Odnos mladih na Zapadu prema islamu i muslimanima

Autor: Refik Razić

Odnos mladih na Zapadu prema islamu i muslimanima je jedno od najvažnijih pitanja koje može presudno utjecati na kreiranje budućih događaja. Razumijevanje tog odnosa treba pomoći onima koji žele da budu subjekti kreiranja svoje budućnosti, a ne samo njegov objekt. Kakvo je zapravo mišljene mladih na Zapadu o islamu i muslimanima? Odgovor na ovo pitanje  predstavljao bi razumijevanje budućih događaja ili barem mogućnost njihovog predviđanja. Odgovoriti na ovo pitanje zahtijeva dobro poznavanje prilika u kojima živi danas omladina u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi. Dati adekvatan prikaz na to složeno pitanje nije jednostavno, a potrebno je priznati da najbolji uvid u to stanje imaju oni koji žive u zemljama tog područja. Ipak, zahvaljujući današnjim globaliziranim sredstvima komunikacije svijet zaista postaje jedno globalno selo što nam omogućava da relativno lahko  prikupimo relevantne informacije o pitanjima koja nas zanimaju. Pri tome se ne treba oslanjati isključivo na statističke podatke o, npr. broju visokoobrazovanih ljudi u nekim zemljama, postotku onih mladih koji studiraju ili broju zaposlenih i nezaposlenih mladih ljudi, jer nam ti pojedinačni podaci mogu zamagliti cjelovitu sliku stvarnog stanja. Također, intencija ovog članka nije cjelovita analiza i donošenje univerzalnog zaključka, već ukazivanje na neke od činitelja koji utječu na formiranje slike mladih na Zapadu o islamu i muslimanima.

Činjenica da se radi o ekonomski najrazvijenijem dijelu svijeta sa, statistički gledano, najobrazovanijim stanovništvom može nas navesti na krivi zaključak da se također radi o politički informiranom stanovništvu što svakako nije slučaj.

Šutnja, apatičnost i nezainteresovanost ljudi na Zapadu općenito, pa tako i mladih, ne govori u prilog mišljenju da se radi o politički informiranom i politički osvješćenom stanovništvu, već naprotiv. Ipak, potrebno je uzeti u obzir da su zapadne zemlje parlamentarne demokratije, što podrazumijeva aktivan politički život znatnijeg dijela stanovništva. Taj politički život naročito dolazi do izražaja u vrijeme izbora, iako u većini tih zemalja u predizbornim kampanjama dominantno mjesto zauzimaju unutrašnja politička i ekonomska pitanja. Spoljnopolitička pitanja imaju mali udio  u predizbornim političkim raspravama što upućuje na zaključak da taj korpus pitanja nije dovoljno važan za politička i partijska opredjeljivanja.

Uzimajući u obzir restriktivne obrazovne sisteme koji ne pružaju dovoljno adekvatnih informacija adekvatnih i objektivnih informacija o drugim dijelovima svijeta, a naročito o muslimanskom svijetu, onda se izgradnja preovlađujućeg mišljenja i slike o tom svijetu prepušta medijskim korporacijama. Izuzetak su pronicljivi i intelektualno natprosječno angažirani pojedinci koji znanje stječu vlastitim angažmanom i ne zadovoljavaju se  time da njihova slika o drugim dijelovima svijeta, drugim narodima, kulturama i religijama  bude izgrađena djelovanjem korporativnih medijskih manipulacija i političke pristrasnosti. Ovaj sloj ljudi, iako se radi o najumnijem i najinformisanijem dijelu stanovništva tih zemalja, nema mogućnost vršenja značajnijeg utjecaja na opće javno mnijenje čiji važan udio čine mladi ljudi na Zapadu.

Dakle, većina mladih na Zapadu svoje viđenje islama i muslimana formira pod utjecajem korporativnih medija koji i inače učestvuju u najvećoj mjeri u oblikovanju političkog mišljenja, pa čak i identiteta ljudi.

Naravno, nije jednaka slika o islamu i muslimanima koju imaju mladi ljudi zapadne Evrope s onom slikom koju formira omladine Sjeverne Amerike. U evropskim zemljama, naročito u Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji postoje velike muslimanske zajednice  koje dijele dobro u zlo sa domicilnim stanovništvom tih zemalja. I pored značajne getoiziranosti muslimana u tim zemljama u nekima od njih je interakcija svakodnevnog zajedničkog života  često snažnija od korporativno-medijskih manipulacija, pa je teško za te medije postići željeni rezultat prikazivanja muslimana u izobličenoj i potpuno neljudskoj formi.

Prosječan nepristrasan posmatrač globalnog medijskog oblikovanja ljudskog mišljenja može  jednostavno doći do zaključka  da je propagandna moć tih medija usmjerena u potpunosti na predstavljanje muslimanskog identiteta, uprkos svim njegovim pojavnim različitostima, kao suprotstavljenog čovjekovom napretku općenito i svim proklamovanim i općeprihvaćenim ljudskim idealima među kojima se naročito ističu: sloboda, ljudska prava, demokratija i jednakost svih ljudi bez obzira na svoju religijsku, nacionalnu, rasnu i spolnu pripadnost. Ova činjenica gotovo da je poznata danas većini ljudi i teško je pronaći prosječno obrazovanog i informiranog čovjeka na Zapadu koji nije prepoznao i detektirao neki vid ove intencije korporativnih medija. Ipak, pravi razlozi ovako pristrasnog i destruktivnog oblikovanja  mišljenja stanovnika ekonomski najrazvijenijeg dijela  svijeta nisu toliko poznati. Upravo u prikrivanju pravih razloga ovih destruktivnih aktivnosti i njihovom neprepoznavanju od strane onih koji su objekat njihovog djelovanja i glavni konzumenti iskrivljenog informiranja nalazi se uzrok kreiranog osjećaja konfliktnosti između islama i muslimana te proklamovanih zapadnih vrijednosti. Vlasnici korporativnih medija i oni čije interese ti mediji opslužuju polažu nadu u činjenicu da će ustrajno ponavljanje kombinovano sa stvarnim i izrežiranim događajima uspjeti ubjediti zadovoljavajuću većinu ljudi u zapadnim zemljama u postojanje ideološkog i čak civilizacijskog neprijatelja.

Globalni centri moći promoviraju ekonomski profit kao vrhunski životni cilj kojem moraju biti podređene sve ostale ljudske vrednote.  Iz pozicije takvog svjetonazora sasvim je prirodno koristiti se  svim raspoloživim sredstvima radi osiguravanja materijalne dobrobiti. Tako, ukoliko se procijeni da neka religija ili neki svjetonazor  motivira i usmjerava ljude  ka drugim vrednotama i biva svojevrsnim rezervoarom koji napaja i nadahnjuje ljude  da se odpiru projiciranju profita kao najuzvišenije ljudske vrijednosti, onda takav svjetonazor mora postati cilj i objekat djelovanja tih centara moći. Nepotrebno je dokazivati da se radi o otuđenim centrima moći koji u matičnim zemljama djeluju poluilegalno ili u potpunoj tajnosti izigravajući duh i slovo zakona vlastitih zemalja. Nakon raspada Sovjetskog Saveza pojavila se potreba  za neprijateljem koji će opravdati postojanje  i budžetsko finansiranje  ogromnih vojnih, obavještajnih, medijskih kulturni, ekonomskih i političkih  tijela čije bi postojanje bez spoljašnjeg neprijatelja  bilo dovedeno u pitanje. Iz spomenutih i drugih razloga islam kao etabliran  i kompaktan sistem vrednota i politički islam kao jedan njegov aspekt proglašeni su za neprijatelja prema kojem treba usmjeriti uveliko spremne i iskustvom bogate državne kapacitete. Za sljedbenike ekonomskog profita, kao svojevrsnog božanstva, lažno projiciranje muslimana kao neprijatelja donosi višestruku korist untrašnjopolitičke i spoljnopolitičke naravi. Na unutrašnjem planu korist se ogleda u sljedećem:

– Skretanje pažnje vlastitom stanovništvu sa unutrašnjih političkih pitanja i povlaštenog položaja malog dijela stanovnika, posebno posjednika finansijskog kapitala;

– Homogeniziranje stanovništva koje je  u velikoj mjeri napustilo kršćanske vrednote pod utjecajem antropocentrizma i njegovih različitih  kulturnih i političkih obrazaca;

– Snaženje identiteta tako homogeniziranog stanovništva pri čemu važan dio tog identiteta predstavlja antimuslimanstvo;

– Sprječavanje objektivnog i nepristrasnog upoznavanja ljudi na Zapadu, a posebno mladih, sa islamom stvaranjem odgovarajućih mentalnih prepreka u vidu predrasuda;

– Snaženje vlastitog identiteta kroz stvaranje  izvještačene slike o superiornosti vlastie kulture  i civilizacije u odnosu na druge, a prvenstveno u odnosu na islamsku kulturu i civilizaciju.

Spoljnopolitička korist ovako ustanovljene i projicirane slike o muslimanima se ogleda u sljedećem:

– Stvaranje neophodnih izgovora i opravdanja za kontinuiran vojno-politički angažman u muslimanskim zemljama;

– Podržavanje i osnaživanje najretrogradnijih i najzaostalijih oblika vlasti u tim zemljama što potvrđuje ispravnost slike o islamu kao retrogradnoj i nazadnoj religiji;

– Opravdanje za uništavanje svih oblika otpora i svake pomisli u mogućnost napretka u tim zemljama uz oslanjanje na vlastite snage;

– Pljačkanje prirodnih resursa porobljenih zemalja i naroda;

– Pripremanje i stvaranje uvjeta za unutrašnje konflikte među narodima porobljenih zemalja;

– Stvaranje trajne ekonomske, političke, kulturne, vojne i naučne zavisnosti porobljenih zemalja u odnosu na osvajače.

Spomenute aktivnosti uz angažiranje dobro poznatih saveznika osigurat će trajnu prednost, te političku i ekonomsku nadmoć otuđenim centrima moći na Zapadu.

Znanje o bilo kojem fenomenu podrazumijeva znanje o uzroku tog fenomena. Nije moguće ispravno razumjeti  neku pojavu ne obazirući se ili zanemarujući uzrok njezinog nastanka. Čak i ako se mnogo puta suočavamo sa tom pojavom i uočavamo njezina svojstva i karakteristike, bez znanja o njezinom uzroku mi nećemo moći steći znanje o istinskoj prirodi te pojave. Poznata je činjenica da je medijsko izvještavanje o dešavanjima u svijetu već odavno usmjereno na plasiranje informacija koje odgovaraju na pitanja ‘ko’, ‘kada’ i ‘gdje’, ali nikada ili vrlo rijetko na pitanje ‘zašto’. Odgovor na pitanje ‘zašto’ podrazumijeva stav o uzroku neke pojave.

Dva su moguća razloga izbjegavanja odgovaranja na ovo pitanje. jedan razlog je da bi taj odgovor podrazumijevao intelektualni angažman onoga koji izvještava, što je suvišno iz perspektive tvoraca medijskog manipuliranja.  Drugi razlog je da je učinak medijskog manipuliranja veći ukoliko konzument informacija sam izvede zaključak o uzroku fenomena. Zaključak do kojeg se dođe izveden je na osnovu informacija koje imaju svojstvo sugestivnosti. Takvi zaključci na unutarpolitičkom planu se nazivaju proizvodnjom pristanka, dok u pitanjima spoljnopolitičke naravi imaju svojstvo anestetika.

Već je rečeno da većina ljudi nema drugog načina vlastitog informiranja ili im drugi način nije poznat osim putem glavnih medijskih tokova. Danas je prosječnom čovjeku, pa tako i mladima na Zapadu, gotovo nemoguće da saznaju za alternativne izvore informacija. Postoje stotine i hiljade izvora koji se predstavljaju alternativnim ili nezavisnim, ali su zapravo samo ogranci glavnih medijskih tokova prilagođeni različitim ukusima konzumenata.  svrha njihovog postojanja je usmjeravanje odmetnutih mišljenja i njihovih neželjenih posljedica ka glavnom medijskom toku. Zato mladi ljudi na Zapadu i ne mogu imati drugačiju sliku o islamu i muslimanima mimo one koja već postoji, a koja je formirana u glavnim medijskim tokovima.  A ta slika je potpuno iskrivljena i deformisana. Trenutno tu iskrivljenu sliku samo narušava stvarna životna interakcija i individualni intelektualni angažman. Odgovornost muslimana koji su sudbinski vezani za prostor  stalne interakcije i suživota sa drugima je da iskoriste svakodnevnu životnu interakciju i da se samostalno intelektualno angažiraju u stvaranju bolje percepcije islama i muslimana. Međutim, to nije dovoljan zalog za sretniju budućnost, pored one koju projiciraju zagovornici ekonomskog profita kao najuzvišenijeg ljudskog ideala.  

Na Zapadu ne postoje alternativni izvori informacija ili su oni gotovo zanemarljivi. Bez imalo ustezanja može se konstatovati da je medijska slika o islamu i muslimanima koji kreiraju glavni medijski tokovi čvrsta, kompaktna i gotovo nenarušiva. Suprotstavljenost velikih sila oko pojedinih političkih pitanja donekle omogućava informisanje  iz različitih izvora, ali te informacije opet isključuju muslimane kao relevantan subjekt kreiranja slike o sebi i  valjanog predstavljanja sebe drugima. Zato individualni istraživački angažman i čovjekova prirodna težnja za istinom postaju najvažniji činitelj u pokušaju muslimana da stvaranjem slike o sebi postanu alternativnih izvor informacija mladima na Zapadu.