Određenje (takdir)

Rekli smo da su u pogledu Božijih djela u Kur’anu upotrijebljeni izrazi koji govore o racionalnim apstrahiranim pojmovima, to jest da razum iz poređenja Boga Uzvišenog s Njegovim stvorenjima sa različitih stanovišta apstrahira ove pojmove. Jedan od tih pojmova je pojam određenje. U Kur’anu i predajama mnogo se govori o Božijem određenju. Prije islama ovo pitanje također je bilo aktuelno. Ti pojmovi su postojali u nebeskim knjigama i čak u nebožanskim religijama i možda su uzeti iz božanskih religija, a kasnije su iskrivljeni.

Šta se podrazumijeva pod određenjem i gdje je u pojmovnom smislu njegova razina? Značenje riječi takdir (تقدير – određenje), na koje se odnose i pojmovi kadr i kader, jeste mjeriti ili odrediti mjeru. Riječ takdir (تقدير) je oblik tef’il (تفعيل) riječi kader. Kadr (قدر) i kader (قدر) znače mjera, a takdir znači određivanje mjere u određenoj stvari ili mjerenje.

Kasnije ćemo objasniti da su oba značenja iz dva aspekta ovdje ispravna. Prvo ćemo navesti primjere kur’anskih ajeta koji govore o određenju, a potom ćemo razmotriti pitanja koja se odnose na određenje. U nekim kur’anskim ajetima određenje se navodi kao nešto općenito i obuhvata sva stvorenja:

وَخَلَقَ كُلَّ شَيْءٍ فَقَدَّرَهُ تَقْدِيرًا ‎

 I Koji je sve stvorio i kako treba mjeru mu odredio.[1]

Kao što je sve što postoji stvorenje Božije, tako je i obuhvaćeno određenjem Božijim. Slično tome govori se i u ovom ajetu:

إِنَّا كُلَّ شَيْءٍ خَلَقْنَاهُ بِقَدَرٍ ‎

 Zaista, Mi sve s mjerom stvaramo. [2]

U mnogim kur’anskim ajetima objašnjavaju se posebna određenja:

1. O Suncu:

وَالشَّمْسُ تَجْرِي لِمُسْتَقَرٍّ لَّهَا  ذَٰلِكَ تَقْدِيرُ الْعَزِيزِ الْعَلِيمِ

I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg.[3]

Šta je to stanje kretanja? Je li to kretanje koje mi opažamo, da Sunce izlazi na istoku, a zalazi na zapadu? Ili se ukazuje na neko kretanje koje Sunce ima u galaksiji ili pak na neko drugo kretanje, naprimjer supstancijsko? Ovdje se nećemo time baviti. Predmet rasprave je posljednji dio rečenice: To je odredba Silnoga i Sveznajućega…

2. O Mjesecu:

وَالْقَمَرَ قَدَّرْنَاهُ مَنَازِلَ حَتَّىٰ عَادَ كَالْعُرْجُونِ الْقَدِيمِ

I Mjesecu smo odredili postaje sve dok ne dođe kao stari savijeni palmin prut.[4]

Kad se grana hurmine palme osuši, ona poprima oblik mlađaka. Kako su Arapi poznavali taj oblik, upotrijebljeno je poređenje sa starim savijenim palminim prutom.

3. O spuštanju vode s nebesa:

وَأَنزَلْنَا مِنَ السَّمَاءِ مَاءً بِقَدَرٍ

Mi s neba s mjerom kišu spuštamo…[5]

4. O plodovima zemaljskim:

وَقَدَّرَ فِيهَا أَقْوَاتَهَا فِي أَرْبَعَةِ أَيَّامٍ سَوَاءً لِّلسَّائِلِينَ

I plodove njene na njoj odredio, sve to u četiri dana…[6]

Prema jednoj predaji u tefsiru Alija ibn Ibrahima, “četiri dana” tumače se kao četiri razdoblja. Kako nije jasno je li lanac ove predaje pouzdan, prihvatamo je kao moguću. A moguće je da se misli na četiri razdoblja Zemlje. U svakom slučaju, predmet rasprave je određenje plodova Zemlje, čiji je rast Božijom odredbom određen u četiri dana (šta god se pod tim podrazumijevalo).

Iako se u ovim ajetima govori u posebnim slučajevima, ipak je to uopćeno. Međutim, ponekad se za posebne pojedinačne događaje koristi izraz određenje (kader).

1. U pripovijesti o potopu u vrijeme Nuha, mir s njim, kad je kao kazna Nuhovom narodu voda došla s neba u obliku kiše i kad je voda provrela iz zemlje:

فَالْتَقَى الْمَاءُ عَلَىٰ أَمْرٍ قَدْ قُدِرَ

 I vode su se sastajale kako je određeno bilo.[7]

U mjeri koja je bila određena sastajale su se vode iz neba i iz zemlje (možda je upravo to značenje riječi التقی).

2. Pripovijest o hazreti Musau, mir s njim, kad je izašao iz Medjena i krenuo prema Egiptu. Nakon što je stigao u sigurnu dolinu, ugledao je svjetlost, krenuo je prema njoj i vidio da svjetlost izbija iz drveta. Tad je odjeknuo glas: “Ja sam Allah, Gospodar svjetova.” Zatim se u jednom od sljedećih ajeta kaže:

ثُمَّ جِئْتَ عَلَىٰ قَدَرٍ يَا مُوسَىٰ

 A zatim si došao prema odredbi, o Musa.[8]

O Musa, ti si ovdje došao prema odredbi. Tvoj dolazak i stizanje ovdje u ovo vrijeme nije bio slučajan, to je predodređeno.

3. O Lutovoj ženi:

إِلَّا امْرَأَتَهُ قَدَّرْنَا  إِنَّهَا لَمِنَ الْغَابِرِينَ

Ona će, odredili smo, s ostalima kaznu iskusiti.[9]

To što je Lutova supruga obuhvaćena kaznom nije bilo bez određenja. Iz ovih ajeta može se zaključiti da je sve obuhvaćeno određenjem Božijim. Ovi posljednji navedeni ajeti potvrđuju ovu tvrdnju. Čak je kretanje neke osobe iz jednog mjesta u određeno vrijeme također obuhvaćeno određenjem Božijim. Dakle, Njegovo određenje ne obuhvata samo prirodna dešavanja i vanjske pojave nego i čovjekova voljna djela. Neutemeljena je predodžba da ono obuhvata isključivo događaje koji nisu povezani s ljudskom voljom. Sad se nameće pitanje šta je Božije određenje. Da li ono nužno podrazumijeva prisilu, tako da povjerujemo da čovjek ne može učiniti neko djelo suprotno određenju? Odgovor je da određenje (takdir) može imati dva značenja:

– određivanje mjere, to jest nešto stvoriti s mjerom ili utvrditi mjeru za nešto i

– uzimanje mjere.

Ova dva značenja u skladu su sa dvije vrste određenja:

– određenje na razini znanja i

– objektivno određenje.

Nekad se pod određenjem podrazumijeva da Bog zna za sve što će se desiti, u svakom vremenu, na svakom mjestu te na koji način će se to desiti. U ovom značenju određenje se odnosi na znanje i koji god problem da postoji ovdje, on postoji i u pogledu znanja. Tako se spomenutim odgovorima u pogledu znanja rješavaju i ovi problemi.

Kad Bog zna, onda značenje ovoga nije prisila, nego je jedna od odredbi i mjera upravo to da se putem slobodne volje izvršavaju čovjekova voljna djela. Za čovjekova voljna djela je određeno da se izvršavaju putem volje i ako bude suprotno od toga, onda će to biti suprotno Božijem određenju na razini znanja. Ukratko, pošto Bog zna šta će svaki čovjek uraditi, onda se to u Božijem znanju odražava upravo onako kako čovjek odabere. Pošto se to djelo dešava kao voljno djelo, onda se ono u Božijem znanju odražava kao voljno djelo.

Bog zna šta će neka osoba svojevoljno uraditi. Ako ne bude voljno, onda će to nužno značiti proturječnost. Objektivno određenje postoji kad se u vanjskom svijetu za jednu stvar određuje mjera i određuju granice. Ovdje to više nije pitanje znanja, pod određenjem se ovdje misli na određivanje mjere i određivanje egzistencijalnog kanala stvari, a to znači u kojim uvjetima i specifičnostima i kojim putem će se ostvariti ova pojava. To je objektivno određenje. Da li je ovo u suprotnosti sa slobodnom voljom? Znamo da sve što postoji na ovom svijetu ima granice, okvire i karakteristike. Ne postoji na njemu ništa što je neograničeno. Sva bića imaju granice. Tako i voljna djela i ona koja to nisu, fizičke i hemijske akcije i reakcije, zatim akcije i reakcije u biljnom, životinjskom i ljudskom svijetu, pa i čovjekova voljna djela, također imaju granice i uvjete. Tako je s čovjekovim govorom. Čovjek ne može govoriti očima. Da bi mogao govoriti potreban mu je poseban, njemu prilagođen organ. Potrebno je da budu zdrava pluća, dušnik, glasnice, jezik, zubi, usne… Tačno je da je govor voljno djelo, ali to ne znači da nema nikakvog ograničenja, nego se upravo to voljno djelo treba ostvariti posebnim putem.

Da Bog nije dao sva ta sredstva, mi voljno djelo govorenja ne bismo mogli vršiti. Tako, naprimjer, jedenje hrane zahtijeva da budu zdravi jednjak, želudac, crijeva, odnosno cijeli probavni sistem kako bi se moglo vršiti voljno jedenje hrane. Osim toga, potrebno je da u vanjskom svijetu postoji jestiva materija, jer se inače jedenje neće ostvariti. Općenito, sve što postoji u ovom svijetu ima granice i okvire bez kojih ti fenomeni ne bi nastali ili ne bi opstali. Razum mora uvidjeti da su čovjekovi tjelesni udovi usklađeni s čovjekovim postojanjem i da je sve stvoreno što ga okružuje usklađeno s njim i prilagođeno njemu, kakvi su svjetlost, toplota, razdaljina između Zemlje i Sunca, sve to je precizno sračunato, da bismo došli do onoga što su uvodna djela naših voljnih djela. Takvi su jestiva hrana za koju je Bog osigurao organe i materiju. Da bi se ta materija mogla koristiti, potrebno je da postoje ruke i noge. Da nema organa i udova kojima dolazimo do te materije, onda se ne bi moglo ostvariti jedenje. Isti je slučaj i s apetitom prema hrani. Jedan čin jedenja hrane podrazumijeva stotine pa i hiljade uvjeta i sredstava da bismo mogli izvršiti tek jedan voljni čin, a sve su to sredstva koja je Bog odredio. Osim njih postoje i druge stvari koje su uvodna djela za naša voljna djela, za koja se ponekad svojevoljno pripremamo, a ponekad nastaju bez naše volje.

Ovo je drukčija vrsta određenja. Ako se neka uvodna djela pripremaju bez naše volje, u govornom jeziku kažemo da se to “desilo slučajno” ili nekada kažemo da je to bila “sreća”, a ako je bilo suprotno našoj želji, kažemo da je to bila “naša loša sreća”. Ali u tevhidskom viđenju ništa se ne događa slučajno, sve je obuhvaćeno božanskim određenjem. U takvim slučajevima za neke događaje koji su suprotni našim predviđanjima kažemo “sreća” ako su oni za nas poželjni, a ako su za nas nepoželjni, kažemo da je za njih zaslužna “loša sreća”. Svi su ti događaji imali posebna sredstva koja su u određeno vrijeme pripremljena da bi se nešto desilo. Naravno, da li je taj događaj koristan za nas ili ne te kakva je mudrost u njegovom dešavanju drugo je pitanje. U vezi s tim pitanjima mi smatramo da je ovakav poredak svijeta najbolji poredak i da, kad je riječ o vjerniku, Bog uređuje neke događaje koji su sredstvo za njegovo usavršavanje. Ovdje je riječ o posebnom određenju. Drugim riječima, s obzirom na to da svako djelo uključuje niz uvjeta i ograničenja, možemo nabrojati nekoliko razina određenja. Naprimjer, u pogledu čovjeka možemo reći da je Bog odredio da on živi na Zemlji, a ne na nekoj drugoj planeti.

وَلَكُمْ فِي الْأَرْضِ مُسْتَقَرٌّ

Na Zemlji će vam stanište biti…[10]

Ovo je jedno od određenja kad je riječ o čovjekovoj vrsti. Ta vrsta podrazumijeva određen broj muškaraca i određen broj žena. Određenje je bilo da neki budu muškarci, a neki žene. Određenje je bilo i u pogledu rase, svaka skupina ljudi pripada posebnoj rasi. U skladu s određenjem nastali su crnci, bijelci itd. Sve je to tačno određeno pa su tako nastali različiti narodi: Arapi, nearapi, Turci, Perzijanci… Tu su i određenja kakvo je određenje različitih vremena. Naše određenje je da mi danas živimo u ovom vremenu, naši očevi u prijašnjem vremenu, a naša djeca u budućem vremenu itd.

Sve su to nametnuta određenja i tu nema mjesta voljnim djelovanjima i umišljanju slobodne volje. Tako je s našim bićem i našim tijelom. Nama su organi i udovi dati bez našeg pristanka. Imati moć slobodne volje, mišljenja i odabira je ono što je prisilno. U voljnim djelima, također, djela koja im prethode i materije koje su predmet djelovanja su nešto što je unaprijed dato. Ovdje nema mjesta zamišljanju slobodne volje. Nakon što su ovi činioci određeni, oni sami određuju činioce za život svakog pojedinca tako da je ono što se voljno čini unutar ovih činilaca, a sve izvan ovih činilaca je prisila. Prisilno je to da treba gledati očima, ali šta ćemo gledati naša je slobodna volja. Među našim voljnim poslovima moguće je da postoje odnosi koji su izvan granica našeg mišljenja, viđenja i volje, a koji se tiču naših voljnih poslova.

Ovi odnosi su takvi da određuju posebne mjere na polju naših voljnih djela. Ja svojevoljno izlazim iz svoje kuće, moj prijatelj također svojevoljno izlazi iz svoje kuće. Slučajno zajedno stižemo na raskrsnicu, niti sam ja predvidio susret s njim, niti je on predvidio susret sa mnom. Kad se sretnemo, ovaj naš susret bit će osnova nekog drugog voljnog posla. Dakle, posao smo uradili voljno i pripremna djela ovog posla učinjena su voljno, a to je povezano s odnosima koji nisu voljni. Ove veze koje postoje među voljnim djelima su neprimjetne, ali mi nemamo znanje o njima i svoje poslove ne planiramo na osnovu njih, ali Bog zna i ima za to Svoje određenje. O ovome je navedeno nekoliko primjera u Kur’anu, između ostalog i o kretanju hazreti Musaa, mir s njim:

Musaov, mir s njim, odlazak u Medjen nije bilo neko djelo koje je ranije planirano, nego su ga htjeli ubiti pa je on pobjegao u Medjen. Kad je stigao u Medjen, nije imao nikakvog plana kamo da ide. Zbog umora je otišao do bunara i, onako gladan i žedan, počeo posmatrati. Tad je ugledao dvije djevojke. To hazreti Musa nije planirao. Također, djevojke nisu došle na bunar da bi se susrele s Musaom, ali tog dana trebao se desiti taj susret kako bi Musa otišao kod Šuajba. Sam Šuajb je bio oslijepio od plača iz žudnje za susretom s Bogom i Bog mu je dao da progleda, i to treći put.

Dakle, Bog mu je rekao: “Ako plačeš zbog straha od kazne, pa Džehennem sam tebi učinio zabranjenim. Ako plačeš zbog nade u nagradu, Džennet su rasprostrli za tebe.” Šuajb je rekao: “Plačem zbog odvojenosti od Tebe” (Bog je znao, ali je htio da on to kaže). Bog reče: “Sad ću učiniti da Moj sagovornik (hazreti Musa) tebe služi.” Kakve su veze među ovim događajima i kako se oni međusobno usklađuju? Kad Musa počinje raditi u Šuajbovoj službi, on pod utjecajem tog služenja napreduje i biva spreman da dobije poslanstvo. Kasnije, kad hoće da se vrati, u kakvoj noći on kreće, kojim pravcem ide da bi na pola puta njegovu suprugu zadesili bolovi? On vidi vatru i ide prema njoj. Tad ugleda da svjetlost isijava iz drveta, a potom mu se Bog obraća ovim riječima:

ثُمَّ جِئْتَ عَلَىٰ قَدَرٍ يَا مُوسَىٰ

A zatim si došao prema odredbi, o Musa.[11]

Svi uvjeti koji su prethodili Musaovom dolasku su pripremljeni. Da, Musa se svojevoljno vratio iz Medjena i svojevoljno je otišao prema vatri. Ali pretpo[1]stavka za provođenje ove volje i način njenog ostvarenja u Njegovoj su Ruci. To su pojedinačna određenja. Osim određenja koja se odnose na vrstu po[1]stoje i posebna određenja za svakog pojedinca koja imaju utjecaj na uobliča[1]vanje njegovih voljnih djela. Drugi primjer je iz perioda ranog islama. Nakon iseljenja muslimana u Medinu, oni kojima su mnogobošci bili zaplijenili imovinu, s dopuštenjem Vjerovjesnika, s.a.v.a., tražili su odmazdu i ponekad su napadali karavane mnogobožaca. Tako su čuli da je jedan Ebu Sufjanov karavan pun trgova[1]čke robe na putu između Meke i Šama. Krenuli su s namjerom da napadnu taj karavan. Kad su došli u područje Bedra, naređena je bitka, iako oni nisu imali namjeru ratovati, već samo napraviti zasjedu i izvesti manji napad. Ali mjesto njihovog susreta već je bilo određeno. U Kur’anu se kaže:

وَلَوْ تَوَاعَدتُّمْ لَاخْتَلَفْتُمْ فِي الْمِيعَادِ  وَلَٰكِن لِّيَقْضِيَ اللَّهُ أَمْرًا كَانَ مَفْعُولًا لِّيَهْلِكَ مَنْ هَلَكَ عَن بَيِّنَةٍ وَيَحْيَىٰ مَنْ حَيَّ عَن بَيِّنَةٍ  وَإِنَّ اللَّهَ لَسَمِيعٌ عَلِيمٌ

O vremenu borbe ne biste se dogovorili i da ste se dogovarali, ali se ona dogodila da bi Allah dao da se ispuni ono što je moralo da se dogodi…[12]

Ovo je određenje. Vi ste svojevoljno krenuli, svojevoljno ste ih napali, ali pripremna djela za taj događaj nisu se zbila vašom voljom. Iz toka volje dvije osobe Bog uspostavlja pripremni teren koji nije zasnovan na čovjekovoj slobodnoj volji za slobodnu volju treće osobe. On je obaviješten o svemu, prošlo, sadašnje i buduće su pred Njim, zna šta, sa čim, gdje i na koji način nešto treba da se susretne. Ovo je u skladu s najboljim poretkom. Ovaj redoslijed uvodnih djela i pripremanje sredstava, čak i za voljna djela, određenje je ustanovljeno Rukom Božijom. Kad razum uzima u obzir da su uvodna djela precizno pripremljena, zatim uzima u obzir da je ovaj poredak podložan volji Božijoj te da ništa od Njega nije skriveno i da se ništa ne dešava suprotno Njegovoj volji, onda razum, poimajući i poredeći ovaj poredak s događajima, apstrahira pojam određenja, koji podrazumijeva da Bog utvrđuje mjeru i ustanovljava veze i odnose među događajima i to tako da to nije suprotno slobodnoj volji bića koje ima tu slobodnu volju.

Neke činjenice o određenju

Rekli smo da predodređenje znači mjerenje, a također i određivanje mjere. Prvo značenje je u skladu s određenjem na razini znanja. To znači da Bog Uzvišeni, prije nego što bilo šta stvori, zna mjere i granice toga. Drugo značenje je u skladu s objektivnim određenjem. To znači da Bog Uzvišeni za sve što stvara utvrđuje granicu i mjeru. Rekli smo da se mjere i granice na ovom svijetu određuju posredstvom nekih drugih stvari. Svaki događaj je zajedno s nekim drugim događajima i slijedi neki drugi događaj tako da ti događaji učestvuju u oblikovanju i omeđivanju tog događaja, a pošto se stvaranje svega toga u konačnici svodi na Boga, Bog je, dakle, Onaj Koji posredstvom nekih stvari stvara ograničenja nekih drugih stvari.

Iz ove rasprave može se izvesti nekoliko drugih zaključaka:

1. Određenje u značenju objektivnog određenja odnosi se na stvaranje nepotpunih uzroka. To podrazumijeva stvaranje uvodnih djela tako da se nastanak jedne pojave oslanja na njih i na određeni način od njih prima utjecaj u utvrđivanju mjere i granice tih stvari, što se naziva određenjem te stvari. Međutim, iako se potpuni uzrok stvari oslanja na Boga, u skladu s ovom terminologijom ne naziva se određenje nego sudbina (kada ‒ قضاء ), o čemu ćemo kasnije raspravljati.

Naravno, ponekad se pojmovi sudbina i određenje koriste kao sinonimi ili jedan umjesto drugog, te treba obratiti pažnju na značenje u svakom pojedinačnom slučaju. Ukratko, kad razum opaža da se objektivizacija svakog bića dešava posredstvom drugih bića i da je Bog Onaj Koji je uspostavio ovaj poredak tako da svaka stvar nastaje u određenim uvjetima, to opažanje nepotpunih uzroka stvari u odnosu na to da ih Bog Uzvišeni stvara naziva se određenje.

2. Određenje može imati neke razine. Znači da ponekad neku pojavu procjenjujemo prema uzrocima, okolnostima i pripremnim djelima koji su izravno povezani s njom. Nekad je procjenjujemo prema daljim i srednjim uzrocima, to jest s obzirom na uzrok uzroka, uvjet uvjeta, ili pripremu priprema. To je još jedna razina određenja ove posljednje spomenute pojave. Dok ne nastane uvjet uvjeta, uzrok uzroka ili priprema pripreme, bliži uvjet, okolnost koja zahtijeva nastanak pojave, ni priprema neće nastati. Tako se i dalji uzroci, uvjeti i okolnosti koji utječu na nastanak neke pojave smatraju determinantama te pojave. Dakle, može se kazati da određenje ima nivoe koji slijede jedan nakon drugog.

3. Određenje se može mijenjati. Kad se pripreme uvodna djela za neku pojavu, ako se radi o daljim uvodnim djelima, i dalje je potrebno ostvarivanje nekoliko posrednih djela da bi došlo do određene pojave. U međuvremenu je moguće da se pojavi neka prepreka jer nijedan od tih uzroka nije potpuni uzrok. Moguće je da se nešto ispriječi pred okolnošću koja zahtijeva nastanak te pojave ili da nešto prouzrokuje nestanak jednog uvjeta. Kad uzmemo u obzir blisko određenje, budući da se još nije ostvario potpuni uzrok, opet je moguće da neki činilac prouzrokuje neku nedostatnost u uzrocima ili da se ne ostvari posljednji dio potpunog uzroka i da ne nastane rezultat koji je bio predviđen. Ovo je očigledno kod čovjekovih voljnih djela jer je posljednji dio u potpunom uzroku tih voljnih djela sama čovjekova volja. Ako budu postojali svi uvjeti ali im se ne pridruži volja, potpuni uzrok opet neće nastati i neće polučiti rezultat. U načelu, etapa određenja o kojoj je govoreno odnosi se na etapu nepotpunog uzroka i nikad ishod određenja u ovom značenju neće biti siguran ishod. To znači da podrazumijeva neki uvjet, a to je da uslijedi i drugi dio odnosno dijelovi.

S obzirom na ovu činjenicu, postaje jasno značenje mnogih predaja o pitanju promjene određenja. Iz mnogih predaja može se zaključiti da neka čovjekova djela mijenjaju određenje. Naprimjer, davanje milostinje uzrokuje otklanjanje nevolje. To znači da je nevolja bila određena i da je posredstvom milostinje otklonjena.

Isti je primjer i glede predaje da održavanje rodbinskih veza produžava životni vijek. Jedno od tih djela je također dova koja mijenja određenja. S obzirom na ono što je kazano postaje jasno da se određenje mijenja. Značenje prvog određenja bilo je da su pripremljene okolnosti i uvjeti za određenu stvar, ali je moguće da pred neku okolnost iskrsne prepreka te ovaj novi činilac prouzrokuje izmjenu određenja.

Naravno, moguće je da taj činilac na nekim mjestima sami uočimo i razumijemo, a moguće je da ga na nekim mjestima razumijemo posredstvom Objave. Ovo nije suprotno osnovama određenja. Moguće je kazati da je ova promjena određenja suprotna određenju na razini znanja, jer kad smo stvorili predodžbu o tome kojim kanalom nastaje neka pojava, onda je to već ranije odraženo u znanju Božijem. Sad, ako se pretpostavi da je neko određenje odraženo u znanju Božijem a da se naprimjer mijenja dovom, onda je to suprotno onome što je odraženo u znanju Božijem i implicira da je prvotno znanje bilo neznanje.

Odgovor na ovu nedoumicu može se dobiti osvrtom na značenje djelatnog znanja. Ranije smo kazali da je Božije znanje ono znanje koje je u Biti Božijoj, zatim ono znanje koje postoji u trenutku ostvarenja djela te ono znanje koje je izvan Biti Božije prije nastanka djela. Ono znanje koje je u Biti Božijoj jeste znanje o stvarima koje je ponad onoga što je u njima samima i nije promjenjivo.

Svaka pojava u svakom vremenu, na svakom mjestu i u posebnim uvjetima u kojima nastaje odražena je u bitskom znanju. Ali znanje koje se apstrahira iz djela u trenutku činjenja djela nema veze s etapom prije nastanka djela niti ima veze s određenjem. Ono što se odnosi na određenje na razini znanja je znanje prije nastanka djela i izvan Biti u tom smislu da su u jednom biću (Knjizi) odraženi budući događaji. Ovo je mjesto određenja na razini znanja i sudbine na razini znanja.

Prema onome što se može zaključiti iz kur’anskih ajeta i predaja, Knjiga ima određene razine ili postoji više knjiga. Knjiga u kojoj nema nikakvih promjena je Ummu-l-kitab (Glavna knjiga) u kojoj su odražena konačna određenja onakva kakva se dešavaju u objektivnom svijetu i nisu promjenjiva. Ako neko uspostavi vezu s Glavnom knjigom i vidi događaje, naći će događaje onakve kakvi jesu. Ali postoje i druge knjige ili ploče koje odražavaju događaje na drugi način i moguće je da u njima nastanu promjene.

يَمْحُو اللَّهُ مَا يَشَاءُ وَيُثْبِتُ

Allah dokida ono što hoće i ustanovljava ono što hoće…[13]

Moguće je da ona određenja koja proizlaze iz nepotpunih uzroka budu odražena na takav način da se mogu promijeniti. Drugim riječima, određenja su uvjetovana pripajanjem posljednjeg dijela uvjeta. Dakle, ono što druge ploče, koje su ispod Pomno čuvane ploče (حمفوظ لوح ), odražavaju od određenja nisu potpuna određenja i ona koja proizlaze iz potpunih uzroka, već odražavaju okolnosti koje se ne kose s nastajanjem prepreke.

Naprimjer, u Knjizi je zapisano da će se neka osoba roditi u određenom vremenu, na određenom mjestu i pod određenim uvjetima i da će ta osoba živjeti sedamdeset godina, osim ako bude molila (učila dovu) ili održavala rodbinske veze. Ovaj uvjet zapisan je u knjigama koje su ispod Pomno čuvane ploče i može se mijenjati.

Možda se kur’anski ajet “Allah dokida ono što hoće i ustanovljava ono što hoće” odnosi na ovo, a možda dio ovog ajeta “kod Njega je Glavna knjiga” (potvrđuje ovo stanovište. S obzirom na ovo, postaje jasno da su neke objave koje su dobijali vjerovjesnici i predviđanja koja su iznošena, a kasnije bila promijenjena, bila iz knjiga koje su ispod Pomno čuvane ploče.

Postoje meleki koji nisu na razini Pomno čuvane ploče. Oni vide ono što je na drugim pločama i nadahnjuju prijatelje Božije. Ova nadahnuća, koja potječu iz nižih ploča od Pomno čuvane ploče, mogu se mijenjati. Postoji pripovijest o tome da je jednog dana Vjerovjesnik, s.a.v.a., sjedio s drugovima i jedan je jevrej prolazio pored njih. Vjerovjesnik je rekao da ovaj starac ide u pustinju da krči bodljikavo žbunje, ali da će umrijeti i neće se vratiti. Vjerovjesnikovi drugovi su nakon nekoliko sati vidjeli da se starac vratio pa su rekli: “Šta se desilo, ti si rekao da se on neće vratiti?” Vjerovjesnik je pozvao starca i kad je on došao, rekao mu je da tovar trnja koji je nosio spusti na zemlju. Kad ga je spustio i rastvorio, vidjeli su u njemu veliku zmiju. Vjerovjesnik je rekao da je bilo određeno da ta zmija ujede starca, ali je on tog jutra udijelio milostinju i otklonio od sebe tu nesreću. Možda je ovo predviđanje bilo objektivni primjer utjecaja milostinje koji je Poslanik pokazao ashabima.

4. Objektivno određenje prirodno prethodi samoj pojavi jer smo kazali da je određenje pripremanje uvodnih djela koja utječu na uobličavanje neke pojave, a većina uvodnih djela je takva da se dešavaju prije nastanka pojave. Dakle, određenja, a posebno određenja koja se odnose na uzroke uzroka i dalje razine određenja, iz vremenskog aspekta prethode samoj pojavi.

5. Određenje se ne odnosi isključivo na granice u pogledu mjesta, okolnosti, uvjeta itd. nego obuhvata i vremenska ograničenja. Jedno od određenja bića jeste njegov početak i njegovo stvaranje. Vremenska mjera jednog bića je ono što mu je određeno. Stvaranje ove vremenske dimenzije je objektivno određenje te stvari i ovo je upravo ona tema o kojoj se u Kur’anu govori pod nazivom edžel (اجل – određeni rok).

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Furkān, 2.

[2] El-Kamer, 49.

[3] Jā-Sīn, 38.

[4] Jā-Sīn, 39.

[5] El-Mu’minūn, 18.

[6] Fussilet, 10.

[7] El-Kamer, 12.

[8] Tā-Hā, 40.

[9] El-Hidžr, 60.

[10] El-Bekare, 36; El-A‘rāf, 24.

[11] Tā-Hā, 40.

[12] El-Enfāl, 42.

[13] Er-Ra‘d, 39.