Terminološko značenje ahlaka

Moral u terminologiji etičara ima različita značenja i upotrebe. Ovdje ćemo se osvrnuti na najvažnije među njima.

Ustaljeno duhovno svojstvo

Najpoznatija i najraširenija upotreba termina moral među muslimanskim misliocima i filozofima je da moral predstavlja postojana svojstva u duši koja uzrokuju da se kod čovjeka javljaju njima srodna djela spontano, bez potrebe za razmišljanjem i zaključivanjem. Šejh Ebu Ali Miskevejh u definiciji morala ka zuje: “Moral je stanje duše koje bez potrebe za razmišljanjem i zaključivanjem pokreće čovjeka ka činjenju djela.”[1]

Allame Medžlisi moral definira ovako: “Moral je ustaljeno svojstvo duše zbog kojeg se djela iz duše javljaju s lahkoćom. Neka od ovih ustaljenih svojstava su fitretska i imanentna čovjeku, dok se neka druga ostvaruju promišljanjem, trudom, vježbanjem, navikavanjem duše na njih itd, kao što škrtac na početku teško i jedva nešto daruje, ali pod utjecajem ponavljanja tog djela darivanje postaje njegova ćud i navika.”[2]

Fejz Kašani moral definira na ovaj način: “Moral je ustaljeno i ukorijenjeno stanje u duši [zbog kojeg] se djela iz duše javlja ju s lahkoćom i bez potrebe za razmišljanjem. Ako ovo stanje bude takvo da se iz nje javljaju djela koja su prema razumu i vjeri lijepa i pohvaljena, nazivaju ga lijep moral, a ako se iz nje javljaju ružna i nepohvaljena djela, onda ga nazivaju loš moral.”[3]

Prema ovoj definiciji, kao što su neki to i istakli,[4] nepostoja na i neukorijenjena svojstva duše, kao što su srdžba strpljivog čovjeka ili svojstvo koje se ispoljava kao rezultat promišljanja, poput toga da škrt čovjek daruje, izlaze iz okvira morala i mo ralnih vrijednosti, ali, s druge strane, obuhvaćena su moralnim vrlinama i moralnim porocima. Prema tome, možemo govoriti o dvjema vrstama morala: moralu vrline i moralu poroka. Naravno, vođene su mnoge rasprave o razlozima nastanka ovih postojanih svojstava duše,[5] pa jedna skupina smatra da se ona pojavljuju isključivo zbog ponavljanja djela,[6] neki drugi su njihovo izvorište tražili u nasljedstvu, društvenoj sredini i sličnim faktorima, dok je treća skupina umislila da su ona fitretska i imanentna. Pritom, u pojmu moral (hulk) i njegovom leksičkom korijenu nije uključeno ništa od pobrojanog. Priroda i narav duše je neuvjetovana time da li će postojana svojstva duše biti stečena i pod utjecajem vježbanja i ponav ljanja, ili će se na čovjeka prenijeti putem nasljedstva i okoline, ili će biti imanentna i fitretska čovjeku.

Svojstva duše

Nekada se u terminologiji etičara pod moralom misli na bilo koje svojstvo duše koje dovodi do ispoljavanja dobrih ili loših djela; bilo da su ta svojstva duše postojana i ukorijenjena ili nepostojana i neukorijenjena, i bilo da su stečena putem razmišljanja ili bez razmišljanja. Prema tome, ako škrta osoba, čija je narav škrtost i nedarivanje, bude slučajno darovala, to njeno djelo će se smatrati moralom darivanja i sa stanovišta morala nosit će pozitivnu vrijednost, ili ako neko nešto učini pod utjecajem razmišljanja, taj njegov čin će biti nosilac etičke vrijednosti.

Moralne vrline

Nekada se termin moral također koristi samo za lijep moral i moralne vrline. Naprimjer, kada se kaže: “To djelo je moralno”, ili: “Lagati je nemoralno djelo”, ili kada se kaže: “Srž morala je ljubav i milost”, pod moralom se misli samo na moral vrline. Ovo značenje morala (ahlak) zastupljeno je i u engleskom jeziku i obično je izraz etično (ethical) sinonim za ispravno ili dobro, a njegova suprotnost, tj. neetično (unethical), znači neisprav no i loše.[7]

Naravno, postoje mnoga neslaganja oko toga šta su principi moralnih vrlina i da li je moguće sve vrline vratiti na jednu ili nekolicinu vrlina.[8] Egoistička teorija[9] smatra da su princip i osnova moralne vrline razmišljanje o dobrobiti ili precizna usredsrijeđenost na individualno dobro. Utilitaristička teorija[10] smatra da osnovu i korijen moralnih vrlina sačinjava želja za dobrom i osiguravanjem općeg dobra. Deontološke teorije,[11] pored razmišljanja o dobrobiti i želji za dobrom, nabrajaju i druge vrline, kao što su pokornost Bogu, ispravno postupa nje i pravednost.

Neki drugi, smatrajući da su korijeni svih vrlina u dvjema vrlinama: dobrohotnosti i pravednosti, ističu da, ako se neko postojano svojstvo duše ne može dobiti iz dobrohotnosti i pravednosti, u tom slučaju to postojano svojstvo ili nije moralna vrlina (naprimjer, vjerovanje, nada i mudrost su vjerske ili racionalne, a ne moralne vrline) ili uopće nije vrlina.[12]

U kršćanskoj tradiciji se kaže da kršćani imaju sedam glavnih vrlina: “tri teološke vrline (vjerovanje, nada i ljubav) i četiri ljudske vrline (razboritost, strpljivost, umjerenost i pravednost)”. Platon i drugi grčki filozofi te mnogi muslimanski mudraci četiri vrline: mudrost, hrabrost, umjerenost i pravednost, naveli su kao fundamentalne vrline.[13]

Moralna osnova života

Termin moral, posebno kod nekih zapadnih filozofa,[14] ima i drugu upotrebu, a ta upotreba je aktualna onda kada se govori o moralnoj osnovi života. Moral u ovom terminološkom značenju nalazi se u ravni s pitanjima kao što su umjetnost, znanje, pravo itd, a u isto vrijeme upotrebljava se i različito od njih. Na osnovu ovog termina, i moral je, kao i jezik, vjera i zemlja, postojao prije pojedinaca, “pojedinac se priključio njemu i manje-više je postao njegovim sudionikom”, a postojat će i poslije pojedinaca. Drugim riječima, njegovo postojanje ne zavisi od individue, nego je “sredstvo u rukama društva, kao jedna cjelina, služi unapređenju te upućivanju pojedinaca i manjih skupina”.

Kodeks ponašanja koji vlada nad pojedincima

Neki su moral razumijevali kao kodeks ponašanja (code of conduct) jedne skupine. Za njih nacistički moral znači kodeks ponašanja koji je prihvatljiv nacistima, a kršćanski moral kodeks ponašanja koji je prihvatljiv za kršćane.[15]

Za moral je navedeno još jedno značenje, koje je vrlo blisko maločas navedenom značenju, premda su mu dodali posebne priloge i uvjete. Primjer ovoga je definicija: “Moral se sastoji od jednog nezvaničnog, sveobuhvatnog sistema koji se bavi svim razumnim ljudima, kontrolira i obuzdava njihova ponašanja u vezi s drugim ljudima, obuhvata pravila, ideale i moralne vrline, a cilj mu je umanjivanje moralnih poroka”,[16] ili definicija: “Moral je sistem aktualnih uvjerenja društva o ćudi i postupcima njegovih individua te o tome kakvu bi ćud i postupke članovi tog društva trebali imati.”[17]

Izvor: Mohammad Taqi Mesbah Yazdi, Osnove filozofije morala, Izdavaštvo „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2025, s prezijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Vidi: Kimija-je se‘adat, str. 57–58.

[2] Biharu-l-envar, sv. 67, pogl. 59, str. 372, uz hadis 18.

[3] Vidi: El-Hakaik, str. 54; El-Mehadždžetu-l-bejda’ fi tehzibi-l-ihja’, sv. 5, str. 95.

[4] Muhitu-l-muhit, str. 251.

[5] Vidi: Džami‘u-s-se‘adat, sv. 1, str. 21–26.

[6] Biharu-l-envar, sv. 67, pogl. 59, str. 372, uz hadis 18. Skupina filozofa morala sa Zapada moralne vrline definira ovako: To su postojana svojstva ili osobine koji nisu u potpunosti imanentni čovjeku; svi oni moraju biti makar donekle posredstvom podučavanja i vježbanja, ili možda darivanjem, postignuti. (Vidi: William Frankena, Falsafe-je ahlak, str. 140)

[7] William Frankena, Falsafe-je ahlak, str. 28.

[8] William Frankena, Falsafe-je ahlak, 141–144.

[9] Trait-egoism.

[10] Trait-utilitarianism.

[11] Trait-deontological theories.

[12] William Frankena, Falsafe-je ahlak, str. 144.

[13] El-Mizan fi tefsiri-l-Kur’an, sv. 1, str. 371–372.

[14] William Frankena, Falsafe-je ahlak, str. 28–30.

[15] Morality: A New Justification of the Moral Rules, str. 4.

[16] Morality: Its Nature and Justification, str. 8.

[17] Dar amadi be falsafe-je ahlak, str. 16.