Motivi skrušenosti
وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ وَلَكِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَا يَعْلَمُونَ
A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju. (El-Munafikun, 8)
Ponižavajuća skrušenost, poniznost, dodvoravanje, laskanje i ulizivanje još su neke od reakcija koje pokazuju osobe sa osjećajem niže vrijednosti.
Neke osobe koje u svojoj nutrini pate od slabosti, nemoći, posramljenosti, niskosti, straha, ukratko, od neke vrste kompleksa, radi kompenzacije nedostataka i skrivanja svojih kompleksa od ljudi, pribjegavaju ponižavajućoj skrušenosti i ulizivanju. Ova vrsta iskazivanja vlastite slabosti i poniženosti kako sa aspekta vjere tako i sa aspekta nauke je nepoželjna ljudska osobina. Nažalost, mnogi ljudi boluju od ove moralne bolesti i duhovne degradacije.
Prije svega, potrebno je osvrnuti se na jednu važnu pohvalnu i moralnu odliku kojoj islamska etika poklanja pažnju, a to je skrušenost. Svaki musliman u svojim odnosima sa drugima obavezan je ne samo da se kloni oholosti i oholog ponašanja, nego je pored toga obavezan da prema ljudima iskaže svoju skromnost i da svakoj osobi, kojem god društvenom sloju ona pripadala, ukaže dužno poštovanje.
Skromnost
O skrušenosti i njenoj moralnoj i društvenoj vrijednosti, izrečeno je mnoštvo hadisa, koje je ulema prenijela u svojim knjigama. Uzoriti islamski predvodnici bili su ukrašeni ovom osobinom i praktično su je pokazivali i primjenjivali u svom odnosu sa svim slojevima društva, bogatim i siromašnim, crnim i bijelim.
Prenosi se da je hazreti Musa ibn Džafer, a.s., prošao pokraj crnca neuglednog izgleda. Poselamio ga je i sjeo pored njega. Dugo je sa njime razgovarao, a potom mu je u stojećem stavu iznio svoju spremnost da udovolji njegovim potrebama. Neki ljudi koji su promatrali ovaj prizor rekoše: “O sine Poslanikov, pa zar ti da sjediš sa ovakvom osobom i još pitaš za njegove potrebe, a on je taj koji ima potrebu za tobom?” Imam, a.s., u odgovoru reče: “On je jedan od Božijih robova, brat po knjizi Božijoj i komšija u zemlji Božijoj. Povezuju nas Adem-najbolji otac, i islam-najbolja vjera.”[1]
Čovjek iz Balha kaže: “Na putovanju Alija ibn Musaa Er-Ride, a.s., u Horasan bijah u njegovoj pratnji. Jednog dana sjeli smo za sofrom svi: sluge i crni i bijeli robovi. Rekoh mu: ‘Bilo bi bolje da robovi i sluge imaju odvojenu sofru.’ Imam reče: ‘Šuti, Bog je jedan za sve nas, pramajka i praotac svih nas su isti. Nagrada i kazna svakog čovjeka bit će mjerena njegovim djelom.'”[2]
Mnoštvo je hadisa poput ovog koji govore o potpunoj i savršenoj skrušenosti časnog Poslanika, s.a.v.a., i čistih Imama, a.s., u njihovim odnosima sa svim slojevima ljudi. Prvaci islama, osim što su savjetovali drugima skrušenost, sami su im, svojim djelom i postupcima, držali lekciju iz morala i ćudoređa.
Kada je riječ o pohvalnoj skrušenosti vrijedi primijetiti dvije važne stvari, koje uvijek treba imati na umu:
1. Ne prelaziti granice u skromnosti i skrušenosti, ne pretjerivati i ne izlaziti iz okvira, jer je pretjerana skrušenost ulizivanje i laskanje, a to je samo po sebi loša osobina.
2. Važno je da psihološki izvor skrušenosti i poniznosti bude ljudska plemenitost i vrlina i poštivanje prava drugih, a ne slabost duše i niskost. Jasnije rečeno, skrušen je onaj čovjek koji je siguran u svoju ličnost i koji u svom unutarnjem biću ne osjeća nikakvu vrstu poniženosti. Jedino se poštivanjem ljudske dužnosti, i moralnih osobina iskazuje poštovanje i skrušenost prema ljudima.
Imam Ali, a.s., je ukazujući na osobine vjernika rekao: “Oni su ljudi blagi, nježne prirode i skromni. A njihova duša je čvršća od kamena. U odnosu sa ljudima oni su skromniji i skrušeniji od robova.”[3]
U ovome hadisu Imam Ali, a.s., zapravo kazuje da je duh skršenog vjernika čvršći od tvrdog kamena. Ovim se hoće kazati da vjernikovi duševni smiraj, spokoj i sve moralne vrijednosti – poput skrušenosti i skromnosti – potiču iz ovog postojanog stanja njegova duha.
Unutarnja poniženost
Skrušenost čije je izvorišite unutarnja poniženost i inferiornost, skrušenost koja proizlazi iz straha i pohlepe, ukratko, skrušenost koja se temelji na osjećaju niže vrijednosti i niskosti, ne samo da neće proizvesti uzvišenost duha i čistoću duše, već će sama postati uzrokom ukorjenjenosti unutarnjih niskosti i uvod u predaji poniženju. Posebno u slučajevima gdje skrušenost prelazi svoje granice i ulazi u fazu ulizivanja prema nečistoj društvenoj sredini.
Islam polaže izuzetnu pažnju na čuvanje časti i ugleda muslimana, te njihovo dostojanstvo spominje uporedo sa dostojanstvom Boga i Poslanika navodeći ga kao uzvišeno. Islam svoje sljedbenike odvraća od svake radnje koja će dovesti do njihovog poniženja i istu im jasno zabranjuje. U Kur'anu se kaže: Allahu pripada čast i Poslaniku i vjernicima.
Časni Poslanik, s.a.v.a., je rekao:”Nije dozvoljeno vjerniku da se ponižava.”[4]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., također je rekao: “Nije vjernikovo da dozvoli sebi poniženje.”[5]
Kazao je Imam Sadik, a.s.: “Zaista je Allah sve poslove vjernika prepustio njemu, osim ponižavanja samog sebe.”[6]
Dakle, vjernik nema pravo da uzrokuje vlastito poniženje.
Imam Hasan Askeri, a.s., je rekao: “Kako li je ružno da musliman želi i teži onome u čemu je njegovo poniženje.”[7]
Imam Sadik, a.s., je rekao: “Zaista je Uzvišeni Allah vjerniku prepustio sve njegove poslove, ali nije mu prepustio da unizuje svoju časnu dušu.”[8]
Nebeska islamska vladavina utemeljena je na časti i dignitetu muslimana. U skladu s njenim postojanim propisima, svi ljudi trebaju da budu časni i cijenjeni, te je svako djelo, koje bi moglo izazvati i najmanje skrnavljenje njihove časti i koje bi im moglo nanijeti uvredu i nauditi dostojanstvu muslimana, strogo zabranjeno. U islamskoj vjeri i vlasti, dodvoravanje, ulizivanje, samoponižavanje i podilaženje nemaju nikakva pristupa. Vjera islam je škola koja odgaja slobodnoumne i dostojanstvene ljude. A slobodoumnost i viteštvo ne mogu ići podruku sa poniženošću i bezličnošću.
Ako ti je na Dunjaluku određena prednost
Ne treba sebe da smatraš niskim i nižim
Kad samog sebe smatraš niskim i bijednim
Onda ni od koga ne očekuj čast.
Čuvanja časti i dostojanstva, a klonjenje od ponižavanja i niskosti toliko je važno za svakog muslimana da su islamski fakihi u predstavljanju zakonskih (šerijatskih) dužnosti ljudi uvijek pazili na to i na tom osnovu su izdavali vjersko-pravna rješenja (fetve).
O pribavljanju vode za uzimanje abdesta je rečeno: Ukoliko se vjernik nađe u uvjetima da ni na kakav način ne može pronaći vodu za obavezan abdest, te ako mu je jedini način da je nabavi tako što će mu je neko pokloniti, u tom slučaju – ukoliko to poklanjanje nije praćeno prigovaranjem i ukoliko taj poklon ne uzrokuje poniženje vjernika – treba ga prihvatiti i sa tom vodom uzeti abdest. Jasno je da ukoliko je davanje vode uslovljeno poniženjem i prigovaranjem, islam nije zadovoljan takvim abdestom. Vjernik treba uzeti tejemum i obaviti svoju obaveznu vjersku dužnost i ne dozvoliti da se, radi osiguravanja vode za abdest, izloži vrijeđanju i poniženju.
Islamske evlije ne samo da nisu djelovale protiv časti i dostojanstva muslimana, već su one muslimane, koji bi se upustili u ponižavajuće radnje, upozoravali i sprječavali da to čine. U tom smislu je preneseno dosta hadisa.
Izvor: Muhammed Teqi Felsefi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić
[1]Tuhafu-l-ukul, str. 413.
[2] Sefine, str. 667.
[3] Nehdžu-l-belaga, str. 1234.
[4] Tarih Yakubi, str. 67.
[5] Mustadrak, sv. 2, str. 364.
[6] Kafi, sv. 2, str. 364.
[7] Tuhafu-l-ukul, str. 489.
[8] Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 4, str. 108.