Sloboda mišljenja

Ukoliko neko kaže: Sloboda mišljenja je jedna od osnovnih karakteristika vjere islama – to neće biti netačna tvrdnja. Veoma jasan dokaz za ovu tvrdnju je postojanje stotina ajeta iz časnog Kur'ana koji različitim izražajima naređuju promišljanje, kontemplaciju i pokretanje opažanja i razumijevanja. Da razmišljanje o činjenicama univerzuma – kako činjenicama vanjskog i unutarnjeg svijeta čovjeka, tako i drugim činjenicama univerzuma – nije bilo slobodno, Bog ne bi izdao sve one izričite naredbe o razmišljanju bez određenja sadržaja i okvira.

U krajnosti, isto kao što sloboda u uvjerenju ne treba da ide do granice da čovjekov život izađe iz domena tumačenja i opravdavanja, na isti način sloboda mišljenja ne treba da bude do te mjere određena da rezultira opadanjem i bezvrijednošću mišljenja. Također je važno istaći kako sloboda mišljenja ne treba da bude smetnja drugim moždanim i psihičkim aktivnostima čovjeka.

Pitanje koje se nameće je sljedeće: Da li se može dati odredba o slobodi mišljenja u onoj mjeri da joj rezultat bude besmisao i štetnost samog mišljenja? Neki kvaziintelektualci su izjavili: “Od kada je čovjek počeo razmišljati, napuštajući osjećanja i emocije, zapao je u raznovrsne nesreće i nemire”. Da li se može braniti ona sloboda mišljenja koja u sumnju dovodi i narušava najstabilnije principe nauke i spoznaje?! Da li je logično da se smatramo toliko slobodnim kada je u pitanju mišljenje, te da na taj način mišljenju ili slobodi mišljenja drugih nanesemo štetu?! Ako obratimo pažnju na ovaj stabilan zakon, shvatit ćemo da pokretanje sudova i pojmova u mozgu i otkrivanje njihovih odnosa, ili iskrivljavanje njihovih odnosa pod imenom mišljenja, nema nikakve vrijednosti, nego su takve moždane aktivnosti iste one šahovske igre razuma koje osim bespotrebnog trošenja moždane energije i trošenja života u fantazijama i asocijacijama bez rezultata, neće imati drugog ploda.

Stoga može se zaključiti kako je najbolje kada neko ima korisno mišljenje koje zapravo podrazumijeva onu pozitivnu mentalnu aktivnost koja mislioca dovodi do otkrivanja činjenica. Prema tome, mišljenje je najbolje sredstvo za ciljeve koji podrazumijevaju dolazak do činjenica. Takvo mišljenje samo po sebi nije cilj, isto kao što spoznavanje činjenica ne može biti konačni cilj nauke i spoznaje, jer konačni cilj bi trebao podrazumijevati temeljno korištenje spoznatih činjenica.

Postoji mogućnost da neko prigovori kako će ove izjave uzrokovati oduzimanje ljudske slobode mišljenja, što bi kao posljedicu imalo štete za čovječanstvo. Međutim, odgovor na ovakav prigovor bio bi sljedeći: Ovakve izjave sprječavaju traćenje ljudskog života i njegove mentalne energije na loše sadržaje i sudove bez rezultata, a ne razumnu slobodu mišljenja, jer je mišljenje jedna od najuzvišenijih aktivnosti ljudskog mozga koji treba da se aktivira u uređenju “razumnog života” čovječanstva. Dakle, kao što stav “umjetnost za razumni život ljudi” podrazumijeva pridavanje vrijednosti “razumnom životu” ljudi, a ne cenzuru umjetnosti, tako i razmišljanje radi razumnog života ljudi predstavlja prezentaciju vrijednosti “razumnog života” ljudi, a ne cenzuru mišljenja. Isti je slučaj i sa ozbiljnim istraživanjem i analiziranjem radi određivanja podobnosti materije neke vrste lijekova za liječenje glavobolje, što ukazuje na vrijednost ljudskog života, i ne predstavlja cenzuru hemije, farmacije i medicine.

Najlogičniji put rješavanja problema slobode mišljenja u odnosu sa razumnim ljudskim životom je ovakav:

1. Razmišljanja koja se odnose na proučavanje, otkrivanje i uređenje tema svijeta prirode i prirodnih aspekata čovjeka – što su na sebe preuzele istraživačke nauke – slobodna su bez ikakvog ograničenja i uvjeta, osim u slučajevima kada su njihovi rezultati štetni po čovjeka.
2. Razmišljanja koja su vezana za identitet čovjeka i njegove dostojnosti i nužnosti, kao i razmišljanja koja se vrše o pitanjima vezanim za cjelokupni Univerzum i utiču na određenje ljudskih vrijednosti i položaja. Iz razloga što teme i sudovi o kojima se promišlja nemaju opipljiv objektivitet i u njih se upliću prihvaćeni ukusi i ideali, uvjeti okruženja i kulture, kao i drugi lični i društveni motivi, način mišljenja, izbor tematskih načela, pa čak i tretiranje principa kao evidentnih ili teorijskih, za očuvanje psihe i mentalnog zdravlja članova društva od poremećaja i nemira potrebno je da za mišljenje postoji neki zakon koji će spriječiti pomenute probleme. Ovaj zakon podrazumijeva: postavljanje za cilj otkrivanje i upoznavanje razumnog života ljudi u razumnom i smislenom svijetu. Samo sa poštivanjem ovog zakona jedan čovjek mislilac ne može smisleni ljudski identitet tretirati kao svoje mentalne šahovske figure i egzistenciju i vrijednost ličnosti, kao što su Ibrahim Halil, Musa ibn Imran, Isa ibn Merjem, Muhammed ibn Abdullah i Ali ibn Ebi Talib, izjednačiti sa egzistencijom i vrijednosti pohlepnog, egocentričnog i antiljudskog faraona ili čistu primordijalnu prirodu i sveti nagon ka savršenstvu čovjeka tumačiti i opravdavati jednim životinjskim nagonom.

Mi nemamo drugog rješenja osim prihvatanja ovog zakona, a s obzirom na to da se “svijet razlikuje od poznavanja svijeta” nemamo načina za prolazak puta spoznaje osim da prihvatimo da je realnost različita od mišljenja i da realnost ima zakon, te da svako mišljenje treba biti usmjereno na upoznavanje i priznavanje tog zakona. Shodno tome, slatkorječivim terminom “sloboda mišljenja” ne smijemo zavaravati ni sebe ni druge.

Također, potrebno je prihvatiti sljedeće načelo: Onaj ko zbog sklonosti ka užitku slobode mišljenja bez ploda i rezultata odustane od traganja i zakonskog truda i mišljenja sa plodovima i rezultatima – u suštini – ili nije razumio filozofiju i mudrost mišljenja ili nije razumio nužnost dosezanja do činjenica i istine.

Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić