4] Prenosilac je jednom prilikom upitao časnog Poslanika da li vjernik laže. On mu je rekao: “Ne. Uzvišeni Allah je rekao: Zaista laži izmišljaju samo oni koji ne vjeruju.”[5]

Pitali su Poslanika da li vjernik može biti plašljiv ili škrt. On je rekao da može. Zatim su ga upitali da li može lagati. On je odgovorio da ne može.[6] Zašto niskost nefsa i slabost imana dovode do laganja? Za odgovor na ovo pitanje, primjereno je obratiti pažnju na motive laganja. Lažljivac izgovara laži ili da bi stekao neke koristi i užitke ili da bi uklonio neke opasnosti i štete. Ukoliko čovjek ima vjeru u Boga i ne smatra druge neovisnim u nanošenju štete ili donošenju koristi, u tom slučaju neće se služiti lažima da bi privukao pažnju i zadovoljstvo drugih. Prema tome, čovjek koji želi da izbjegne štetu ili stekne neku korist pa iz tog razloga laže nekoga, on kao da čovjeka kome laže smatra neovisnim u donošenju koristi i sprječavanju štete, te je njegovu volju i moć stavio pored Božije volje i moći. Međutim, vjernik zna da sve volje i sve moći potiču od Božije volje i moći, tako da se zarad svoje koristi ili štete neće suprotstaviti Bogu niti će učiniti nešto što Gospodar drži za grijeh. Vjernik ne želi nijednu korist po cijeni suprotstavljanja Bogu, niti će izbjeći bilo koju štetu na način koji Bog ne voli, te prednost nad svojom korišću i štetom daje Božijem zadovoljstvu.

Zapovjednik pravovjernih, a.s., rekao je:  “Vjerovanje je davati prednost istini koja ti donosi štetu nad laži koja ti donosi korist.”[7] Lažljivac se smatra nemoćnim da postigne neke koristi ili izbjegne štete, pa da bi nadoknadio svoju nemoć služi se lažima. Lažljivac smatra nedovoljnim sposobnosti koje mu je Bog dao za stizanje do ličnih koristi i ne smatra odgovarajućim za stizanje do svojih ciljeva puteve koje je Bog dozvolio. Takva osoba će imati ili ispravan ili neispravan cilj. Ukoliko mu je cilj ispravan, on sebe smatra nemoćnim i ništavnim, jer moguće je sve ispravne ciljeve ostvariti na šerijatski način. Ukoliko mu je cilj neispravan, u tom slučaju svoju vrijednost i položaj smatra manjim od onoga kako to Allah, dž.š., želi, što je jedna vrsta niskosti i prezrenosti.

Učinci laži

Laž ostavlja trag na odnos čovjeka sa Bogom, drugima i samim sobom. S jedne strane, laž se javlja s privremenim ili stalnim izlaskom iz okvira vjerovanja, a s druge strane, čini čovjekovo srce tamnim, zatvarajući pred njim put vjerovanja. Prema tome, pod utjecajem laži slabi i kvari se odnos čovjeka sa Bogom. Imam Ali, a.s., rekao je: “Čovjek neće osjetiti slast imana sve dok ne napusti laž, i u šali i ozbiljno.”[8] Također je rekao: “Izbjegavajte laž, jer ona je suprotna vjeri. Istinoljubiva osoba je na mjestu izbavljenja i dostojanstva, dok je lažljivac na rubu poniženja i propasti.”[9]

I od Imama Bakira, a.s., se prenosi da laž djeluje razarajuće na vjerovanje: “Zaista laž razara vjerovanje.”[10] Prema onome što je do sada kazano, odnos vjerovanja i laži je odnos suprotstavljenosti. S jedne strane, vjerovanje je prepreka za laž, a s druge strane laž razara vjerovanje. Utjecaj koji laž ima na vjerovanje nekada je zbog toga što je ona ishodište drugih grijeha. Od Imama Hasana Askerija, a.s., se prenosi: “Zla su smještena u kući, a laž je učinjena njenim ključem.”[11]

Čovjek koji se koristi lažima odabrao je najlakši put za stizanje do svojih ciljeva. Lahkoća činjenja ovog grijeha otvara put za njegovo ponavljanje, a ponavljanjem suprotstavljanja Bogu gubi se iz vida ružnoća takvog djela, što lažljivca odvodi iz male u veliku laž. Prenosi se od Imama Sedžada, a.s.: “Čuvajte se laži – i velike i male, bilo ozbiljno ili u šali – jer kada čovjek izgovori malu laž, usudit će se da izgovori i veliku.”[12]

Mala se laž pretvara u veliku i korak po korak otvaraju se vrata drugih grijeha. Lahkoća laganja prekriva ružnoću tog grijeha, tako da čovjek dobiva hrabrost da griješi pred Bogom, pripremajući na taj način sebi mjesto u Džehennemu. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je:. “Čuvajte se laži, jer laž odvodi u grijeh, a grijeh odvodi u Vatru.”[13]

Pored utjecaja koji laž ima na odnos čovjeka sa Bogom, ona također kvari čovjekov odnos sa samim sobom. Prije negoli izrekne laž drugim ljudima, čovjek prvo laže samom sebi. Do vremena dok zna za grijeh i njegovu ružnoću, svjestan je da ga grijeh sprječava da stigne do savršenstva. Dakle, za činjenje svakog grijeha postoje dva načina: ili da pretpostavi kako je njegovo savršenstvo nešto drugo, a ne ono što je Allah rekao, ili pak da ne smatra kako su grijeh i neposlušnost Bogu prepreke za stizanje do savršenstva. Svaki vjernik je svjestan da su ovo neispravne pretpostavke, pa ako ga njegove prirodne sklonosti pozovu na grijeh, on na taj poziv može odgovoriti potvrdno samo onda kada svoje znanje ostavi po strani i kada slaže samoga sebe. Grješan vjernik je svjestan grješnosti svoga djela i on prije grijeha samog sebe obmanjuje i laže. Laganje drugima je poput ostalih grijeha i prati ga laganje samome sebi, te kao i ostali grijesi kvari čovjekov odnos sa samim sobom. Laž također kvari odnose sa drugima, oduzimajući ljudima povjerenje u lažljivca. Nepostojanje povjerenja dovodi do nestajanja svih odnosa sa lažljivcem u kojima je potrebno povjerenje. Ljudi sa lažljivcem neće trgovati, neće mu davati ništa na čuvanje, niti će šta od njega uzimati na amanet, ne vjeruju njegovim obećanjima, sa njim se ne vežu niti sklapaju prijateljstvo. Možda je jedan od razloga smanjenja opskrbe lažljivcu upravo to što gubi odgovarajuće odnose sa drugima. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Laž umanjuje opskrbu.”[14]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Usulu Kafı, dio El-Iman ve-l-kufr, glava El-Kizb, sv. 2.

[2] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 239.

[3] Biharu-l-envar, sv. 72, str. 262.

[4] En-Nahl, 105.

[5] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 241.

[6] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 232.

[7] Nehdžu-l-belaga, izreka 458.

[8] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 333.

[9] Nehdžu-l-belaga, govor 86.

[10] Usulu Kafı, dio El-Iman ve-l-kufr, glava El-Kizb, sv. 2.

[11] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 233.

[12] Isto.

[13] Isto, str. 331.

[14] Isto, str. 332.