Prinuda i izbor

Jedno od pitanja koja od davne prošlosti zaokupljaju ljudsku misao jeste da li svijetom i ljudskim životom vlada nevidljiva i moćna sila pod nazivom “sudbina” i “predodređenje” te određuje dešavanja u njegovom životu, ili svaki čovjek odlučuje sam i budućnost gradi vlastitim rukama.

Ovo pitanje javlja se i kod muslimanskih mislilaca i podijelilo ih je na dvije skupine: fataliste i pristalice mogućnosti izbora. Svaka skupina se za svoje stavove pozivala na Kur'an i Sunnet ili su uspostavili racionalne argumente u svoju korist.

Eš‘arije su fatalisti, mutezilije zagovornici slobode izbora, a šiijski mislioci zastupaju srednje i umjereno gledište.

Prinuda i izbor u kur'anskim ajetima

U nekim kur'anskim ajetima naglašava se činjenica da se u svijetu ništa ne dešava izuzev voljom Božijom:

مَا أَصَابَ مِن مُّصِيبَةٍ فِى الْأَرْضِ وَلَا فِى أَنفُسِكُمْ إِلَّا فِى كِتَابٍ مِّن قَبْلِ أَن نَّبْرَأَهَا إِنَّ ذَلِكَ عَلَى اللهِ يَسِيرٌ

Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a da nije, prije nego što je damo, u Knjizi zapisana, to je Allahu uistinu lahko.[1]

Fatalisti su se da bi dokazali svoju tvrdnju služili ovim ajetom.

Shodno drugim kur'anskim ajetima, čovjek ima moć da promijeni svoju sudbinu:

إِنَّ اللهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ

Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.[2]

فَمَن شَاءَ فَلْيُؤْمِن وَمَن شَاءَ فَلْيَكْفُرْ

Pa ko hoće neka vjeruje, a ko neće neka ne vjeruje.[3]

Na ove ajete se pozivaju zagovornici slobode izbora.

No, pažljivo promatranje ove dvije skupine ajeta čini jasnim da između njih ne postoji nikakva oprečnost. Cilj ajeta iz prve skupine jeste izložiti činjenicu da su čovjek i sva ostala stvorenja podređeni Božijoj volji i da žive u okvirima poretka koji je Bog uspostavio, te niko ne može previđati Božiju volju. Ajeti druge skupine, pak, ukazuju na jedan od zakona ovog poretka, dakle moć izbora i ljudsku slobodnu volju te čovjekovu odgovornost prema svome izboru.

Šta su sudbina (kada)i određenje (kader)?

Sudbina(kada) ima značenje izričite Božije volje kako u stvorenom tako i zakonodavnom poretku. Otjelovljenje Božije volje i htijenja u poretku stvorenog jesu zakonitosti i opći i nepromjenljivi zakoni koje je Bog uspostavio nad dva svijeta – nevidljivim i vidljivim (gajb i šehadet). Otjelovljenje Božije volje u pogledu zakonodavstva jesu Objava i nebeski propisi koji su objavljeni poslanicima.

Određenje (kader) leksički znači određenje, mjera i plan. A u vjerskoj terminologiji kader označava puteve koje je Božije konačno određenje postavilo pred čovjeka i koji čovjeku omogućavaju da planira svoj život. Na temelju uzvišene Božije mudrosti, sva bića izuzev čovjeka prinuđena su da tokom života slijede propisani put koji je određen za njih. Stoga određenje za njih predstavlja upravo konačno određenje koje vlada njihovim životima. Čovjek je jedino biće pred koje je Božija volja stavila različite puteve i sudbine i on može vlastitim izborom odabrati jedan od njih te tako odrediti sebi sudbinu kakvu sam želi. U slučaju da čovjek ispravno poznaje prirodne i društvene zakonitosti, on može do zavidne mjere primijeniti svoju volju na privatni i društveni život. No, ukoliko ne poznaje te zakonitosti ispravno ili im se tvrdoglavo pokuša suprotstaviti, bit će uništen pod njihovim teškim kotačima. Prema tome, prihvatanje sudbine i određenja jeste u smislu korištenja božanskim zakonitostima koje vladaju postojanjem kako bi se ostvarili najveća sloboda i najbolji rezultati.

Odnos Božijeg znanja i prinude

Najpoznatiji problem u raspravi o prinudi i slobodi izbora jeste odnos Božijeg znanja i ljudske volje. On počiva na ove dvije premise:

1. Bogu je unaprijed poznata budućnost svega;

2. Božije znanje je nepromjenljivo i nepogrešivo, te se mora zaključiti kako su sve pojave u svijetu i sva ljudska ponašanja Bogu unaprijed poznata, a budući da je to znanje nepromjenljivo, čovjek je prinuđen pokoriti mu se.

Sljedeće objašnjenje pokušava odgovoriti na ovaj problem: U ovoj sumnji Božije znanje i pojave u svijetu uzeti su u obzir bez međusobne veze. Znači, pretpostavljeno je da Božije znanje nema veze sa uzročno-posljedičnim poretkom koji vlada svim stvarima u svijetu i ljudskim životom, i da to znanje čovjeku i prirodi nameće nepromjenljivu budućnost. Rezultat ovakvog viđenja jeste da se Božije znanje može na različite načine naći suprotstavljeno dešavanjima u svijetu ili oprečno ljudskim odlukama te ih prisiliti na drugačiji smjer.

Međutim, ovakav pristup odnosu Božijeg znanja i dešavanja u svijetu je posve neispravan. Naime, činjenica da se ono što se dešava u svijetu i ljudskom životu odvija u okvirima uzročno-posljedičnog poretka i Božije znanje nema drugog ishodišta izuzev ovog uzročno-posljedičnog poretka stvorenog od Boga, čini jasnim da ono na što se odnosi Božije znanje jesu upravo stvari i zbivanja koja se dešavaju u skladu sa zakonitostima koje vladaju u svijetu ili sljedstveno ljudskim odlukama, tako da Bog, ustvari, zna upravo ono što se ozbiljuje posredstvom prirodnih uzroka, među koje spada i ljudska volja.

Mogućnost promjene sudbine

Može li čovjek, različito od Božijeg određenja, odrediti sebi drugačiju sudbinu? Odgovor na ovo pitanje je potvrdan. Kur'an Časni u vezi s ovim kaže:

يَمْحُو اللهُ مَا يَشَاءُ وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ

Allah dokida što hoće (premda su te stvari unaprijed određene) i utvrđuje šta hoće (iako ranije nije bilo zapisano). U Njega je Glavna knjiga.[4]

Šta se želi reći ovom ajetom? Čovjek se u poretku prirode nalazi suočen sa uticajem različitih uzroka, od kojih ga svaki vuče u smjeru različitom od nekog drugog uzroka. Naprimjer, čovjek koji je izložen opasnosti da dođe u dodir s mikrobom uzročnikom bolesti s jedne strane ide ka bolesti, ali istovremeno je moguće da se primanjem vakcine zaštiti od bolesti. Prema tome, tamo gdje pred čovjekom postoje brojni izbori ili, islamskim tumačenjem, različita “predodređenja”, ljudska sudbina u tom slučaju nije konačna. U spomenutom primjeru, onaj ko je izložen bolesti nije suočen sa konačnom sudbinom; primanje vakcine ili liječenje su načini koje je pred njega postavila Božija odredba, te mu je dala mogućnost da promijeni vlastitu sudbinu.

Sljedeća priča još bolje rasvjetljava ovo pitanje. Ali, a.s., jednog dana je sa skupinom svojih drugova sjedio u hladu nekog zida. Odjednom opaziše da se zid nalazi u ruševnom stanju, pa ustadoše i premjestiše se na sigurnije mjesto. Jedan od prisutnih reče: “O Zapovjedniče pravovjernih, bježiš li to od Božijeg određenja?” Znači, htio je reći, ako ti je smrt propisana, ta promjena mjesta je beskorisna, a ukoliko ti nije suđena, onda od tog čina opet nema koristi. Hazreti Ali mudro mu odgovori:

أَفِرُّ مِنْ قَضَاءِ اللهِ إِلَى قَدَرِ الله

“Utječem se Božijem određenju od Njegove sudbine!”

Ove riječi lijepo potvrđuju naprijed kazano. Dakle, na temelju Božijeg određenja i postojanih zakonitosti, svaki ruševan zid sklon je rušenju i usmrćivanju onih koji budu sjedili ispod njega. Iako se ne može izbjeći to konačno određenje, od takve odredbe može se naći utočište u drugačijoj odredbi i spasiti se od stradanja. Dakle, od posebne je važnosti obratiti pažnju na to da čovjek u mnogim prilikama u životu može, bude li svjestan zakonitosti stvaranja, od jednog određenja pronaći utočište u drugom određenju te tako vlastitim rukama odrediti svoju sudbinu.

Mnoge Božije odredbe koje čovjeka zadese protiv njegove volje i nanesu mu boli i patnje, ustvari su sudbine koje je čovjek sam sebi odredio ranijim neispravnim odabirima, na temelju časnog ajeta:

فَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ وَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ

Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjet će ga.[5]

Svako dobro ili loše čovjekovo djelo na Ovom svijetu, pored ahiretske nagrade ili kazne – ili umjesto njih – imat će prijatne ili neprijatne posljedice još na Ovom svijetu; posljedice za koje čovjek često ne shvata da su u vezi sa njegovim ranijim djelima.

Posljedice uvjerenja u kada i kader

Fatalizam ima mnoge loše društvene posljedice, slabi volju ljudi da mijenjaju svoju ponižavajuću sudbinu, snaži ruke nasilnika, a veže ruke osvete i pravdoljublja potlačenih. Naime, potlačeni koji vjeruju u prinuđenost čovjeka misle kako čovjek pred Božijim određenjem nema druge mogućnosti osim strpljenja i zadovoljstva te misle kako je protest protiv tlačitelja protest protiv sudbine i Božije dodjele blagodati. I kod psihološke dimenzije, čovjek fatalista svoju narav, ahlak i ponašanje smatra unaprijed određenim i ne nastoji popraviti svoju ličnost i mijenjati svoje ponašanje. Nasuprot tome, ispravno uvjerenje u kada i kader čini čovjeka vjernika još sigurnijim u njegovim ispravnim odlukama i daje mu više nade u rezultat njegovog djelovanja.

Historija pokazuje da su neki emevijski vladari fatalističko uvjerenje ponajviše koristili kao sredstvo za nastavak svoje tlačiteljske vlasti te su ga podsticali. Stoga su neki mislioci uvjerenje u slobodu izbora smatrali alijevskim, a uvjerenje u prinuđenost čovjeka emevijskim uvjerenjem.

prof. Akbar Eydi

[1] El-Hadid, 22.

[2] Er-Ra‘d, 11.

[3] El-Kehf, 29.

[4] Er-Ra‘d, 39.

[5] Ez-Zilzal, 7-8.