Položaj šehadeta

Postojanost, ustrajnost i šehadet vjernika manifestacija je i konkretizacija govora Boga Uzvišenog, Koji je u odgovoru melecima rekao:

إِنِّي أَعْلَمُ مَا لاَ تَعْلَمُونَ‌

“Ja znam ono što vi ne znate.”[1]

Ako su neki krvoločni, pokvareni, zlobni i opaki, uvijek će nasuprot tih sramnih mrlja čovječanstva biti borci, mudžahidi i šehidi, koji svoj otpor i šehadet vide kao iščezavanje svog ovosvjetskog postojanja radi dolaska u blizinu Boga Uzvišenog, vječnog savršenstva i neprolazne sreće i prisustva u sjedištu Istine, kod Vladara Svemoćnog.[2] Oni radi dosezanja toga broje trenutke, jecaju u mrklini noći i iščekuju da stigne ta sveta smrt pa da budu od onih koji su u obilju kod Gospodara svoga,[3] i da budu od onih koji su radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao.[4]

I kako je Uzvišeni Bog lijepo opisao njihova stanja u najtežem i najstrašnijem danu čovječanstva: Toga dana će neka lica blistava biti.[5] A kako ne bi bili blistavi i radosni i kako da cijelo čovječanstvo ne vidi sjaj njihove radosti na tom veličanstvenom okupljanju kao nagradu za čistu vjeru i mišljenje koje su gajili u duši, kao nagradu za svaki gutljaj tuge koju su progutali u strpljenju i kao nagradu za raskomadana tijela koja donose pred Boga!?

To su oni u čijem opisu Ebu Seid Ebu-l-Hajr kazuje:

Božiji ljudi su od drugačije zemlje

Nebeske ptice iz drugačijeg gnijezda

Ne gledaj na njih ovim očima

Oni su iznad ovog stvaranja i na drugom mjestu

“Najčasnija smrt je šehadet”[6] – ovo su riječi plemenitog Poslanika, koji je rekao: “…Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, volio bih da mogu biti ubijen na putu Božijem, zatim vraćen u život, zatim ubijen, zatim vraćen u život, zatim ubijen.”[7] Zanimljivo je i tumačenje Vladara pravovjernih Alija ibn Ebi Taliba, koji je i sam šehid mihraba, pravde, istine i pravičnosti, a koji je rekao: “Tako mi Onoga u Čijoj Ruci prebiva duša Ebu Talibova sina, hiljade udaraca sablje po meni lakše mi je od smrti u postelji koja nije u pokornosti Bogu.”[8]

Na tragu ovog opisa, kakav onda položaj ima smrt u borbi protiv Božijih neprijatelja i šehadet od ruku najzlobnijih ljudi na svijetu!

Sa stanovišta vjere, najvrjedniji i najdragocjeniji pokret u poretku svijeta je pokret koji skončava šehadetom, jer šehid jamči dinamizam i procvat u ljudskom društvu i zdravoj vjerskoj zajednici, društvu daruje duhovni kapacitet i prostranost i uklanja slabost, nemoć, neznanje i neimaštinu. Da nije bilo krvi šehida tokom historije, lijepo drvo poslanstva i upute nikada ne bi dalo svoje plodove i one njegove grane ispružene prema nebu ne bi imale roda, a zajednica vjernika nikada svojim očima ne bi vidjela kako ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi.[9]

Šehidi su jedan od očitih pokazatelja i istinska manifestacija onih plodova koje daje drvo jedinstva (tevhid), poslanstva i imameta. Hrabri šehadet, koji se ostvaruje na osnovu spoznaje, duhovnosti i vjere u vječni život, razdvaja tokove istine i zablude unutar čovječanstva i svakom slobodoumnom čovjeku predstavlja frontove Istine i zablude, obznanjuje vječnost Istine i ponos, dostojanstvo te postojanost istinoljubivih i navješćuje poraz zablude, njenih sljedbenika, nasilnika, licemjera i zlobnih kvaziljudi.

Položaj šehida i šehadeta u poretku Uzvišenog Boga je najuzvišeniji i najnapredniji položaj, baš kao što lijepo reče učenjak, šehid, profesor Motahari: “Šehid je svjetiljka čovječanstva.” Plemeniti Kur'an borcima, mudžahidima koji su ostali iza karavana šehadeta, također obećava veliku nagradu kada kaže:

الَّذِينَ اسْتَجَابُوا لِلَّهِ وَالرَّسُولِ مِنْ بَعْدِ مَا أَصَابَهُمُ الْقَرْحُ لِلَّذِينَ أَحْسَنُوا مِنْهُمْ وَ اتَّقَوْا أَجْرٌ عَظِيمٌ‌ * الَّذِينَ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُوا لَکُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَاناً وَقَالُوا حَسْبُنَا اللَّهُ وَنِعْمَ الْوَکِيلُ‌

One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili – čeka velika nagrada; one kojima je, kada su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!” ­– to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!”[10]

Sve su ovo istinski primjeri i pokazatelji da ima ih koji to očekuju,[11] i kada front licemjerja, neprijateljstva, zlobe i njihove propagandne trube namjeravaju stvoriti strah i pometnju u zajednici vjernika i svakog trenutka najavljuju dolazak ogromne Iblisove vojske, oni ne samo da se ne boje i ne traže zaklona nego, prema riječima Boga Uzvišenog, u njihovim dušama jača vjerovanje i produbljuje se u njihovim srcima. To povišeno vjerovanje je upravo ono što im, usred oluje u borbi protiv silnika, daje veću nadu u Božiju pomoć, što im povećava snagu za borbu, ustrajnost i strpljenje, pa oni traže pomoć od Boga i žure na poprište borbe.

Dakle, svako ko želi da bude od onih koji to očekuju i da, ako Bog da, dospije do skupine šehida, treba znati svoju obavezu. A njegova obaveza, na osnovu suda Kur'ana, na temelju života Božijeg Poslanika, neka je mir Božiji na njega i na porodicu njegovu, metode imama Ehli-bejta, mir na njih, i, naravno, na osnovu historijskog iskustva muslimanskih naroda od početka islama do danas, nije ništa drugo do produbljivanje vjerovanja na osnovu razmišljanja i razuma, ustrajnost na putu, neustrašivost pred konstrukcijama medija povezanih sa lažnim silama šejtana i njihovih plaćenika, samopouzdanje, oslanjanje na Boga Uzvišenog i poslušnost predvodniku muslimana te, dakako, strpljenje! Ovo posljednje je od svega teže. Međutim, ključ ustrajnosti je upravo ovo posljednje, koje postoji u srcu. Teško je i iscrpljujuće, ali ima veoma slatke plodove:

إِنَّ اَلَّذِينَ قٰالُوا رَبُّنَا اللّٰهُ ثُمَّ اسْتَقٰامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلاٰئِكَةُ أَلاّٰ تَخٰافُوا وَلاٰ تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنْتُمْ تُوعَدُونَ * نَحْنُ أَوْلِيٰاؤُكُمْ فِي الْحَيٰاةِ اَلدُّنْيٰا وَفِي الْآخِرَةِ

Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.” Mi smo zaštitnici vaši u životu na Ovom svijetu, a i na Onom…[12]

Vjernik, također, treba imati na umu da ne pogađa samo njega teškoća borbe, ustrajnosti, bola, nego da i neprijatelj trpi rane i zamor, ali da nema nade u Božiju pomoć:

وَلاَ تَهِنُوا فِي ابْتِغَاءِ الْقَوْمِ إِنْ تَکُونُوا تَأْلَمُونَ فَإِنَّهُمْ يَأْلَمُونَ کَمَا تَأْلَمُونَ وَتَرْجُونَ مِنَ اللَّهِ مَا لاَ يَرْجُونَ

Nemojte malaksati tražeći neprijatelja; ako vi trpite bol, trpe i oni bol kao i vi, a vi se još od Allaha nadate onome čemu se oni ne nadaju.[13]

Prema tome, u svakom sukobu Istine i zablude front Iblisa i njegovih sljedbenika više od bilo koga i bilo čega trpi gubitke, tegobe i patnje, poput magle u hladnoj zimskoj noći, koja se iz trena u tren širi, a nade im se pretvaraju u razočaranje. Pritom oni, naravno, nemaju nade u božansku pomoć s neba.

Nemaju nade u pomoć Onoga Boga Koji je spasio Ibrahima iz Nemrudovog plamtećeg zla, Boga Koji je Musaa proveo kroz srce mora, Stvoritelja života Koji je sigurno izveo Junusa na obalu iz utrobe ribe, Koji je Jusufa izbavio iz mraka bunara i postavio ga na prijestolje moći i vlasti, Vladara Koji je Svoga najvećeg, najčasnijeg i najodabranijeg Poslanika sačuvao iza paukove mreže, a taj Obožavani je još uvijek živ i još uvijek Postojan i Održavatelj te kazuje: Koliko su puta malobrojne čete nadjačale mnogobrojne čete![14]

Kada je došao povik: “Poslanik je ubijen”, neki namjeravali napustiti bojište, ali su istinski borci, vjernici, uzvikivali da se bore za Muhammedovog Boga, za Muhammedovu misiju i za Muhammedov Kur'an, a svi oni su živi. I odgovor Boga Uzvišenog je bio takav: Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?[15] Dakle, prema objašnjenju Kur'ana, čak i ako Božiji Poslanik postane šehid na bojištu, njegov put se ne zatvara i ne zaustavlja se kretanje na Božijem putu, jer njegova uzvišena ideja, njegov Kur'an i njegov Sunnet postoje među nama.

Mi vjerujemo u to da, ako Allahu pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.[16] Mi vjerujemo u riječi:

مَا ظَنَنْتُمْ أَنْ يَخْرُجُوا وَظَنُّوا أَنَّهُمْ مَانِعَتُهُمْ حُصُونُهُمْ مِنَ اللَّهِ فَأَتَاهُمُ اللَّهُ مِنْ حَيْثُ لَمْ يَحْتَسِبُوا وَقَذَفَ فِي قُلُوبِهِمُ الرُّعْبَ يُخْرِبُونَ بُيُوتَهُمْ بِأَيْدِيهِمْ وَأَيْدِي الْمُؤْمِنِينَ

Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili…[17] Mi vjerujemo i stalno nam teku duhom, srcem i jezikom riječi:

وَمَا کَانَ قَوْلَهُمْ إِلاَّ أَنْ قَالُوا رَبَّنَا اغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَإِسْرَافَنَا فِي أَمْرِنَا وَثَبِّتْ أَقْدَامَنَا وَانْصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْکَافِرِينَ‌

“Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!”[18]

I naravno, mi vjerujemo u to da, ako postignemo vjerovanje, jedinstvo Ummeta, borbenost i ustrajnost na Božijem putu i ako ozbiljno i istinski budemo slijedili put spasa ljudskosti, uspostavljanja pravde, slobode i duhovnosti, čut ćemo isti onaj odgovor Uzvišenog Boga, Koji je rekao:

فَآتَاهُمُ اللَّهُ ثَوَابَ الدُّنْيَا وَحُسْنَ ثَوَابِ الْآخِرَةِ وَاللَّهُ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ‌

I Allah im je dao nagradu na Ovom svijetu, a na Onom svijetu dat će im nagradu veću nego su zaslužili – Allah voli one koji dobra djela čine.[19]

Da na putu Boga Uzvišenog nije bilo ovih rana i patnji, ovih tuga i strpljenja, ovih uzurpacija, protjerivanja i lutanja i ovih krvoprolića i šehadeta, bez sumnje, licemjerje neprijatelja i kvaziprijatelja srušilo bi temelje vjere i iskrivilo put Božiji. Sve su ovo Božiji ispiti i iskušenja, kao i rasvjetljavanje istinskog puta. I kako su ugodne riječi Uzvišenog Boga kada kaže: Da bi Allah dobre od nevaljalih odvojio.[20]

prof. Akbar Eydi

[1] El-Bekare, 30.

[2] El-Kamer, 55 (فِي مَقْعَدِ صِدْقٍ عِنْدَ مَلِيکٍ مُقْتَدِرٍ).

[3] Alu ‘Imran, 169 (عِنْدَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ).

[4] Alu ‘Imran, 170 (فَرِحينَ بِما آتاهُمُ اللّهُ مِنْ فَضْلِهِ).

[5] El-Kijame, 22 (وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ ناضِرَةٌ).

[6] Saduq, El-Emali, str. 488 (أَشْرَفَ‏ الْمَوْتِ‏ قَتْلُ الشَّهَادَةِ).

[7] Sahihu-l-Buhari, sv. 5, str. 43, hadis 2597 (وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ لَوَدِدْتُ أَنِّي أُقْتَلُ فِي سَبِيلِ اللَّهِ ثُمَّ أُحْيَا ثُمَّ أُقْتَلُ ثُمَّ أُحْيَا ثُمَّ أُقْتَلُ ثُمَّ أُحْيَا ثُمَّ أُقْتَلُ).

[8] Nehdžu-l-belaga, govor 122.

[9] Ibrahim, 25 (تُؤْتِي أُکُلَهَا کُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا).

[10] Alu ‘Imran, 172. i 173.

[11] El-Ahzab, 23 (وَمِنْهُمْ مَنْ يَنْتَظِرُ).

[12] Fussilet, 30. i 31.

[13] En-Nisa’, 104.

[14] El-Bekare, 249 (كَم مِّن فِئَةٍ قَلِيلَةٍ غَلَبَتْ فِئَةً كَثِيرَةً).

[15] Alu ‘Imran, 144 (أَفَإِنْ مَاتَ أَوْ قُتِلَ انْقَلَبْتُمْ عَلَى أَعْقَابِکُمْ).

[16] Muhammed, 7 (إِنْ تَنْصُرُوا اللَّهَ يَنْصُرْکُمْ وَ يُثَبِّتْ أَقْدَامَکُمْ‌).

[17] El-Hašr, 2.

[18] Alu ‘Imran, 147.

[19] Alu ‘Imran, 148.

[20] El-Anfal, 37 (لِيَمِيزَ اللَّهُ الْخَبِيثَ مِنَ الطَّيِّبِ).