Wilfred Cantwell Smith

Rođen je 1916. godine u Torontu, Kanada. Završio je studij orijentalnih jezika na Univerzitetu Prinston, a diplomu o završenim studijama orijentalnih jezika stekao je 1930. godine na Univerzitetu u Torontu. Magistarsku radnju odbranio je 1947., a doktorisku disertaciju 1948. godine. Kao profesor komparativnih religija radio je na nekoliko univerziteta. Bio je direktor zavoda za islamske studije pri Univerzitetu Mak Džil (McGill University), a bio je i gostujući profesor na nizu univerziteta. Obavljao je dužnost predsjednika Asocijacije za izučavanje Bliskog istoka za Sjevernu Ameriku. Jedno vrijeme je bio uredniki glasila za vjerske studije na Kembridžu, zatim urednik lista Bliski Istok u Vašingtonu, te urednik časopisa Islamski svijet u Hartfudu, kao i časopisa Studije i vjerske znanosti u Torontu.

Autor je velikog broja studija i natuknica za Britansku enciklopediji o raznim pitanjima, kao što su: Islam i smisao vjere, Moderni islam u Indiji, Razlike između islama i kršćanstva, Nebeseke religije, Muslimani i Zapad, Suprotstavljanje islama zapadnom materijalizmu, Problemi savremenog islamskog svijeta i Kur'an.

O islamu i muslimanima u savremenom dobu kaže sljedeće:

“Islam u savremenom dobu nalazi se u teškoćama i tegobama, a muslimani osjećaju da se u njihovoj povijesti desila neka greška koja još nije otklonjena, usljed čega se odstupilo od pravoga puta; da postoji razlika između one vjere koju je Allah objavio i svjetskog historijskog razvoja, koji njime vlada i upravlja. Oni stoga razmišljaju o tome kako da se ispravi ono što se iskrivilo u njihovoj povijesti, kako bi se pojave ponovo vratile svom prirodnom toku u svom punom kapacitetu. Prema tome, nezavidnost stanja islama u odnosu na savremenost obrazovani ljudi duboko osjećaju. Uostalom, prošlo je više od jednog stoljeća otkako se ukazala potreba da se brani samo vjerovanje od pritiska koji je dolazio izvana i od unutrašnje povodljivosti.

Danas, i pored napretka koji je ostvaren u mnogim područjima, svjedoci smo sve žešćih napada na islam, napada izvana i iznutra; napada ne samo od njegovih vanjskih, stranih neprijatelja, već isto tako i nasrtaja na historijsku pojavu islama kao činjenice od njegovih vlastitih sinova u nekim mjestima, te od onih koji su tim njegovim sinovima bliski, s ciljem da se poništi unutrašnja snaga. Tako svi oni nastoje izbrisati tu objektivnu činjenicu.

Uzrok toj pojavi su svi oni pritisci kojima je izložen islamski svijet, politički i privredni i, sljedstveno tome, društveni. Naime, oni koji se odbijaju pomiriti s tim teškoćama i tegobama nailaze na brojne teškoće u potvrđivanju svoje sposobnosti da se nose s hobotnicom čije postupke primjenjuju oni koji stvaraju te pritiske, a koji su prisustni i na samoj islamskoj društvenoj pozornici. Niko ne poriče da je Turska, naprimjer, prema islamu zauzela takav stav da je iz temelja promijenila odnos onih koji proizvode te pritiske prema njoj i postala predmetom njihova poštivanja: pred svijetom se nije odmetnula od islama, ali isto tako nije više ni muslimanska država kakva je bila prije nego je podlegla strahovitom kolonizatorskom pritisku, kojem je bila izložena.

Mislim da je islamski svijet izgubio sposobnost – za šta ima prigovoriti svojim vođama – da se nosi s tom hobotnicom, koja je upravo njih – te vođe – i uzdigla na prijestolje božanstvenosti, a oni nju, zauzvrat, pustili da neometano vrši svoj pritisak.

Prema tome, islam je snaga koju je svijet stavio pod svoj stisak kako bi obuzdao njegovo širenje i kako muslimani ne bi zagospodarili svijetom onako kako se to dogodilo u prvom islamskom razdoblju, u vrijeme islamskih osvajanja.

Vjerujem da kada bi vjerovjesnik Muhammed i njegovi drugovi sada bili na društvenoj pozornici, tj. kad bi se muslimani pridržavali islamskih vrijednosti i provodili ih u djelo, njihovo stanje ne bi bilo ovakvo.”

Izvor: Ahmed Hamid, Islam i Poslanik u očima drugih, Fondacija “Mulla Sadra”, 2011., s arpaskog preveo Mustafa Prljača

Pitanja i odgovori