Ibn Miskevejh

Ahmed ibn Muhammed ibn Ja‘kub, poznat kao Miskevejh, jedan je od islamskih mislilaca iz četvrtog stoljeća po Hidžri. Rođen je oko 325. godine po Hidžri u Reju. O njegovom djetinjstvu i mladosti nema mnogo podataka, ali iz onog što on sam spominje u knjizi Tehzibu-l-ahlak može se shvatiti da se njegov život razdvaja na dva različita dijela. On je u djetinjstvu i mladosti tragao za provodima i sakupljanjem imetka, no u srednjim godinama, nakon jedne duhovne promjene, dao se na nauku i čišćenje vlastite duše i tako započeo novu epohu u svom životu. Potičući druge na odgoj duše i uljepšavanje morala, prvi dio svoga života Miskevejh opisuje na sljedeći način: “Onaj ko u djetinjstvu ne bude odgojen na odgovarajući način, koga njegov otac odgoji podučavajući ga niskim i lažnim pjesmama, pokazujući ono što je ružno i odanost strastima lijepim, dalje kada (odraste i) uđe u dvorove vlastodržaca što nagrađuju ovakve pjesme i druži se s ljudima koji ga pozivaju na tjelesne užitke i koji su predani sakupljanju hrane, odjeće, jahalica i ukrasa – kao što se meni samom desilo – taj će biti lišen blaženstva i pogođen gubitništvom i nesretnošću.”

Dalje, Miskevejh govori o drugom dijelu svoga života, koji je započeo pod uticajem duhovne promjene koja se kod njega javila kao rezultat razmišljanja i samokritike, i ističe: “Ja sam kao odrastao čovjek te pokuđene osobine napustio ulaganjem ogromnog napora i truda i očistio sam svoju dušu od prljavština i ružnoća.”[1] Miskevejh je tokom svoga života bio svjedok vlasti više vladara iz dinastije Buvejhida. Samu dinastiju Buvejhida činili su dobri ljudi i sposobni upravitelji koji su cijenili naučnike, pjesnike i književnike i s ciljem očuvanja svoje moći i bogatstva primali su ih na svojim dvorovima.

Stoga u ovom stoljeću islamska kultura i civilizacija doživljava stanoviti napredak, a nauka, književnost i filozofija zapažen procvat. Miskevejh je svoj život proveo u službi ovih vladara koji su se jedni iza drugih smjenjivali. On je prvo bio pratilac Muhallebija, vezira Mu‘izzuddevle.[2]

Nakon toga mu je Ibnu-l-‘Amid[3] , naučnik i vezir Ruknuddevle, povjerio brigu o svojoj velikoj biblioteci te obrazovanje i odgoj svoga sina Ebu-l-Fetha. Miskevejh je sedam godina bio u službi Ibnu-l-‘Amida. Nakon njegovog preseljenja i dolaska njegovog sina Ebu-l-Fetha na vezirski položaj, pa sve do 366. godine po Hidžri, radio je kao njegov savjetnik. Nakon smrti Ruknuddevle i dolaska na vlast njegovog sina ‘Idduddevle Miskevejh i dalje ostaje rukovodilac biblioteke, te savjetnik i drug vladara. Nekada ga je ‘Idduddevle slao velikodostojnicima. Miskevejh je u Reju, Farsu, Bagdadu i Isfahanu boravio u službi dinastije Buvejhida i bavio se obrazovanjem i odgojem. Nakon gotovo jednog stoljeća života, u vrijeme vladavine Sultanuddevle, preselio je na Ahiret 421. godine po Hidžri u Isfahanu. Ukopan je u mahali Hadžuj u istom gradu.[4]

Miskevejh je bio šiija. Postoji mnogo pokazatelja koji opravdavaju ovu tvrdnju, između ostalih i njegov nadimak, koji je glasio Ebu ‘Ali, a također i činjenica da su ga cijenili vladari i veziri dinastije Buvejhida, koji su svi isticali šiizam. On u svojim djelima šiijske imame, a.s., spominje uz veličanje, a Alija, a.s., spominje kao “Imama” i “Emiru-l-mu’minina” i u vezi s njim upotrebljava izraze kao što su “salavatullahi ‘alejh” i “selamullahi ‘alejh”, te mnogo hvali njegovo znanje i hrabrost.[5]

Također, velik broj historičara i pisaca bibliografija jasno ističe njegov šiizam.[6] Nadalje, u nekim slučajevima se vidi da je Miskevejh prihvatio neka šiijska učenja i koristi neke specifične šiijske naslove i termine kao što je emr bejne-l-emrejn (stav između dva stava) u pitanju džebra i tefvida (prisile i apsolutne slobode).

Miskevejhova naučna ličnost

Miskevejh pomoću svestranog talenta, energičnosti i zahvaljujući velikom blagu koje mu je bilo na raspolaganju, a sastojalo se od raznoraznih knjiga, te zahvaljujući i razdoblju naučnog procvata dinastije Buvejhida, u kojem je stasao, stiče stručnost u različitim naučnim granama kao što su: filozofija, etika, hemija, medicina, povijest, poezija i književnost. Bio je takav da su ga neki nazvali “trećim učiteljem”, nakon Aristotela i Farabija, jer je, kao što znamo, spekulativnu mudrost Grka Farabi pojasnio i upotpunio, a njihovu praktičnu mudrost Miskevejh je sistematizirao i uredio.[7]

Povjesničari ne spominju imena njegovih učitelja, čak ga njegov savremenik Ebu Hajjan Tevhidi kritizira zbog toga što ih nema mnogo.[8] Ustvari, Miskevejh nije ni imao učitelja. Njegovi učitelji su bili trud, ljubav prema znanju i mnoštvo knjiga kojima je raspolagao. On je vladao perzijskim i arapskim, a poznavao je i sirjanitski i pahlavi jezik. Miskevejh se u filozofiji i etici koristio prijevodima djela Aristotela, Platona i Galena. Iako se nekada upuštao u usklađivanje misli (filozofa prije sebe) i iznošenje novih stavova, u njegovim spisima je jasno vidljiv uticaj Aristotelovih misli, posebno onih iz djela Knjiga o duši i Nikomahova etika. On se na ovom polju koristio i mislima muslimanskih naučnika kao što su Ibn Mukaffa‘, Farabi, Kindi i ‘Amiri. Pored toga, zahvaljujući opširnim informacijama koje su se nalazile u prijašnjim povijesnim djelima, poput Taberijeve Historije, i obaviještenosti o političkim pitanjima i događajima u dinastiji Buvejhida blizu jednog stoljeća, uspio je iznjedriti dragocjeno djelo kao što je Tedžarubu-l-umem (Iskustva zajednicā).

U medicini i naukama koje su povezane s njom, bio je pod uticajem Zakarijjai Razija. Pored veza i druženja sa vezirima koji su bili naučnici, kao: Sahib ibn ‘Ibad,[9] Muhallebi i Ibn ‘Amid, Miskevejh je poznavao i družio se i sa filozofima poput Ibn Sine. U vezi sa njegovim susretom sa Ibn Sinom zabilježeno je da je Ibn Sina kao mladić prisustvovao Miskevejhovom predavanju i pred svim učenicima bacivši jedan orah pred Miskevejha od njega zatražio da izračuna površinu tog oraha. Miskevejh mu je zauzvrat dao nekoliko stranica iz knjige o etici i rekao: “Ti prvo ispravi svoj moral, pa ću onda ja izračunati površinu oraha, jer ti imaš veću potrebu za ispravljanjem svoga morala nego što ja imam za računanjem površine oraha.”[10]

Miskevejh se družio i sa medicinarima poput Ebu Tajjiba[11] i Ebu Sahla Masihija.[12] Također je razgovarao i dopisivao se s književnicima kao što su Ebu Hajjan Tevhidi, Bedi‘uzzeman Hamdani i Harazmi. Ebu Hajjan mu je postavljao pitanja u raznim poljima književnosti, filozofije, etike i društvenih problema toga vremena. Ova pitanja i Miskevejhovi odgovori sabrani su u knjizi El-havamil ve-š-ševamil. Bedi‘uzzeman se u pismu koje je slao Miskevejhu izvinjava za ono što su klevetnici za njega slagali i u pjesmi koju je napisao predstavlja ga kao svoga zaštitnika.[13]

I Harazmi je prijateljevao s njim i u prijateljskom pismu tješi ga u vezi s porodičnim problemima koje je imao i za njega se moli Bogu.[14] Miskevejh je savremenik i skupine Ihvanu-s-safa, no s njima nije imao dobre odnose jer su za razliku od njega, imali političke ciljeve i bili su protivnici tadašnje vlasti. Osim toga, oni su nastojali povezati filozofiju i vjeru, a u etičkim načelima su bili skloni tesavvufu.[15]

Miskevejhov opus

Miskevejh je za sobom ostavio vrijedna djela u različitim naukama, posebno u etici i filozofiji. U etici i filozofiji napisao je djela kao što su Tehzibu-l-ahlak ve tathiru-l-a‘rak, Tertibu-s-se‘ade, El-fevzu-l-asgar i El-hikmetu-l-halide.

Tehzibu-l-ahlak je njegovo najvažnije i najopširnije etičko djelo. Ono sadrži načela i osnove etike. Odlikuje se rijetko viđenom sistematičnošću i postojanošću, a po mišljenju nekih to je prva etička knjiga koja je nauku etiku predstavila na sistematičan, uređen i argumentiran način.[16] Ova knjiga, u kojoj je jasno vidljiv uticaj djela Grka, a posebno Aristotela, ostavila je uticaj i na djela mislilaca nakon Miskevejha. Tako Hadže Nasiri Tusi svoje djelo Ahlake Nasiri predstavlja kao prijevod koji je obogaćen dijelovima iz Tehzibu-l-ahlaka.[17] I Gazali se njim koristio u svome Ihjau.[18]

Miskevejhov cilj pisanja ove knjige – kako to i sam na početku ističe – bio je dovođenje lijepog morala u čovjekovu dušu, što će uzrokovati da se po prirodi lijepa djela bez ikakve poteškoće javljaju kod čovjeka. Za ostvarivanje ovog cilja moraju se spoznati duša, njene moći i ustaljena svojstva duše te treba spoznati povode uljepšavanja i spasa ili uprljanosti i propasti. Na temelju ovoga on je knjigu podijelio u sljedećih sedam poglavlja: Definicija duše, Morali i prirode, Razlika između dobra i blaženstva, Čovjekova djela, Vrste ljubavi, Bolesti duše i Duševna medicina.

Djelo El-hikmetu-l-halide, koje je prevedeno i na perzijski pod naslovom Džavedan herad, sadrži etičke i odgojne savjete iz riznica različitih naroda. El-havamil ve-š-ševamil sadrži pitanja Ebu Hajjana označena kao havamil i odgovore Miskevejha – ševamil, a osim toga obrađuje i različita pitanja iz filozofije, etike i književnosti. Iza Miskevejha je ostala i etička oporuka u kojoj se nalazi sažetak njegovih misli i stavova iz oblasti etike i filozofije etike.[19]

Miskevejh iz etike i filozofije ima poslanice ili tekstove koji se sastoje od jedne ili nekoliko stranica, kao što su poslanice El-lezzat ve-l-alam, Risala fi-t-tabi‘a, Risala fi dževheri-n-nefs, El-‘akl ve-l-ma‘kul, En-nefs ve-l-‘akl ve hakikatu-l-‘adl.

Pisao je djela i na polju medicine i hemije. Ebu Rejhan na više mjesta u Kitabu-s-sajdene[20] navodi njegove stavove iz medicine. Prema kazivanju Jakuta[21], Miskevejh je imao knjigu pod naslovom El-Džami‘, koja je, po mišljenju nekih, napisana pod uticajem djela Kitabu-l-havi od Zakarijjai Razija. Knjige El-Ešribe, Terkibu-l-badžat mine-l-at‘ime i El-edevijetu-l-mufrede njegove su knjige iz oblasti medicine i nauka povezanih sa medicinom.

Miskevejh je za sobom ostavio i vrijednu knjigu Tedžarubu-l-umem iz oblasti povijesti. Ova knjiga je napisana sa etičkim ciljem, a navodi razne događaje i poziva ljude da iz njih uzimaju pouku. Bavio se i književnošću, poezijom i pisanjem poučnih priča. Unsu-l-ferid je jedno od takvih djela. Ova knjiga je, po riječima Kiftija[22], najbolja knjiga koja u sebi sadrži priče i kratke i privlačne šale.

Priču o životu i djelima Miskevejha završit ćemo jednim odlomkom iz njegove oporuke upućene tragaocima za mudrošću: “O tražitelju mudrosti! Očisti svoje srce i neka su ti ambicije visoke, jer je mudrost najveći Božiji poklon (…), znaj, kud god da usmjeriš svoj um, on će se tamo i uputiti: ako ga usmjeriš ka vjeri, spoznat će je na postojan i produbljen način, a ako ga usmjeriš ka Ovom svijetu, uputit će se ka prolaznosti i nepostojanosti.”[23]

Izvor: Grupa autora, Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju, sv. 2, Fondacija „ Mulla Sadra“, Sarajevo 2009., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Vidi: Tehzibu-l-ahlak, str. 65.

[2] Muhammed Muhallebi, sin Muhammeda ibn Ebu Sugraha, na početku je bio sekretar kod Mu‘izzuddevle, da bi nakon toga postao njegov vezir. On je jedan od velikana književnosti i pje[2]sništva, preselio 352. godine po Hidžri.

[3] Muhammed ibn Husejn ibn Muhammed, poznat kao Ibnu-l-‘Amid, vezir Ruknuddevle, jedan je od najvećih pisaca. Sa‘lebi u vezi s njim kazuje: “Pisanje je počelo sa ‘Abdu-l-Hamidom, a završilo sa Ibnu-l-‘Amidom.” Dok je bio vezir Ruknuddevle, on je vodio poslove svojim upravljačkim sposobnostima, lijepim moralom i hrabrošću. Imao je veoma lijepu biblioteku. Preselio je 360. godine po Hidžri.

[4] Ni‘ma, Šejh ‘Abdullah: Falasafe-je ši‘a, str. 170-173.

[5] Vidjeti: Tehzibu-l-ahlak, str. 105, 167, 179.

[6] ‘Amili, Sajjid Muhsin Amin: A‘janu-š-ši‘a, sv. 3, str. 159.

[7] Miskevejh: Tarihu-l-umem, uvod iz istraživačkog rada Ebu-l-Kasima Imamija: Mukaddima, str. 23.

[8] Tevhidi Ebu Hajjan: El-imta‘u ve-l-muenese, sv. 1, str. 35; sv. 2, str. 39.

[9] Isma‘il ibn ‘Ibad ibn ‘Abbas jedan je od vezira dinastije Buvejhida. Pored toga, bio je istaknuti naučnik i književnik, sposoban političar koji je, zbog toga što je bio savjetnik Muiduddevle, vladara iz dinastije Buvejhida, nazvan nadimkom “Sahib” (savjetnik). Imao je ogromnu biblioteku, a preselio je 385. godine po Hidžri.

[10] Šahrzuri Muhammed: Nezehetu-l-ervah, str. 26.

[11] Ebu-l-Feredž ‘Abdullah ibn Tajjib je medicinar iz Bagdada. Liječio je bolesnike u bolnici ‘Izzu-d-devle. Napisao je niz knjiga o medicini. Preselio je 435. godine po Hidžri.

[12] On je ‘Isa ibn Jahja Džurdžani, naučnik, stručan ljekar koji je vladao arapskim jezikom. Neki ga smatraju učiteljem Ibn Sinaa.

[13] Vidjeti: Jakut: Mu‘džemu-l-udeba’, sv. 5, str. 14.

[14] Harazmi Ebu Bekr: Resailu-l-harazmi, str. 102.

[15] ‘Izzat ‘Abdul‘Aziz: Ibn Miskevejh: Felsefetu-l-ahlakijje ve mesadiruha, str. 210-214.

[16] Dairatu-l-ma‘arifi tešejju‘i, sv. 1, str. 368.

[17] Ahlake Nasiri, str. 36.

[18] Vidjeti: Mubarak Zaki: El-ahlaku ‘inde-l-Gazali.

[19] Tekst ove oporuke Jakut Humui navodi u Mu‘džemu-l- udeba’, sv. 5, str. 17-19.

[20] Str. 83, 213 i 255.

[21] Mu‘džemu-l-udeba’, sv. 5, str. 10.

[22] Ahbaru-l-‘ulema’i bi ahbari-l-hukema’, str. 217.

[23] Za proučavanje teksta oporuke Miskevejha obratiti se: Ebu Hajjan Tevhidi: El-Mukabesat, str. 323. i dalje; Ebu Sulejman Mantiki: Savanu-l-hikme ve selase resail, str. 347. i dalje; Jakut: Mu‘džemu-l udeba’, sv. 5, str. 17. i dalje.