Dualizam

Narodi svijeta su, a pogotovo rasa arijevaca, još od davnina, pojave u svijetu dijelili na dva polariteta tj. “pojave dobra” i “pojave zla”. Svjetlost, kišu, sunce, zemlju i mnoge druge stvari, ljudi su ubrajali u pojave dobra, dok su mrak, sušne godine, poplave, zemljotrese, bolesti i sl., ubrajali u red zlih pojava. Naravno, u ovoj podjeli čovjek je sebe stavio kao kriterij, tj. sve što je nalazio da mu koristi nazivao je “dobrim”, a što bi vidio da mu ide na štetu, nazivao je “zlim”.

Drevnom čovjeku se nametalo pitanje: da li pojave zla stvara isti Onaj Naredbodavac koji stvara i pojave dobra ili je pak pojave dobra dolaze iz jednog, a pojave zla iz drugog izvora? Da li je tvorac dobra i zla jedan, ili pak svijet ima dva stvoritelja?

Jedni su smatrali da Stvoritelj može biti samo jedno: ili je dobar i dobronamjeran ili pak zao i zlonamjeran. Ako je dobar onda neće stvarati zlo, a ako je zao onda neće stvarati dobro. Ovakvom argumentacijom oni su zaključili da svijet mora imati dva početka i dva stvoritelja (dualizam). Vjera starih Iranaca u tvorca dobra i tvorca zla, koji će poslije biti predstavljeni imenima Jazdan i Ahriman zasniva se upravo na ovim razmišljanjima.

Sudeći prema historijskim podacima, Arijevci su, nakon naseljavanja područja Irana, počeli obožavati prirodne pojave, kao što su vatra, sunce, kiša, zemlja i vjetar. Historičari nalaze podatak da Arijevci nisu obožavali zle sile, iako je bilo nekih nearijevaca koji su pod izgovorom zadovoljenja “zlih duhova”, također obožavali i pojave zla. U starom Iranu postojalo je vjerovanje u dva tvorca, a ne dvovrsnost u obožavanju, tj. Iranci su bili politeisti u pogledu stvaranja, a ne u bogosluženju.

Kasnije se pojavio Zaratustra. Historijski gledano, nije sasvim jasno da li je Zaratustrova religija bila monoteistička ili dualistička. Postojeća Avesta ovu nejasnoću ne otklanja, jer se različiti dijelovi ove knjige međusobno drastično razlikuju. Dio Vendidad izričit je u dualizamu, dok u dijelu Gataha dvovrsnost nije baš primijetna, šta više, sudeći po tvrdnjama nekih istraživača, iz ovog dijela se shvaća jednoća. Ova različitost jeste razlog što istražitelji smatraju da Avesta, koju danas imamo na raspolaganju, nije djelo jednog čovjeka već svaki njen dio pripada drugoj osobi.

Historijska istraživanja ovdje su nepotpuna, pa ipak, na osnovu islamskog vjerovanja o medžusijama, religiju Zaratustre možemo u osnovi smatrati jednom monoteističkom religijom, jer većina islamskih učenjaka zaratustrovce smatra sljedbenicima Knjige. Historičari smatraju da je dualizam našao upliva u religiju Zaratustre putem ostataka dualističkog vjerovanja Arijevaca još prije njega.

Naravno, treba naglasiti da samo iz pobožnosti, tj putem islamskih izvora možemo smatrati da je vjerozakon Zaratustre monoteistički. A inače, sa historijskog stanovišta, tj. sa stanovišta onih dijela koja se pripisuju Zaratustri, njegovu religiju ne možemo smatrati monoteističkom, čak i ako samo Gataha uzmemo kao kriterij. Učenjaci koji su se bavili pitanjem Zaratustrovog monoteizma, pozivajući se na Gataha, u najboljem slučaju, kazali su da je Zaratustra branio “bitni monoteizam”, tj. samo jedno biće je smatrao da samo po sebi opstoji i da nije stvoreno, tj. Ahuramazda, te da su sva ostala bića, pa čak i sam Ahriman stvoreni od Ahuramazde. Drugim riječima, Zaratustra nije držao da stablo egzistencije ima više od jednog korijena. Možemo, također, pozivajući se na tvrdnje nekih istražitelja, Zaratustru smatrati i pobornikom “služilačkog monoteizma”, tj. monoteistom u obožavanju. Međutim, da bi jedna religija mogla biti smatrana monoteističkom, pored suštinskog i služilačkog monoteizma, potreban je i monoteizam u stvaranju. Na osnovu historijskih dokumenata religija Zaratustre je, u pogledu stvaranja, bila potpuno dualistička, jer iz njenih učenja može se zaključiti da postoji pol “Angremānija” (zlog duha) i spram njega pol “Sepentmānija” (dobrog duha). Prema njihovom učenju, Sepentmānio stvara dobro, tj. stvari koje treba da postoje, dok Angremānio stvara zlo, tj. stvari koje ne treba da postoje iz čega zaključuju da Ahuramazda ili Sepentmanio nije odgovoran za njihovo stvaranje, već Angremanio. Prema ovom mišljenju univerzum nema dva korjena, ali ima dvije grane, tj. po Ahuramazdinom stvaranju račva se u dva ogranka: “ogranak dobra”, kojega predstavlja Sepentmanio sa svojim dobrim djelima i “ogranak zla” kojeg predstavlja “Angremanio” i sva njegova zlā stvorenja i zlodjela. Ako Gataha, koje je najvjerodostojnije monoteističko djelo preostalo od Zaratustre uzmemo kao kriterij, u njemu nalazimo protuslovna kazivanja o izvoru dobra i zla, te da postojeći sistem univerzuma nije najbolji mogući i da se kosi sa neprikosnovenom mudrošću. Ovaj aspekt Zaratustru potpuno odvaja od Vijesnika Nebeske objave.

Upravo zbog ovih i sličnih razloga, religija Zoratustre nije uspjela da izađe na kraj sa dualizmom, što je imalo za posljedicu da se dualizam, u smislu dvojnosti u korijenu univerzuma, nakon Zaratustre, iznova pojavi među Irancima. Zoroastrijanci iz doba Sasanidske dinastije, kao i manihejci i mazdaci, koji se smatraju nekom vrstom ogranaka Zoroastrizma, umnogome su bili dualisti.

Ustvari, treba reći da Zoroastrizam, čak ni u okvirima Gataha učenja, nije mogao potisnuti dualizam iz srca Iranaca, već je i sam pao pod utjecaj ovog sujevjernog mišljenja i postao devijantan.

Jedino je islam uspio da iskorijeni ovo višemilenijumsko sujevjerje iz srca Iranaca. To je jedna od potvrda veličanstvene moći islama i njegovog dubokog uvriježenja u duhu Iranaca, jer je imao dovoljno snage da narod s čijim duhom i tijelom je dualizam već bio duboko srastao – toliko da neki orijentalisti tvrde kako dualizam predstavlja osnovu iranskog razmišljanja – izbavi i otkloni od njega opasnost ovog neispravnog učenja. Naravno da je islam bio taj koji je od Iranaca-dualista napravio vjernike-monoteiste koji su – poučivši se istinom da: Sve hvale pripadaju Jednom Bogu, stvoritelju svih nebesa i Zemalja i davaocu tmina i svjetala[1] i uvjerivši se u činjenicu da je: On Taj koji je sve u najljepšem skladu stvorio[2], te uz vjerovanje i shvatanje činjenice da je naš Gospodar Taj koji je svakoj stvari dao kreaciju koju zaslužuje i potom je uputio na put kojim treba da ide[3] – tako postali opijeni ljubavlju za Allahom, Njegovom kreacijom, svijetom i prirodom, da su u slavu univerzalnog reda i poretka spjevali slijedeće stihove:

U svijetu sam ovom sretan, jer je svijet sretan od Njega

u svemir sam cijeli zaljubljen, jer cijeli svemir je od Njega

U slast pijem otrov, jer me Voljeni moj napaja

od milja podnosim bol, jer i lijek mi je od Njega[4]

Iranski čovjek, po dolasku islama, ne samo da zlu poriče porijeklo od Boga, već s jednim visoko spoznajnim nazorom zlo u sistemu univerzuma iz njegovog vida potpuno nestaje, pa veli: u svijetu nema ničega lošega ili “loše je ono čega nema”. Tako će nam Gazzali, o ovoj temi, reći: Svijet bolji od postojećeg nije moguć.

Čovjek koji je odgojen u islamu može dokučiti ovako jednu visoku i profinjenu misao, te shvatiti da su nesreća i tegoba, iako u nekom smislu nepoželjne i loše pojave, ipak, gledane s jednog uzvišenijeg i dalekovidnijeg stajališta, sve sama ljepota i milost Božija.

Šejtan

Može se pomisliti da, ako u zoroastrizmu imamo ideju dualizma, tj. Jazdana i Ahrimana, u islamu također imamo slično vjerovanje o dva oprječna pola, tj. Boga i šejtana. Dakle, šta je razlika između ova dva vjerovanja?

Razlika između islamskog poimanja o šejtanu i onog zoroastrijanskog o Ahrimanu ogromna je i skoro neusporediva.

U avestanskim učenjima spominje se biće po imenu Angremanio ili Ahriman kojemu se, a ne njegovom suparniku Sepentmaniju ili Ahuramazdi, koji se drži kao veliki bog, pripisuje stvaranje svih zala i nepovoljnih pojava poput bolesti, zvjerstava, zmija i akrepa, te neplodnih zemljišta, sušnih godina i sl.

Iz nekih avestanskih učenja može se zaključiti da je Ahriman kao i Ahuramazda bespočetna supstanca koja oduvijjek postoji i ni na koji način nije proizvod Ahuramazde; Ahuramazda ga je otkrio, a ne stvorio. Međutim, iz nekih drugih avestanskih učenja, pogotovo dio Gataha koji je najvjerodostojniji, postaje jasno vjerovanje da je Ahuramazda stvorio dva bića: jedno je Sepentmanio ili sveti duh, a drugo Angremanio ili zli duh.

U svakom slučaju, ono što je jasno iz Aveste i što je bilo i jeste dio zoroastrijanskih vjerovanja jeste činjenica da se sva stvorenja svijeta dijele u dvije skupine: skupina dobrih i skupina zlih. “Dobra” su ona koja jesu i koja treba da budu, i čije postojanje je potrebno u cjelokupnom ustrojstvu univerzuma, dok su “zla” ona koja jesu, ali ne bi trebala da budu; njihovo postojanje je proizvelo manjkavost u univerzumu i ona nipošto nisu stvorenja Ahuramazde već stvorenja Ahrimana, bilo da je on sam stvorenje Ahuramazde ili ne.

Ahriman se, dakle, u oba slučaja drži kao stvoritelj mnogih bića svijeta, jedan dio svijeta kreacije spada u njegov domen, dok je on sam ili nužno i oduvijek postojeći suparnik Ahuramazde ili njegovo stvorenje koje mu je suparnik u stvaranju.

Međutim, prema islamskom svjetonazoru, svijet i stvorenja u njemu ne dijele se u dvije skupine dobrih i zlih; u svijetu nema stvorenja koja nisu trebala biti stvorena ili koja su loše stvorena. Sve je lijepo stvoreno i sve je stvoreno umjesno i proisteklo iz samo Jedne Biti.

Domen djelovanja šejtana je “legislacija”, a ne “geneza”, tj. domen šejtanskog djelovanja su zakonodavno obligatne aktivnosti čovjeka. Nadalje, šejtan može da vrši utjecaj samo na čovjeka, a ne i na ostala bića. Utjecaj na čovjeka se opet ograničava na njegove misli, a ne i na njegovo tijelo. Utjecaj na ljudske misli još se ograničava na opsesiju i unošenje neke zle misli u srce čovjeka. Ova značenja Kur'an opisuje izrazima poput “čaranje”, “navođenje na grijeh”, “opsjedanje” i sl. Pretpostavka da šejtan nešto stvori u univerzumu ili da ima genetičku dominaciju nad čovjekom, tj. da ima neku nesavladivu moć kojom može da ovlada čovjekom i da ga prisili na neki čin pogrješna je, jer je takvo šta iznad šejtanove moći. Vlast šetjana nad čovjekom uvjetovana je mogućnošću da sam čovjek hoće da ga uzme za svoga prijatelja i zaštitnika:

Šejtan doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju; njegova je vlast samo nad onima koji ga za svog prijatelja i zaštitnika uzimaju.[5]

Kur'an prenosi riječi šejtana kad će na Sudnjem danu onima koji će mu prigovarati i smatrati ga odgovornim za svoju stranputicu reći:

Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene već sami sebe…[6]

Tajna ograničenosti šejtanovog utjecaja na čovjeka leži u ljudskoj “slobodi izbora”. Imperativ egzstencijalnog položaja čovjeka takav je da on može odabrati svoj put. Slobodno biće uvijek mora da stoji na raspuću dvaju puteva i dvaju poziva, kako bi moglo da postigne svoju savršenost i aktuelnost koja se postiže isključivo putem “slobode” i “slobodnog izbora”.

Prema islamskom svjetonazoru nijedno stvorenje nema neovisnu ulogu u procesu stvaranja. Kur'an nijedno stvorenje ne smatra neovisnim. Sva bića, ma koju ulogu imala, svoju ulogu tumače kao posrednici i izvršitelji Božije volje. Kur'an melecima daje ulogu posrednika u izvršavanju Božije volje. Međutim, šejtanu ne daje čak ni toliku ulogu, a kamoli da ga smatra neovisnim u stvaranju, onako kako se to čini u Avesti pri opisu Ahrimana kao neovisnog tvorca pored Ahuramazde.

Šejtan, sa kur'anskog stanovišta, nipošto nije neka velika sila spram Boga, nije čak ni sila spram meleka koji su po dozvoli Božijoj rukovodioci svijeta i izvršitelji Božije volje u činu stvaranja.

Islamski pogled na svijet je, za razliku od onog zoroastrijanskog i manihejskog, monopolan. Šejtan je sa kur'anskog stanovišta aplikacija koncepta: Bog je Onaj koji sve savršeno stvara.[7] Kao i koncepta: Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.[8]

Samo postojanje šejtana i šejtanskog nagovaranja na stranputicu zasnovano je na mudrosti i nekoj dobrobiti, te upravo zbog toga šejtan je jedno relativno, a ne stvarno i zbiljsko zlo.

Što je najzanimljivije sam Bog je, po kur'anskoj logici, šejtanu dodijelio ulogu “zavodničara” i “demagoga”. O tome Kur'an kaže slijedeće:

I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja, a šejtan ih samo obmanjuje.

Čini se da šejtan objelodanjuje svoju spremnost preuzimanja uloge zavođenja, tamo gdje kaže:

E zato što si me u zabludu odveo, kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti.[9]

Moramo napomenuti da se ovdje ne radi ni o kakvoj prisili niti natjerivanju, sve se sastoji samo u “nagovaranju”, “čaranju” i “navođenju na grijeh”.

Ako kažemo da šejtan nema genetičkog utjecaja, ne znači da nema nikakve uloge u genezi. Zar je moguće da neko biće postoji u svijetu geneze, a da nema nikakve uloge i da ne ostavlja nikakvog traga iza sebe?! Ovdje se misli na činjenicu da šejtan nije niti neovisni tvorac nekih bića i sila spram Boga, niti mu je u hijerarhijskom poretku svijeta dodijeljena uloga kao što je data melecima u rukovođenju stvarima u svijetu, niti je pak njegova nadmoć takva da čovjeka može prisiliti na ono što mu je volja. Kur'an potvrđuje da šejtan i džinn imaju izvjesnu ulogu u genezi svijeta, međutim, ta uloga uopćeno nije veća od one koju ima čovjek.

Naš glavni cilj kojeg želimo postići ovom raspravom jeste da ukažemo na činjenicu da Kur'an pitanje šejtana postavlja tako da ni najmanje ne ugrožava suštinski monoteizam i načelo da Bogu niko i ništa nije slično[10], kao ni Jednoću u stvaranju i principe: Samo On stvara i upravlja;[11] reci Allah je Stvoritelj svega;[12] On u vlasti nema ortaka.[13]

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1] Al – An'ām, 1

[2] Al – Sedžda, 7

[3] Tā-hā, 50

[4] Sādi

[5] An-Nahl, 99 – 100.

[6] Ibrahim, 22.

[7] As-Sadžda, 7. – Padanje ničice

[8] Taha, 50.

[9] Al-A'raf, 16 – 17. –

[10] Aš-Šura, 11.

[11] Al-A'raf, 54.

[12] Ar-Ra'd, 16.

[13] Al-Isra’, 111.