Vrline koje čine plemeniti moral

U spekulativnoj psihologiji je dokazano da ljudska duša posjeduje tri različite sposobnosti i da ona, s obzirom na te sposobnosti, uz pomoć volje postaje ishodištem različitih djela i utjecaja. Kad jedna od tih sposobnosti prevlada, druge bivaju nadvladane ili nestaju.

Prva je sposobnost razuma, koju nazivaju melekskom dušom, i ona je ishodište mišljenja, razlikovanja i želje za zbiljom stvari, druga je sposobnost srdžbe koju nazivaju zvjerinjom dušom i ona je izvor srdžbe, hrabrosti, suočavanja sa strahom, želje za ovladavanjem, uzdignuća i uspjeha u karijeri i treća je strast koju nazivaju životinjskom dušom, a koja je ishodište strasti, potrage za hranom, želje za uživanjem u jelu, piću i seksualnim odnosima, o čemu smo govorili u prvom dijelu. Prema tome, broj vrlina duše jednak je broju ovih sposobnosti.

Kad je kretanje razumne duše u njezinoj biti uravnoteženo i kad teži stjecanju sigurne spoznaje, a ne spoznaje za koju se misli da je sigurna a koja je ustvari čisto neznanje, iz takvog kretanja nastaje vrlina znanje, a nakon nje se, slijedeći nju, zahtijeva vrlina mudrosti. Kad god je kretanje zvjerinje duše uravnoteženo i kad se ona pokorava razumnoj duši te se zadovoljava onim što joj ona dodijeli, ne uzburkava se u nevrijeme i ne prelazi granicu u svojim stanjima, duša iz tog kretanja zadobija vrlinu blagosti i snošljivosti, a nakon nje se, slijedeći nju, zahtijeva vrlina hrabrosti. Kad god djelovanje i kretanje životinjske duše bude uravnoteženo, kad se bude pokoravala razumnoj duši, zadovolji se onim što joj ona dodijeli i ne bude joj se suprotstavljala slijeđenjem svojih strasti, iz tog kretanja će se pojaviti vrlina čednosti, a nakon nje, slijedeći nju, zahtijeva se vrlina darežljivosti.

Kad se ostvare ove tri vrste vrlina i kad se sve tri međusobno pomiješaju i usklade, iz njihove smjese nastaje njima slično stanje o kojem ovisi savršenstvo i potpunost svih navedenih vrlina, a to je vrlina pravednosti. Zbog toga se sve pređašnje i potonje generacije filozofa slažu u tvrdnji da postoje četiri vrste vrlina: mudrost, hrabrost, čednost i pravednost. Niko nije dostojan hvale i zaslužan za pohvale i uznošenja, osim s nekom od ovih vrlina ili posredstvom svih njih. Kad se određene osobe ponose i uznose porijeklom i veličinom svojih porodica, to je zbog toga što su neki od njihovih predaka i prethodnika posjedovali neku od navedenih vrlina, a ako se neko hvališe posjedovanjem višeg položaja, prevlašću ili mnoštvom imetka, razumni ljudi će ga u tome pobiti.

Drugim riječima, ranije smo kazali da duša posjeduje dvije sposobnosti. Prva je percipiranje po sebi, a druga pokretanje putem organa. Svaka od ove dvije dijeli se opet na dvije. Sposobnost percipiranja dijeli se na teorijsku i praktičnu sposobnost, a sposobnost kretanja na sposobnost odbrane odnosno srdžbe, i sposobnost privlačenja odnosno strasti. Prema tome, gledano iz ovog aspekta, četiri su sposobnosti, i kad svaka od njih, u skladu sa svojim položajem, djeluje na uravnotežen način, onako kako i koliko treba i bez odlaska u bilo koju krajnost, dolazi do nastanka vrlina. Dakle, postoje četiri vrline. Jedna nastaje čišćenjem teorijske sposobnosti i to je mudrost, druga nastaje čišćenjem praktične sposobnosti i to je pravda, treća nastaje čišćenjem sposobnosti srdžbe i to je hrabrost, a četvrta nastaje čišćenjem sposobnosti strasti i to je čednost.

S obzirom na to da je savršenstvo praktične sposobnosti u tome da njezino djelovanje na praktičnom nivou bude primjereno ‒ a stjecanje ovih vrlina ovisi o samom djelovanju ‒ stjecanje vrline pravednosti ovisi o stjecanju ostale tri vrline, koje smo već kod prvog aspekta nabrojali. Ovdje postoji određen problem, a to je da smo mudrost podijelili na praktičnu i teorijsku, a praktičnu opet na tri vrste, od kojih jedna obuhvata četiri vrline među kojima je jedna i mudrost. Prema tome, samu mudrost smo svrstali u vrste mudrosti, čime je mudrost postala jedan od vlastitih dijelova. Rješenje ovog je sljedeće. Onako kako je djelovanje uvjetovano razmišljanjem i iz tog razloga se u podjeli znanosti ona vrsta znanja koje predstavlja znanje o stvarima koje zavise od raspolaganja znalca naziva praktičnim dijelom znanosti, tako je i razmišljanje također vezano za djelovanje, jer ono spada u stvari čije je postojanje uvjetovano raspolaganjem onoga ko razmišlja.

Dakle, iz ovog aspekta, stjecanje same mudrosti predstavlja dio praktične mudrosti, tako onako kako je pravednost od mudrosti tako i mudrost biva od pravednosti. Iako se pod mudrošću ovdje misli na korištenje praktičnog uma na način na koji je predviđeno, to se naziva praktičnom mudrošću (filozofija), a zbog različitosti aspekata nestaje i razlika među dijelovima čime nestaje i problem. Svaka od ovih vrlina zahtijeva zaslužnost za pohvalu onoga koji ih posjeduje pod uvjetom da se [tragovi tih vrlina] od njega prenesu na drugu osobu. Sve dok su tragovi te vrline u njemu i dok ne pređu na drugog, posjedovanje te vrline neće dovesti do zaslužnosti pohvale. Naprimjer, onog ko posjeduje darežljivost, i čija vrlina darežljivosti ne pređe kod drugog nazivaju rasipnikom, a ne darežljivim; posjednika hrabrosti koji posjeduje ovu odliku nazivaju ljubomornim i zavidljivim, posjednika mudrosti tako nazivaju bistrim i pronicljivim, a ne mudrim. Međutim, kad vrlina postane opća i kad njezini pozitivni utjecaji pređu na druge, bez sumnje će uzrokovati strah i nadu kod njih.

Prema tome, darežljivost je uzrok nade, a hrabrost uzrok straha, ali na ovom svijetu, gdje su ove dvije vrline vezane za prolaznu životinjsku dušu. Međutim, znanje uzrokuje i nadu i strah, kako na ovom svijetu tako i na budućem, jer ova vrlina je vezana za meleksku ljudsku dušu koja je vječna. Kad se steknu nada i strah, koji rezultiraju ugledom i poštovanjem, to zahtijeva pohvalu. U opisu ovih vrlina rečeno je: mudrost je stjecanje spoznaje o svemu što postoji. S obzirom na to da su bića duhovna ili ljudska, sukladno tome, mudrost se dijeli na dva dijela. Prvi je spoznajna, a drugi dio djelatna odnosno teorijska i praktična mudrost.

Hrabrost je to da se duša srdžbe povinuje razumskoj duši kako u strašnim i opasnim poslovima ne bi bila rastrojena i djelovala u skladu sa onim što nalaže razum i da bi joj postupci bili lijepi a njezino strpljenje pohvalno.

Čednost je to da strast bude potčinjena razumskoj duši kako bi njezina djelovanja bila u skladu sa nalozima razuma te da u njoj bude vidljiv utjecaj slobodarstva i neovisnosti kako bi bila slobodna od robovanja prohtjevima i služenju užicima.

Pravednost je to da sve ove sposobnosti djeluju harmonično te da slijede sposobnost razlučivanja kako različitost prohtjeva i privlačenje različitih sposobnosti ne bi čovjeka odveli u provaliju smetenosti i kako bi se u njemu očitovali utjecaji pravičnosti i ostvarivanja pravde.

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević