Čovjekov duh

Nakon što govore o etapama čovjekovog stvaranja od kapi sjemena, embrija, zametka, nastanku kostiju i mesa, plemeniti kur’anski ajeti spominju udahnjivanje duha. Dakle, nakon što je završena prva faza tjelesnog oblikovanja fetusa, dodaje mu se drugi element i počinje nova egzistencijalna razina koju Kur’an spominje kao etapu udahnjivanja duha.

U drugim kur’anskim ajetima ukazuje se na nešto nejasno pa se kaže: Zatim ga oživljavamo kao drugo stvorenje…[1]

Ukupno se u pet slučajeva govori o udahnjivanju duha. U dva slučaja se govorio hazreti Ademu, što se, ako zanemarimo specifičnost, odnosi i na ostale ljude. U trećem slučaju se, čini se, odnosi na ljude općenito, iako postoji mogućnost da se i ovdje radi o hazreti Ademu. U dva posljednja slučaja se radi o hazreti Merjemi. Primjeri ajeta čije se značenje odnosi općenito na sve ljude su sljedeći:

Onaj Koji sve savršeno stvara, Koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače, a potomstvo njegovo stvara od kapi neznatne tekućine, zatim ga skladno uobličava i u njega Svoj Duh udahnjuje, i On vam i sluh i vid i pameti daje, a kako vi malo zahvaljujete![2] 

To što smo rekli da je, “čini se”, značenje ovog ajeta općenito jeste zbog toga što se zamjenica ga u izrazu ga uobličava odnosi na ljudsku vrstu ili na prvog čovjeka o kojem se prethodno govori: “I stvorio je prvog čovjeka“.

Čini se da je u skladu s kontekstom ajeta da se odnosi na ljude općenito s obzirom na ovo objašnjenje: prvo se govori o stvaranju prvog čovjeka, potom o stvaranju njegovog potomstva od kapi neznatne tekućine a zatim se objašnjava univerzalno pravilo koje obuhvata i prvog čovjeka i njegovo potomstvo, to jest oboje. Nakon toga se kaže “uobličava ga” to jest čovjeka čini skladnim, te se upotpunjuje njegovo stvaranje bilo da se radi o prvom čovjeku ili o njegovom potomstvu. Nakon što fetus svakog čovjeka bude upotpunjen, odnosno nakon što se upotpuni stvaranje prvog čovjeka, On u njih udahnjuje Svoj Duh. Ova mogućnost čini se vjerovatnijom, a ovaj ajet je jedini ajet u kojem se sintagma “udahnjivanje Duha” odnosi na sve ljude.

Navest ćemo ajete koji se odnose isključivo na hazreti Adema: Stvorit ću čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite.[3]

Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam u život u nj udahnem, vi mu se poklonite. [4]

Ranije smo kazali da je, prema značenju ajeta o kojima smo raspravljali, čovjek nastao stvaranjem hazreti Adema. Pošto se, uzimajući u obzir kontekste i značenja izvan ovih ajeta, sedžda odnosila isključivo na hazreti Adema, može se kazati da se ti kur’anski ajeti odnose posebno na hazreti Adema, bilo zato što je Adem bio simbol svih ljudi ili zato što je u njegovom biću bila svjetlost svih vjerovjesnika i evlija.

Ajeti koji se odnose na hazreti Merjem a govore o udahnjivanju duha su sljedeći:

A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, a Mi smo u nju udahnuli od Duha Našega i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.[5]

Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo “u njega” udahnuli od Duha Našega…[6]

Nema sumnje da je ovo udahnjivanje duha isto ono koje je bilo uzrokom Isaovog nastanka, a ne Merjeminog života, jer je ona bila živa i prije ovoga. Dakle, ovaj ajet dovodi se u vezu s Merjemom po principu “posuda i onoga što ona sadrži”, posebno u drugom ajetu gdje se sintagma u njega ne odnosi na hazreti Merjemu. U nastavku ćemo se osvrnuti na kur’anski upotrebu izraza duh (روح).

Primjeri upotrebe riječi duh روح  u Kur'anu

Riječ duh  (روح ) je mnogo puta korištena u Kur’anu, a mjesta i načini korištenja te riječi se međusobno razlikuju. U tri slučaja upotrijebljen je izraz Sveti duh kao onaj koji potvrđuje hazreti Isaa: A Isau, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i Svetim duhom ga pomogli…[7]

O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kad sam te Svetim duhom pomogao…[8]

Kako vidimo, spominje se neko biće posredstvom kojeg se pomaže hazreti Isau. U jednom slučaju se također spominje s istim imenom neko ko je spustio Kur’an na sveto srce plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.a.: Reci: “Spušta ga Sveti duh od Gospodara tvoga, s istinom…”[9]

Je li to bio isti Sveti duh koji potvrđuje hazreti Isaa? Iz ajeta nemamo pouzdan dokaz. Pošto je očigledno korišten jedan izraz u nekoliko slučajeva, onda se može reći da se vjerovatno radi o jednom biću. Možda iz predaja također proizlazi da je riječ o tome. Opet kao mogućnost navodimo da je ovaj Sveti duh ustvari Džibril, jer se u drugom ajetu kaže da je Džibril onaj koji spušta Kur’an. U jednom ajetu je upotrijebljen izraz Povjerljivi duh za onoga ko je Vjerovjesniku, s.a.v.a., spustio Kur’a: Spustio ga je Povjerljivi duh.[10]Usporedbom s prethodno navedenim ajetima jasno se može razumjeti da je ovaj Povjerljivi duh zapravo Sveti duh koji se na jednom mjestu naziva Povjerljivim ukazujući na povjerljivost i pouzdanost, a na drugom mjestu se ukazuje na njegovu svetost i čistotu, pa se naziva Svetim duhom.

U nekim ajetima se kaže da su vjernici potpomognuti posredstvom Duha: I ojačao ih Duhom od Sebe…[11] Mi nemamo pouzdan odgovor iz Kur’ana na pitanje je li ovo isti Sveti duh koji je pomagao hazreti Isaa ili se radi o nekom drugom biću koje se naziva Duhom i čiji položaj je niži od položaja Svetog duha.

U nekim ajetima se riječ duh odnosi na hazreti Isaa, mir s njim: I Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega...[12] On nije bio sin Božiji, nego je bio Riječ Božija i Duh Njegov. Možda je upravo ovaj ajet razlog zašto je hazreti Isa nazvan Duhom Božijiim. Možda mu ova titula pristaje zato što njegovo stvaranje nije bilo kao kod drugih, u skladu s materijalnim i ovosvjetskim zakonima, to jest prirodni činioci u njegovom stvaranju nisu imali važnu ulogu. Dakle, može se kazati da je njegov izvor postojanja isti onaj Duh koji se pokazao hazreti Merjemi. Iz tog aspekta nazvan je Duhom, što je izraz uvažavanja spram njega i to je metaforičko, a ne zbiljsko značenje koje ukazuje na njegovu duhovnost, tako da iako ima fizičko tijelo, njega također nazivaju Duhom.

Tako Mi tebi objavljujemo Duha od Nas…[13] O ovome je vođeno mnogo rasprava koje su se zasnivale na pitanju da li se pod izrazom duh misli na sam Kur’an ili se u riječi objavljujemo nalazi neko drugo značenje; riječ duh je objekt glagola koji je sadržan u izrazu objavljujemo, to jest “poslali smo Našeg Duha i objavljujemo ti”. Sadržaj Objave nije duh, nego su to značenja koja se šalju posredstvom Duha, to jest Svetog duha ili Povjerljivog duha. Ako prihvatimo ovakvo značenje, onda se ovdje misli na Džibrila, ali postoji mogućnost da izraz كَذَٰلِكَ أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ رُوحًا znači “tako Mi tebi objavljujemo Kur’an”. U tom slučaju nameće se pitanje iz kojeg aspekta je Kur’an nazvan duhom ?Na to pitanje dajemo dva moguća odgovora:

1.Iz tog aspekta što je Kur’an uzrok čovjekova života, kako se to kaže u sljedećem ajetu:

O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati…[14]

Sadržaj poslanice koju donosi Vjerovjesnik, s.a.v.a., izvor je čovjekova života, a nešto što postaje uzrokom života naziva se duhom. Dakle, Kur’an je iz tog aspekta nazvan duhom.

2. Nazivanje Kur’ana duhom jeste zbog nematerijalne zbilje Kur’ana. Znači da se ponad ovih izraza i redaka otisnutih na papir nalazi Kur’an uzvišene zbilje, svjetlosni i nematerijalni, kojeg motri i zna Vjerovjesnik, s.a.v.a. Ta zbilja, zbog svoje časnosti i uzvišenosti, naziva se duhom.

U nekim slučajevima se zajedno spominju Duh i meleki: On šalje meleke s Duhom, po volji Svojoj...[15]

Meleki i Duh, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj…[16]

K Njemu se penju meleki i Duh..[17]

Nameće se pitanje da li ovaj Duh pripada istoj vrsti kao meleki, ili je na višem stupnju od njih ili pak na nižem. U nekim predajama se kaže da je Duh više stvorenje od Džibrila. Iz nekih drugih predaja je moguće doći do zaključka da je ime jednog od velikih meleka Duh. S tim u vezi, ovo zajedništvo Duha i meleka jeste jedan vid “spominjanja posebnog nakon općeg”, to jest meleke spominje zajedno s jednim od njih, koji je njihov staratelj ili njihov zapovjednik. Također se u vezi sa Džibrilom na drugom mjestu kaže da je on zapovjednik meleka – “kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog.”[18] U višem svijetu Džibril je onaj kojem se potčinjavaju i on je zapovjednik. Ako se pod izrazom Duh u ajetu o kojem raspravljamo misli na Džibrila, onda se upravo zbog toga misli na njegovo zapovijedanje i to je spominjanje posebnog nakon općeg. Postoji također mogućnost da je Duh neko biće koje je na višem stupnju od meleka ili čak na višem stupnju i od Džibrila. U svakom slučaju mi ne znamo zbilju meleka niti zbilju Duha, ali je riječ o biću koje je slično melekima i s njima se spušta i uzdiže.

Sljedeći primjeri upotrebe riječi duh u Kur’anu su: Poslali smo joj Našeg Duha i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.[19]

Duh koji se spominje u ovom ajetu, a koji se pokazao pred hazreti Merjemom u liku čovjeka jedno je od bića koja su moćnija od ljudi, odnosno, možda je to biće upravo melek ili čak Džibril. To nije čovjekov duh niti je ono što je postao Isa. On kaže: A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga da ti poklonim dječaka čista![20] On se, nakon što izvrši svoju misiju, vraća na svoj položaj.

Dakle, pouzdano možemo ustvrditi da se riječ duh u Kur’anu u dva slučaja koristi u zbiljskom značenju: 1. U vezi sa čovjekovim duhom. 2. U vezi s bićem koje pripada melekima. Postoji jedan ajet za koji nije jasno odnosi li se na čovjekov duh ili na meleka: Pitaju te o duhu. Reci: “Duh je od zapovijedi moga Gospodara…”[21]

Moguće je da je onaj duh za kojeg pitaju sljedbenici Knjige zapravo Duh za kojeg se kaže da je spustio Kur’an, a moguće je i da se radi o čovjekovom duhu. Prva mogućnost je vjerovatnija, jer je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Povjerljivi duh ili Sveti duh mi je spustio Kur’an.” Upravo zbog toga su ga sljedbenici Knjige pitali: “Šta je taj duh?” On je odgovorio da je duh “nešto od Gospodara”. Moguće je da riječ emr ima značenje infinitiva, to jest da znači zapovijedati, ili da bude imenica u značenju zapovijed, ili da znači izvršenje radnje. Neki su naveli mogućnost da ta riječ znači zapovijed Božiju, kakva je riječ budi. Dakle, ovaj duh je jedno od bića koje nastaju riječju budi, te zato ovo biće mora biti nematerijalno. Drugi su opet naveli mogućnost da riječ emr امر znači Božije djelo. Koliko god da su u jednom smislu svi poslovi Božiji, u drugom su smislu neke stvari djelo čovjeka a neke djelo Božije: I od onoga što ruke njegove privrijede…[22]

U drugom ajetu se o tome kaže: Doista Allah stvara i vas i ono što napravite.[23] Nema oprečnosti u tome da se sve stvari, u isto vrijeme dok su stvorenja Božija, dovode u vezu s njihovim bližim činiocem koji je čovjek. Dakle, izraz  أَمْرِ رَبِّى znači nešto na šta ne utječu prirodni činioci. Znači da je to djelo Božije, a ne njegovih stvorenja. Kur’an ne želi ljudima više kazati o kakvim se to bićima radi, jer ono što čovjek poznaje proizlazi iz iskustva koje je stekao upravo na ovom svijetu i on ne može imati precizno znanje o svijetu koji i ne poznaje. U svakom slučaju, u pogledu ovog ajeta postoje dvije mogućnosti: ‒ riječ je o ljudskom duhu; ‒ riječ je o meleku ili o posredniku u Objavi ili o nekom biću koje je s melekima. Ako se radi o ljudskom duhu, onda se može kazati da je ovo jedan od ajeta u kojima su argumenti kojima se dokazuje nematerijalnost ljudske duše. Ako se pod ovim izrazom podrazumijeva melek, onda se može dati približno objašnjenje koje je dato u vezi s melekima.

Dakle, riječ emr, bilo da znači Božije djelo (što je naše mišljenje), bilo da znači zapovijed Božiju (kakva je zapovijed budi ‒ كن, oslanjajući se na posredni argument suprotstavljenosti u ovom posebnom slučaju (jer se ona navodi nasuprot riječi halk – stvaranje), može nas dovesti do zaključka da je način njegovog egzistiranja drukčiji od načina egzistiranja bića koja mi poznajemo i koja su pod utjecajem materijalnih činilaca (makar i radi pripremanja materije njegove egzistencije).

Kako god, pitanje koje se sad nameće u vezi s upotrebom riječi duh, odnosi se uglavnom na dva slučaja, bilo da se radi o ljudskom duhu ili o duhu koji je iste vrste kao i meleki, a to je sljedeće pitanje: je li riječ duh u ovim slučajevima upotrijebljena u jednom značenju ili ona podrazumijeva više značenja? Ovdje ne možemo potražiti pomoć u rječnicima jer se rječnici bave primjerima upotrebe riječi. Ponekad se za jedan izraz navodi deset značenja, od kojih su neka metaforička, neka samo implicitna, a neka, naravno, zbiljska, tako da ne bude jasno radi li se o homonimu ili o riječi koja ukazuje na jedno značenje s različitim objektima. Iako se u nekim djelima kakvo je Zamahšerijevo Asasu-l-belage nastojalo razdvojiti riječi metaforičkih i zbiljskih značenja, ipak to nema toliku mjerodavnost da bismo prihvatili sve što je Zamahšeri rekao.

U drugim djelima, kakvo je Mekajis, nastojalo se u obzir uzeti korijen riječi i sva značenja pokušalo svesti na jedan ili dva korijena te riječi. Međutim, uopće nije mjerodavno to je li neka riječ homonim ili je jednoznačna riječ s različitim objektivnim primjerima. Iz primjera upotrebe spomenute riječi možemo pouzdano zaključiti da pripisivanje riječi duh melekima i bićima sličnima melekima ima zajednički aspekt s pripisivanjem te riječi ljudskom duhu. Ovaj zajednički aspekt znači da su te riječi ustanovljene zbog zajedničkog razloga i te riječi imaju zajedničko značenje, ili ako se radi o homonimima, onda je upravo zbog toga (zajedničkog aspekta) ta riječ iz jednog značenja prenesena u drugo značenje.

Objašnjenje prikladnosti, odnosno zajedničkog aspekta je u tome da se u svim navedenim slučajevima duh pripisuje biću koje je živo i svjesno i to biće je stvoreno, te se ne pripisuje biću koje nema razuma niti se pripisuje Bogu i Stvoritelju. Ne može se reći da je Bog duh. Ako neki koji su nesposobni za dublje razumijevanje filozofskih problema nekad kažu da je Bog duh prirode, mi ćemo to uzeti sa zadrškom, osim ako neko riječ duh ne upotrijebi u odričnom značenju i tako je pripiše Bogu (naprimjer, značenje riječi nematerijalan, čije je značenje odrično, nešto što je ogoljeno od materije). Inače, mi ne poznajemo značenje nematerijalnih bića tako da bismo mogli objasniti njihovo štastvo. Isto tako, ako riječ supstancija upotrijebimo u značenju “ono što nije akcidencija”, onda to značenje možemo pripisati Bogu, jer Bog nije akcidencija. Međutim, iz primjera upotrebe u Kur’anu ne proizlazi da riječ duh ima odrično značenje. U svakom slučaju, primjeri upotrebe ove riječi u Kur’anu pokazuju da se riječ duh pripisuje nekom živom i svjesnom stvorenju. Ovu tvrdnju možemo potkrijepiti onim što razumijemo iz vlastite prakse. U našem govoru ovu riječ upotrebljavamo u slučaju kad govorimo o nečemu što je izvor života i svjesnosti. Prema tome, ako neko kaže da se pod značenjem riječi duh podrazumijevaju svjesna bića koja ne pripadaju vrsti materijalnih bića, onda nije kazao besmislicu.

Šta znači Bogu pripisivati riječ duh روح ?

Šta to znači pripisivanje Bogu riječi duh u sljedećim ajetima:

Od Mog Duha…[24] Od Našega Duha…[25] Od Duha Njegova…[26]

Iz predaja se može zaključiti da su u prvo vrijeme islama i u vrijeme Časnih imama, neka je mir s njima, neke osobe uobražavale da nužno u čovjeku postoji nešto od Boga. Kao da su umislile da se dio od Boga odvojio i smjestio se unutar čovjeka. U nekim filozofskim školama u određenoj se mjeri uočavaju takva stremljenja. Nekad se objašnjava da je čovjek sačinjen od dva elementa, božanskog i šejtanskog, i čak je takvo mišljenje ukorijenjeno među onima koji zastupaju takvo stanovište, postalo uzrokom toga da oni smatraju da će čovjek kroz svoj razvoj naposljetku postati bog! Od Čistih imama, mir s njima, prenose se neke predaje u kojima im je postavljeno pitanje: “Da li u čovjeku postoji nešto od božanske “supstancijalnosti“?

Termin supstancijalnost može biti pokazatelj da su ova pitanja postavljana u vrijeme kulturne interakcije nemuslimana s muslimanima i ovaj termin u spomenutom kontekstu malo pomalo se proširio među muslimanima, posebno među islamskim apologetičarima. U ovim predajama se iskazuje snažno protivljenje ovim mišljenjima i u odgovoru se kaže sljedeće: “Ove riječi su nevjerstvo i onaj ko govori ove riječi izašao je iz vjere. Čovjekov ruh je stvorenje Božije, zapovijed (امر ‒ emr) je Božija, a Bog nema dijelove. Bog nije složen, ništa se od Boga ne može oduzeti niti Mu se šta dodati. Onaj ko bude upoznat s ovom vrstom pitanja, što su najvažnija akaidska pitanja islama u vezi s Bogom, ne treba stvarati ovakvu uobrazilju.

Dakle, pod izrazom “od Našeg Duha” i drugim sličnim sintagmama ne podrazumijeva se da je nešto odvojeno od Boga da bi bilo kao veza dijela i cjeline, nego je to genitivna veza koju književnici nazivaju počasnom vezom. Kod genitivne veze i najmanja povezanost je dovoljna i to je uobičajeno u svim jezicima. I u perzijskom jeziku je isto. Kažemo naš Bog, naš svijet, naše nebo itd. Ovakvo uspostavljanje veze nečega s nečim ne podrazumijeva vlasništvo niti znači da je nešto dio nečega, već je to jedna vrsta specificiranja koja govori o najmanjoj međusobnoj povezanosti, što zadovoljava ono što se želi reći.

Moguće je postaviti pitanje: ako je tako, pa zašto onda Bog umjesto Naš Duh nije rekao Naše tijelo, zar tijelo nije kao i duh nešto što je Bog stvorio? Odgovor na ovo pitanje glasi: u genitivnoj vezi izraza Naš Duh nije uzeto ništa više od odnosa Stvoritelj ‒ stvorenje, upravo onako kako se za Kabu kaže Bejtullah. Zašto? Zar sve što postoji nema s Bogom odnos stvorenosti? Zašto onda Bog Uzvišeni nešto pripisuje samo Sebi? Ovo je zbog plemenitosti tih stvari. Znači da povezivanje tijela s Bogom i povezivanje duha s Bogom nije međusobno jednako. Iako su u pogledu stvorenosti duh i tijelo jednaki, duh je iz aspekta plemenitosti bliži Bogu. Prema tome, na osnovu ove genitivne veze i odnosa ne trebamo uobraziti da je od Boga nešto preneseno u čovjeka i da u čovjeku postoji neki božanski element. Čak se zahtijeva da se u islamskoj poeziji i književnosti ne koristimo svakom vrstom poređenja i izraza u pogledu Boga, Hvaljen i Uzvišen je On. Poznat je stav pravnika da su Božija imena Bogom određena. Čovjek kao stvorenje treba spram Boga kao Stvoritelja poštivati neku granicu. Naše razumijevanje ne doseže dotle da Boga spoznamo i da razumijemo zbilju Božijih svojstava i djela. Zato je bolje da se u svojim govorima zadovoljimo granicama koje su postavljene u Knjizi i sunetu, osim ako je neizbježno da doslovno navedemo neki naziv ili opis.

Ukratko, iz Kur’ana se može zaključiti da u čovjeku osim tijela postoji također nešto veoma plemenito što je stvorenje Božije, a ne neki dio Božiji. I dok se taj plemeniti dio u čovjeku ne ozbilji on neće postati čovjek u pravom smislu te riječi, a pošto se ozbiljila u hazreti Ademu, on je postao dostojan toga da meleki iskažu poniznost spram njega. Naravno, to nije dovoljni nego potrebni uvjet. Dok ne bude takav, čovjek neće steći dostojnost da mu se meleki naklone, a da li to opet zahtijeva nešto drugo ili ne, potrebno je takvo što razumjeti iz Knjige i suneta. To je ono što smo mi iz Kur’ana Časnog razumjeli u vezi s ruhom. Međutim, mi ne znamo o čemu je tu riječ, da li o nekoj vrsti prirodnih bića ili o nekim drugim bićima o kojima ne možemo ništa saznati, osim neposrednim znanjem i znanjem stečenim duhovnim osvjedočenjem.

Uz objašnjenje koje smo naveli u vezi sa značenjem riječi duh u Kur’anu, koja se razumijeva kao nešto što je Božije ili, kako su to objašnjavali neki velikani, da je to zapovijed Božija, može se kazati da ove akcije i reakcije u materijalnom svijetu, koje uzrokuju mogućnost nastanka nekog bića, ne postoje u samom nastanku duha i da duh nastaje naredbom Božijom. A glede toga da je njegovo usavršavanje u vezi s tijelom i da je pod utjecajem materijalnih akcija i reakcija, to je druga tema. Neki velikani su iz četrnaestog ajeta sure El-Muminun nastojali izvesti zaključak sličan onome koji smo izveli.

U tom ajetu se kaže: Zatim smo kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo ‒ pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! U dijelu ajeta se kaže: “Potom ga kao drugo stvorenje oživimo.“

Riječ je o drugom stvaranju. Čini se da je svaka etapa u odnosu na prethodnu drugo stvaranje. Zašto se onda samo kod dijela u kojem se govori o udahnjivanju duha govori o drugom stvaranju? Razlog je taj što ljudi razumiju i poznaju prethodne etape, ali se za etapu udahnjivanja duha koja za nas nije spoznatljiva kaže drugo stvorenje.

Tu nije riječ o nekoj vrsti prirodnih i materijalnih akcija i reakcija, nego o nečemu drugom. Ovo može biti potvrda toga da je duh neka vrsta nematerijalnog bića, a, osim toga, iz kur’anskih i tradicionalnih upotreba te riječi razumjeli smo da je njegov osnovni uvjet sposobnost razumijevanja i percepcije. Zato, ako smo nekim racionalnim dokazom potvrdili da je svijest nematerijalna, onda ćemo dokazati i da je čovjekova duša (ruh) nematerijalna. Naravno, postoje mnogi empirijski i filozofski dokazi o nematerijalnosti duše, ali ovo nije mjesto da o njima raspravljamo.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Muminun, 14.

[2] Es-Sedžde, 7-9.

[3] El-Hidžr, 28. i 29.

[4] Sad, 71. i 72.

[5] El-Enbija, 91.

[6] Et-Tahrim, 12.

[7] El-Bekare, 87; 253.

[8] El-Maide, 110.

[9] En-Nahl, 102.

[10] Eš-Šu’ara, 193.

[11] El-Mudžadele, 22.

[12] En-Nisa, 171.

[13] Eš-Šura, 52.

[14] El-Enfal, 24.

[15] En-Nahl, 2.

[16] El-Kadr, 4.

[17] El-Mearidž, 4.

[18] Et-Takvir, 21.

[19] Merjem, 17.

[20] Merjem, 19.

[21] El-Isra, 85.

[22] Jasin, 35.

[23] Es-Saffat, 96.

[24] El–Hidžr, 29.

[25] El-Enbija, 91.

[26] Es-Sedžde, 9.