Znakovi ljudskosti

Moralna savjest je jedan od najboljih i najvećih izvršnih činilaca odvraćanja od grijeha. Ona grješnika kori i na taj način mu zadaje najteže udarce. Moralna savjest je najčistiji i najsvetiji sudija po pitanju presuda za zločin i prekršaj. Stvarnost sudnice savjesti na Ovom svijetu je poput sudnice Božije pravde na Sudnjem danu. Upravo kao što će Uzvišeni Bog na Sudnjem danu ljudima suditi po istini, moralna savjest na Ovom svijetu presuđuje i kori grješnike. Upravo zbog ovoga u časnom Kur'anu duša koja sebe kori dolazi nakon spominjanja Sudnjega dana.

لَا أُقْسِمُ بِيَوْمِ الْقِيَامَةِ  وَلَا أُقْسِمُ بِالنَّفْسِ اللَّوَّامَةِ

Ne! Kunem se Danom Sudnjim. Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori![1]

Zbiljski moral uspostavljen je na poštivanju savjesti. Da bi se ustrajalo na ovoj moralnoj savjesti, koja je izvor sigurnosti i uvjerenja, treba se što je moguće više truditi. Stoga, nasuprot uvjerenju koje je kolebljivo i nepostojano te koje lahko potpada pod uticaj propagande, moralna savjest u raznim pitanjima prosuđuje ispravno i pravedno.

Poštivanje moralne savjesti ne samo da je osnovna supstanca ljudske slobode, već je izvorište unutarnje smirenosti. Kad se već ne može pobjeći od moralne savjesti, onda je bolje da njene zapovijesti primimo k srcu i da ne odbijamo njenu presudu. Ovo pokoravanje savjesti proizvodi ispravno i dopadljivo djelo.[2]

Treba ozbiljno uzeti u obzir odsustvo zadovoljavanja moralne savjesti kao i patnje koje proizlaze iz toga. Kajanje, srdžba, uzbuđenost prilikom pravdanja sebe, zloba, bolni deliriji – sve su to izrazi za patnje koje potiču iz moralne savjesti. Ove patnje koje potiču iz moralne savjesti mogu dovesti do istinskih duševnih poremećaja.[3]

U nekim hadisima moralna savjest se uzima kao ugovor s Bogom. Dakle, onoga dana kada je Bog stvorio čovjeka, On ga je podučio čistoti i nečistoti. Kao da je s njim tada sklopio stvaralački (tekvîni) ugovor da čovjek u djelovanju primijeni iskonska naučavanja i da ne skreće s puta iskonske prirode.

Osobe koje prekrše iskonski ugovor i budu djelovale suprotno od stvaralačkog nadahnuća i moralne savjesti, na Ovom svijetu će uvijek biti pod psihološkom patnjom i strepnjom i stalno će ih koriti vlastita duša (nefs levvame). A na Sudnjem danu tek ih čeka Božija kazna.

Nasuprot ovima, osobe koje se budu držale iskonskog ugovora i budu u djelovanju primjenjivale zov Božijeg nadahnuća – koje ustvari predstavlja i zapovijed moralne stvarnosti – neće biti izvrgnute duševnim patnjama, nutarnjim životnim brigama i strepnjama. Njih će krasiti smirena duša (nefs mutmeinne) i u skladu sa kur'anskim zovom: O smirena dušo, vrati se svome Gospodaru zadovoljna i On tobom zadovoljan, s krajnjim zadovoljstvom otići će ususret Uzvišenom Bogu i od Njega će primiti obimnu milost zbog odanosti iskonskom božanskom ugovoru.

Imam o savršenim vjernicima u jednom hadisu kaže:

“On je istinski ispunio ugovor sa Allahom, održao dogovorene uvjete i na njega se odnose riječi Uzvišenog Boga: To su ljudi koji su iskreno ispunili ono na šta su se obavezali Allahu[4], i za takve nema strepnji ni strahovanja ni na Dunjaluku ni na Ahiretu.”[5]

U drugom hadisu se pak kaže:

“Onaj koji je ispunio ugovor s Bogom, on je prijatelj poslanika Božijih, i iskrenih, i šehida, i dobrih – a divni li su oni prijatelji. Na Sudnjem danu on će drugima činiti šefaat (zagovor) a njemu samom neće trebati šefaat drugih. On je sačuvan od strahova i bojazni Ovoga i Onoga svijeta.”[6]

Posljedica slijeđenja moralnog iskonskog ugovora jeste smiraj i spokoj duše te zaštićenost od zabrinutosti, straha i bojazni. Slijeđenje moralne savjesti uzrokuje prosvijetljenost i blagoslovljenost, a zastranjenje od iskonske prirode dovodi do crnila srca i nečistote nutrine. Božiji poslanici, a.s., u svom djelovanju neumorno su nastojali da zavjese tmine nagona i strasti svuku sa čistog lica iskonske prirode i da ljude suoče sa blagom njihovih vlastitih iskonskih priroda. Na taj način su ih spašavali od nesreća upadanja u provaliju grijeha, a u njima su oživljavali moralne vrline i ljudskost.

وَلَقَدْ أَرْسَلْنَا مُوسَىٰ بِآيَاتِنَا أَنْ أَخْرِجْ قَوْمَكَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ وَذَكِّرْهُم بِأَيَّامِ اللَّـهِ ۚ إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَآيَاتٍ لِّكُلِّ صَبَّارٍ شَكُورٍ

I Mi smo poslali Musaa sa Našim znacima: “Izvedi narod svoj na svjetlost iz tmina, i opomeni ga Allahovim danima!” Zbilja, u tome su znaci za svakog ko strpljiv i zahvalan je![7]

Musa, a.s., ima dužnost da ljudima skrene pažnju na Božije vrijeme. Božije vrijeme jeste vrijeme stvaranja i vrijeme iskonske prirode, vrijeme vjere i vrlina. On je nastojao ljude na to podsjetiti: O ljudi, blagodat Božije upute od prvog dana je položena u dubinu vašeg bića. Slijedeći božansko nadahnuće, možete biti sretni, a suprotstavljajući mu se možete biti nesretni i kažnjeni.

Moralna savjest predstavlja jednu od najvećih blagodati i dijelova ljudske sreće. Oživljavanjem moralne savjesti moguće je ljude udaljiti od griješenja i duhovne zaprljanosti te ih izvesti na Pravi put.

Neki mladić došao je radi presude kod halife Omera te uzviknuo: “Bože moj, presudi između mene i moje majke!” Omer upita: “A zašto se žališ na majku?” On odgovori: “Ona me nosila u trbuhu devet mjeseci, a potom me dvije godine dojila. Kada sam odrastao i spoznao loše i dobro, ona me je odbacila rekavši: ‘Ti nisi moje dijete, ja tebe ne poznajem.’” Omer upita: “Gdje ti je majka?” On odgovori: “U Sekifi, kod toga i toga.” Omer naredi da dovedu ženu. Žena je dovela četiri brata i četrdeset ljudi da joj budu svjedoci. Omer reče mladiću: “Šta sad veliš?” Mladić ponovi sve što je tvrdio i zakle se da je to njegova majka, da je devet mjeseci bio u njenom trbuhu i da ga je dvije godine dojila. Omer upita ženi: “Šta tvrdi ovaj momak?” Žena odgovori: “Tako mi nevidljivog Boga i njegova časnog Poslanika, ja ovoga momka ne poznajem i ne znam iz koje je on porodice. On me želi u mom plemenu i u mojoj porodici osramotiti. Ja sam Kurejševićka, dosada se nisam udavala i pečat moje nevinosti je sačuvan.” A Omer upita: “Imaš li svjedoka?” Žena odgovori: “Ovo su sve moji svjedoci.” Četerdeset osoba posvjedoči da je žena upravu i da mladić iznosi lažne tvrdnje, čime želi ovu ženu osramotiti u njenoj porodici i u njenom plemenu. Posvjedočiše da je žena djevica i da dotad nije imala muža. Omer naredi: “Zatvorite mladića, da se istraži njegovo svjedočenje. Ako je njihov govor tačan, onda ćemo mladića kazniti kao klevetnika.” Stražari odvedoše mladića u zatvor. Na putu prema ćeliji slučajno susretnu hazreti Alija, a.s., te glasno uzviknu: “O Ali, ja sam nevini mladić!” Potom ispriča cijelu svoju priču i reče: “Evo, Omer me sada šalje u zatvor.” Hazreti Ali, a.s., reče stražarima: “Vratite ga ponovo Omeru!” Pošto dođoše kod Omera, Omer reče: “Ja sam naredio da ga zatvore. Zašto mladića vraćate?” Stražari rekoše: “Ali nam je to naredio, a ranije smo te čuli da si rekao – Što god vam Ali ibn Ebi Talib naredi, ne suprotstavljajte mu se.” U međuvremenu uđe Ali i reče: “Dovedite njegovu majku!” I dovedoše je. Ali se obrati mladiću: “Šta veliš?” On ispriča sve što je već rekao. Potom Ali reče Omeru: “Slažeš li se da ja u ovom slučaju presudim?” Omer reče: “Slava Allahu, kako da se ne složim. Čuo sam časnog Poslanika, s.a.v.a., kada je rekao: ‘Ali je od svih vas učeniji!’” Ali potom upita ženu: “Imaš li za svoju tvrdnju svjedoka?” Ona reče: “Naravno, četrdeset svjedoka ću dovesti i oni će kao i prvi put posvjedočiti.” Hazreti Ali reče: “Ja ću ti presuditi po Božijem zadovoljstvu. Iznijet ću presudu kako me je časni Poslanik naučio da presuđujem.” Potom reče ženi: “Da li u svome velikom poslu imaš nekoga ko te zastupa?” Ona odgovori: “Da, ova četverica su moja braća i oni su moji zastupnici.” Imam se obrati ženinoj braći: “Da li u pogledu sebe i vaše sestre dajete pravo zastupništva meni?” Rekoše: “Da, ti imaš pravo zastupanja naše sestre i nas.” Ali reče: “Uzimam Boga za svjedoka i uzimam za svjedoka sve ove ovdje prisutne ljude da ovu ženu udajem za ovog mladića uz mehr od 400 dirhema, koji ću platiti iz svoga imetka.” A onda reče svom slugi Kamberu da donese 400 dirhema. Ovaj donese 400 dirhema i onda Imam novac stavi u ruke mladiću, rekavši mu: “Uzmi ovo, ustani, dadni ovaj novac svojoj ženi i odmah je vodi. Nemoj nam se vraćati sve dok na tebi ne vidimo tragove vjenčanja. Hoćemo da vidimo na tebi tragove obavljenog gusula.” Mladić se pokrenu, uze novac, istrese ga ženi u krilo i reče: “Ustani, idemo!” Žena vrisnu: “Vatra, vatra! O amidžiću Muhammedov, želiš li me udati za mog sina? Tako mi Boga, ovo je moj sin. Moja braća su me udala za čovjeka koji je bio oslobođeni rob. I s njim sam dobila ovog sina. Kada je on porastao, naredili su mi da ga poreknem, ali sada priznajem da je on moj sin. Moje srce čezne za njim.” Majka uze sina za ruku i izvede ga sa suđenja. A Omer reče: “Da ne bi Alija, propao bi Omer!”

U podsvijesti, u moralnoj i odgojnoj savjesti ljudi, ženidba vlastitom majkom je ružan i odvratan čin. Hazreti Ali se na položaju sudije okoristio snagom moralne savjesti, čime je otkrio stanje podsvijesti te žene. On ju je naveo da, suprotno vanjskoj želji, prizna skrivenu stvarnost. Tamo gdje je odgojna moralna savjest u tolikoj mjeri učinkovita u sprečavanju zastranjivanja, sigurno iskonska savjest – koja predstavlja dio ljudske prirode – može imati veći i dublji uticaj u popravljanju zajednice.

Potrebno je da se odgajatelj od početka osloni na iskonsku savjest djeteta, da njegove božanske sklonosti oživi i da odgoj postavi na temelju te iskonske prirode. Naravno, ovakav odgoj će, pored čistote i čestitosti, ostati čvrst i postojan.