Tri zakonitosti u odnosu između dove i uslišenja

Pitamo se zašto je spuštanje Božije milosti bliže kad se spoje potreba i dova, i zašto se potvrđuje veza između dove i Božijeg odaziva više nego u prethodnom slučaju, tačnije, između potrebe koja nije popraćena dovom i Božije milosti? Odgovor na ovo pitanje ustvari je odgovor na pitanje kojim smo otpočeli ovo poglavlje o tajni povezanosti između dove i odaziva te obrazloženju ove povezanosti. Zato kao odgovor na ovo pitanje kažemo da dova spušta Božiju milost putem tri zakonitosti: prva zakonitost jeste povezanost između Božije milosti te ovisnosti i potrebe. Svaka dova obuhvata stanje potrebe i ovisnosti o Božijoj milosti, a što je i prva postaja Božije milosti.

Druga zakonitost nalazi se u vezi ovisnosti i potrebe nakon nastupanja svijesti o njoj s Božijom milošću, a ovisnost nakon svijesti razlikuje se od ovisnosti prije svijesti. A i jedna i druga jesu ovisnost i potreba, i kao takve privlače Božiju milost i prizivaju je, ali jedna spada u svjesnu ovisnost, dok druga spada u nesvjesnu. Nesvjesna ovisnost jeste kad čovjek ovisi o Allahu, a da nije svjestan svoje ovisnosti i potrebe za Allahom, štaviše možda nije svjestan niti Allaha.

Svjesna ovisnost jeste kad je čovjek svjestan svoje potrebe i ovisnosti o Allahu. Ova svjesnost iznosi potrebitost za Allahom iz okvira tame na svjetlost i svijest, dok nesvjesna potrebitost ostaje u okviru tame, a njen vlasnik to i ne osjeća. Međutim, ovisnik koji je svjestan svoje ovisnosti o Allahu moli iz Njegove milosti i dobrote ono što ne moli ovisnik koji nije svjestan svoje potrebe i ovisnosti o Allahu.

Kao da svijest o ovisnosti pojačava i učvršćuje stanje ovisnosti, te što je ovisnost veća, jača i čvršća, povećava se i kapacitet duše da primi Božiju milost, a ranije smo spomenuli i to kako se u Božijim riznicama ne zna za škrtost i oskudicu, samo se ljudske posude kojima zahvataju iz Božije milosti razlikuju, pa čija posuda bude veća, i njegov udio u Božijoj milosti bude veći. Posuda je ovdje ovisnost, ali ona se učvršćuje kad god je čovjek svjesniji svoje potrebe i ovisnosti o Allahu.

Zločinac kojeg vode kako bi se nad njim izvršila smrtna kazna, i koji je svjestan toga, nastoji pridobiti srca ljudi i sudija, mnogo više od zločinca kojeg vode radi izvršenja kazne smaknuća, a on nije svjestan kamo ide, premda se obojica privode istoj sudbini. Međutim, zločinac koji je priznao svoj zločin i zna koja mu kazna slijedi preklinje ljude više nego onaj drugi, zbog toga što je on svjestan svog zločina i kazne, a ovaj drugi nije.

Znakovi svijesti o ovisnosti o Allahu

Čovjekova svijest o ovisnosti o Allahu u dovi ima svoje znakove i obilježja, pa što god je čovjekova svijest o potrebi i ovisnosti o Allahu veća, ovi se znakovi jasnije očituju u njegovoj dovi. Najznačajnija od ovih obilježja jesu poniznost, pokornost, plač, skrušenost, predano obraćanje Allahu svim bićem te stanje traženja izlaza iz nevolje i utočišta u dovi Allahu. U islamskim tekstovima prenose se potvrde za ovakva stanja i obilježja pri dovi te potvrda njihove uloge pri uslišenju dove.

Zapravo ova obilježja otkrivaju ustaljenost drugog i trećeg činioca u dovi, a ta dva činioca su “svijest o ovisnosti” i “traženje i iskanje”. Zato, kad god su čovjekova skrušenost i poniznost te predanost u dovi izraženiji, čvršći je dokaz o postojanju veće dubine za iskanje i traženje, kao prvo, ali i postojanje veće svijesti roba o svojoj potrebi i ovisnosti o Allahu, kao drugo.

A te dvije okolnosti razlog su potvrdi da će dova biti uslišana u ovakvim prilikama. U Kur'anu se spominje naredba i podsticaj za ovakva stanja, pa da spomenemo nešto od tog:

Uzvišeni Allah kaže: 

Njega skrušeno i tiho molite! (El-En‘am, 63)   

A Njemu se molite sa strahom i s nadom; milost Allahova doista je blizu onih koji dobra djela čine! (El-A‘raf, 56)

A skrušenost تضرع)) i strah (خوف) dva su stanja koja potvrđuju čovjekovu svijest o ovisnosti o Bogu, kao i potrebu za sigurnošću kod Njega. Izraz spomenut u ovom ajetu – nada (طمع) potvrđuje čovjekovu svijest da žudi za onim što je kod Allaha.

Dok tiho obraćanje (خفية) dovom omogućava čovjeku predano obraćanje Allahu.

I Zun-Nunu se, kad srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi, “Nema boga osim Tebe, Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike! (El-Enbija’, 87–88)

U ajetu je sadržano čovjekovo priznanje i potvrda činjenice njegova nasilja pred Allahom Uzvišenim. Hvaljen neka si! Ja sam se zaista ogriješio prema sebi! Jer, priznanje nepravde dolazi iz svijesti o nepravdi, a to produbljuje stanje traženja oprosta i utočišta kod Allaha u duši grješnog roba. Stoga, sve što je čovjek svjesniji svog nasilja i grijeha, njegovo obraćanje i traženje utočišta i oprosta od Allaha biva iskrenije. 

I molili su Nam se u nadi i u strahu, i bili su prema Nama ponizni! (El-Enbija‘, 90)

Nada, strah i poniznost stanja su koja potvrđuju čovjekovu svijest o ovisnosti o Bogu i strahu od Njegove kazne te žudnju za lijepom opskrbom i nagradom koje su kod Njega.

Ko je Taj Koji se odaziva nevoljniku kad Ga pozove i otklanja nevolju?! (En-Neml, 62)

Predanost u nevolji jeste psihičko stanje koje potvrđuje čovjekovu svijest o potrebi i ovisnosti o Allahu, te njegovu svijest o prekinutosti veze sa svakim sredstvom za spas i pomoć osim onim od Allaha.

 I oni se Gospodaru svom iz straha i želje klanjaju! (Es-Sedžde, 16)

S druge strane, odaziv od Allaha dolazi u mjeri svijesti čovjeka o njegovoj ovisnosti i mjeri njegove predanosti u nevolji Allahu, kao i u mjeri potrebe u iskanju i dovi. Uzvišeni kaže:

A Njemu se molite sa strahom i s nadom; milost Allahova zaista je blizu onih koji dobra djela čine! (El-A‘raf, 55)

Blizina Božije milosti čovjeku potpuno je u skladu s onim što je u duši čovjekovoj, kako strahovanju od Božije kazne, tako i želji za Božijim dobročinstvom. Svaki put kad strah u duši Božijeg roba bude jači i njegovo traženje utočišta u duši kod Boga bude snažnije, njegova dova Allahu postaje bliža odazivu. Kad god je njegova čežnja veća za onim što je kod Allaha od lijepe opskrbe i nagrade, njegova dova bliža je Božijem odazivu. Treća zakonitost u vezi je između dove i odaziva, i to je ona koju čovjek najjasnije osjeća po svojoj iskonskoj prirodi. O njoj govori i plemeniti ajet:

Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! (El-Mu'min, 60)

Jer, svaki poziv ima svoju vrstu odgovora. To je značenje Božijih riječi: “Pozovite me, Ja ću vam se odazvati!” To je jedno jasno iskonsko pravilo, ono što je čovjeku prirođeno i jasno po sebi. To je opći zakon, izuzev da nešto spriječi odaziv. Prepreke koje sprečavaju odaziv očituju se na dva načina: jedne se tiču tražitoca, a druge onog od kojeg se traži. One koje se odnose na onog od kog se traži jesu ili takve da potiču iz nemoći ili predstavljaju škrtost i tvrdičluk pri odazivu, a mogu se ticati i onog koji išće, kao u slučaju kad odaziv nije u njegovom interesu, iako on toga nije svjestan, ali Allah to zna.

Što se prve vrste prepreka tiče, one ne postoje kod Allaha i u okrilju Njegovih svojstava. Njegova moć i vlast bezuvjetna je i neograničena, odnosno nema toga što On ne može, niti Mu išta izmiče, i ništa ne izlazi izvan okvira Njegove vlasti i moći. Njegova darežljivost i plemenitost bezgranične su, Njegove riznice ne mogu se umanjiti, a mnoštvo darivanja samo Mu povećava darežljivost i plemenitost.

Stoga, ne možemo zamisliti ovu vrstu prepreke za odazivanje.

Što se prepreka koje se odnose na onog koji traži tiče, one su moguće. Mnogo puta dogodi se da Allah odgodi odaziv ljudima, ne zbog škrtosti, niti zbog tvrdičluka s Njegove strane, niti zbog nemoći, već zbog Njegovog znanja da je odgađanje bolje za njih. I mnogo puta desi se to da bi odgovor bio štetan po čovjeka, pa se Allah i ne odazove molbi Svog roba, ali mu nadomjesti zbog dove mnoga dunjalučka dobra, ili mu oprosti grijehe, ili podigne visoko stepene na Ahiretu, ili sve to zajedno.

Mi ćemo najprije govoriti o prvoj vrsti prepreka, potom ćemo govoriti i o drugoj vrsti, a zatim o vezi između dove i Božijeg odgovora.

Prva vrsta prepreka:

Što se prve vrste prepreka tiče, one ne postoje kod Allaha, a kako smo to već rekli. Jer, Allahova vlast je neograničena, nema toga što On ne može, i ništa ne izmiče Njegovom nadzoru, a Njegova moć i vlast nemaju granice. Sve što je u kosmosu podložno je Njegovoj vlasti i moći i ništa ne odbija Njegovu volju i naredbu kad mu On kaže: Budi!

I kad nešto odluči, za to samo rekne: “Budi!” – i ono bude! (El-Bekare, 117)

Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: “Budi!” – i ono bude! (En-Nahl, 40).

I zaista, On može, kad nešto hoće, samo za to reći: “Budi!” – i ono bude! (Ja-sin, 82)

Nema ništa u kosmosu da je izvan Njegovog dohvata vlasti i moći.

A čitava Zemlja na Sudnjem danu u Njegovoj vlasti će biti, a Nebesa će u moći Njegovoj smotana ostati! (Ez-Zumer, 67)

Allah, zaista, sve može. (Ali ‘Imran, 165)

Njegova naredba – neka je Uzvišen On! – provodi se i ništa je ne može zaustaviti, odgoditi ili onemogućiti:

A smak svijeta u tren oka doći će, ili još brže, jer je Allah, uistinu, Svemoćni. (En-Nahl, 77)

Sve je to zbog opsega Njegove vlasti i moći te zbog djelotvornosti Njegove odredbe. Isto tako, ne postoji kod Njega nešto što se može nazvati škrtarenjem i tvrdičlukom. On, Uzvišeni, Darežljivi je Čija darežljivost i plemenitost nemaju granice.

Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem. (El-Mu'min, 7)

A ako ti oni ne budu vjerovali, ti reci: “Gospodar vaš neizmjerno je Milostiv.” (El-En‘am 147)

Njegovo darivanje – neka je Uzvišen! – vječno je i neprekidno.

Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvog; a darovi Gospodara tvog nikom nisu zabranjeni. (El-Isra‘, 20) 

A sretni će u Džennet (…) bit će to dar koji će neprekidno trajati! (Hud, 108)

Kad Allah želi poslati svoju milost, niko je ne može zadržati:

Milost koju Allah ljudima otvori niko ne može zadržati, a ono što On zadrži niko ne može poslati poslije Njega. (Fatir, 2)

Ništa ne može isprazniti riznice Njegove milosti:

Allahu pripadaju riznice nebesa i Zemlje. (El-Munafikun, 7)

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od tog Mi dajemo samo u mjeri određenoj. (El-Hidžr, 21)

Riznice Njegove milosti ne može isprazniti darivanje opskrbe Njegovim robovima, a mnoštvo darivanja samo Mu još povećava darežljivost i plemenitost.

U Iftitah-dovi stoji: “Hvala Allahu Čija odredba i hvala rasprostiru se među stvorenjima Njegovim (…) Čija ruka darežljivosti svima je pružena, Čije riznice neiscrpne su, Kojem mnoštvo darivanja samo još povećava darežljivost i plemenitost.”

Rekao je Vođa pravovjernih, a.s., u svojoj oporuci sinu Hasanu, a.s., u predaji Eš-Šerifa er-Radija: “Znaj da ti je Onaj u Čijim rukama riznice su Nebesa i Zemlje dozvolio da Mu se obratiš dovom, i obavezao se da će tvoju molbu uvažiti, i naredio ti je da od Njega išćeš, a kako bi ti dao. I da milost tražiš, kako bi ti se smilovao, a između tebe i Njega nije postavio nikog ko bi te zastirao od Njega, niti te je primorao da uzmeš zagovornika kod Njega, niti ti je zabranio ako bi loše postupio da se pokaješ, niti je požurio da te kazni, niti te kori zbog kajanja, niti te je osramotio kad je sramoćenje tvoje umjesno bilo, niti je strog prema tebi u primanju pokajanja, i ne ispituje te zbog grijeha, niti čini da izgubiš nadu u milost. Čak je i tvoje ustezanje od grijeha uračunao u tvoja dobra djela, a tvoje loše djelo upisao je samo kao jedno, dok je tvoje dobro djelo uračunao kao deset dobrih djela, i otvorio ti je vrata pokajanja i traženja Njegove naklonosti.

Zato, kad god Ga zoveš, On čuje poziv tvoj, a kad Mu se šapatom obraćaš, On zna za šapat tvoj. Položi pred Njega potrebe svoje, razotkrij se pred Njim, požali Mu se na brige svoje, moli Ga da otkloni neprilike tvoje, zatraži pomoć Njegovu u poslovima svojim i traži iz riznica milosti Njegovih ono što niko drugi ne može dati, a to je dužina života, zdravlje tijela i obilje opskrbe. Usto, On je stavio ključeve riznica Svojih u ruke tvoje, i to time što ti je dopustio da od Njega tražiš. Pa kada god poželiš, možeš dovom otvoriti vrata blagodati, i izazvati pljusak Njegove milosti. Zato, neka te ne baca u očaj sporost kod odaziva, jer dar je u mjeri namjere!”[1]

U hadisu kudsi stoji: “O robovi Moji, svi ste vi u zabludi, osim onih koje Ja uputim, pa išćite od Mene uputu, Ja ću vas uputiti. Svi ste vi siromasi, osim onih koje Ja učinim bogatim, pa išćite od Mene bogatstvo, Ja ću vas opskrbiti. Svi ste vi grješni, osim onih koje Ja zaštitim, pa tražite od Mene oprost, oprostit ću vam… Kad bi se svi vi, od prvog do posljednjeg, živog i mrtvog, sastali, pa kad bi svaki od vas zatražio koliko njegove želje dosežu, pa kad bih im Ja to dao, ne bi se to primijetilo u Mom imetku (…) zato, kad Ja nešto hoću, samo mu kažem: ‘Budi!’ – i ono bude.”[2]

Druga vrsta prepreka:

Što se druge vrste prepreka za odaziv dovi tiče, njihov broj je velik: Nekad onom koji traži odaziv je štetan, a on nije svjestan toga, a Allah zna najbolje o njemu i šta je za njega dobro, a šta loše.

Nekad je čovjeku štetan brz odgovor na dovu, a Allah Uzvišeni zna da je odgađanje bolje i korisnije za njega. Tako Allah odgodi odaziv ne ukinuvši ga.

U Iftitah-dovi kaže se:

“I evo počeh da te molim siguran, i da išćem od Tebe prisno, bez straha i bojazni, pouzdavajući se u ljubav Tvoju u onom s čim sam Ti namjeravao doći, pa ako mi ono što sam tražio zakasni, iz neznanja ću Tebe kriviti, a ono je okasnilo vjerovatno zato što je tako bolje za mene, zbog Tvog znanja o ishodu svakog posla!”

Allah nekad odgađa odazivanje na molbu čovjeka, a kako bi se njegovo stajanje i skrušenost pred Njim produljili, a Uzvišeni Allah voli otezanje stajanja i skrušenosti čovjekove pred Njim. U hadisu kudsi stoji: “O Musa, Ja nisam nemaran prema Svojim stvorenjima, već volim da meleci čuju žamor dova Mojih robova!”[3]

Imam Sadik, a.s., kaže: “Čovjek se, zbilja, obrati Allahu dovom, a Allah rekne dvojici meleka: ‘Već sam mu uslišao dovu, ali zadržite neko vrijeme njegovu potrebu, jer volim da čujem njegov glas!’, a drugi Mu se obrati dovom, i On rekne: ‘Požurite s ispunjenjem njegove potrebe, jer mu ne volim čuti glas!’”[4]

Međutim, čak i da je odaziv na molbu štetan po čovjeka, Allah neće u potpunosti poništiti odgovor, već će ga preinačiti u iskupljenje za grijehe i njihovo opraštanje, ili u neku opskrbu kojom će ga odmah opskrbiti na Ovom svijetu ili, pak, visokim stepenima u Džennetu.

U nastavku spomenut ćemo tri hadisa od Poslanika, s.a.v.a., i od Imama Alija, a koji govore o ova dva slučaja – o preinačenju i o odgađanju.

Odgađanje i preinačenje u dovi

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Nema tog muslimana koji će Allaha zamoliti dovom u kojoj nema kidanja rodbinskih veza, niti grijeha, a da mu Allah neće podariti jednu od tri stvari: ili će mu brzo ispuniti molbu, ili će mu je odgoditi, ili će mu u njenoj mjeri odagnati zlo!” Rekoše: “O Božiji poslaniče, trebamo, dakle, mnogo činiti dovu?!” “Mnogo je činite!”, rekao je on.[5]

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se i ovo: “Dova je srž ibadeta, nema vjernika koji će Allaha zamoliti, a da mu se Allah neće odazvati; ili će mu se odazvati odmah na Dunjaluku, ili će mu to odgoditi za Onaj svijet, ili će mu oprostiti grijehe u mjeri koliko je učio dove, ako nije tražio grijeh!”[6]

Emirul-mu'minin svome sinu Hasanu u oporuci je – kako se to navodi u predaji Eš-Šerifa er-Radija – rekao: “Neka te nipošto ne obeshrabri odugovlačenje Njegova odaziva, jer dar je u mjeri namjere, a možda ti je odgođeno uslišenje kako bi to bilo vrjednije kao nagrada tražiocu i da obilniji bude dar onom koji se nada. Možda ćeš nešto tražiti, pa ti neće biti dato, a bit će ti darovano nešto što je još bolje, odmah ili u daljoj budućnosti. Ili će te možda zaobići iz dobra za tebe samog, jer možda nešto tražiš, a u tome je propast za tvoju vjeru kad bi ti bilo dato. Zato, neka ti molba bude usmjerena ka onom čije će ti ljepote ostati, a loše posljedice nestati, a imetka ti neće ostati niti ćeš ti njemu ostati!”[7]

Kad saberemo sve ove tekstove, nalazimo pet stanja odaziva:

1. Ta‘džil – ubrzavanje odaziva na potrebu za koju čovjek Allaha moli.

2. Te'džil – odgađanje odaziva na potrebu koju čovjek traži od svoga Gospodara.

3. Tebdil – preinačenje odaziva, i to putem otklanjanja nevolje od molioca, ukoliko odaziv na molbu molioca ne vodi dobru po njega samog.

4. Tebdil – preinačenje odaziva na način da Allah čovjeka opskrbi povećanjem duhovnog stepena, blagodati ili darova na Ahiretu, u slučajevima kad davanje onog što čovjek išće nije u njegovome interesu.

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se sljedeće: “Allah će pretvoriti dovu vjernikā na Sudnjem danu u dobro djelo za koje će im povećati nagradu u Džennetu!”[8]

U drugoj predaji od Ebu Džafera Bakira, a.s., stoji: “Tako mi Allaha, ono što je Allah odgodio vjernicima od onog što traže od Ovog svijeta, bolje je od onog što im je ubrzano dao od njega!”[9]

5. Tebdil – preinačenje odaziva u oprost grijeha i ružnih djela, ukoliko odaziv dovi ne ide u korist robu.

Nekad odgađanje ili preinačenje nisu samo zbog koristi onog koji dovu čini u slučajevima odgađanja odaziva i njegovog poništenja, već nekad to može biti i zbog dobra cjelokupnog poretka koji obuhvata i onog što traži, kao i druge. Pa tako bi odaziv na molbu ili njeno ispunjenje bez odlaganja mogli izazvati poremećaj poretka koji je Allah uspostavio za čovjeka, uže gledajući, ili za kosmos općenito.