Zadovoljstvo onim što se ima (kana‘at)

Već smo rekli da imetak i napor da se on stekne, sami po sebi, nisu ni pohvalni ni pokuđeni, već se pohvaliti ili pokuditi može način korištenja i način stjecanja imetka. Iz moralnog aspekta je očito da je trošenje imetka na dobra djela i za dobivanje Božijeg zadovoljstva pohvalno, kao i da stjecanje imetka bez okupiranosti srca i bez škrtosti i pohlepe, ima pozitivnu moralnu vrijednost. Moralni sud je isti i kada je riječ o korištenju, stjecanju i sakupljanju imetka. Međutim, iz odgojnog aspekta ostalo je pitanje da li se ljudi kao takvi mogu opirati opasnostima koje prijete od gomilanja imetka? Da li se oni – dok se zalažu da steknu više imetka, istovremeno mogu suzdržati od vezanja srcem za njega? Da li imućni ljudi mogu bez ikakvih teškoća udjeljivati svoj imetak ili se s lahkoćom rastati od njega, da razmišljaju o smrti i da ne budu tužni zbog rastanka sa svojim imetkom? Gledajući stanja ljudi, odgovor na ova pitanja je odričan. Iskustvo nam svjedoči da su imetak i gomilanje imetka razbojnici na putu savršenstva, i da je mali broj ljudi koji s imetkom postupaju na pravi način i koji znaju pokazati zahvalnost za posjedovanje imetka.

Stiče se dojam da su čisti imami, a.s., zbog ove tipične odlike odvraćali ljude od težnje ka imetku i usmjeravali ih na umjerenost i zadovoljstvo onim što posjeduju. Prenosi se od časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Dvojica pohlepnih se ne zasićuju: onaj koji je pohlepan za znanjem i onaj koji je pohlepan za imetkom.”[1] Također je rekao: “Pohlepa za sakupljanjem imetka nema kraja, kada bi čovjek imao zemljište od zlata, volio bi imati još jedno, ako bi mu dali drugo, želio bi treće. Čovjekov trbuh ništa ne može napuniti osim zemlje.”[2]

Dok ne bude ukopan u zemlju, pohlepan čovjek ima želju da gomila imetak. Upravo zbog toga, bezgrješni imami stalno upućuju na umjerenost u potrošnji te zadovoljstvo u životu. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zar misliš da je Allah, dž.š., dao onome kome je dao jer je ovaj plemenit, ili da je uskratio onome kome je uskratio jer je ovaj bijedan? Ne. Imetak je Božiji i on ga ostavlja kod ljudi na amanet i dopušta im da se umjereno hrane, umjereno odijevaju, za umjeren bračni život, da nabave umjereno prijevozno sredstvo, a više od toga da daju siromašnim vjernicima.”[3] Ukoliko životni program ustanovimo u skladu sa ovim savjetima o umjerenosti, čovjekova potreba za imetkom će biti malena, a to upravo i jeste značenje nemanja potrebe. Čovjek bez potrebe nije onaj koji je u mogućnosti da svakog trenutka i na svakom mjestu ispuni svoju želju. Čovjek bez potrebe je onaj koji je postigao takvu veličinu i savršenstvo da su mu želje male. Onaj koji stvarno nema potrebe je Bog, jer On je biće do kojeg potrebitost nema puta. On je Samed, u Njemu nema manjka koji bi želio nadopuniti. Što se čovjek više približava Bogu, to je u njemu osjećaj bogatstva veći, odnosno njegova težnja za hranom, odjećom i drugim stvarima postaje manja. Čovjekovo bogatstvo je ovakvo. Kao što se prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a: “Zaista je bogatstvo – bogatstvo duše.”[4]

Kaže se da je hazreti Musa, a.s., upitao Uzvišenog Gospodara: “Ko je Tvoj najbogatiji rob?” On mu reče: “Onaj koji je najzadovoljniji onim što sam mu udijelio.” Zapovjednik pravovjernih kaže: “Najčasnije bogatstvo je napuštanje želja.”[5] O srcu, hazreti Ali, a.s., govori određene stvari iz kojih se mogu razumjeti neophodnost umjerenosti i zadovoljstva, kao i njihovi uzroci: “Srce (…) Ako ga nagrize oskudica, nedaća ga obuzme. Ako ga glad napada, slabost čini da malaksa. Ako pretjera u sitosti težina trbuha ga muči. Tako, pomanjkanje svako mu je štetno i pretjerivanje svako ga razara.”[6]

Prema tome, potrebno je težiti ka umjerenosti i kretati se tim putem. Umjerenost i zadovoljstvo su najbogatije riznice: “Nema riznice dragocjenije od zadovoljstva onim što se ima.”[7] Kao i: “Zadovoljstvo je imetak koji ne nestaje.”[8]

Ukoliko čovjek stekne ispravnu spoznaju o Bogu i bude znao da Allah daje opskrbu svojim robovima, bit će spašen od pohlepe i pretjerivanja u sakupljanju imetka, a ako bude vjerovao da: Nema moći niti snage osim u Allaha  imetak koji je sakupio nikada neće pripisivati svojim sposobnostima, već će isključivo od Boga tražiti snagu i moć, radeći i zalažući se u mjeri koja mu je dovoljna. Časni Poslanik je rekao: “Blago onom ko bude upućen islamu, ima dostatnu životnu opskrbu i zadovoljan je njom.”[9] Čovjek koji pronađe put islama i islamskog nauka spojit će napor da stekne opskrbu sa zadovoljstvom i umjerenošću, jer zna da se o opskrbi ljudi brine Uzvišeni Allah. Imam Ali, a.s., kaže: “Allah je zajamčio vašu opskrbu, a vama je naređeno da radite. Zato, neka traženje onoga što vam je zajamčeno nikako ne bude preče od onog što vam je naloženo da činite.”[10]

Suzdržljivost

Zadovoljstvo i umjerenost u trošenju predstavljaju način ophođenja sa imetkom i stvarima koji sprječava nastanak pohlepe za sakupljanjem imetka. Ukoliko zadovoljstvo bude praćeno unutrašnjim osjećajem nemanja potreba, a čovjek koji bude zadovoljan onim što ima ne bude bio sklon trošenju i sakupljanju imetka, to prelazi u suzdržljivost, tj. zuhd.

Zadovoljstvo onim što se posjeduje je preventivna mjera koja sprječava pojavu velikih potreba, beskorisnih navika, nemara prema duhovnim užicima, te trošenje energije na stjecanje imetka i užitke. Zadovoljstvo ove loše učinke svodi na najmanju mjeru. Prema tome, moguće je da neko u djelu bude zadovoljan onim što ima, a da mu srce ne bude takvo. Suzdržljiv je onaj kojem je – istovremeno dok u životu prakticira zadovoljstvo onim što ima – i srce okrenuto od Ovog svijeta i nije vezano za njega. U skladu s rečenim, suzdržljivost (zuhd) je unutrašnje stanje koje se ispoljava u obliku zadovoljstva. Moguće je da neko ne posjeduje ovo unutrašnje stanje, a da se ponaša kao onaj ko je zadovoljan onim što posjeduje. Međutim, kada ga neko posjeduje, on će također biti zadovoljan. Zadovoljstvo može biti odgojna metoda za postizanje suzdržljivosti. Suzdržljivost znači ne čeznuti za Ovim svijetom, i ne odnosi se isključivo na imetak. Suzdržljivost je odupiranje svim sklonostima koje, ako se pretjeruje u njihovom zadovoljavanju, predstavljaju smetnju savršenstvu ili pak smanjuju brzinu čovjekovog usavršavajućeg kretanja. U skladu s navedenim, suzdržljivost ne znači samo okretanje od zabranjenih stvari (harama), već u okvir stručnog značenja pojma zuhd ulazi i napuštanje mubaha (onoga u vezi sa čim Zakonodavac nije iznio poseban stav, što nije ni zabranjeno ni naređeno) i iz tog ugla zuhd je poput zadovoljstva.

Suzdržljivost se također javlja kada je čovjek vođen ambicijom stizanja do savršenstava uzvišenijih od materijalnih. Dakle, ne može se biti suzdržljiv sa svakakvim mislima. Težnja suzdržljivog čovjeka prema Budućem svijetu je proizvod prednosti koju on daje Onom svijetu nad Ovim, držeći mogućim stizanje do tog boljeg svijeta, a put stizanja do savršenstava boljeg svijeta vidi u manjem korištenju prirode i njenih užitaka. Ukratko se može kazati: Suzdržljivost je stanje duha koje je plod vjerovanja u svijet bolji od materijalnog, napuštanja zabranjenog (harama) i dopuštenog (mubaha), a praćeno je motivom stizanja do onosvjetskih savršenstava. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Cjelokupna suzdržljivost je sadržana u dvjema kur’anskim rečenicama. Allah Uzvišeni kaže: Tako da ne biste očajavali nad onim što vam je izmaklo i da se ne biste ushićivali zbog onog što vam prispije! Ko ne tuguje nad onim što je izmaklo i ne veseli se zbog onog što dolazi, obuhvatio je suzdržljivost s oba kraja.”[11]

Tuga i veselje su duhovna stanja, pomoću kojih imam Ali, a.s., definira duhovno stanje zuhda. Iz toga zaključujemo da ne možemo samo napuštanje ovosvjetskih užitaka nazvati suzdržljivošću, osim onda kada je praćeno unutrašnjim stanjem. Imam Ali, a.s., također kazuje: “Blago onima koji se ustežu od Ovog svijeta i teže za Svijetom onim.”[12]

Suzdržljivost i okrenutost od nečega popraćena je okretanjem ka nečemu drugom. Zato što čovjek nikada ne odustaje od neke željene stvari, ako nije našao poželjniju od nje i ako postizanje te poželjnije stvari nije uvjetovano okretanjem od one stvari koja se već željela. I u ovim riječima prenesenim od hazreti Alija, suzdržanost od Ovog svijeta se navodi skupa sa težnjom za Onim svijetom. Time se želi ukazati na to da je vjerovanje u Onaj svijet (koji je poželjniji od Ovog svijeta) povod suzdržljivosti i okretanja od Ovog svijeta.

Drugo pitanje koje ovdje razmatramo je da li suzdržljivost podrazumijeva odvajanje od društva i napuštanje društvenih odgovornosti. Odgovor je odričan, s obzirom na to da težnja za Drugim svijetom postoji zarad postizanja onosvjetskih savršenstava, a onosvjetska savršenstva ne mogu biti postignuta bez postupanja u skladu sa vjerskim dužnostima i obavezama. Vjerske obaveze obuhvataju kako ibadete, tako i pojedinačne poslove i društvene obaveze. Prema tome, napuštanje društvenih obaveza, koje su dužnost sa vjerskog stanovišta, predstavlja prepreku za stizanje do onosvjetskih savršenstava i oprečno je značenju i cilju suzdržljivosti, zato što suzdržljiv čovjek teži onosvjetskim savršenstvima, a okretanje leđa Ovom svijetu se čini s ciljem kojem je napuštanje društvenih obaveza oprečno.

Razine suzdržljivosti

Rekli smo da zadovoljstvo i umjerenost označavaju suzdržavanje od ovosvjetskih užitaka i zadovoljavanje umjerenim. Također smo saznali da je zadovoljstvo vrsta ponašanja koje će, ako bude praćeno unutrašnjim zadovoljstvom i neposjedovanjem unutarnje želje, biti zuhd. Međutim, ako srce bude sklono onome čemu se okreću leđa, tada govorimo o nečemu sličnom suzdržljivosti (tezehhud), a što je praćeno nametanjem samome sebi. Ova razina je početak ili uvod u suzdržljivost i poput vježbe je koja osobu koja se trudi da postane suzdržljiva pretvara u suzdržljivu osobu. Nakon što čovjek postane sličan osobi koja je suzdržljiva, nastupa prvi stepen zuhda, na kojem je zahid svojim srcem okrenut od svijeta, ali u sebi posjeduje težnju za spasom od onosvjetske kazne.

Drugi stepen zuhda ogleda se u okretanju srca od ovosvjetskih užitaka zarad stizanja do onosvjetskih užitaka. Zuhd na ovom stepenu je poput veoma “dobre trgovine” i ide ukorak sa jednom vrstom proračuna. Međutim, zuhd trećeg stepena pripada čovjeku koji ne želi da se njegova nutrina bavi bilo čime osim Bogom, i sve drugo mimo Boga smatra manjim od toga da bi se njime bavio.

Učinci suzdržljivosti

1.Stjecanje Božije ljubavi

Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Suzdrži se od Ovog svijeta voljet će te Allah, suzdrži se od onog što je kod ljudi, voljet će te ljudi.”[13]

2.Znanje i uputa Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Ko želi da mu Allah da znanje bez učenja i uputu bez upućivanja, pa neka bude suzdržljiv na Ovom svijetu.”[14]

3.Lahkoća u podnošenju nedaća Časni Poslanik kaže: “Ko bude suzdržljiv na Ovom svijetu, nedaće će mu postati lahke.”[15]

4.Pronicljivost i obaviještenost

Hazreti Ali, a.s., kaže: “Suzdrži se od Svijeta ovoga, pa će ti Allah pokazati nedostatke njegove.”[16]

5. Spremnost srca Imam Ali, a.s., kaže: “Zaista, srca suzdržljivih plaču na Svijetu ovom, pa i ako se smiju; i tuga njihova je velika, i ako se raduju.”[17]

Također, Zapovjednik pravovjernih, mir s njim, bijaše viđen u ogrtaču iznošenom i iskrpljenom, pa su ga upitali šta je razlog tome. On tada reče: “S njim srce postaje skrušeno, duša postaje ponizna…”[18]

6. Oslobođenost srca Imam Sadik, a.s., rekao je: “Svako srce u kojem se nalazi sumnja ili mnogoboštvo je izgubljeno. Pa zaista, odabraše suzdržljivost kako bi im srca bila slobodna za Svijet onaj.”[19]

7. Smirenost siromaha

Jedan od učinaka suzdržljivosti jeste i to da siromašni sloj u društvu bude strpljiv u svome siromaštvu, jer vide da nisu sami u tome.

8. Rasterećenost savjesti

Prirodno je da čovjek ne može uživati u svojim blagodatima kada vidi da su drugi u neimaštini. Zato, ako se opredijeli za suzdržljivost, njegova savjest će biti rasterećena pred društvom. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Daleko bilo, nikada me strasti moje neće svladati, niti će me pohlepa voditi odabiranju jela, dok u Hidžazu ili Jemami možda ima neko ko nema nade u dobivanje kruščića ili ko nikad nije do sitosti jeo. Hoću li leći trbuha puna dok oko mene mogu biti trbusi s leđima slijepljeni i jetre spržene?!”[20]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 6, str. 50.

[2] Isto.

[3] Sefınetu-l-bihar, sv. 1, str. 615, korijen s-r-f.

[4] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 6, str. 51.

[5] Nehdžu-l-belaga, izreka 34.

[6] Isto, izreka 108.

[7] Isto, izreka 371.

[8] Isto, izreka 57.

[9] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 6, str. 51.

[10] Nehdžu-l-belaga, govor 113.

[11] Nehdžu-l-belaga, izreka 448; El-Hadıd, 23.

[12] Nehdžu-l-belaga, izreka 104.

[13] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 356.

[14] Isto.

[15] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 356. 16 17 18 Isto, izreka 103.

[16] Nehdžu-l-belaga, izreka 401.

[17] Isto, govor 112.

[18] Isto, izreka 103.

[19] Usulu Kafı, sv. 2, str. 16, hadis 5.

[20] Nehdžu-l-belaga, pismo 45.