Vjerovanje kroz znanje

U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmi šljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’ [1]

Ako obratimo pažnju na gornji ajet možemo dokučiti još dvije-tri zbilje u vezi s vjerovanjem. Kao prvo, vjerovanje je istaknuta osobina Božijih poslanika, vjernika i onih koji ih slijede. Vjerovati i biti uvjeren u svoju poslanicu. Razlika između Božijih predvodnika i političkih predvodnika upravo je u ovome. Božiji predvodnik je kao putnik na ovom putu, iskreno vjeruje čitavim svojim bićem u ono što govori, u ono što čini, u put kojim korača. Svjetski političari, iako znaju lijepo govoriti i možda kazivati riječi koji gode srcu, oni ili uopće ne vjeruju u to što govore ili ne vjeruju dovoljno.

Prenosi se od jednog od predvodnika jedne od zemalja Istočnog bloka, koji se zbog svoje nevjerničke ideologije suprotstavljao svakoj kulturi i školi mišljenja koja je imala nematerijalistički svjetonazor, da su ih, prilikom jedne posjeti Indiji koju su organizirali radi pridobijanja srca miliona Indijaca nakon stjecanja nezavisnost, Indijci i hindusi uglavnom gledali začuđeno jer su na čelima, odnosno na kapama ovih predstavnika komunističke zemlje bile Tilakove slike. Tilak je bio jedan od vođa pokreta za nezavisnost Indije, a istovremeno je bio i vjersko lice. Bio je jedan od hinduskih vjerskih velikana, koji je u jednom periodu bio prethodnica revoluci je koja se desila u Indiji. Mada nije u vezi s našom temom, ali nije zgoreg ni spomenuti da su glavni lideri Indijske revolucije, koja je od nastanka do postizanja rezultata trajala tačno 90 godina, svi redom bili svećenici. Ili su bili muslimanska vjerska lica, kao što je Mevlana Šah Mahmud Dehlevi, Mevlana Mahmud el-Hasan[2], Mevlana EbulKelam Azad[3], Mevlana Muhammed Ali, Mevlana Šavkat Ali[4]. Mevlana je u kulturi muslimana Indije nešto poput sinonima za Ajatollah, izraz koji se upotrebljava za vjerske autoritete u Iranu, tako da ove učenjake možemo nazvati i Ajatollah Muhammed Ali, Ajatollah Šavkat Ali, Ajatollah Ebu-l-Kelam, Ajatollah Mahmud e-lHasan. Ovi ajatollasi velike su vođe Indijskog revolucionarnog pokreta od muslimana, a od hindusa je Mahatma Gandi, hinduski svećenik koji pripada školi džainizma.[5]

Kako sam kazao, Tilak je bio jedan hinduski svećenik koji je uživao začuđujući ugled. Bio je veoma čudan čovjek, koji je umro prije pobjede ovog pokreta i nije vidio slobodu Indije. Međutim, trideset-četrdeset godina nakon njegove smrti, oni koje je on odgojio domogli su se slobode i ostala je jedna slika po imenu Tilak, kao sjećanje na tog velikog čovjeka i borca za slobodu, a koji je bio i vjersko lice. Ova je slika duhovna slika, jedan njen dio je duhovne i metafizičke prirode jer je, sa stanovišta hindusa, Tilak bio čovjek koji je dosegnuo duhovne stepene. Prilikom posjete predstavnika materijalističkih Sovjeta Indiji, Indijci su vidjeli na njihovim kapama Tilakovu sliku, koju su stavili da bi pridobili naklonost običnih ljudi, želeći im tako kazati da i oni misle kao i narod Indije. Ustvari, njihovi su stavovi bili oprečni njihovom govoru i njihovoj školi mišljenja.

Ovo je stanje jedne skupine političkih predvodnika koji nemaju bilo kakve duhovne i božanske odgovornosti, dok su Božiji poslanici bili oni koji su cijelim svojim bićem vjerovali u ono što su govorili. Užurbano su, prije svih, stizali do onoga čemu su druge ljude pozivali. Nema smisla da ja žedan i iscrpljen spavam ispod planine Bilemem i da zatim vama kažem: “Gospodo, tamo na vrhu planine ima jedan izvor pitke vode, idite da se napojite, hitajte, brže”, a da se ja pri tome i ne pomaknem s mjesta. Imaju pravo svi da kažu: “Ako istinu govoriš, ako znaš da gore postoji izvor pitke vode, ne bi, evo, sam bio na izdisaju od žeđi! Išao bi da piješ vodu.” Dakle, ti nas lažeš ni sam ne vjerujući u to što govoriš.

Božije vođe prije svih, kao vodiči na nekom putu, u svojoj ruci nose zastavu i hode tim putem. Ibrahim, prijatelj Milostivog, kaže – O, Gospodaru! Ja sam prvi koji je prihvatio islam i prvi koji se tebi pokorio, a nakon mene su došli svi drugi ljudi, sva Božija stvorenja. Ovo je osobina božanskih predvodnika. Božanski predvodnici moraju biti ovakvi i oni jesu takvi. Plemeniti Poslanik, s. a. v. a., na početku širenja islama bio je prisutan u najvažnijim i najopasnijim događajima. Tačno je da je Abdullah Ibn Mes‘ud dobio batine[6], tačno je da je Habbab[7] bio mučen, tačno je da je i Ammar bin Jasir[8] bio izložen teškom mučenju, ali mučenje koje je proživio Božiji Poslanik, s. a. v. a., nije bilo manje od njihovog, bilo je veće. Kada uporedite stanje Božijeg Poslanika, s. a. v. a., sa stanjima ovih čistih muslimana koji su bili oko njega, vidjet ćete da je pritisak nad Poslanikom bio neizdrživ i da se prema Božijem Poslaniku, s. a. v. a., postupalo mnogo žešće nego što je to bio slučaj s njima. Iman je jedna od osobina koju su imali Božiji poslanici, a vjerovanje (iman) ovdje znači čvrsto uvjerenje i prihvatanje čitavim bićem. Vjera u ono što se govori. Znak za postojanje tog vjerovanja jeste da prije drugih kroči i ide prije svih. Zbog toga nas Kur’an podučava: Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove…[9]

Vjerovanje Božijeg Poslanika, s. a. v. a., i njegovih sljedbenika jeste vjerovanje u sve navedeno, jer je to jedan put.

Na ovom putu vjerovjesnici su poput pastira kamila,

Oni su vođe i predvodnici ove karavane.[10]

Svi su poslanici bili čuvari ove karavane, vođe karavane na jednom putu, predvodnici u pravcu istog cilja, bili su s ljudima na svim mjestima i uvijek su bili uz njih i vodili su samo jednome cilju i pristaništu. Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.[11]

Ovo su riječi vjernika. Mi ne pravimo razliku među Njegovim poslanicima. Za nas je Isa, a. s., poštovan i svet, kao i Musa, a. s., kao i Ibrahim, a. s., kao i Idris, a. s.,[12], kao i Jakub, a. s., a kao i Džerdžis, a. s.,[13] tako i Nuh, a. s., kao i svi Božiji poslanici i vjerovjesnici od prvog do posljednjeg. Sve je njih Bog zadužio da se kreću prema jednom cilju, bili su donositelji radosnih vijesti o sreći i o Džennetu i svi su se kretali istim putem. Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.

Obratite pažnju na naredne dvije-tri rečenice, koje će svjedočiti nečemu što ćemo kasnije kazati. Dakle, Poslanici imaju vjerovanje, a i naš Poslanik, s. a. v. a., ima vjerovanje, također i oni koji Poslanika slijede i u njega vjeruju, svi oni imaju vjerovanje.

I oni govore: Čujemo i pokoravamo se…[14]

Izraz sem‘ (سمع) znači ‘čuti’, a čuti se razlikuje od toga da vam nešto dopre do uha, uho je poseban organ, za koji se u arapskom jeziku upotrebljava izraz uzun (أذن). Sem znači ‘čuti’. Svom sagovorniku kažete – čuješ li šta ti govorim? Dakle, jasno je da između vas nema razdaljine ni pola metra i dok si govorio, tvoj glas bi se čuo i na deset metara, pa normalno je da je čuo. Želiš, ustvari, kazati – jesi li shvatio ono što sam rekao? Je li primljeno k znanju? Je li tvoj um dokučio kazano ili nije? U odgovoru na to kaže se – čujemo, shvatili smo, čitavim svojim bićem shvatili smo ono što nam je Bog odredio i poslao. I pokoravamo se. A šta to znači? To znači da oni govore da njihova pokornost nije slijepa pokornost i da je njihova pokornost utemeljena na znanju i onome što su pomno slušali.

Oprosti nam, Gospodaru naš; Tebi ćemo se vratiti.[15]

Šta smo do sada shvatili iz ovih ajeta? Shvatili smo da su vjerovanje i uvjerenost osobine ljudi koji se bave pozivanjem u islam. Ljudi koji nemaju vjerovanje kreću se za drugima samo zato što drugi idu tim putem, iz neke predostrožnosti. Bez ustručavanja treba reći da ovakvi nisu unutar okvira islamske misli jer je za ulazak u te okvire potrebno vjerovanje. Iman znači vjerovati, potpuno jasno prihvatiti nešto, znači kretati se prema jednoj privlačnosti. Ne postoji li ova privlačnost u školi vjere i Kur’ana i ako joj tvoje srce nije potčinjeno, dakle, ako u tvom srcu nema vjerovanja, to srce je mrtvo, nije oživljeno svjetlošću islama. Za takvog čovjeka ne može se kazati da je musliman jer je za to potrebno imati vjerovanje. Ovo je prva stvar.

Druga je stvar da je vjerovanje dvojako. Jedno je vjerovanje ono koje se slijedi zato što su naši očevi i stariji vjerovali pa smo i mi povjerovali u to, zato što se u našoj Knjizi tako kaže, zato što se u našoj vjeri tako govori, pa i mi isto tako govorimo, pa ako i doneseš neki dokaz, to ti ništa ne vrijedi, mi to nećemo prihvatiti. To je jedna vrsta vjerovanja, koje, ili se slijedi ili je pristrano. Što se tiče vjerovanja koje se slijedi, kao naprimjer, ako pitaš obični narod šta je dokaz da je Poslanik islama, s. a. v. a., istina, neće ništa znati da ti kažu. Zato što su im očevi kazali, zato što im je učitelj kazao, zato što ljudi na ulici i po mahali govore da je Poslanik, s. a. v. a., istina, i takvi ljudi također kazuju da je Poslanik istina. Oni vjeruju, stvarno su uvjereni da je Poslanik, s. a. v. a., istina, ali je to vjerovanje došlo kroz kazivanje ovoga i onoga i slijepo je vjerovanje.

Fanatično i slijepo vjerovanje je poput ovog pristranog vjerovanja, gdje su neki čak spremni, da nas Bog sačuva toga, vrijeđati Božije poslanike samo da bi, kako oni umišljaju, učinili zadovoljstvo našem Poslaniku, s. a. v. a! Oni misle da ima suprotstavljenosti među Božijim poslanicima u melekutskom svijetu. Musa, ko je bio Musa? Musa, a. s., naš je poslanik. Nažalost, ovakve stavove ne nalazimo samo kod naših neobaviještenih ljudi. Ponekad ih nalazimo i kod onih od kojih čovjek očekuje da više razumiju, da bolje shvataju. Ovakve se greške javljaju tu i tamo, ponekad, i nema potrebe da to ovdje govorimo. Oni gorljivo i pristrano govore da je nešto ispravno jer to kazuje vjera islam, a da je nešto pogrešno jer je to stav drugih religija. Neka su djela ispravna jer ih mi muslimani činimo, a ako ih čine drugi, onda su i pogrešna.

Postoji, dakle, vjerovanje koje nije naslonjeno na dokaz i temelji se na gorljivosti i pristranosti. Vi znate šta je pristranost, to je podrška i pristanak bez dokaza, podrška i pristanak utemeljeni na osjećaju, a ne na logici. To je pristranost. To su dva vjerovanja, vjerovanje koje se temelji na slijeđenju i vjerovanje koje se temelji na pristranosti i gorljivosti. Moram kazati da vjerovanje koje u islamu ima vrijednost nije ono koje se temelji na slijeđenju ili pristranosti. Želite li dokaz za ovo? Postoji na desetine doka za za ovo, ali ja ću navesti samo jedan. Kada se vjerovanje temelji na slijeđenju i pristranosti, ono će nestati lahko kao što je bilo lahko i stečeno. Onako kako dijete bez ikakvog truda i zalaganja od svoga oca i majke ili u školi za bescjenje stekne jedno vjerovanje, isto tako će i lopovi koji kradu vjerovanje odnijeti za bescjenje. Odjednom vidiš da je jedna generacija ostala bez vjerovanja, sva su vjerovanja oteta, nestala ili su ispražnjena. Izložena plamenovima materijalizma, istopila su se kao proljetni snijeg i propala u zemlju. O kome govorim? Normalno bi bilo i uobičajeno da kažem da govorim o mladima, međutim, ja ne kažem da je ta generacija bez vjere, imamo mladice vjerovanja, tu i tamo, nekada se pojave iskre vjerovanja, mi to možemo vidjeti kod omladine. Zato, svaka čast omladini koja želi vjerovanje koje se temelji na obaviještenosti, a ne na slijeđenju i pristranosti. Govorim zapravo o generaciji koja je starija, o generaciji prije ovih naših mladih, o onima koji u neke stvari vjeruju naslijepo. Naravno, ovi ljudi idu i na okupljanja povodom žalosti ako nemaju neku smetnju, idu i da klanjaju namaze u džematu, ali kako njihovo vjerova nje nije logično, nije utemeljeno na obaviještenosti, znanju i razumijevanju, oni su začas spremni da zapale i džamiju, da uvrijede i Imama Husejna, a. s., spremni su da sve žrtvuju za stvar koja, po njima, ima neku vrijednost, kao što su i radili, i kao što, kako vidimo, i rade.

Jedna od naših nesreća danas upravo je suočavanja s tom starijom generacijom, a ne s omladinom. Oni koji su ostali uskraćeni za znanja i posebne prosvijetljenosti današnje mlade generacije muslimana, ostali su, nažalost, uskraćeni i dubokog i očuvanog vjerovanja dviju generacija koje su živjele prije njih. Niti imaju razumijevanje, shvatanje i znanje zahvaljujući kojem bi u sebi formirali jedno čvrsto vjerovanje i prekinuli okove težnje za novcem, položajem, popularnosti i lagodnim životom, a niti oko sebe imaju jaku tvrđavu, kao što je to bilo prije jednog ili dva stoljeća, pa da, ako ništa, svoju vjeru sačuvaju iza zatvorenih vrata svoga doma, pa makar se radilo i o vjerovanju koje se temelji na slijeđenju.

Prije stotinu godina nije bilo ovih razbojnika, kradljivaca misli, vjerovanja i uvjerenja. Tada neprijateljske ruke, ti izdajnički prsti, nisu baš toliko imali mogućnosti da prodru u naše društvo. Tadašnji planovi još nisu imali cilj da se narodu ukrade njihovo izvorno vjerovanje da bi mu se mogle prirediti svakakve nevolje. To se desilo kasnije. Generacija prije današnje omladine, ova generacija koja danas nije mlada, koja je jučer bila mlada, nalazi se pred navalom razorne bujice koja iz korijena čupa vjerovanje i uvjerenja, a pred ovom bujicom ne stoji niti čvrsto vjerovanje. Blago se onima koji svoje vjerovanje biraju obaviješteni, s razumijevanjem, znanjem i promišljeno. Kada dođe poplava, ona nosi i velika stabla, ali ona biljka čije je korijenje duboko u zemlji i duplo veće od njene visine, iako je tanka, nejaka i suptilna, ostaje zdrava i netaknuta. Ono što je temeljito, ne može se uništiti ovim današnjim pričama. U svakom slučaju, ovo je jedna zbilja i neosporna činjenica u islamu. Vjerovanje koje je vrijedno jeste vjerovanje koje je utemeljeno na znanju, razumijevanju i obaviještenosti, vjerovanje koje je pronicljivo, otvorenih očiju, vjerovanje koje je formirano bez straha od prigovora. Vjerovanje muslimana kojem se, da bi se sačuvao, mora kazati da ne čita neke novine, da ne čita određenu knjigu, da ne hoda ulicom, da ne razgovara s određenom osobom, da pazi na zimu i toplotu, da ne vidi sunčan dan i mjesečinu, takvo vjerovanje, nažalost, neće opstati ni ostati. Vjerovanje treba svjesno izabrati na temelju znanja da bi opstalo i u najtežim uvjetima.

…osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri…[16]

Ovaj ajet govori o Ammaru bin Jasiru. Dakle, ako si izložen mučenju, da bi neprijatelja malo udaljio od sebe, kaže se – reci [O Poslaniče], tvoje vjerovanje nije vjerovanje koje će mučenjem biti izbrisano iz srca. Ono vjerovanje koje je imao Habbab Ibn el-Erat, kojem su stavljali na vrat zagrijano željezo (nije šala, užareno željezo su mu primicali i stavljali na tijelo, lijepili na kožu), a on zbog dubokog vjerovanja koje je imao nije odustajao. To je vjerovanje! Kada se prihvati vjerovanje na osnovu jasnoće, obaviještenosti, razmišljanja i ispravnim proračunom, onda nema potrebe da mi ovo vjerovanje umotavamo u platno i da ga stavljamo u sehare i sanduke i čuvamo ga u kući, da mu, ne dao Bog, ne bi naštetila vrelina i zima i da ne bi pala praška na njega. Takvo vjerovanje neće biti oštećeno. Nepromišlje na vjerovanja povod su čovjekova stalnog osjećaja nemira i brige, ne dao Bog, ne dao Bog, ne dao Bog!

Ako želimo da nam vjerovanja budu čvrsta i postojana, ako želimo da ne izgubimo vjeru, ako želimo da naše vjerovanje bude osviješteno vjerovanje, moramo stalno da osvještavamo ljude koji žele biti vjernici. Ne treba da strahujemo od njihove osviještenosti, ne smijemo uživati u njihovoj sljepoći i gluhoći. Rješenje je da se temelj osviještenosti dobro formira u srcima, glavama i mislima i da se posredstvom te osviještenosti u njihovim srcima izgradi ispravno vjerovanje, čvrsto poput armiranog betona, koje, kako su to znali govoriti ovi stariji, ne mogu više uništiti ni topovske granate. Islam nam govori da vjerovanje mora biti zasnovano na znanju.

Ajeti koji se nalaze na kraju sure Alu ‘Imran predstavljaju upravo iman koji je zasnovan na znanju. U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene.[17] Za koga su znamenja? Za glupe? Za one koji nemaju razum? Za one koji ne razmišljaju? Nikada! Znamenja su za one koji su razumom obdareni. Razumom obdaren jest onaj ko ima razum i moć shvatanja, a takvi su svi ljudi kada se koriste svojim razumom i kada razmišljaju. Inače, razumom obdare ni nisu obilježeni posebnim znakom od samog rođenja pa da kažemo – mi nismo pripadali njima, ne možemo biti razumni jer su razumni ‘ovakvi i onakvi’, ne. Razumom obdareni odnosi se na sve ljude, sve ljude na svijetu. Tri milijarde ljudi, koliko ih ima na planeti, svi su razumom obdareni, pod uvjetom da se koriste ovom moći (razuma) koja postoji u njima. Potrošite pare, kupite neki aparat i ostavite ga u kući, ne upotrebljavate ga, ako ga ostavite neko vrijeme, pa ga uključite, vidjet ćete da ne radi i da je zahrđao i zaribao. Ako i nije zahrđao, onda ne radi kako bi trebalo. To nije krivica tog aparata, to je tvoja krivica jer ga nisi upotrebljavao. Razumom obdareni (ulul-elbab) jesu oni koji upotrebljavaju moć razmišljanja, promišljanja i razuma da bi postali razumni. Ko su razumom obdareni (ulul-elbab)?

Pogledajte, ovdje je riječ o jednoj suptilnoj činjenici iz Kur’ana. Kada želi kazati ulul-elbab, kada želi kazati – razumni, kada želi predstaviti razumom obdarene, kada hoće običan svijet predstaviti razumnim ljudima, rekao bi da je razuman onaj ko je prvi u svim životnim pitanjima, koga ne može niko prevariti u ekonomiji, u politici, u politikantstvu, u sukobima i suprotstavljanju suparnicima, na svim poljima dominira nad svojim protivnicima. Ovako Kur’an predstavlja razumnog zato što Kur’an ne prihvata nijednu od ovih igara i igrarija, zato što stvarnu vrijednost čovjeka vidi u njegovom povezivanju i odnosu s Bogom. S kur’anskog stanovišta razuman je onaj ko ima na umu ove uzvišene vrijednosti više od bilo čega drugoga i od bilo koga drugoga. Oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju…[18], dakle, u svim stanjima spominju Boga. Ali ovo spominjanje Boga ne znači jedno gnostičko stanje poput duhovne ekstaze, svojstveno dervišima, tako da neki mogu zadovoljno kazati – pa dobro, mi stalno spominjemo Boga, stalno izgovaramo Hu. Ne, nego znači aktivno spominjanje Boga, spominjanje Boga koje se smatra djelatnim. A kako to? I o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.[19] Dakle, razumom obdareni jesu oni koji su u stanju razmišljanja, i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. Nakon razmišljanja, jezikom i srcem kazuju: Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi!…[20], a ovo predstavlja najvažniju i temeljnu tačku jedne ideologije.

Osnovu svake ideologije koja se bavi uređenjem života predstavlja poruka – ja ovdje imam svoju misiju. Ako je zasnovana na vjerovanju u Boga, ona kaže – ovdje sam dovedena zbog određene misije. Ako nije zasnovana na vjerovanju u Boga, ona kaže – kako god, ja imam neku misiju. Vidite, temeljna tačka jedne misaone filozofije koja želi nadahnuti i privatni i društveni život jeste: Ti nisi ovo uzalud stvorio. Ona je božanska, ova misaona filozofija temelji se na vjeri u Boga, zbog toga kazuje: Ti nisi ovo uzalud stvorio. Gospodaru naš, ova nebesa i ovu Zemlju, ništa nisi stvorio slučajno i besmisleno, hvaljen Ti budi, Ti si čist i uzvišen da bi činio nešto besmisleno.

Dakle, ja imam odgovornost, moram preći određeni put, i ja sam u usporedbi s ovim divnim poretkom koji postoji i koji zadivljuje jedna tačka i imam svoju svrhu. U ovom zadivljujućem poretku i ja imam svoju ulogu i ako je ne odigram na ispravan način, ako ne obavim svoje djelo onako kako si Ti želio, pokvario sam ovaj poredak.

Hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri![21] Vatra na Sudnjem danu, osim što je stvarna, također je i simbol vatre srdžbe, ljutnje i osvete Božije i stvorenog svijeta. Morate paziti, ovo je sve uvod, uvod kojim ćemo pomoću ovih ajeta dotaknuti osviješteno i ispravno vjerovanje. Do sada je naša pažnja bila usmjerena na to kako polučiti obaviještenost iz ovih ajeta, ali sada obratite malo više pažnje. Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u vatru ubacio Ti si već osramotio, a nepravednici nemaju nikakvog pomagača.[22]

Nepravednici nemaju nikakvog pomagača ni iz stvorenog ni iz skrivenog svijeta, ni na koji način. Oni koji koračaju putem nepravde i tiranije, nevjerstva i licemjerstva, putem laži, oni su osuđeni na propast i nestanak i ništa ih na ovom svije tu neće podržati niti im pomoći. Onda ovi razumom obdareni, ovi koji razmišljaju o nebesima i Zemlji, ovi koji su shvatili da nisu na ovaj svijet došli uzalud i da ovaj svijet nije stvoren uzalud, nastavljaju se obraćati – dolazimo do vjerovanja – i kazuju: Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ‘Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – pa smo uzvjerovali. [23]A kako su oni uzvjerovali? Jesu li povjerovali zato što im je došao jedan čovjek i kazao – Vjerujte!? Ne, oni su oni razumom obdareni, oni koji razmišljaju. Ovaj glasnik koji poziva, u izvanjskome svijetu može biti poslanik, ali u nutrini njihovoj njihov je razum, razmišljanje i viđenje Poslanika koji ih pozva da vjeruju u Boga. Dakle, glasnik ih je pozvao, a oni su na temelju viđenja, razuma, shvatanja, znanja i obaviještenosti potpuno prihvatili vjerovanje. Ovakav je iman, s islamskog stanovišta, poželjan. Dakle, traži se svjesno vjerovanje. To je druga tema.

Postoji i treća tema na koju ću ukratko ukazati. Ona se zasniva na tome da se u Kur’anu na nekoliko mjesta žestoko prekorijeva slijepo vjerovanje, koje se slijedi i koje je pristrano, zato što je s islamskog stanovišta poželjno svjesno vjerovanje i zato što Bog ne prihvata nesvjesno vjerovanje i ne pridaje mu nikakvu vrijednost. Ovakva vjerovanja obično upropaštavaju ljude unatoč tome što imaju mozak. Sada ću navesti jedan ajet u svezi s ovom temom, a govori o nevjernicima i reakcionarima. A kada im se kaže: ‘Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!’, oni odgovaraju: ‘Dovoljno nam je ono na čemu smo zatekli naše očeve (pretke).’ – Zar i ako očevi (preci) njihovi nisu ništa znali i nisu bili upućeni?![24] Kada im se kaže – dođite onome što je Bog poslao i dođi te Poslaniku, približite se da biste razumjeli, dođite i slušajte šta govori Poslanik, kakvu poruku ima, oni, umjesto da dođu, umjesto da razmišljaju, umjesto da se potrude da razumiju i da odaberu svoj put, govore: ‘Dovoljno nam je ono na čemu smo zatekli naše očeve (pretke).’ Mi nećemo slijediti ovaj novi govor. Nevjernik, kako je to kazao jedan istraživač, svugdje u Kur’anu predstavlja samo drugo ime za reakcionare tokom stoljeća. Božiji Poslanik na svim mjestima predstavlja prosvijetljenog čovjeka svoga vremena – on ima nešto novo da kaže, on ima nove načine djelovanja, on poziva ka nečemu što je novo, ali nevjernici, protivnici, fanatici, oni koji slijepo slijede druge, konzervativci i reakcionari jesu oni koji ne primaju i ne prihvataju Poslanikov novi put i način djelovanja.

Oni samo govore ovo: Puta kojim su prošli prije ti se lati.[25] Govore – mi nismo vidjeli da naši očevi i majke tako rade, vidjeli smo da rade drugačije, želimo da razumijemo kao što su oni razumijevali i da radimo kao što su oni radili. Šta tada odgovara Kur’an? Zar i ako očevi (preci) njihovi nisu ništa znali i nisu bili upućeni?! Znači, oni su ovim slijepim slijeđenjem svojih predaka toliko pretjerali da su slijedili svoje očeve iako nisu ništa razumijevali i nisu znali pravi put kojim treba ići. Kur’an im govori – hoćete li i dalje slijediti svoje pretke iako oni ništa ne razumiju, ne pronalaze pravi put, ne znaju razli kovati šta je za njih dobro, a šta zlo? Vidite kako Kur’an kori i kritizira slijepo slijeđenje.

Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Islamska misao u Kur'anu, sv.1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2024., sa prezijskog preveo Ermin Klepo

[1] Alu ‘Imran, 190–191.

[2] Mevlana Mahmud el-Hasan (1851–1920) poznat je i kao otac Indije (šejhu-l-hind), bio je prvi učenik vjerskog sveučilišta poznatog pod imenom “Deoband” i učenik Mevlane Ahmeda Rešida Gongavija, koji je kasnije postao i direktor ovog sveučilišta. Bio jedan od vođa muslimana Indije koji su se borili protiv engleskih kolonizatora, zbog čega je više puta zatvaran i protjerivan. Utemeljitelj je teorije pokreta građanskog neposluha prema Englezima.

[3] Ebu-l-Kelam Muhjiddin Ahmed (1888–1959), poznat i pod pseudo nimom Azad, bio je jedan od vjerskih učenjaka i predvodnika otpora muslimana Indije. On je svoju borbu započeo osnivanjem sedmičnika El-Hilal. Nakon toga je osnovao medresu Daru-l-iršad. Nakon nekog vremena vlast je zatvorila medresu a njega su protjerali u planinsko područje. Nakon protjerivanja stao je uz Gandija u borbi protiv ko lonizacije. Nakon nezavisnosti Indije preuzeo je funkciju ministra obrazovanja i naučnih istraživanja Indije.

[4] Mevlana Šavkat Ali (1873–1938) i Mevlana Muhammed Ali (1878 –1931) braća su i vjerski učenjaci škole Ehlibejta, a. s. Oni su u Prvom svjetskom ratu pristupili podršci sultanu Osmanske Imperije i pokrenuli “Pokret za halifat”. U nastavku svoga otpora bili su zajedno s Gandijem u borbi protiv engleskih kolonizatora i učinili su mnogo na stvaranju jedinstva između muslimana i hindusa u Indiji.

[5] Posebna gnostička škola koja je starija od budizma i čiji sljedbenici slijede neke posebne principe: duhovni putnik treba krajnje paziti da ne povrijedi niti jedno živo stvorenje i da ne ubije niti jednu životinju (Monasi džainizma su, da bi se pridržavali ovog principa, ovijali komadom tkanine svoja usta da ne bi slučajno progutali neki insekt. Prilikom hodanja i sjedanja oni paze da ne zgaze neki insekt i zato uvijek sa sobom nose nježnu metlu. Zbog ovog principa sljedbenici ove religije ne bave se zemljoradnjom, jer se oranjem zemlje ubijaju insekti.); duhovni putnik treba da se udalji od svakog govora i djela koje uzrokuje grijeh i da se ozbiljno suzdržava od laganja; duhovni putnik treba da se suzdrži od uzurpiranja tuđe imovine; duhovni putnik treba da se suzdrži od bilo koje vrste tjelesnog uživanja i to da za sebe smatra zabranjenim; duhovni putnik ne treba ništa voljeti i treba se suzdržavati od svakog djela koje uzrokuje ljubav. Ovaj peti princip, koji je važniji od svih, ustvari se smatra posebnom etikom ove religije. (Više o džainizmu: Abdurrahim Solejmani, Žive svjetske religije, Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1433/2012, str. 53–59.)

[6] On je bio jedan od prvih koji je povjerovao u poslanstvo Božijeg Poslanika, s. a. v. a., i bio je prvi od svih vjernika koji je učio ajete iz Kur’ana u Mekki pozivajući Kurejšije u islam. Nakon što je pretrpio mnoga mučenja, naredbom Božijeg Poslanika, s. a. v. a., on čini hidžru u Abesinju. Za vrijeme drugog halife, zajedno s Ammarom bin Jaserom bio je poslan u Kufu radi podučavanja drugih Kur’anu. Zbog njegovih protivljenja namjesniku Kufe u vremenu Osmana, vraćen je u Medinu. Abdullah Ibn Mes‘ud je na kraju, 32. godine po Hidžri, preselio s ovog svijeta zbog bolesti uzrokovane udarcima halifinih sluga.

[7] Habbab Ibn Erat bio je iz Nabatije, rob koji se odazvao pozivu Božijeg Poslanika, s. a. v. a., u islam, i unatoč mnogim mučenjima koja je proživio, ostao je pored Božijeg Poslanika, s. a. v. a. U bitkama na Siffinu i Nehrevanu bio je uz Zapovjednika pravovjernih Imama Alija, a. s. Imam Ali, a. s., u govoru, u mudrosti broj 42 u Nehdžu-l-belagi, nakon njegovog preseljenja kazao je o njemu: “Allah se smilovao Habbabu Ibn el-Erettu! On je islam primio drage volje, iselio se poslušno, ostao zadovoljan onim što je imao, bio zadovoljan Bogom i živio život ratnika na putu Božijem.”

[8] On je zajedno sa svojim ocem Jasirom i majkom Sumejom prihvatio islam. Ammar se odrekao Božijeg Poslanika, s. a. v. a., da bi spasio svoj život jer je gledao kako mu majka i otac umiru zbog mučenja. Onda je spušten ovaj kur’anski ajet: … osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri… (En-Nahl, 106). Ammar je nakon preseljenja Božijeg Poslanika, s. a. v. a., ostao uz Zapovjednika pravovjernih Imama Alija, a. s. Kratko vrijeme bio je i namjesnik u Kufi za vrijeme drugog halife, koji ga je smijenio s tog položaja zbog kleveta jedne skupine. Odigrao je važnu ulogu u pripremanju vojske Zapovjednika pravovjernih Imama Alija, a. s., za Bitku oko deve i odgovarao je na sumnje vojsci koja je sudjelovala na Siffinu, gdje je i postao šehid u 91. godini života.

[9] El-Bekare, 285.

[10] Jedan je put od početka pa do kraja,

Na njemu je svijet stvoren putujućim.

Na ovom putu vjerovjesnici su poput pastira kamila,

Oni su vođe i predvodnici ove karavane.

Među svima njima vođa je postao naš Prvak, On je i prvi i posljednji u ovoj misiji. (Šejh Mahmud Šebestari)

[11] El-Bekare, 285.

[12] Hazreti Idris, a. s., poslan je nakon hazreti Adema, a. s., i Šejsa, a. s., kao Božiji poslanik. Na osnovu predanja koje se prenosi od Imama Sadika, a. s., hazreti Idris, a. s., dobio je ovo ime jer je mnogo podučavao ljude. Bog je posredstvom ovog poslanika čovječanstvo podučio pismu i pisanju. (Idris i tadris dolaze od istih korijenskih harfova dal, ra i sin, koji zna če ‘podučavanje’, odnosno ‘držanje dersova’).

[13] Poslanik koji je mnogo godina nakon Isaa, a. s., poslan narodu Benu Israil. On je na putu pozivanja svoga naroda u vjeru i upozoravanja vladara tog vremena pretrpio mnoga mučenja

[14] El-Bekare, 285.

15 El-Bekare, 285.

[15] El-Bekare, 285.

[16] En-Nahl, 106.

[17] Alu ‘Imran, 190.

[18] Alu ‘Imran, 191

[19] Alu ‘Imran, 191

[20] Alu ‘Imran, 191

[21] Alu ‘Imran, 191.

[22] Alu ‘Imran, 192.

[23] Alu ‘Imran, 193.

[24] El-Ma’de, 104.

[25] Od nas ti ovaj savjet prihvati,

da bi došao do najvećeg Raja,

 puta kojim su prošli prije ti se lati,

 putovali su i proputovali su. (Šah N‘imetullah Velij)