Samopouzdanje i osjećaj odgovornosti

Osjećaj vlastite odgovornosti i samopouzdanja jedan je od najvećih stubova sreće pojedinca i društva. Svijetli uspjesi koje su veliki ljudi ostvarili i napredak koji su oni postigli na različitim naučnim, društvenim i ekonomskim poljima, proizvod su njihovog razumijevanja individualne odgovornosti i oslanjanja na kontinuitet u aktivnostima.

Naučne uspjehe postižu one osobe koje svoje stalne aktivnosti, velike napore, proučavanja i praksu podupiru nadom i optimizmom. Učenik koji nije dovoljno učio i nije se kako treba spremio, i koji se na ispitu pouzda u pomoć prijatelja, nikada neće dosegnuti visoke stepene nauke.

Ekonomski napredak je moguć samo za one osobe koje se u životu oslanjaju samo na svoj rad i koje se nisu nadale ničijoj pomoći. Osoba koja nema samopouzdanja već se parazitski oslanja na druge i od drugih prosjački traži pomoć, nikada neće ostvariti ekonomske uspjehe.

Samopouzdanje je osnova svakog uspjeha i napretka. Ukoliko većina ljudi u jednom narodu postigne ovu vrlinu, taj narod će postati velik i moćan, a tajna njegovog napretka i moći upravo je u posjedovanju ove osobine, zato što je kod njih volja i odlučnost snažna, a u slučaju oslanjanja na druge ona biva slaba. Pomoć koja stigne sa strane obično slabi čovjekovu borbenost i odlučnost, jer čovjek ne vidi razlog zašto bi se trudio, a to se posebno odnosi na primjere kada je ta pomoć i podrška sa strane veća od potrebne. Tada duh odlučnosti i snaga volje padaju i želja za ulaganjem napora slabi. Najbolji zakoni čovjeka u životu drže samostalnim i daju mu slobodu da se osloni na sebe i upravlja svojim životom.[1]

Pod samopouzdanjem o kome se već neko vrijeme govori u društvu i koje se spominje u knjigama iz oblasti psihologije i pedagogije, podrazumijeva se da svaka osoba, osiguravajući vlastitu materijalnu i duhovnu sreću, treba da se oslanja na sebe, na svoju volju i djela i da se odvoji od susjeda, prijatelja, odnosno od drugih ljudi, te da ih nikada ne postavlja za osnovu svoje sreće i nade.

Dakle, smisao samopouzdanja i oslanjanja na sebe jeste to da svaki čovjek sebe smatra odgovornim za svoja djela, da se odlučno primi vršenja svojih dužnosti te da zna da jedina njegova podrška u ostvarivanju ličnog uspjeha i napretka jeste u njegovoj ozbiljnosti, nadi u uspjeh i valjanosti njegova djela. I obrnuto, izvor njegova neuspjeha i propasti je u lijenosti, nemaru, ravnodušnosti, beznadežnosti i neispravnim i nevaljalim djelima.

Ove tvrdnje nisu nešto odviše novo i nepoznato i kako neki misle da je, eto, Zapad to shvatio i izložio cijelom svijetu. Uzvišena vjera islam je ovo svijetlo načelo znala i predstavila još prije četrnaest stoljeća i ukazala da tajna sreće i dobrobiti čovjeka i zajednice počiva na velikom blagu koje se zove samopouzdanje i oslanjanje na sebe, a zadivljujući uspjesi koje su u tom mračnom dobu postigli muslimani, duguju se upravo ovom velikom blagu – samopouzdanju i osjećaju lične odgovornosti.

Osnova islamskog podučavanja i odgoja temelji se na individualnoj odgovornosti, pojedinačnim dužnostima i izvršavanju obaveza te samopouzdanju. Svaki pojedinac musliman, kako u vjerskim tako i u ovosvjetskim pitanjima, ima određene dužnosti i obaveze. Svako ponaosob u ostvarivanju sreće mora se osloniti na svoju ličnost, namjeru i djelo te mora izvršavati sve svoje dužnosti, korak po korak.

U islamu, sreća svakog čovjeka i svake osobe ovisi o njegovom vjerovanju i djelima, a nesreća i propast svakog čovjeka proističu iz njegovih loših namjera i nepoželjnog ponašanja. Ovosvjetske i onosvjetske nagrade i kazne slijede na osnovu ličnih dobrih i loših djela i temelje se na djelovanju svakog pojedinca. Ovo spada u najjasnija vjerska pitanja, o kojima govori mnoštvo ajeta i hadisa. Ovdje ćemo navesti samo neke od njih. 

لاَ يُكَلِّفُ اللهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا لَهَا مَا كَسَبَتْ وَعَلَيْهَا مَا اكْتَسَبَتْ

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.[2]

كُلُّ نَفْسٍ بِمَا كَسَبَتْ رَهِينَةٌ

Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio…[3]

وَأَن لَّيْسَ لِلْإِنسَانِ إِلَّا مَا سَعَى ۝ وَأَنَّ سَعْيَهُ سَوْفَ يُرَى

…I da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov sigurno iskazati.[4]

Iz ova tri ajeta jasno se razaznaju pojedinačne odgovornosti, kao i vrijednost ličnih djela. Uzvišeni Bog u ovim ajetima dobra i loša djela svakog pojedinca pripisuje samom pojedincu, sreću i nesreću svakog pojedinca smatra uvjetovanim njegovim djelima, a nagradu svakog čovjeka je ograničio u okvire njegovog truda. Upravo to je sveobuhvatno i potpuno značenje samopouzdanja i osjećaja lične odgovornosti. 

Imam Ali, a.s., je kazao: “Vrijednost čovjeka je u mjeri njegovih ambicija.”[5]

Prema tome, vrijednost ličnosti svake osobe treba tražiti u visini njene ambicije i količini samopouzdanja. Čovjeku kojem je ova duhovna vrlina veća i vrijednost je veća.

Oslonjen na sebe poput Sunca budi

Jer Sunce od sebe sija

U islamu, osnova sreće i dobrobiti, kao i nesreće i propasti čovjeka, u njemu je samom. On je taj koji može, na tragu vlastitog napora i pregnuća, izvršavanjem svojih dužnosti i obaveza, sebe učiniti sretnim. A on je, također, onaj koji se može svojom lošom namjerom zaprljati lošim djelima i predati nesreći i kazni Božijoj.

Islam se, međutim, u stvaranju samopouzdanja nije zadovoljio samo iznošenjem pojedinačne odgovornosti, te oživljavanjem ličnosti muslimana, nego je oslanjanje na stvorenja, što je suprotno samopouzdanju, označio kao pokuđeno i svoje sljedbenike je upozorio da se klone toga.

Imam Sedždžad, a.s., je kazao: “Sve dobrobiti i sva sreća, po mom mišljenju, u tome su da čovjek odbaci nadu i pouzdanje u ono što je u rukama drugih ljudi.”[6]

Imati samopouzdanje, osloniti se na sebe, stati na svoje noge, snagom cijele svoje ličnosti činiti napor i zalaganje na putu vlastite materijalne i duhovne sreće, predstavlja izvorište lične neovisnosti i dostojanstva kod Uzvišenog Boga i Njegovih stvorenja. Obrnuto, oslanjanje na ljude, bivanje parazitom, pohlepno usmjeravanje prema onome što drugi imaju, nadanje ovome i onome – sve to je odraz materijalne i duhovne lišenosti i razlog poniženosti i kod Boga i kod stvorenja.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Dostojanstvo vjernika je u tome da ne polaže nadu u ono što je u rukama ljudi.”[7]

Bezlične i neambiciozne osobe u teškim i prevrtljivim vremenima i životnim borbama nemaju snagu otpornosti, vrlo brzo dožive poraz i potpuno poniženi se povlače. One osobe pak koje su naoružane ambicioznošću, osobe koje se oslanjaju na sebe, koje imaju samopouzdanje, u životnim teškoćama i borbama pružaju žestok otpor, nose se sa teškoćama i na kraju uspijevaju.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Strpljivost i suzdržanost su dva blizanca i oba su plod uzvišenih ambicija.”[8]

Dakle, na temelju visokih ambicija čovjek postiže dvije pohvalne vrline: strpljivost i uzdržanost od prenagljivanja.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Vjerniku priliči da ima osam vrlina (od kojih su i sljedeće dvije): smirenost i postojanost pri pometnjama i nesrećama te suzdržanost u iskušenjima.”[9]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Vjernik koji se miješa sa ljudima i trpi njihova uznemiravanja bolji je kod Boga od vjernika koji se ne miješa sa ljudima i ne trpi njihova uznemiravanja.”[10]

Ljudi slabog duha i bez samopouzdanja, pojedinci koji su bezlični i koji se osjećaju manje vrijednim, bježanjem u osamu nastoje da izbjegnu bilo kakvu dužnost i odgovornost te svoj život provode u bijedi i lišenosti. A karakterni i snažni ljudi, ljudi koji imaju samopouzdanje i koji su borbenog duha, prihvatanjem odgovornosti i ustrajnošću u životnim neprilikama, s jedne strane, polučuju ovosvjetski uspjeh, a s druge, prema riječima časnog Poslanika, s.a.v.a., kod Uzvišenog će imati veću nagradu.

Osnova neovisnosti i samopouzdanja stvara se još u vrijeme djetinjstva, kao što se i bezličnost i nedostatak samopouzdanja također oblikuju nepravilnim odgojem u djetinjstvu. Roditelji koji žele istinsku sreću svome djetetu, dužni su pripaziti i povesti računa o svim potankostima svoga ponašanja prilikom odgoja djeteta. Oni trebaju izbjegavati bilo kakvo djelo koje će djecu odvesti u gubljenje ličnosti i učiniti ih parazitima.