Poslanikov moral u odnosu sa ljudima

Stid i čednost

Plemeniti Poslanik je u onom pokvarenom moralnom okruženju Arabije prije islama, u periodu mladosti bio poznat po stidljivosti i čednosti, svi su priznavali njegovu čednost i nije bio zaprljan… Bio je izuzetne kulture u ponašanju, nikada nije pred nekim ispružio svoje noge, nikada nikoga nije uvrijedio i bio je izuzetno stidljiv. Kada bi mu neko uputio kritiku za koju je smatrao da je na mjestu – o čemu su zabilježeni primjeri u historiji – on bi od stida i skromnosti obarao svoju glavu.

Opraštanje

Prenijeli su da je jedan pustinjski Arap koji nije znao ništa o civilizaciji, gradskom životu, uobičajenoj komunikaciji i moralu života, sa svojim primitivnim ponašanjem došao u Medinu i stigao do Poslanika. Poslanik je bio sa svojim ashabima. Ovaj Arap je nešto tražio od Poslanika i Poslanik mu je pomogao. Poslanik je rekao: “Je li sada u redu? Jesam ti učinio dobro? Jesi li zadovoljan?” Međutim, pošto je ta dobrota po njegovom mišljenju bila mala, rekao je: “Ne, nisi ništa učinio, nije to bila nikakva pažnja i, uopće, to nije nešto što si mi dao!” Ovakav grub odnos prema Poslaniku je u srcima ashaba izazvao ljutnju i nelagodu. Svi su se naljutili. Nekoliko njih, koji su bili u blizini Poslanika, htjeli su ljutito i u bijesu da nešto kažu ovom Arapu i da pokažu reakciju. Ali, Poslanik je rekao: “Ne, nemojte da vi imate posla sa njim. Ja ću to pitanje riješiti sa njim.” Napustio je skupinu i ovog Arapa je sa sobom poveo kući. Jasno je da Poslanik tamo nije imao ništa posebno što bi mogao dati ovom čovjeku, jer bi mu sigurno više dao. Pa mu je dodatno dao neke stvari, naprimjer, hrane ili odjeće ili novca. Zatim ga je upitao: “Jesi li sada zadovoljan?” Odgovorio je: “Da.” Ovaj čovjek se posramio zbog Poslanikovog dobročinstva i strpljivosti i izrazio je zadovoljstvo. Poslanik mu je rekao: “Ti si prije nekoliko trenutaka pred mojim ashabima rekao riječi koje su izazvale ljutnju prema tebi. Da li želiš da odemo i isto ovo što si rekao meni i izrazio zadovoljstvo kažeš i pred njima?” On je potvrdno odgovorio. Onda je Poslanik navečer istog dana ili sutra tog Arapa uzeo i odveo među svoje ashabe i rekao: “Ovaj naš brat Arap misli da je zadovoljan s nama, pa ako si zadovoljan reci.” On je počeo da hvali Poslanika i rekao je: “Da, ja sam radostan i zadovoljan. Mnogo sam zahvalan plemenitom Poslaniku, on je pokazao pažnju prema meni.” Ovo je rekao i otišao. Nakon što je on otišao, časni Poslanik se okrenuo ashabima i rekao: “Primjer ovog Arapa je kao primjer kamile koja se uzjogunila i odvojila iz krda koje je čoban čuvao i izgubljeno juri prema pustinji. Vi, moji prijatelji, da bi uhvatili ovu kamilu i vratili je meni, napadate i sa svih strana jurite prema njoj. Ovaj vaš postupak je još više izbezumi i ona se još više uplaši i stizanje do nje će biti teže. Ja nisam dozvolio da je vi još više uspaničite i udaljite od nas. Pažljivo i blago sam otišao za njom i vratio sam je u naše krdo i skupinu.”[1] Ovo je Poslanikova metoda.

Pouzdanost

Njegova pouzdanost je bila takva da su mu u periodu neznanja, prije islama, dali naziv Emin, Pouzdani i ljudi su svaku stvar koja bi za njih imala veliki značaj predavali u njegove ruke i bili su sigurni da će im to biti ispravno vraćeno. Čak i nakon što je započeo poziv islama i kada se rasplamsao plamen neprijateljstva i mržnje Kurejšija, i u takvoj situaciji isti ti neprijatelji, ako su htjeli nešto ostaviti na sigurno mjesto, predavali su to Poslaniku! Njegova pravičnost prema ljudima i njegov pravedni pristup prema svima je bio takav da kada su htjeli da Hadžeru-l esved[2] polože na njegovo mjesto i kada su se arapska plemena i rodovi međusobno raspravljali i svađali, odredili su njega kao sudiju, iako je još uvijek bio mladić. Ovo je pokazatelj njegovog pravičnog pristupa prema svima i svi su to znali. Njega su svi smatrali iskrenim i pouzdanim.[3]

Ljubaznost

Njegovo ponašanje prema ljudima je bilo lijepo. Među ljudima je uvijek bio vedar. Kada bi ostao sam, onda bi se ispoljavala tuga, tegoba i brige koje je imao. Svoje brige i tugu pred ljudima nije pokazivao na svom licu. U tim prilikama je bio veseo, svima je nazivao selam. Ako bi ga neko povrijedio, na njegovom licu se mogla vidjeti povrijeđenost. Ali se nikada nije žalio. Nije dozvoljavao da se u njegovom prisustvu vrijeđaju drugi ili da se o drugima govori loše. Niti je on sam nekoga vrijeđao ili o nekome loše govorio. Prema djeci je bio nježan, prema ženama je bio milostiv i ljubazan. Prema slabima se ponašao krajnje prijatno. Sa svojim ashabima se šalio i sa njima se takmičio u jahanju.

Iskrenost i istinoljubivost

Poslanikovo ponašanje sa ljudima je bilo zasnovano na iskrenosti, istinitosti i ispravnosti. Šta je ono što dominira u velikom Poslanikovom pokretu? Monoteizam. Znači, pored Poslanikovog ibadeta, dove, plača u mrkloj noći postoje i ovakve manifestacije Poslanika: manifestacija znanja, manifestacija hrabrosti, manifestacija borbe, manifestacije politike. I ako vi proučite historiju islama u vrijeme Poslanika, u onom veoma kratkom vremenu možete naći primjere svega ovoga. Desetogodišnji život Poslanika je začuđujući život. Ja želim reći da je iskrenost znak onog mo noteističkog stanovišta Poslanika. Nijedna praksa, nijedna politička metoda i nijedan politički manevar ne mogu stvoriti privlačnost, kao iskrenost i okrenuti srca ka sebi.

Darežljivost

U vrijeme plemenitog Poslanika doveli su mu jednog jarca i on ga je zaklao. Kod njega su dolazili siromasi i ljudi u potrebi i tražili meso od njega. Poslanik je sjekao komade mesa tog jarca kojeg je za sebe zaklao i dijelio siromasima. Na kraju je od cijelog mesa ostala samo plećka. Pošto više nije bilo nikoga, to meso je odnio kući kako bi ga spremili i pojeli. Jedna od Poslanikovih supruga je rekla: “Poslaniče Božiji! Svo naše meso je otišlo i ostala je samo ova plećka.” Poslanik je rekao: “Ne, sve je ostalo, a samo je ova plećka ono što ćemo izgubiti. Jer, ovu plećku ćemo pojesti i nje neće biti. Ali ono što smo udijelili, ostat će za nas.”[4]

Komunikacija bez oholosti

Poslanik je saobraćao s ljudima onako kako oni međusobno saobraćaju, bez oholosti i bez bahatosti.

Hrabrost

Bio je hrabar i nije ga uzdrmao ni uplašio nijedan veliki front neprijatelja… U cijelom njegovom životu, od mladosti do vremena smrti u šezdeset i trećoj godini, ovo svojstvo je postojalo i moglo se vidjeti u njegovom biću.

Snošljivost i olakšavanje

Njegova snošljivost je bila takva da ono što bi kod drugih izazvalo nestrpljivost kada bi to čuli, kod njega nije izazivalo nervozu. Nekada su njegovi neprijatelji u Meki prema njemu činili određene postupke, pa kada je Ebu Talib čuo za jedan takav slučaj, to mu je izazvalo bijes, on je uzeo sablju i sa svojim slugom otišao na lice mjesta i svakom od nasilnika učinio isto ono što su oni učinili Poslaniku i zaprijetio da će svakom ko se pobuni odsjeći glavu. Međutim, Poslanik je bio snošljiv i sve to je bio podnio. Prva aktivnost plemenitog Poslanika, s.a.v.a., je poticanje razuma i aktiviranje snage mišljenja. U jednom hadisu plemenitog Poslanika se – kao i u kur’anskim ajetima: Da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči[5] koji je ponovljen na nekoliko mjesta u Kur’anu, poučavanje pripisuje Poslaniku: “Bog me nije poslao da otežavam ni da stvaram teškoće, nego me je poslao kao učitelja koji olakšava.”[6]

Znači, posredstvom onoga čemu ih učim, olakšavam život svojim učenicima i olakšavam im posao. Ovo olakšavanje se razlikuje od popuštanja, znači to nije nemarnost. Ja ne otežavam niti stvaram teškoće. Niti sebi stvaram probleme u životu, niti drugim ljudima, nego svojim poučavanjem ljude upućujem na ispravan put, tačan put, Pravi put. To znači olakšavanje. Čovjek nekada želi da stigne do nekog cilja, ali ne poznaje put. Na putu su prepreke, stijene, usponi i padovi, pa na kraju ili stiže ili ne stiže na cilj. To je otežavanje. Ali nekada sa njim se kreće neko ko poznaje put i ko čovjeku kaže kuda da ide, kuda je put bolji i kako će brže stići, i sigurno ga dovodi do cilja. Ovo je “učitelj koji olakšava.” Ovo je osobina učitelja.

Mehlem za boli čovječanstva

Poslanje Pečata poslanika je praznik za čovječanstvo, jer su u tom periodu, sa učenjima islama, sve glavne boljke čovječanstva postale izlječive sa najboljim lijekovima i terapijama i kao što je Zapovjednik pravovjernih rekao o Poslaniku: “Vjerovjesnik je bio poput liječnika putujućeg, s lijekovima svojim, koji je pripremio pomaze svoje i zagrijao pomagala svoja.”[7] On je imao spremne lijekove za neizlječive, stare boljke čovječanstva.

Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Poslanik milosti, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o. Sarajevo, 2023, sa perzijskog preveo Sabahudin Šarić.

[1] Naravno, u izvorima se ovo navodi sa malom razlikom u odnosu na ovo što je Vođa Islamske revolucije prenio. Ipak, ovaj slučaj je naveden u nekim općepoznatim izvorima, između ostalog u: Musnedu-b-Bezzar, sv. 15, str. 294; Ih ja’u-l-‘ulumi-d-din, sv. 7, str. 141; Imta‘u-l-esma‘, sv. 2, Str. 235; Subulu-l-huda, sv. 7, str. 11; Tefs-Kur’ani-l-‘azm, (Ibn Kesı r El- r), sv. 4, str. 212 i dr.

[2] Hadžeru-l-esved je za muslimane sveti kamen koji je ugrađen u građevinu Kabe. U vrijeme Poslanikove, s.a.v.a., mladosti, kada je Kaba obnavljana, svako od plemena je htjelo da mu pripadne čast postavljanja Hadžaru-l-esveda na njegovo mjesto i malo je trebalo da među njima dođe do krvavog rata. Poslanik je naredio da donesu platno i kamen stave na njega i da svaki od poglavara plemena uzme za jedan kraj platna i tako su zajednički, uz saradnju, postavili kamen na mjesto predviđeno za njega. Poslanik je na taj način pored povezivanja i upućivanja ljudi među njima promovirao pravičnost i pravdu  te uspio da se završi obnova Kabe i spriječi rat.

[3] O ovom događaju postoje izvještaji u brojnim izvorima između ostalog u: El-Kafi , sv. 4, Str. 217; Es-Sretu-n-nebevijje, sv. 1, str. 7-196; Ensa-l-ešraf, sv. 1, Str. 100; Tarihu-l-islam, sv. 1, str. 67; Ahbaru Mekke (El-Ezrakı), sv. 1, str. 164. i dr.

[4] El-Musnnef li-ibni Eb Šejbe, sv. 2, str. 352; Musned Ahmed Ibn Hanbel, sv. 6, str. 50, hadis broj 24256; Et-tarihu-l-kebir, sv. 4, str. 230 i dr;

[5] Alu ‘Imran, 164; El-Džum‘a, 2.

[6] Sahihu Muslim, sv. 4, str. 188; Fethu-l-bari , Ibn Hadžer, sv. 8, str. 401; Kenzu-l-‘ummal, El-Muttekı El-Hindı, sv. 11, str. 424, prijevod: “Bog me nije poslao da otežavam i prigovaram, nego me je poslao kao učitelja koji olakšava.”, Sahihu Muslim, sv. 2, str. 1104, hadis broj 1478: Musned Ahmed Ibn Hanbel, sv. 3, str. 328, hadis broj 14555: Es-Sunenu l-kubra, El-Bejhekı, sv. 7, str. 38, hadis broj 13047; Musned Ebi Ja‘la, sv. 4, str. 175; Tafsir El-Kurtubi, sv. 14, Str. 163 i dr.

[7] Staza rječitosti, govor 107.