Uloga vjerovanja i nevjerovanja u vječnoj sreći i nesreći

Da li su vjerovanje i dobra djela ponaosob nezavisni činioci postizanja vječne sreće ili pak tek njihov zbir biva povodom sreće? Isto tako, da li su ponaosob nevjerovanje i neposlušnosti nezavisni činioci vječne patnje ili će njihov zbir imati takav uticaj?

Ukoliko neko bude imao samo vjerovanje ili dobra djela, kakav će imati kraj? Isto tako, ukoliko neko bude samo nevjernik ili bude činio samo loša djela, kakvu će sudbinu imati? Ili ukoliko vjernik bude činio mnogo loših djela ili nevjernik bude činio mnogo dobrih djela, šta će oni biti, sretni ili nesretni? U svakom slučaju, ukoliko neko jedan dio života provede u vjerovanju i činjenju dobrih djela, a drugi dio u nevjerovanju i činjenju loših djela, kakav će biti njegov kraj?

Ova pitanja su od prvog stoljeća islama bila povod rasprava. Haridžije su vjerovale da je činjenje grijeha nezavisan činilac vječne čovjekove nesreće, štaviše, da biva povodom da čovjek prestaje biti vjernik. Druga skupina, poput murdžija, smatra da je postojanje vjerovanja dovoljno za vječnu sreću, tako da činjenje grijeha ne nanosi štetu vjernikovoj sreći.

Međutim, istinski ispravan stav je da svaki grijeh ne biva povodom nevjerovanja i vječne nesreće, iako je moguće da gomilanje grijeha bude povodom nestanka vjerovanja (imana). S druge strane, nije ni tako da samim postojanjem vjerovanja svaki grijeh bude oprošten i da nema nikakvog lošeg traga.

Prvo ćemo objasniti zbilju vjerovanja i nevjerovanja, a zatim ćemo poći tragom objašnjenja njihove uloge u vječnoj sreći i nesreći. 

Zbilja vjerovanja i nevjerovanja 

Vjerovanje je srčano i psihičko stanje koje nastaje pod uticajem poznavanja određenog pojma i sklonosti prema njemu. Jačanjem i slabljenjem svakog od ova dva činioca ono dobiva ili gubi na savršenosti. Ukoliko čovjek ne bude bio obaviješten o postojanju nečega – pa makar na razini vjerovatnoće – ne može o tome steći vjerovanje, ali sama svijest i obaviještenost nisu dovoljne, jer moguće je da nešto o čemu se ima znanje ili ono što to znanje iziskuje ne bude čovjeku po volji, pa čak da ima težnju koja je suprotna tome, te da se stoga ne donese odluka o prakticiranju onoga što ono zahtijeva, štaviše da se donese odluka o prakticiranju suprotnog.

Kao što Kur'an u vezi s Faraonom kaže:

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَ عُلُوًّا

I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita. [1]

Hazreti Musa, a.s., je rekao Faraonu:

قَالَ لَقَدْ عَلِمْتَ مَا أَنزَلَ هَؤُلَاءِ إِلاَّ رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضِ

Ti znaš da ovo (znakove i mudžize) nije dao niko drugi nego Gospodar Nebesa i Zemlje. [2]

Iako nije vjerovao u to, Faraon je govorio ljudima:

مَا عَلِمْتُ لَكُم مِّنْ إِلَهٍ غَيْرِى

“ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene.” [3]

Tek u trenutku kada se počeo daviti povikao je:

آمَنتُ أَنَّهُ لَا إِلَهَ إِلاَّ الَّذِى آمَنَتْ بِهِ بَنُو إِسْرَائِيلَ

“Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!” [4]

Već znamo da ovakvo prinudno vjerovanje nije prihvaćeno, ukoliko se uopće i može nazvati vjerovanjem. [5]

Dakle, postojanost vjerovanja zavisi od srčane naklonosti i htijenja, nasuprot znanju i obaviještenosti, koji se stiču i bez htijenja. Zato vjerovanje možemo smatrati jednom vrstom stremljenja srca, koje se temelji na slobodi izbora, nasuprot znanju i obaviještenosti, koji se mogu ostvariti i bez slobode izbora. Stoga vjerovanje možemo smatrati “djelom srca, koje se temelji na slobodi izbora”. Naime, proširivanjem opsega pojma “djelo” i vjerovanje možemo uvrstiti u kategoriju djela.

Što se tiče termina kufr, tj. nevjerovanje, nekada se koristi u značenju nepostojanja ustaljenog svojstva vjerovanja, bilo da je to zbog nedoumice i prostog neznanja, ili zbog složenog neznanja, ili zbog postojanja suprotnih stremljenja i u obliku namjernog prkosnog poricanja, a nekada se odnosi samo na posljednje značenje, tj. na svjesno poricanje i prkošenje, što je egzistentna pojava i smatra se suprotnom vjerovanju.

Granica vjerovanja i nevjerovanja 

Na osnovu onoga što se može shvatiti iz kur'anskih ajeta i predaja, minimum vjerovanja potrebnog za vječnu sreću ogleda se u sljedećem: vjerovanju u Jednog Boga, vjerovanju u onosvjetsku nagradu i kaznu, te u ispravnost onoga što je objavljeno poslanicima. Ovo zahtijeva općenitu odluku o djelovanju u skladu sa Božijim naredbama. Najuzvišeniji stepen vjerovanja pripada isključivo poslanicima i evlijama Božijim.

Granica gdje počinje nevjerovanje ogleda se u poricanju jednoće Božije, ili sumnji u nju, ili u vjerovjesništvo, ili proživljenje, ili pak nijekanje nečega za šta čovjek zna da je od Boga objavljeno poslanicima. Najgori stepen nevjerstva jeste prkosno poricanje svih ovih zbilja usprkos znanju da su ispravne i odluka da se bori protiv istinite religije.

Prema tome, mnogoboštvo (nijekanje monoteizma) je također jedan od primjera nevjerovanja, a licemjerje je unutrašnje nevjerovanje koje ide zajedno sa obmanjivanjem i izvanjskim prihvatanjem islama. Licemjeri su u gorem položaju od ostalih nevjernika, kako to Kur'an časni kaže:

إِنَّ الْمُنَافِقِينَ فِى الدَّرْكِ الْأَسْفَلِ مِنَ النَّارِ

Zaista, licemjeri će na samom dnu Džehennema biti. [6]

Činjenica koju treba napomenuti jeste to da vjerovanje i nevjerovanje koji se spominju u Vjerozakonu i propisima (fikhu), i koji su tema propisa o čistoći i dozvoljenosti mesa zaklane životinje, te dozvoljenosti i nedozvoljenosti braka i nasljedstva, nužno ne podrazumijevaju vjerovanje i nevjerovanje o kojima se govori u načelima vjere, jer je moguće da neko izgovori dva šehadeta i da za njega propisi islamskog fikha budu važeći, iako on srcem ne vjeruje u monoteizam i poslanstvo te ono što oni zahtijevaju.

Druga činjenica je da ukoliko neko ne bude posjedovao moć spoznaje načela vjere, naprimjer bude malouman i ne bude razuman, ili pod uticajem uvjeta životne sredine ne bude mogao upoznati istinsku religiju, imat će opravdanje u mjeri u kojoj nije kriv za svoje stanje. Međutim, ukoliko se neko uz postojanje mogućnosti da spozna ne bude zalagao i ostane u stanju sumnje, ili bez ikakvog argumenta zaniječe načela i neophodnosti vjere, neće imati opravdanja za to i bit će kažnjen vječnom kaznom.

Uticaj vjerovanja i nevjerovanja na vječnu sreću i nesreću

Uzevši u obzir činjenicu da se čovjekovo istinsko savršenstvo ostvaruje u okrilju Božije blizine, a nasuprot tome, čovjekov pad je posljedica udaljenosti od Boga, vjerovanje u Uzvišenog Allaha, u Njegovo stvaralačko i zakonodavno gospodarenje, što ima za posljedicu vjerovanje u proživljenje i poslanstvo, možemo smatrati mladicom istinskog čovjekovog usavršavanja, iz koje poput grana i lišća rastu djela kojima je Bog zadovoljan, a njeni plodovi predstavljaju vječnu sreću, koja će se očitovati na Vječnom svijetu. Dakle, ukoliko čovjek u svoju dušu ne posije sjeme vjerovanja i ukoliko ne zasadi rodnu mladicu, te umjesto nje u svome srcu posadi otrovno stablo nevjerovanja i neposlušnosti, on je uništio sposobnosti i potencijale koje mu je Bog podario, a proizveo je stablo čiji plod je džehennemski zekkūm. Takvog čovjeka put ne vodi ka vječnoj sreći, a uticaji njegovih dobrih djela ne prelaze granicu Ovog svijeta.

Tajna ove činjenice je u tome što svako djelo koje činimo svojom slobodnom voljom predstavlja kretanje čovjekove duše ka svrsi i cilju koje je djelatnik uzeo u obzir. Kako čovjek koji ne vjeruje u vječni život i Božiju blizinu može imati ovakav cilj i svojim djelima se kretati ka njemu?! Sasvim prirodno, on ne može očekivati vječnu nagradu od Uzvišenog Allaha. Najviše što se može prihvatiti u vezi sa dobrim djelima nevjernika jeste to da će im njihova dobra djela olakšati kaznu koju će trpjeti, jer takva djela mogu oslabiti duh samoživosti i inada.

Kur'anski dokazi 

S jedne strane, časni Kur'an ukazuje na temeljnu ulogu vjerovanja u vječnoj sreći. I pored toga što u desecima ajeta dobra djela spominje odmah nakon vjerovanja, u većem broju ajeta naglašava da je vjerovanje uvjet koji čini da dobra djela osiguravaju onosvjetsku sreću, kao što kaže:

وَ مَن يَعْمَلْ مِنَ الصَّالِحَاتَ مِن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَى وَ هُوَ مُؤْمِنٌ فَأُوْلَئِكَ يَدْخُلُونَالْجَنَّةَ

A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet. [7]

S druge strane, Džehennem i vječnu patnju opisuje kao pripremljene za nevjernike, a njihova djela smatra uzaludnim i propalim. Na jednom mjestu poredi ih s pepelom koji jaki vjetar raznosi, tako da od njega ne ostane ni traga ni glasa.

مَّثَلُ الَّذِينَ كَفَرُواْ بِرَبِّهِمْ أَعْمَالُهُمْ كَرَمَادٍ اشْتَدَّتْ بِهِ الرِّيحُ فِى يَوْمٍ عَاصِفٍ لاَّ يَقْدِرُونَ مِمَّا كَسَبُواْ عَلَى شَىْءٍ ذَلِكَ هُوَ الضَّلاَلُ الْبَعِيدُ

Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to je velika zalutalost! [8]

Na drugom mjestu kaže se:

وَ قَدِمْنَا إِلَى مَا عَمِلُوا مِنْ عَمَلٍ فَجَعَلْنَاهُ هَبَاءً مَّنثُورًا

I pristupismo djelima njihovim koja su učinili i u razasuti prah ih pretvorismo. [9]

U drugom ajetu poredi ih sa fatamorganom. Žedni čovjek se nada da će naći vodu i taman kada stigne do nje, ne nalazi je.

وَ الَّذِينَ كَفَرُوا أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ الظَّمْآنُ مَاءً حَتَّى إِذَا جَاءَهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئًا وَ وَجَدَ اللهَ عِندَهُ فَوَفَّاهُ حِسَابَهُ وَ اللهُ سَرِيعُ الْحِسَابِ ۝ أَوْ كَظُلُمَاتٍ فِى بَحْرٍ لُّجِّىٍّ يَغْشَاهُ مَوْجٌ مِّن فَوْقِهِ مَوْجٌ مِّن فَوْقِهِ سَحَابٌ ظُلُمَاتٌ بَعْضُهَا فَوْقَ بَعْضٍ إِذَا أَخْرَجَ يَدَهُ لَمْ يَكَدْ يَرَاهَا وَ مَن لَّمْ يَجْعَلِ اللهُ لَهُ نُورًا فَمَا لَهُ مِن نُّورٍ

A djela nevjernika su kao fatamorgana u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava, ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedna iznad druge, prst se pred okom ne vidi – a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati. [10] (Ukazuje se na to da nevjernici hode tamom, tako da ih put nikamo ne vodi.)

U drugim ajetima kaže se da će plodovi djela ljudi odanih Ovom svijetu biti data još na Ovom svijetu, a na Drugom neće imati nikakve dobiti:

مَن كَانَ يُرِيدُ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا وَ زِينَتَهَا نُوَفِّ إِلَيْهِمْ أَعْمَالَهُمْ فِيهَا وَ هُمْ فِيهَا لاَ يُبْخَسُونَ ۝ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ لَيْسَ لَهُمْ فِى الْآخِرَةِ إِلاَّ النَّارُ وَ حَبِطَ مَا صَنَعُواْ فِيهَا وَ بَاطِلٌ مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ

Onima koji žele život na Ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na Onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će ništavno sve što su učinili. [11]

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., preveli sa perzijskog: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi

[11] Hud, 15–16; također pogledati: El-Isra’, 18; El-Ahkaf, 20. Uzevši u obzir ove ajete, jasno je do koje mjere su shvatili islam oni intelektualci koji nekim od intelektualaca nevjernika daju prednost nad istaknutim islamskim učenjacima kakvi su Hadže Nasiruddin Tusi ili Allame Medžlisi.