Loša predskazanja i zabrinutost

Među različitim nacijama i narodima svijeta neke stvari se smatraju znakovima nesreće i ljudi na njih gledaju kao na loše predskazanje. Takav je slučaj sa zlosretnim brojem trinaest kod mnogih naroda, ili glasom vrane kod Arapa, ili glasanjem sove kod Iranaca. Ljudi koji vjeruju u loša predskazanja, ako se zateknu pred njima gube se, postaju zabrinuti i nespokojni. Ponekad, neki ljudi zbog lošeg predskazanja toliko gube samopouzdanje i sigurnost te toliko bivaju onespokojeni da im život postaje mučan i gorak. I cijeli život zna im proteći u duševnoj brizi i nelagodi.

Prije nekoliko godina čitao sam u jednom časopisu da se u jednoj uglednoj evropskoj porodici koja je vjerovala u loš predznak broja 13, trinaestog u mjesecu rodila kćerka. Kada je kćerka porasla i shvatila da je došla na svijet 13. dana u mjesecu, postala je zabrinuta i nespokojna. Što je više rasla to joj je više rasla zabrinutost i nesigurnost. Bila je uvjerena da će joj zla kob dana rođenja uzrokovati nesreću. Roditelji su je odveli kod psihijatra ne bi li je izliječili od ove zabrinutosti. Psihijatar je upotrijebio svu svoju naučnu moć da bi smirio ovu djevojku, ali rezultata nije bilo. Sama je sebe smatrala unesrećenom zbog rođenja u nezgodan dan i o svojoj je nesreći neprestano govorila.

Djevojka se nakon završetka školovanja udaje, dobija dijete, ali uvijek sagorijeva u brizi zbog broja 13. Jednog dana je sa mužom i djetetom sjela u auto i vozili su se ulicom. Psihijatar ih je ugledao i oni su stali, te je psihijatar prišao mladoj ženi i rekao: “E jesi li vidjela da je moj savjet bio ispravan, da si se nepotrebno brinula i sebi zagorčavala život. Eto vidiš sada sa mužom i djetetom potpuno zdrava i normalna živiš lijep život.

Mlada žena zaplaka i reče: “Gospodine doktore, ja sam i dalje potpuno uvjerena u zlu kob broja 13 i sigurna sam da će me jednog dana pogoditi neka nesreća.”

Loše predskazanje za osobe koje u njega vjeruju, predstavlja značajan činilac zabrinutosti i duševne opterećenosti. Važnost zabrinutosti se razlikuje ovisno o njenoj jačini i dužini trajanja. Neka sujevjerja utiču na pojedine osobe nekoliko dana ili mjeseci, a neke ljude poput ove Evropljanke progone cijelog života.

Stručnjaci iz oblasti psihologije uvjereni su da su loša predskazanja nešto što je proizašlo iz ljudskog neznanja i ne smatraju ih istinskom opasnošću. Oni kažu da je loše predviđanje svojevrsno podsticanje nevolja koje okupira misli slabih i neukih ljudi i ne donosi im ništa do neprijatnosti i briga.

Vjerski prvaci također zle slutnje i sujevjerja ne smatraju ničim stvarnim, ali je jasno ako neko bude sujevjeran i bude nešto izmišljeno smatrao istinskim i stvarnim, nametnut će sebi unutarnje smetnje i strahove. Jasno je da su brižnost i strepnja svojevrsna psihološka stvarnost te da mogu biti izvorište bolesti i nevolja kako tjelesnih, tako i onih duševnih.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Loša predviđanja nisu istina.”[1]

Nesretni događaji koji se u nekim prilikama dogode u poretku stvaranja imaju svoje uzroke i nemaju nikakve veze sa lošim predskazanjem. Loše ponašanje i loša narav ljudi su ono što donosi određene nepovoljne događaje. Međutim, neznalice te događaje pripisuju lošim predskazanjima i sujevjerju.

Mnogo ljudi u Teheranu vjeruje da je trinaesti farvardin nesretan dan i zato nastoje već u rano jutro toga dana napustiti grad. Oni se toga dana lijepo provode, računajući da su izvan grada izbjegli nesreću. Prije nekoliko godina upravo ovog dana jedan se mladić zbog velike doze alkohola toliko opio da nije mogao ustati na noge. Pred mrak je prelazio ulicu i tako u pijanom stanju nije ništa vidio ispred sebe, te je upao u šaht. Udario je glavom od kamen u šahtu tako jako da je polomio vilicu i nekoliko zuba, i sva usta su mu bila krvava. Ljudi su se sabrali, izvukli ga iz rupe i zajedno zaključili kako je eto taj dan trinaesti farvardin i kako ga je snašla nesreća tog dana.

Istina je, međutim, da broj trinaest nije uzrokovao njegovu nesreću, njegova nesreća je od njega, od njegovog nedoličnog ponašanja, njegova nesreća je od zla alkohola i pijanstva.

Časni Kur’an ovu važnu stvar objašnjava tumačenjem jedne priče, u par kratkih rečenica. Nekoliko pobožnih ljudi ustali su radi pozivanja i odgajanja ljudi u jednom mjestu. Neuki ljudi su ih porekli i nazvali lašcima, ali nisu se samo time zadovoljili.

قَالُوا إِنَّا تَطَيَّرْنَا بِكُمْ

Oni rekoše: “Mi slutimo da nam nesreću donosite…”[2]

قَالُوا طَائِرُكُمْ مَعَكُمْ أَئِن ذُكِّرْتُم

“Uzrok vaše nesreće je s vama!” – rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti?”[3]

Zapravo, Božiji izaslanici su im htjeli poručiti: Ne može vam naše prisustvo biti zla slutnja i loše predskazanje, već ukoliko imate pameti zlu slutnju i nesreću potražite u samima sebi. Loše predskazanje i zla slutnja zapravo leže u vašim nutrinama, u vašem lošem moralu, vašem ponašanju i u vašim pokvarenim mislima i vjerovanjima. Ukoliko se želite toga osloboditi, nema druge osim da sebe promijenite i preporodite.

Oni koji vjeruju u loša predskazanja i zle slutnje će – ukoliko im se izlože – neminovno biti suočeni duševnim nemirima i zabrinutostima. Loše predskazanje u njima uzrokuje kompleks koji izaziva nemir duha i zabrinutost. I kao što je na početku rečeno, psihički kompleksi ne samo da izazivaju uznemirenost i mentalno rastrojstvo već ostavljaju uticaj i na tijelo i mogu izazvati različita oboljenje. Sigurno ovakva osoba, da bi stekla smiraj duše, ima potrebu za liječenjem.

A sada ćemo ukratko preći način i metodologiju liječenja ovih duševnih bolesti, koje koriste psiholozi kao i metode koju su preporučili islamski prvaci. Mislim da će, poređenjem ova dva metoda, cijenjenim slušaocima biti jasno u kolikoj je prednosti islamski metod utemeljen na vjeri.

U najkraćem, metod stručnjaka koji oboljele od sujevjerja liječe savremenim načinima psihologije sastoji se u tome da pacijenta nastoje uvjeriti da je cio naš svijet zasnovan na postojanim i čvrstim zakonima te da sva dešavanja u Ovom svijetu, dobra ili loša, svoje utemeljenje imaju u jasnim i nedvojbenim prirodnim uzrocima, a posljedice se pokoravaju uzročno-posljedičnom zakonu. Prema tome, nijedna stvar ne može se u ovako uspostavljenom svijetu dogoditi bez jasnih uzroka i povoda. A to znači da zle slutnje i loša predskazanju u aktuelnom svijetu nisu nikakvi uzroci i razlozi.

U vrijeme kada je čovjek bio neznalica i kada nije mogao shvatiti uzroke događaja u svijetu tražio je utočište u fantazijama govoreći praznovjerne riječi. Jedna od tih zabluda je loše predskazanje. Glavni korijen lošeg predskazanja u prošlosti bilo je čovjekovo neznanje, ali uzastopnim ponavljanjem tokom brojnih vjekova, ono se prenosilo sa generacije na generaciju, tako da i danas neki ljudi vjeruju u ovu nerealnu stvar i kada o nekome ili nečemu iznose loša predskazanja i slutnje to podstiče njihovu zabrinutost i strepnju.

Tako ovi psihijatri pacijentu vele: “To loše predskazanje nije stvarno niti istinsko, ali tvoje duševno stanje prihvatanja ili odbijanja toga jeste stvarno. Ti si taj koji ovu stvar prihvataš ili ne prihvataš. Ako je ne prihvatiš, oslobodit ćeš se zabrinutosti i bit ćeš zdrav i život ćeš provesti u spokojstvu. Ako je prihvatiš kao zbilju i stvarnost, u svojoj nutrini si naložio vatru, i onda ćeš nužno u toj vatri sagorjeti svoju dušu, svoje tijelo i sebe ćeš voditi u uništenje.”

Ovaj naučno-psihološki metod nije svojstven samo liječenju od imaginarnog lošeg predskazanja, već se odnosi na liječenje duševnih pritisaka i na oslobađanje od unutarnjih kompleksa.

“Prema tome, sam kompleks niže vrijednosti i njegovo očitovanje nisu bitni, važan je naš način poimanja tih stvari. Ako stvarima pristupamo sa izraženom hrabrošću, samopouzdanjem i samostalnošću to će nam osigurati napredak u životu. Obrnuto, ako takvim mislima u sebi načinimo teren i sebe učinimo njihovim poslušnicima – neće proći dugo vremena i zle misli će okupirati naš um, naše živce i cijelu našu ličnost.”[4]

Prije više od četrnaest stoljeća prvaci islama su govorili istom ovom naučnom logikom i na isti način razmatrali duševna stanja osoba, koje su zbog predskazanja i praznovjerja patile od uznemirenosti i rasijanosti.

Imam Sadik, a.s., je kazao Omeru ibn Harisu: “Loša predviđanja su onakva kakvim ih ti učiniš. Ako ih smanjiš, ona će se smanjiti ili ako ih pojačaš ona će se pojačati, a ako ih ne smatraš važnim, neće ni biti važna.”[5]

Usklađenost vjere i nauke

Možete primijetiti da je Imam Sadik, a.s., u ovom hadisu govorio isključivo na osnovu nauke i da se u svom govoru oslanjao na psihološku logiku. Ovdje su vjera i nauka išle zajedno, ruku pod ruku i oslanjale se na psihološku logiku – upravo na onu logiku koju je Imam Sadik stavio u upotrebu tokom minulih vjekova i koja se koristila za liječenja i koju su današnji naučnici uzeli kao osnovu za liječenje duševnih bolesti.

Ukoliko psihijatri uspiju naučnom i racionalnom logikom ovladati osjećanjima pacijenta i uvjeriti ga da su zle slutnje neosnovane i ako ga uspiju istinski uvjeriti i izvući njegov duh iz ovih zapletenosti mašte – to će nesumnjivo prouzrokovati pacijentovo izlječenje i on će umjesto straha i strepnji doći u stanje duševne smirenosti i spokojstva. Međutim, rijetko se kod psihijatara događaju ovako uspješna izlječenja. To je zato što postoje takvi bolesnici, poput one mlade Evropljanke, koja je toliko vezana za trinaesti dan i pogrešno uvjerenje je toliko u njoj ukorijenjeno da nikakav, ma kako sposoban psiholog, nikakvim logičkim niti racionalnim argumentima ne može na njih uticati i osloboditi ih unutrašnje brige i patnje.

Mlada Evropljanka, nakon dugog niza godina i slušanja naučne argumentacije svog psihologa, nakon udaje i rađanja djeteta još uvijek pred svojim psihologom brizne u plač kada se prisjeti nesretnog datuma svog rođenja i još uvijek gori u brigama. Ova žena svojim riječima i ponašanjem jasno kaže da psihologove naučne riječi na nju nisu uticale, niti su je izliječile.

Ona je toliko uvjerena u nesreću trinaestog u mjesecu, da ako bi imala i 80 godina provedenih u zdravlju i dobrobiti, ona bi govorila o nesreći svog datuma rođenja i svoju bi poznu prirodnu smrt pripisivala zloj kobi broja trinaest. Jasno je da u ovakvim uvjetima znanost ne ostvaruje uticaj na pacijenta i stručan psihijatar u liječenju ovakvih pacijenata ne može učiniti ništa, upravo kao što ovaj psihijatar sa Zapada svojom naučnom logikom nije mogao riješiti mladu ženu brige o nesreći broja trinaest i time je izliječiti.

Za razliku od naučnih metoda, vjera se u svojoj metodologiji ne oslanja samo na naučne činjenice, već se na ovom putu koristi i snagom vjerovanja. Uticaj vjerovanja u smirivanju i liječenju pacijenta od duševne uznemirenosti neuporedivo je značajniji i učinkovitiji od nauke.

Kada vjernik, pobožan čovjek, počne vjerovati u zle slutnje, prvaci vjere su preporučili dva načina liječenja i dva pristupa u razgovoru sa njim. Prvi je naučni metod i kao što je već rečeno, taj metod se temelji na logici i zajednički je za vjeru i za nauku. Drugi metod temelji se na imanu i on je u isključivoj nadležnosti vjere.

Islam smatra da je vjerovanje u zlu slutnju i druge vrste praznovjerja nešto što je u suprotnosti sa osnovom tevhida i jednoboštva. Islam sva praznovjerja ubraja u ogranke širka tj. mnogoboštva.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Vjerovanje u sujevjerje je širk.”[6]

Dakle, onaj ko u zle slutnje te bude uvjeren da iz njih proizlaze dobro i zlo, ustvari je Bogu pridružio druga u djelovanju.

Također, Poslanik, s.a.v.a., je kazao: “Ako neko odustane od putovanja zbog zle slutnje (da bi mu se nešto moglo dogoditi), on je učinio jednu vrstu širka.”[7]

Ondje gdje se pacijent ne zadovolji naučnom argumentacijom i logikom te i dalje bude vjerovao u zle slutnje i predskazanja, predvodnici islama su za njega predvidjeli liječenje metodom vjere. Oni pacijentu kažu: “Slušaj dobro, ti si sa svojim vjerovanjem u zle slutnje i predskazanja sebe izveo iz reda vjernika i uvrstio si se u red nevjernika i obožavalaca kipova. Budi svjestan da je zlo predskazanje proizvod ljudskog neznanja, pa ako ga budeš u aktuelnom svijetu smatrao uticajnim i ako budeš smatrao da dobro i zlo proizlaze iz toga, onda si u svojoj nutrini sačinio Uzvišenom Bogu druga.”

Isto tako, islamski prvaci ovakvom pacijentu vele: “Ako se plašiš zle slutnje i strepiš od nepoznatih i nemilih događaja te od onoga što ti pada na pamet, traži utočište kod Boga, predaj se Njemu i od Njega traži pomoć. On je Taj koji je u svakom stanju Čuvar i istinski Zaštitnik. On može svaki događaj i svaku nesreću preokrenuti i može čovjeka zaštiti i spasiti od svake opasnosti.

Imam Rida, a.s., je ovako molio za onog ko se u sebi boji od nečega: “Bože moj, ja ti se utječem od zlih misli koje nastaju u mojoj nutrini i sačuvaj me od njihove opasnosti.”[8]

Za vjernike u Boga traženje pomoći od Njegove neograničene moći jeste najbolje sredstvo za smiraj duha i otklanjanje zabrinutosti. Ondje gdje je nauka nemoćna da otkloni boli i unutarnjih uznemirenosti, vjera u Boga se pokazuje kao najbolji lijek i podiže pacijentov urušeni duh i vraća mu smiraj i sigurnost.

أَلَا بِذِكْرِاللهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوب

A srca se, doista, kad se Allaha spomene smiruju![9]

Upravo ovo islam uzdiže nad svim školama nauke i misli.

Većina psihologa priznaje da vjerovanje ima izuzetnu važnost u liječenju duhovnih bolesti i u svojim djelima ističu tu činjenicu. Psiholozi se u svojoj ljekarskoj praksi koriste vjerom za liječenje pacijenata koji vjeruju u Boga te na taj način dolaze do izuzetno dobrih rezultata. Ukratko, sa naučnog stanovišta je dokazano i potvrđeno da je velika snaga vjere izuzetno značajna i uticajna za postizanje smiraja i sigurnosti.

Najnovija nauka danas, psihijatrija, podučava upravo onome čemu su podučavali Božiji poslanici – zašto? Zato što su psihijatri shvatili da dova, namaz i posjedovanje jakog religijskog uvjerenja otklanjaju brige, šokove i strahove koji prouzrokuju više od pola različitih bolesti koje zahvataju ljude. Jedan od cijenjenih, poznatih naučnika kaže: “Onaj ko ima istinsko religijsko uvjerenje nikada neće oboljeti od nervnih bolesti”[10]

Dale Carnegie kazuje: “Hiljade osoba koje su se suočile sa duševnim bolestima i koje vrište i kukaju po različitim ustanovama, da su, umjesto što su sami ušli u životnu borbu, pružili ruke i zatražili pomoć od Najveće Moći, vjerovatno bi bili spašeni.

Mnogi od nas, kada nas život pribije uza zid i kada stignemo do krajnjih granica svojih snaga, u beznađu i očaju okrećemo se Bogu. Naravno, u vrijeme nevolje niko ne poriče Boga, ali zašto da čekamo vrijeme beznađa i očaja? Zašto ne bismo svakog dana obnavljali svoju snagu i moć? Zašto za molitvu čekamo da dođe određeni dan? Ja kao protestant, svaki puta kada osjetim potrebu za molitvom, odmah svratim u prvi vjerski hram koji mi se nađe na putu i tamo se molim Bogu. Više puta mi se dogodilo da sam naišao na katoličku crkvu i da sam se tamo pomolio Bogu.”[11]

Doktor Alexis Carrel, nosilac najvećeg naučnog priznanja – Nobelove nagrade, piše: “Molitva i obred su najmoćnije snage koje poput sile zemljine teže imaju svoje realno i objektivno postojanje. U svojoj liječničkoj praksi uvjerio sam se u slučajeve kada nikakva liječnička metoda nije donosila rezultata, a obraćanje i molitva Bogu dovodili su potom do neuobičajenih izlječenja od duševne uznemirenosti i melanholije. Molitve i obredi su poput radija izvor snažnog zračenja koje se proizvodi samo od sebe. Posredstvom molitve i obraćanja Bogu, čovjek pokušava svoju ograničenu moć povećati spajanjem na neograničeni izvor svih moći. Kada se molimo Bogu, mi se zapravo spajamo na neograničenu moć koja je povezala sve svjetove. Nemoguće je da se muškarac ili žena makar na trenutak obrate Bogu, a da to ne donese dobar i koristan ishod.”[12]

“William James, profesor sa Harvarda, veli: “Površinski talasi okeana nikada ne narušavaju mir u njegovoj dubini. Sa stanovišta onog ko je povezan sa većim i stabilnijim istinama stalni usponi i padovi u životu se doimaju kao nebitne stvari. Stoga je jedan istinski pobožan čovjek otporan na svakodnevne životne potrese i lišen je unutarnjih uznemirenosti. On je pripravan da svakodnevne obaveze obavlja hladnokrvno i čilo.”[13]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić

[13]Isto,str. 158.