KUR'AN O ZEMALJSKIM FENOMENIMA II

1. Način nastanka oblaka i padanja kiše

Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz brda oblaka na njemu, spušta gr d, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi ‒ blijesak munje Njegove gotovo da oduzme vid.[1]

Ono što je zanimljivo i što, kako smo već kazali, postoji i u ostalim kur’anskim ajetima jeste činjenica da Bog Uzvišeni svaku od ovih pojava pripisuje Sebi: “Bog polahko razgoni oblake.” Kur’an nas naučava da vidimo kako Bog polahko podiže paru, zatim približava oblake jedne drugima i kad postanu zbijeni, spušta kišu. Također, u vezi s grȁdom se kaže: Bog spušta grȁd. Sam grȁd ne bira gdje će pasti, jer Bog zapovijeda gdje će pasti, a gdje neće.

U navedenom ajetu je dio koji treba bolje objasniti: On s neba, iz brda oblaka na njemu, spušta grad...[2] Gdje su brda na nebesima i kako da se iz brda nešto spušta? Istaknuti naučnici iz ove oblasti kažu da se oblaci u Zemljinoj atmosferi zgušnjavaju u obliku brda. Ovo iskustvo mogu doživjeti putnici u avionu koji ponekad pogrešno oblak zamijene za brdo. Dakle, oblaci se toliko nagomilavaju jedan na drugi da se pojavljuju planine oblaka u atmosferi i iz tih planina pada grȁd. U skladu s ovim zaključkom pod izrazom brda misli se na planine oblaka, a ne na planine kakve postoje na Zemlji, a ovaj zaključak se temelji na stanovištu da se pod izrazom nebo u ovom ajetu misli na Zemljinu atmosferu.

Ranije smo kazali da se riječ nebo ponekad koristi u značenju sedam nebesa (od kojih je najniže ono koje je iznad zvijezda koje mi vidimo). Međutim, nebo iz kojeg se spušta kiša je nebo Zemljine atmosfere. Oblaci se formiraju upravo u atmosferi i ništa se s nekog drugog mjesta ne prosipa na oblake. Izrazom grȁd objašnjava se ono što se spušta. Ono što Bog spušta je vrsta grȁdȁ. Moguće je da je izraz bered u Časnom Kur’anu upotrijebljen u oba značenja, i za grȁd i za snijeg. U Kur’anu riječ snijeg nije posebno spomenuta. U arapskom jeziku za snijeg se koristi riječ seldž, ali obje riječi podrazumijevaju ustvari ledenu kišu. Moguće je da se oboje u Kur’anu spominje jednom riječju – bered.

2.Povezanost fenomena oblaka sa spuštanjem kiše i njezinim padanjem iz atmosfere na Zemlju

Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i na zemlji je zadržavamo, a moćni smo da je i odvedemo.[3] Možda se može iz ovog i nekih drugih njemu sličnih ajeta razumjeti da su sve vode na Zemlji prvotno došle s neba. Mišljenje savremenih naučnika je isto, to jest da su mora nastala padanjem kiše, ali da su to bile obilne kiše koje su padale u prvim etapama nastanka Zemlje. Međutim, ove vode su bile spuštene u sračunatoj i određenoj mjeri. Znači da je Božije određenje bilo veoma precizno, jer da je padanje kiša bilo obilnije i da se nastavilo, sva Zemlja bi bila preplavljena vodom i ne bi ostalo mjesta za život.

Također, naredne padavine su dolazile s određenom mjerom s tom razlikom da su prve vode nastale iz prvobitnih oblaka formiranih na nebu, dok uobičajene kiše, iako i one padaju s neba (iz Zemljine atmosfere), imaju svoj izvor na Zemlji. Potom ove vode teku zemljom ili ispod nje prema Božijoj odredbi i formiraju vrela, potoke i rijeke. Kad bi sve tekle površinom zemlje i jedan dio njih ne bi ponirao, u posebnim periodima i na posebnim mjestima ne bi se mogle koristiti: Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi…[4] Riječ seleke znači u jedan lanac nešto povezati i urediti. Vode je rasporedio u obliku lanca izvora.

3. Rijeke i izvori

I daje vam da se rijekama koristite.[5]

 I činimo da iz nje izvori izviru.[6]

Kako primjećujemo, Kur’an nas poziva da razmišljamo o jednoj skupini zemaljskih fenomena, a to su padanje kiše, njezin ostanak u zemlji i pojavljivanje u vidu rijeka i izvora.

4. Mora

Rekli smo da su mora, koja su danas izvor nastanka oblaka, također nastala od padanja kiše. Navodimo kur’anske ajete koji govore o tome: On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite…[7]

U ovom ajetu, ali i u drugima koji govore o sličnim temama, s jedne strane se naglašava jednoća Božija u djelovanju (tevhid u djelovanju), to jest kaže se da je Bog Onaj Koji je stvorio mora ovakvima, a s druge strane se napominje korist čovjekova, to jest da su mora stvorena na takav način da budu čovjeku korisna. Dakle, može se reći da je kosmologija Kur’ana povezana s jedne strane s teologijom, a s druge strane s antropologijom. Čovjek je stvoren tako da može da se okorištava čitavim svijetom. Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli da tražite blagodati Njegove i da biste bili zahvalni.[8]

Mora su stvorena takvima da možemo njima brodom ploviti, a to je posljedica zakona koje je Bog uspostavio u svijetu. Takvi su i prirodni zakoni koji se odnose na puhanje vjetra te zakoni fizike koji dozvoljavaju da tijela mogu plivati u vodi i njome se kretati.

Gospodar vaš radi vas pokreće lađe po moru da biste tražili Njegove blagodati..[9] Zanimljivo je to što se kaže da je Bog Onaj Koji pokreće lađe, iako znamo da se brod kreće na svoj pogon. Dakle, Kur’an ne odustaje od svog stanovišta – zemaljske pojave objašnjava uz lekciju o tevhidu da bi čovjek iza svega vidio Ruku Božiju.

5. Nastanak biljaka i padanje kiše

O ovoj temi se u Kur’anu govori u više od trideset ajeta. Mi ćemo navesti nekoliko: I učinili da na njoj sve s mjerom raste.[10] Ovdje je potrebno osvrnuti se na nekoliko činjenica. Kako uočavamo, u ajetu je rečeno: – od svake stvari. [11] Koristi se izraz od svake stvari ali svaka stvar – makar bila srazmjerna, uređena i s određenim skladom – nije nešto što raste. Dakle, očigledno je da se misli na svaku biljku, to jest “od svakog rastinja stvorili smo nešto u određenoj mjeri”. Ovo je činjenica koja se nalazi u mnogim ajetima i treba imati u vidu da je potrebno biti upoznat s intonacijom Kur’ana Časnog. Znači da treba biti pažljiv i neopravdano se ne držati svoga mišljenja. Moramo uzeti u obzir leksički kontekst i mjesto ajeta u Kur’anu, te olahko i na temelju pretpostavki ne donositi zaključke. Sličan primjer je već naveden, pa se o vladarki Sabe, kaže u Kur’anu[12]: I kojoj je svačega dato…[13] Očigledno je da se u ovom ajetu ne misli na to da je Bog njoj dao sve što postoji na svijetu, nego se misli da joj je dato sve što iziskuje vladanje i vlast i da njezina vlast nije imala u tom smislu nedostatnosti. Štaviše, sam izraz: Objašnjenje za svaku stvar…[14] koji se odnosi na sami Kur’an ukazuje na isti slučaj. Znači da Kur’an nije knjiga u kojoj su objašnjene sve pojave koje se dešavaju u svijetu, kakav je naprimjer rat između Iraka i Irana, nego da sintagma objašnjenje za svaku stvar znači da je u Kur’anu objašnjeno sve što je potrebno i dostojno da se u njemu objasni; dakle svaka stvar koja je dostojna da bude spomenuta u Kur’anu.

Isti je slučaj i sa sljedećim ajetom: I pomno objašnjenje o svemu…[15] Isto je kazano o Tevratu u 145. ajetu sure El-A’raf: I pomno objašnjenje o svemu… Ovako je kazano, iako mi znamo da je Kur’an potpuniji. Dakle, sintagma stvar svaka u ovom slučaju također ima značenje onoga što zahtijeva objašnjenje ili podrobno objašnjenje u ovoj ili onoj knjizi. Kako god, ove činjenice razumijevaju oni koji su upoznati s jezikom Kur’ana, s obzirom na kontekste i povezanost propisa i kur’anskih tema.

I dali smo da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje.[16] Zar oni ne vide kako činimo da iz zemlje niče svakovrsno bilje plemenito?[17] Očigledno je da se obje riječi upotrijebljene u opisu, behidž ‒ (prekrasan) i kerim ‒ (plemenit) odnose na biljke, što je u skladu s izrazom enbetna – činimo da nikne bilje.

Također, potrebno je da objasnimo riječ zevdž. Riječ zevdž ponekad se koristi u značenju par, naspram riječi nepar, neparan. Ponekad se za obje jedinke nekog para kaže zevdž, a cjelini njih dvoje zevdžejn. Za svako od supružnika ponaosob, to jest muža i ženu, kaže se također zevdž, a za njih oboje koristi se riječ zevdžejn. Nekad se riječ zevdž koristi u značenju vrste. U tom slučaju brojnost uopće nije uzeta u obzir. Zato je izvan teme naše rasprave i ne zanimamo se time je li ovo značenje zbiljsko ili figurativno niti u kakvom je odnosu s glavnim značenjem riječi i sl. Šta se podrazumijeva pod izrazom zevdž u ajetu koji je predmet naše rasprave? Mnogi mufesiri su smatrali da ovdje riječ zevdž znači vrsta. Znači da biljaka ima različitih vrsta i Bog je na Zemlji stvorio svaku od njih. Naravno, misli se na svaku vrstu koja ima uvjete postojanja i čije postojanje zahtijeva mudrost, a ne u značenju da nema nijedne biljne vrste a da nije stvorena na Zemlji. Moguće je da kasnije na Zemlji nastupe neki uvjeti i da nastanu nove vrste biljaka. Kako god, pitanje je da li je ovo mišljenje tačno ili pak znači da je svaka biljka stvorena u paru? U botanici je dokazano da postoje muške i ženske biljke, s tim da se kod nekih biljaka i muški i ženski reproduktivni organi nalaze na jednoj biljci i na jednom mjestu zajedno, dok su kod nekih biljaka odvojeni. U svakom slučaju, parnost biljaka u značenju da postoje muško i žensko je dokazana u botanici. Oni koji su upoznati s ovim činjenicama iz botanike, tumače ajete prema ovom drugom smislu, to jest u smislu postojanja ženskih i muških biljaka. No, prema našem mišljenju, nijedan od ovih ajeta ne ukazuje na to značenje i možda je prvo značenje (da se radi o vrsti) zapravo očiglednije.

Ipak postoji kur’anski ajet koji je bliži ovom drugom značenju: I od svih plodova po dva para, u njima dao...[18] Ovdje je nemoguće kazati da je značenje ovog ajeta da je od svakog voća stvorio dvije vrste, naprimjer kiselu i slatku. Glede sintagme dva para, posebno je riječju اثنین naglašeno ovo dva i čini se da nije uskladivo ni s jednim drugim tumačenjem osim da se misli na muško i žensko.

U nastavku ćemo se osvrnuti na to kako su opisane biljke u ovim ajetima. Kako smo vidjeli, u prethodno navedenim ajetima spominju se tri opisa (slično tome također postoji u drugim kur’anskim ajetima): mevzun (odmjereno, s mjerom), behidž (prekrasan) i kerim (plemenit). Sva tri izraza imaju u izvjesnom smislu slično značenje: mevzun znači srazmjeran, uređen, odmjeren. Iako je korijen ove riječi vezene, ipak je glavno značenje te riječi mjeriti. Prema tome, iako očigledno veznun znači težina, ipak pravo značenje te riječi nije težina nego mjerenje težine bilo čega, odnosno, u najmanju ruku, ova riječ svugdje ne znači težina.

Mjerenje toga dana bit će pravedno…[19] Dakle, značenje ajeta je da su dijelovi biljke stvoreni srazmjerno i odmjereni, kao što između naših dijelova tijela postoji sklad. Nije tako da neka biljka ima stabljiku kao kod pšenice, a da joj korijen bude masivan kao kod oraha. Behidž u arapskom jeziku znači lijep. To je nešto čije viđenje uzrokuje veselje i radost. I ovo je jedna čudesna karakteristika biljaka. Sigurno ćete potvrditi da viđenje svake vrste biljke, bilom kojeg oblika i boje, u čovjeku razvija osjećaj uživanja i radosti. One imaju posebnu svježinu i ugodnost koja podiže razinu čovjekovog raspoloženja. Iste boje i oblici u neživim tvarima nemaju ovu karakteristiku (ili barem ne na ovoj razini).

Kerim je riječ približno sličnog značenja riječi behidž ‒ ono što posmatrača čini zadovoljnim. Možda se ova riječ na perzijski jezik može prevesti riječju delpasand (dopadljiv, prijatan). Ova riječ ima i neka druga značenja. Sintagma احجار کریمه znači  drago kamenje. Također, ova riječ može značiti plemenitost, darežljivost, a nekad može značiti vrijedan.

Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, na uživanje vama i stoci vašoj.[20]

Obratite pažnju na izraze: “Mi smo oni koji spuštaju vodu, rasijecamo, činimo da izrasta bilje.“ Knjiga iz botanike nema potrebu za ovolikim naglašavanjem – zemlja se rascjepljuje i biljka raste. Ali u Kur’anu se korak po korak i riječ po riječ kaže: “Mi smo uradili ovo i ovo, Mi smo uradili to i to.” Ovo naučavanje ne treba zaboraviti: u cijelom Kur’anu ova činjenica se spominje mnogo puta kako bismo mi shvatili da su sve stvari od Boga – najljepša su imena Njegova – a ako tako ne bude, onda čitanje i hiljadu puta knjige iz botanike bez razumijevanja ove činjenice neće imati ni trunčicu duhovne vrijednosti.

U Kur’anu se ne spominju jabuka i narandža, koje ne rastu u Arabiji. Jasno je da objavljeni ajeti uzimaju u obzir ono što je predmetom pažnje ljudi te oblasti u tom vremenu. Odabir specifičnih primjera i posebnih načina prilikom objašnjavanja nekih tema je iz razloga što je jedan od prvih ciljeva Kur’ana bio upućivanje naroda u oblasti gdje je Objava spuštena. Da bi opominjao stanovnike Meke...[21] Međutim, ne treba izvesti pogrešan zaključak da su kur’anski propisi samo za to vrijeme. To su dva različita pitanja. Prirodno je da za jednu knjigu postoji jedan jezik. Nije moguće da u istom trenutku bude i na perzijskom i na turskom i na arapskom jeziku itd., nego je neizbježna činjenica da ne može biti više nego na jednom jeziku. Na jasnom arapskom jeziku.[22] Onako kako se ne može reći da se, pošto je na arapskom jeziku, odnosi samo na Arape, tako se njezini propisi ne odnose isključivo na Arape. Međutim, ovi primjeri i metode dati su zbog toga što je Kur’an objavljen u toj oblasti i neizbježna je činjenica da zato što se objašnjava na zasebnom jeziku, onda se mora objasniti u okviru običaja, kulture i primjera proizašlih iz iste kulture. U Londonu sam vidio jednu lošu knjigu koja odvodi u zabludu (od istih drevnih neprijatelja islama) u kojoj se kaže: “Kad Kur’an daje lijepo obećanje, kaže dženneti kroz koje će rijeke teći.[23] Zatim se izvodi zaključak da je jasno da su ovi ajeti objavljeni za ljude koji nisu vidjeli raznobojne vrtove i tekuću vodu. Ali da su objavljeni na sjeveru Evrope gdje su se ljudi zasitili vode, potoka i drveća, onda bi bilo rečeno: “Bog će vam dati osunčane predjele da u njima uživate.” Ili, kad kaže “Bog će dati hurije krupnih očiju” (hurije koje će pred sebe gledati u šatorima), da su vidjeli razgolićene žene Evrope, ne bi im bilo dato ovo obećanje, jer su ljudi u Evropi zasićeni ovim, i ne bi im bilo kazano u šatorima, nego u palačama. Iz ovoga se zatim izvodi zaključak da je “Kur’an bio objavljen za neka određena vremena jer sam Kur’an nigdje ne tvrdi da su njegovi propisi vječni?!” I naposljetku, pisac vjernik (?!) dodaje da je vjera potrebna čovjeku, a pošto je islam imao posebna obilježja određenog vremena, onda je potrebno donijeti novu vjeru i potreban je novi vjerovjesnik, kakav je Auguste Comte (Ogist Kont), koji je bio vjerovjesnik religije čovječanstva?! Srećom, s razvojem ljudske kulture i posljednjim buđenjem muslimana ovakva vrsta nespretnih recepata novog kulturnog kolonijalizma više nema utjecaja. Ali ova osoba se prilično nevješto zaplela, jer je došla do onoga što je željela i upravo je dokazala ono što zadaje udarac samom njezinom prigovoru. Da, kad bi Kur’an bio objavljen na sjeveru Evrope, onda bi se nužno, zbog slijeđenja jezika na kojem je objavljen, pridržavao kulture, običaja, pravila i navika naroda koji bi govorio tim jezikom.

Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga…[24] Ali ova tvrdnja nipošto nije dokaz niti će to biti da se Kur’an odnosi isključivo na određenu oblast. Navest ćemo i značenja nekolicine drugih izraza iz kur’anskih ajeta i time ćemo privesti kraju raspravu o ovoj temi:

kadb ‒ visoka drveća dugih i opuštenih grana, poput žalosne vrbe;

gulb ‒ mnoštvo bašči čije se drveće međusobno prepliće;

ebb ‒ trava koju jedu životinje.

Na kraju ajeta se, kako vidimo, kaže: Vama i stoci vašoj.[25] Znači, upravo kao što smo mnogo puta spomenuli, Kur’an počinje govoreći o Bogu, a završava govoreći o čovjeku.

6. Veza između atmosferskih i zemaljskih fenomena

I On s neba spušta kišu i izvodi iz nje plodove, opskrbu vašu…[26]

Mi s neba spuštamo vodu  kao blagoslov, i činimo da, uz pomoć njenu, niču vrtovi i žito koje se žanje i visoke palme u kojih su zameci[27] nagomilani jedni iznad drugih, kao hranu robovima, i Mi njome oživljavamo mrtav predjel; takvo će biti i oživljenje[28].[29]

7. Posebne biljke

Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka[30] i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.[31]

Naglašava se razlika u okusima među plodovima biljaka, iako rastu i razvijaju se u istoj zemlji i od iste vode. Ovo su neke činjenice o kojima mi toliko ne razmišljamo, odnosno ne pitamo se otkud uistinu potječe razlika. Kako to da plod jedne biljke postaje sladak, a druge gorak? Nakon prvotnog traganja doći ćemo do košpice ili sjemenke, mladice stabla ili biljke. Ali ako budemo precizniji, onda će ostati pitanje kako je Bog Uzvišeni u dvije veoma sitne sjemenke, koje se razvijaju jedna pored druge u istoj zemlji, sa sličnim tvarima u ishrani i koje koriste istu vodu, umetnuo dva posebna svojstva i dva različita okusa?

Neki mutekelimi, kakav je Fahr Razi, ove su kur’anske ajete smatrali dokazom postojanja Boga kao voljnog vršioca, uz argument da materija ima jedinstveno djelovanje, ali da su posljedice različite zbog odabira volje Božije. Prema tome, potrebno je da postoji vršilac slobodne volje da bi iz jedne podloge nastale različite posljedice. Ovakvi i slični argumenti su veoma slabi i nisu u skladu s onim što Kur’an govori o Bogu i Njegovom djelovanju. Prema kur’anskom gledištu, Božija volja ne djeluje naporedo s materijalnim uzrocima, nego ponad njih. Božija volja vlada svim stvarima i superiornija je od svih materijalnih uzroka. Naglašavanje Božanskog djelovanja nije u značenju negiranja materijalnih uzroka. Kur’an Časni insistira na tome da čovjek razmišlja o tome kako je Bog stvorio ovaj svijet i kakvim je specifičnim svojstvima obdario stvari da bi iz jedne zemlje i s istom vodom nastali različiti plodovi, te da na taj način čovjek razumije Njegovu moć i mudrost.

On je Taj Koji s neba kišu spušta i njome Mi izvodimo rastinje svakojako, i iz rastinja zelenilo, a iz njega zrnevlje nanizano, a i iz palmi, njihova pupoljka, grozdove nadohvat ruke, i vrtove grožđem zasađene, a i one maslinom i šipkom, plodova sličnih i plodova različitih! Njihov plod vi pogledajte kad napupa i sasvim dozrije. U tome su doista znakovi za one koji vjeruju.[32]

U ovom ajetu postoje neke jezičke tanahnosti i preciznosti: na početku ajeta dolazi zamjenica trećeg lica koja označava odsutnog (on), a nakon toga zamjenica prvog lica (govornika) množine i kaže se Mi izvodimo, što je skretanje pažnje iz pozicije odsutnosti na govornika. Kao da se skreće pažnja na činjenicu da se prilikom padanja kiše s neba ne može lahko i brzo razumjeti da je ovo Božije djelo i da je takvo udaljeno od poimanja, te da postoji potreba za dokazom i argumentom, ali da u slučaju rasta i razvijanja biljke Ruka Božija postaje vidljivija. Ovo je jedna zbilja da kod živih bića nastanak života i onoga što proizlazi iz života mnogo ranije upravlja čovjekovu pažnju ka Bogu, nego je to slučaj kod neživih tvari. Ako čista srca i pažljivo promotrimo rast jedne biljke, vrlo brzo ćemo postati svjesni Boga.

Život je nešto veličanstveno i začudno. Međutim, pošto smo stalno s njim i privikli smo se na njega, on je prividno izgubio svoju veličanstvenost. U jednoj sjemenki cvijeta, nekad u jednoj trunčici, postoji više od jednog lanca materijalnih elemenata i svojstava kojih nema u drugim materijama, iako njihovi dijelovi postoje u drugim materijama. Tako naprimjer, kad sjeme cvijeta posijemo u zemlju, njegov dio koji se zove korijen pruža se u zemlju, a drugi dio, izdanak, izlazi iz zemlje. I kako god da stavimo sjeme cvijeta i koju god biljku da posijemo, isto će biti. I neće se nijednom desiti greška da korijen izađe iz zemlje, a da izdanak uraste u zemlju. Kakva je to uputa i vođenje koje je Bog darovao biljkama? Osvrnimo se na dio biljke koji raste iznad zemlje: njegov izdanak je valjkast, njegov list je širok s posebnim laticama koji raste pored zelenog lista, crvenog cvijeta ili purpurnog, ili žutog, ili ljubičastog, ili ružičastog ili cinober crvenog cvijeta. Ponekad raspršuje životvoran miris zrakom kojim nadahnjuje fizičko i duhovno čulo mirisa. Sve ovo potječe od sjemenke cvijeta koja je bila poput mrvice i imala je dijelove koje imaju i ostale materije, ali mi, pošto smo navikli na ovakve njezine učinke, kažemo: “To je samo cvijet.” Radi se o tome da treba da se zapitamo čija je ruka ova svojstva udjenula u tu sjemenku? Mi izvodimo iz nje zelenilo…[33]

“Mi smo iz zemlje izveli zelenilo, a iz zelenila sitno zrnevlje nanizano, učinili smo da rastu grozdovi plodova.” Zatim se sintagmom i iz palmi intonacija ajeta odjednom potpuno mijenja i spominje se u imenskoj rečenici kao predikat koji dolazi ispred subjekta. Ovo samo jedna je od ljepota Božijeg govora u kojem se koriste različiti načini da se zbog dužine rečenice ne bi ostalo bez daha. “Mi smo izveli od cvata hurme plodove nanizane u grozd.”

I džennete, znači podigli smo džennete, a također smo podigli palmike, maslinjake i zasade šipka. “Plodova sličnih i plodova različitih”, šipke koji su slatki, ili su neki slatki, neki kiselkasti, a neki opori. Pogledajte kako ova stabla postaju plodonosna, kako daju plodove i kakva svojstva imaju.

I sazrijeva.Razmišljajte o tom sazrijevanju nedozrelog, malog i nejestivog voća te kako ono postepeno postaje jestivo.

I naposljetku, obratite pažnju na to kako Bog daje da iz mrtve zemlje raste ukusna hrana različitih okusa.

On je Taj Koji stvara vinograde[34], poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite. Jedite plodove njihove kad plod dadnu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.[35]

8.Životinje

U nekim kur’anskim ajetima se općenito u pogledu životinja upotrebljava riječ besse  – rasijao. Kao da se životinje, zapravo, kretanjem po Zemlji raspršuju, a Bog je Onaj Koji ih raspodjeljuje. Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas ‒ u Knjizi Mi nismo ništa izostavili ‒ i sakupit će se poslije pred Gospodarom svojim.[36]

Ovaj ajet je jedan od kur’anskih ajeta čije vanjsko značenje ukazuje na to da će životinje biti proživljene i ova tvrdnja implicira činjenicu da je duša svih životinja nematerijalna. Ovo je prije Mulla Sadre filozofima bilo skriveno. Oni su smatrali da duša životinja nije nematerijalna. Ponekad su je nazivali plinovitom dušom, te da je duša jedna veoma suptilna materija i da smrću životinje biva uništena. Ali ako bude dokazano proživljenje, onda je njihova duša također nematerijalna i neće biti uništena usljed materijalnih akcija i reakcija. Naravno, ovo nema značenje jednakosti ljudske i životinjske duše. Sama nematerijalnost ima svoje etape i razine, tako da jedna od donjih razina nematerijalnosti pripada dušama životinja.

9. Ptice

Zar oni ne vide kako ptice u prostranstvu nebeskom bez muke lete, njih samo Allah drži. To su, zaista, dokazi ljudima koji budu vjerovali.[37] Moguće je da bude nejasno to što se u ovom ajetu boravak ptica u zraku opisuje kao nešto zavisno od volje Božije, te da materijalni uzroci u ovome nemaju nikakvog učinka. Ali u Kur’anu je kazano tako da i ondje gdje je potpuno razumljivo postojanje materijalnih uzroka, Bog takvo djelovanje pripisuje Sebi. Dakle, ondje gdje se kaže “njih samo Allah drži” to ne znači da materijalni uzroci ne djeluju, nego da se to što na njih ne djeluje sila gravitacije dešava na osnovu posebnih naučno dokazanih zakona (koji su opisani u knjigama koje o govore o tim temama), ali da, u svakom slučaju, ostaje pitanje ko je taj koji im je dao tu moć? I ko je uspostavio ove fizičke zakone koji se odnose na letenje? Je li ptica ta koja je razmišljala o sebi i napravila zračne jastučiće u svome tijelu, a krila tako uobličila da bi plovila kroz tokove zračnih struja?

Zar oni ne vide ptice iznad sebe kako raširenih krila lete, a i skupljaju ih? Samo ih Milostivi drži. On zaista, sve dobro vidi.[38]

10.Životinje na Zemlji

Allah sve životinje stvara od vode, neke od njih ne trbuhu puze, neke idu na dvije noge, a neke, opet, hode na četiri; Allah stvara što hoće, jer Allah sve može.[39]

Neke pristalice teorije evolucije željele su ovaj kur’anski ajet upotrijebiti kao potvrdu ove teorije jer, osim što se spominje voda kao izvor porijekla životinja, prvo se govori o gmizavcima, zatim o životinjama koje hodaju na dvije noge, te potom o onima koje hodaju na četiri. Mi u vezi s tim kažemo sljedeće: prvo, nije jasno je li ovaj redoslijed spominjanja vremenski redoslijed; drugo, pretvaranje životinje koja hoda na dvije noge u životinju koja hoda na četiri noge nije prihvatljivo prema teoriji evolucije. Čovjek je jedna od životinja koje hodaju na dvije noge. Jesu li onda zaista prvo postojale životinje koje hodaju na dvije noge, a nakon njih nastale životinje koje hodaju na četiri? Također, nemamo dokaz da i čovjek nije obuhvaćen dijelom ajeta u kojem se kaže: “Neke idu na dvije noge”.

Ovakvi zaključci sliče poslovici koja kaže: “Davljenik se hvata za svaku slamku.” Inače, ni ovaj niti bilo koji drugi ajet nije dokaz ispravnosti teorije evolucije i ona se ničim ne potkrepljuje. Naravno, u pogledu životinja nema ni dokaza kojim se negira teorija evolucije, ali kad je riječ o čovjeku, imamo dokaze za njeno negiranje, a koje ćemo kasnije spomenuti. U svakom slučaju, čak ni u pogledu životinja se ova teorija ne može pripisivati Kur’anu.

I On vam je od stoke dao osmero[40] u parovima…[41]

U drugim ajetima se o tome još kaže: I to osmero u parovima: par ovaca i par koza…[42] I par kamila i par goveda…[43]

Ovo su četveronošci čije mlijeko, meso i vunu čovjek obično koristi. Odnosi se na četiri vrste stoke, kojih je osam jedinki. Riječ zevdž ovdje podrazumijeva jedinku jednog para (od svega po dvoje). O ovoj temi smo već govorili. Dakle semanijete ezvadžin znači osam jedinki od kojih svaka ima svoj par.

Vi imate pouku i u stoci: Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina u buragu i od krvi ‒ ukusno onima koji ga piju.[44]

Mlijeko životinja nastaje upravo od onih hranjivih materija koje one jedu. Ove hranjive materije se nakon prolaska kroz želudac razdvajaju na tri dijela: jedan dio se troši kao hrana same životinje putem cirkulacije krvi i hranjenja ćelija te za obnavljanje same krvi. Jedan dio u vidu mlijeka odlazi u vime, a materije koje su višak se odbacuju. Dakle, mlijeko kao ukusna hrana se za vas spravlja od onoga što je između krvi i izmeta. Začuđujuće je to što je kod ženki šišmiša i četveronožaca, od čijeg se mlijeka ne prave mliječni proizvodi, kao i kod čovjeka, količina proizvedenog mlijeka u grudima u mjeri obroka njihovih mladih, i maksimalno je u mjeri obroka jednog ili dva (kod onih koji rađaju više mladih) mladunčeta. Ali kod ovce, deve i krave mlijeko nastaje u količini koja je nekoliko puta veća od one koja je potrebna mladunčetu.

 Vi imate pouku i u stoci…[45]

I stoku On za vas stvara, njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite. Ona vam je ukras kad je s ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite, a nosi vam i terete u mjesta u koja bez velike muke ne biste stigli ‒ Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv ‒ i konje, i mazge, i magarce ‒ da ih jašete, i kao ukras ‒ a stvorit će i ono što ne znate. [46]

Riječ difunu arapskom jeziku znači prijatna i ugodna toplina. U ajetu se ova riječ koristi na veoma suptilan i lijep način i označava toplinu koju tijelu daje odjeća od vune ili kozije dlake.

Ona vam je ukras kad je s ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite.[47]

Ovo je jedna od začudnosti u kur’anskom izrazu, jer čak i Bog Uzvišeni ukazuje na ljepotu prizora utjerivanja stada u obore prilikom zalaska Sunca i njihovo istjerivanje iz obora na pašnjake u rana jutra. Zaista je to posebna ljepota koja je opisana u književnostima svih naroda, pa tako i u perzijskoj književnosti, a posebno u perzijskoj poeziji. U drugom ajetu se kao ukras spominje i jahanje, što je slično ukazivanju na ljepotu u gonjenju stoke u prethodnom ajetu. To znači da se u ovom ajetu spominje da, osim što jahaće životinje služe za nošenje tereta (a i danas se u nekim planinskim predjelima prilikom ratnih operacija koriste kao jedino sredstvo za prenošenje poluteškog i teškog oružja), samo jahanje i posjedovanje konja jeste uživanje i jedna vrsta ukrasa u životu.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] En-Nur, 43.

[2] En-Nur, 43.

[3] El-Muminun, 18.

[4] Ez-Zumer, 21.

[5] Ibrahim, 32.

[6] Ja-Sin, 34.

[7] En-Nahl, 14

[8] El-Džasije, 12.

[9] El-Isra, 66.

[10] El-Hidžr, 19.

[11] U našem jeziku je ovaj dio ajeta preveden riječju sve. (Prim. prev.)

[12] Ovdje je korištena ista sintagma – مِنْ كُلِّ شَيْءٍ(Prim. prev.)

[13] En-Neml, 23.

[14] En-Nahl, 89.

[15] El-En’am, 154.

[16] Kaf, 7.

[17] Eš-Šu’ara, 7.

[18] Er-Ra’d, 3.

[19] El-A’raf, 8.

[20] Abese, 25-32.

[21] El-En’am, 92.

[22] Eš-Šu’ara, 195.

[23] El-Bekare, 25.

[24] Ibrahim, 4.

[25] Abese, 32; En-Nazi’at, 33.

[26] El-Bekare, 22; Ibrahim, 32.

[27] Tal’un grozd na hurmonosnoj palmi; peteljka na kojoj raste grozd hurmi i on zamjenjuje cvijet stabla hurmonosne palme. Možda je ta riječ prvo upotrijebljena za cvijet palme, a kasnije se koristila za peteljku grozda.

[28] Huruđ: ovdje riječ huruđ znači oživljavanje umrlih na Sudnjem danu. U nekim drugim kur’anskim ajetima se također kaže da će nakon oživljavanja zemlje takvo biti i oživljenje, Fatir, 9.

[29] Kaf, 9-11.

[30] Sinvan – iz jednog korijena rastu dva izdanka.

[31] Er-Ra’d, 4.

[32] El-En’am, 99.

[33] El-En’am, 99.

[34] Ma’rušat ;postoje dvije vrste vinograda, poduprte i nepoduprte koji su rasprostrti po zemlji.

[35] El-En’am, 141.

[36] El-En’am, 38.

[37] En-Nahl, 79.

[38] El-Mulk, 19.

[39] En-Nur, 45.

[40] Ovaj prijevod je u skladu s onim što autor knjige želi kazati i što potkrepljuje pomoću druga dva kur’anska ajeta, a inače, obično se ovaj dio ajeta  ثمانیه ازواجٍprevodi kao osam vrsta ili osam parova. (Prim. prev.)

[41] Ez-Zumer, 6.

[42] El-En’am, 143.

[43] El-En’am, 144.

[44] En-Nahl, 66.

[45] En-Nahl, 66.

[46] En-Nahl, 5-8.

[47] En-Nahl, 6.