O definiciji i zbilji morala i tumačenju njegove promjenjivosti

Karakter je ustaljeno svojstvo duše koje zahtijeva lahkoću činjenja nekog djela bez prethodnog promišljanja. Iz teorijske filozofije znamo da se brzo nestajući kvaliteti duše nazivaju stanja (hal), a kvaliteti za čiji nestanak treba mnogo vremena ustaljeno svojstvo (malaka). Prema tome, ustaljeno svojstvo je jedan od kvaliteta duše i to je suština i štastvo karaktera. Dva su uzroka njegovog postojanja za dušu. Jedan je ljudska priroda, a drugi je navika. Kad je riječ o ljudskoj prirodi, to znači da nečiji osobni temperament zahtijeva da on bude pripravan za neko stanje, poput osobe čija moć srdžbe se aktivira najmanjim povodom ili osobe koja kad do nje dopre najslabiji zvuk ili neka loša informacija, osjeti strah i neraspoloženje, ili osobe koja se gromoglasno smije i na najmanji poticaj smijeha, ili osobe koja se pretjerano oneraspoloži i rastuži i zbog najmanjeg razloga. A navika na početku iziskuje promišljanje i odabiranje nekog djela na osnovu mišljenja, kad predstavlja teškoću ljudima, da bi se uzastopnim ponavljanjem i nastojanjem privikli na određeno djelo i da bi na kraju bez promišljanja i sasvim lahko to djelo bilo činjeno te da bi na taj način postalo njegov karakter.

Stari filozofi su se razilazili u odgovoru na pitanje je li karakter odlika animalne duše ili i racionalna duša učestvuje u zahtijevanju karaktera. Također su se razišli glede pitanja je li karakter svake osobe dio njegove prirode, što znači da se ne može izbrisati, poput toplote kod vatre, ili nije prirodan. Jedni su rekli da su neke karakterne odlike prirodne, a da se neke ostvaruju po sredstvom drugih te postaju ukorijenjene poput prirodnih. Drugi su rekli da su sve karakterne odlike prirodne i da se ne mogu promijeniti.

Treći su rekli da nijedna karakterna odlika nije ni prirodna niti je suprotstavljena ljudskoj 63 prirodi, nego da su ljudi stvoreni takvima da mogu usvojiti bilo kakav karak ter, bilo na lakši ili teži način, i to je ono što je u skladu s temperamentom[1] – kako smo naveli u prethodnim primjerima – na lakši, i ono što je suprotno temperamentu, na teži način. Uzrok svakog karaktera koji prevladava prirodom neke skupine ljudi na početku je voljni čin koji nakon dužeg opetovanja i uvježbavanja postaje ustaljeno svojstvo, a ispravan stav je stav treće skupine. Naime, jasno vidimo da djeca i mladi odgojem ili družeći se s moralnim osobama ili oponašanjem njihovih postupaka usvajaju njihov karakter, iako su ranije posjedovala drugačiji karakter. Stavovi prve i druge skupine vode ka anuliranju sposobnosti razlučivanja i rasuđivanja, odbacivanju različitih vrsta odgajanja i upravljanja, dokidanju vjerozakona i religija te zanemarivanju odgoja i poučavanja ljudske vrste, kako bi se svako ponašao u skladu sa zahtjevima vlastite prirode, što rezultira dokidanjem poretka i otežavanjem opstanka ljudske vrste. Lažnost i odvratnost ovoga je veoma očita.

Istaknuti predstavnici prvog pravca, koji su poznati kao stoici, rekli su da su svi ljudi stvoreni prirodno dobrim, ali da druženjem s pokvarenim ljudima, odavanjem strastima, izostankom odgoja i odsustvom sprečavanja od pokvarenih radnji stižu do mjesta na kojem ne razmišljaju o dobroti i pokvarenosti stvari i na svaki mogući način slijede svoje prohtjeve i želje, sve dok se postepeno kod njih ne ukorijeni loša priroda. Skupina koja je bila prije njih rekla je da su ljudi stvoreni od niske zemlje i s prezrenom prirodom i da su prljavštine ovog svijeta ugrađene u njihovu materiju, zbog čega je u samoj njihovoj prirodi ukorijenjeno zlo. Posredstvom odgoja i poučavanja prihvaćaju dobro. Neki od njih su toliko zli da ih nikakav odgoj ne može popraviti, a neki koji su popravljivi ako od prvih dana razvoja i odrastanja budu u društvu s dobrim i moralnim osobama postat će dobri, inače ostat će onakvi kakva im je prvotna priroda. Galen smatra da je priroda nekih ljudi dobra dok je priroda drugih ljudi loša, a ostali se nalaze između ove dvije skupine i mogu se preobraziti u bilo koju od njih. On je dva prva gornja stava pobio argumentacijom da ako su svi ljudi po prirodi dobri te odgojem i poučavanjem postaju loši, onda je nužno da zlo dobijaju od sebe ili od drugih. Ako ga dobijaju od sebe, onda to znači da sposobnosti koje se u njima nalaze iziskuju zlo, a ako je tako, onda njihova priroda nije bila dobra, nego loša. A ako u čovjeku istovremeno postoji moć zla i dobra, tako da zla sposobnost ovlada dobrom, onda je čovjek nužno po prirodi zao i loš. Međutim, ako zlo dobijaju od drugih, onda su ti drugi po prirodi zli, onda to znači da svi ljudi nisu po prirodi dobri.

Istu argumentaciju je moguće upotrijebiti za pobijanje stava da su svi ljudi po prirodi zli. Nakon što je pobio ova dva stava, pristupio je dokazivanju vlasti tog mišljenja. Rekao je: “Sasvim jasno vidimo da priroda nekih ljudi iziskuje dobro i da se ni na koji način ne odvajaju od njega. Takvih je veoma malo. Priroda nekih iziskuje zlo i ni u kojem slučaju ne prihvata dobro. Takvih je mnogo. Ostali su između i oni druženjem s dobrim ljudima postaju dobri, a druženjem sa zlim postaju zli.”

Aristotel je u svojim knjigama Nikomahova etika i Kategorije rekao: “Zli odgojem i poučavanjem postaju dobri.” Iako ovo ne važi općenito, opetovanje predavanja, savjeta, uzastopno djelovanje odgojnih metoda, oplemenjivanje i primjenjivanje odgovarajućih metoda upravljanja bez sumnje ostavlja utjecaj. Dakle, postoje osobe koje veoma brzo usvajaju odgoj, tako da se utjecaji vrlina kod njih vide u veoma kratkom vremenu, a također postoje osobe čije kretanje ka usvajanju vrlina, odgoja i postojanosti traje mnogo duže. Argument zbog kojeg su potonji filozofi smatrali da nijedna karakterna odlika nije prirodna jest: svi karakteri su promjenjivi, nijedna promjenjiva stvar nije prirodna. Zaključak je da nijedna karakterna odlika nije prirodna. Ovaj silogizam je ispravan u formi drugog modusa prve figure. Mala premisa, kako je prethodno pojašnjeno, jasna je na osnovu jasnog osvjedočenja, nužnosti odgoja mladih i dobrih zakona koji predstavljaju Božije upravlja nje. Velika premisa je, također, po sebi jasna, jer svi nužno znaju da prirodu vode, koja iziskuje da teče naniže, nije moguće promijeniti pa da ona teče naprimjer prema gore. Također nije moguće promijeniti prirodu vatre tako da više ne prži i ne spaljuje. Isti slučaj je i s drugim prirodnim fenomenima. Prema tome, da je karakter urođen, razumni ljudi ne bi naređivali odgajanje djece, oplemenjivanje mladih, jačanje morala i lijepih navika kod njih, niti bi išta poduzimali u tom pravcu. Ako neko radi pouke razmisli o stanju i moralu djece, posebno djece koju kao roblje vode s jednog mjesta na drugo, ova činjenica bi mu bila jasna. Dijete na početku života ispoljava zahtjeve svoje prirode, jer njegova moć rasuđivanja nije na stepenu na kojem može svoja stanja i volju posredstvom lukavstva i obmane uljepšavati i prikriti kako to čine one kategorije ljudi kod kojih je sposobnost rasuđivanja i razmišljanja razvijena tako što kriju ono što smatraju ružnim, a ono što smatraju lijepim nametljivo pokazuju.

Kod djece je očito da su neka od njih lakše odgojiva, a neka teže, dok priroda neke djece odbija prihvatiti odgoj. Oni ispoljavaju neka svojstva poput stida i bestidnosti, darežljivosti i škrtosti, grubosti i blagosti i drugih stanja koja su zahtjevi njihovih temperamenata. Nakon toga, neke je lahko usmjeriti usvajanju nečega što je suprotnost ovih stanja, a neke pak teško; za neke je usvajanje moguće a za neke nemoguće, tako da neki budu dobri, neki loši, a neki su između toga. S obzirom na to da su stanja karaktera slična karakteru, onako kako nijedna forma nije slična drugoj formi tako nijedan karakter nije sukladan drugom karakteru. Ako se zanemare odgoj i usmjeravanje te kontrola svake osobe prepusti njezinoj prirodi, ostat će cijeli život u onom stanju koje iziskuje njezin temperament ili u stanju koja joj se slučajno akcidentirala. Neki u okovima srdžbe, drugi u mreži strasti, treći zatočenici pohlepe, a četvrti opet zahvaćeni ohološću.

Međutim, prvi i opći odgajatelj svih skupina jest božanski zakon (Kur’an), a drugi i posebni odgajatelj za osobe koje razlučuju te za ispravne umove jest filozofija, kako bi pomoću tih razina stigle do stepene savršenstva. Prema tome, otac i majka su obavezni da prvo svoju djecu učine poslušnim božanskom zakonu i da uz pomoć različitih usmjeravanja i odgoja poprave njihove navike. Nad skupinom koja bude zaslužila ukor i fizičku kaznu potrebno ih je i primijeniti, ali u mjeri za koju smatraju da je potrebna za odgoj. Onoj skupini koju je moguće popraviti uz pomoć dobrih obećanja o blagostanju i rahatluku potrebno je to primijeniti u odgoju i općenito, uz prisilu ili njihovu volju, kod njih izgraditi pohvalnu uljudnost i lijepe navike kako bi to postalo njihovo ustaljeno svojstvo. Tako, kad dostignu intelektualnu zrelost, da se okoriste njezinim plodovima te da argumentirano shvate da je ispravan i pravi put onaj na koji su ga usmjeravali i, ako budu spremni i sposobni za veću odlikovanost, da je s lahkoćom mogu postići, ako Bog da, a Bog je Pomagač!

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević

[1] Ovdje se pod temperamentom podrazumijeva Galenova definicija tipova ličnosti, kakvi su melankolik, sangvinik, flegmatik i kolerik. (Op. prev.)