Filozofsko mišljenje u doba Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i halifa (do 2. hidžretskog stoljeća)

Već nekih trinaest stoljeća muslimani imaju specifičnu vrstu racionalnog života koji bismo mogli nazvati i “filozofskim životom”. Moglo bi se općenito kazati da intelektualni život muslimana započinje sa samom pojavom islama. Časni Kur’an često ističe značaj racionalnog života, a i sam se koristi svojevrsnom dedukcijom i općenito logičkom argumentacijom. U riječima koje su prenesene od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., također nalazimo precizna i duboka racionalna pitanja i rasprave.

I islamski teolozi (mutekellimi) su se, i prije nego što su filozofske knjige bile prevedene na arapski jezik, manje ili više bavili racionalnim raspravama i argumentacijom. Prema tome, intelektualni život muslimana ima dugu tradiciju i to iskustvo traje zapravo već nekih petnaest stoljeća. Spuštanjem kur’anskih ajeta i pozivom Božijeg Poslanika, s.a.v.a., među muslimanima je posijano prvo sjeme promišljanja i razmišljanja. Časni Kur’an u mnogim svojim ajetima svoje sljedbenike poziva na mišljenje i promišljanje i kritizira one ljude koji ne koriste svoj razum. Kao što je svojim sljedbenicima naredio bogobojaznost, on ih isto tako obavezuje i na postojan i utemeljen govor, zabranjuje slijeđenje sumnjivih učenja i prekorava one narode koji slijepo slijede devijantne tradicije svojih prethodnika.

Obratimo pažnju na sljedećih nekoliko ajeta: Zato obraduj robove Moje koji govor slušaju i slijede ono najljepše od njega; njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su razumom obdareni.[1]

O, vi koji vjerujete! Bojte se Allaha i govorite riječ pravu (istinitu).[2]

Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, oni koji ne koriste razum.[3]

I kad im se kaže: “Slijedite ono što je objavio Allah”, govore: “Naprotiv, slijedimo ono na čemu smo zatekli očeve naše.” Zar doista i onda kad njihovi preci nisu shvatali ništa i nisu bili na Pravom putu?![4]

Kao što vidimo, brojni su ajeti koji upućuju na vrijednost razuma i koji su indirektna potvrda opravdanosti korištenja racionalne argumentacije. U drugim prilikama, poput rasprave o “racionalnom promišljanju u Kur’anu”, možemo se na te ajete osvrnuti zajedno sa onim ajetima kojima se argumentiraju ili pojašnjavaju pitanja teologije u užem značenju.[5]

U vremenu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., blagoslovom njegova uzvišenog postojanja i njegovih nadnaravnih djela, te općenito kazano, zbog blizine muslimana izvorištu Objave, oni su postigli takvo čvrsto ubjeđenje da u vezi sa učenjima koja im je Poslanik, s.a.v.a., kazivao, osim u rijetkim slučajevima, nisu ni pitali “zašto i zbog čega”. S druge strane, zbog osobenih teškoća tog vremena, novopostali muslimani nisu ni imali prilike za raspravu, pa su zato većina pitanja koja su postavljana Poslaniku, s.a.v.a., bila pitanja vezana za praktične propise i zapovijedi. Međutim, ovo nipošto ne znači potpuno poricanje postojanja misaonih i dogmatskih (akidetskih) rasprava, koje su snažno obojene filozofskim koloritom. Da kojim slučajem Božiji Poslanik, s.a.v.a., pored činjenja začudnih djela (mu’džiza), nije posjedovao znanje i svijest i o ovom toku, učvršćivanje i širenje njegove poslanice bi bilo nemoguće. Može se kazati samo da ovakve vrste rasprava nisu bile razvijene i raširene kao što će to biti u docnijim stoljećima, ali njihovo sjeme je u svakom slučaju posijao već Božiji Poslanik, s.a.v.a.[6]

Širenje islama i učvršćivanje islamskog društva koji su uslijedili nakon toga, pripadaju historijskim procesima koji su se dogodili u rekordno kratkom periodu. Neposredno pred Poslanikovo, s.a.v.a., preseljenje cijelo Arabijsko poluostrvo prvi put je, pod zastavom islama, ujedinjeno, a za nepunih osamdeset godina od pojave islama, ova vjera se raširila cijelim područjem Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike. Usljed brzog i iznenadnog širenja islama i ovladavanja muslimana tako velikim i prostranim teritorijama, bilo je potrebno određeno vrijeme kako bi osvojene zemlje mogle preobraziti svoja društva na osnovama islamske kulture.

U tom vremenu najvažnija stvar je bila pronaći upravne propise i državne zakone koji bi olakšali suočavanje sa, u odnosu na vrijeme muslimanske zajednice iz doba Poslanika, s.a.v.a., novonastalim okolnostima i izazovima, a sve to primjenjujući zakone Časnog Kur’ana i Sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u tim novim okolnostima i prilikama. U tom smislu, četverica halifa, koji su nakon Poslanika, s.a.v.a., preuzeli poslove upravljanja državom, a do određene mjere i neki od umejjadskih halifa, veći dio svojih nastojanja i djelovanja usredotočili su na iznalaženje odgovora na pitanja i teškoće koji su pratili izgradnju islamskog društva.

Prema svjedočenju dokaza i dokumenata, a i shodno priznanju istraživača, između četverice halifa – koji se u sunnijskom svijetu nazivaju pravednim halifama – Imam Ali, mir neka je s njim, se, kako prije svog formalnog hilafeta, tako i za vrijeme njega, posebno odlikovao, a takvi su bili i njegovi čisti sinovi, mir neka je s njima. Oni, Čisti Imami, mir neka je s njima, su nastavljači puta istinskog islama i sasvim je prirodno da je intelektualni život islama, čije sjeme su posijali Kur’an i Poslanik, s.a.v.a., dao svoje plodove u njihovim, mir neka je s njima, riječima i u njima doživio svoj kontinuitet. Nakon Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pojavila su se brojna pitanja u vezi s vjerovanjem, a hazreti Ali, mir neka je s njim, bio je jedini izvor kome su se muslimani mogli obratiti za odgovore.

Hazreti Ali, mir neka je s njim, bio je također prva osoba među muslimanima koja je koristila logičku argumentaciju i filozofske demonstracije u pitanjima teozofije (felsefe-je ilahi) te upotrebljavala arapske izraze i riječi u filozofskim opservacijama. Osa racionalnih rasprava hazreti Alija, mir neka je s njim, u djelu Staza rječitosti (Nehdžu-l-belaga), je rasprava o Božijoj Biti, neograničenosti Njegova postojanja i o tome da Bog ne posjeduje štastvo, da je apsolutno nesložen (besit-e motlak), kao i o odricanju bilo kakva mnoštva (kesret) u vezi s Njim, Njegove raščlambe na dijelove te o negaciji bilo kakve razlike između Božijih svojstava i Biti Božije. Isto tako, tu je i niz drugih dubokih rasprava, kao što su rasprave o tome da je Bog istovremeno Prvi i Posljednji, da je Pojavni, a istovremeno i Skriveni,[7] o Njegovom prethođenju vremenu i broju, o tome da Njegova bespočetnost (kidmet) nije vremenska bespočetnost i da Njegovo jedinstvo (vahdet) nije brojčano jedinstvo, o uzvišenosti, snazi, neovisnosti Boga po Njegovoj Biti, o Njegovu stvaranju bez premca, pri čemu Ga okupiranost jednim poslom ne čini nemarnim prema drugom poslu, o tome da je Njegov govor isto što i Njegovo djelo, te brojne druge rasprave koje se nalaze u Stazi rječitosti, a od čijeg smo navođenja odustali zbog potrebe za konciznošću teksta.[8]

Čisti Imami, mir neka je s njima, i njihovi sljedbenici su uvijek bili blistavo očitovanje kontinuiteta racionalnog toka Kur’ana. Taj tok, nažalost, muslimani nisu slijedili i upravo je ova činjenica uzrokovala pojavu brojnih zastranjenja nakon Poslanika, s.a.v.a. Na tom tragu, muslimani ne samo da su se podvojili u političkim i društvenim stavovima nego su pomalo poljuljani i u svojim temeljima, jer su po pitanju dogmatskih (akidetskih) i racionalnih gledišta zabasali drugim putem. Čisti Imami, mir neka je s njima, održali su kontinuitet racionalnog pristupa Kur’anu, opovrgavali sljedbenike devijantnih tokova, iznosili svoja stajališta u vezi sa aktuelnim pitanjima svoga vremena i upućivali svoje sljedbenike.[9]

Izvor: Mahdi Banai, Historija islamske filozofije, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2017., sa prezijskog preveo Muamer Kodrić

[1] Ez-Zumer, 17-18.

[2] El-Ahzab, 70.

[3] El-Enfal, 22.

[4] El-Bakara, 170.

[5] Pogledati u: Me’arif-e Kur’an, str. 23-47, 67-78, 458-495. U vezi sa ovom temom postoje brojna literatura i izvori, no za jedno sažeto istraživanje u vezi sa ovim pitanjem ponuđene reference su sasvim dovoljne.

[6] Za više informacija o postojanju ovih rasprava konsultirati djelo: Ebu Mensur Ahmed bin Ali bin Ebi Talib Et-Taberisi, El-Ihtidžadž, 1403. h.g., str. 22-38.

[7] U Stazi rječitosti čitamo: Svjedočim da nema boga osim Boga; On je Jedan i On nema sudionika nikakva. On je Prvi, tako da ništa nije prije Njega. On je Posljednji, tako da za Njega nema granice nikakve. Zamišljanja ne mogu doseći nijedno svojstvo Njegovo. Srca ne mogu primiti znanje o svojstvima Njegovim. Raščlanjivanje i dijeljenje ne mogu se primijeniti na Njega. Oči i srca ne mogu Ga usporediti. (Govor 84; prim. prev.)

[8] Pogledati: Staza rječitosti, Govor 1, str. 49, 150, 152, 184, 212.

[9] Pogledati: Šejh Saduk, ‘Ujunu ahbari-i-Rida, str. 127; Tevhid Saduk, str. 99-102 i 337; Allame Tabatabai, El-Mizan, tom 1, str. 98-104.