Položaj čovjeka u svijetu

Svako učenje i religija koji govore o čovjeku, prirodno, čovjeku pristupaju s različitih aspekata. Međutim, ono što je značajno jeste opći pogled određenog učenja i religije o čovjeku. U tom općem i sinoptičkom pristupu određenje položaja i statusa čovjeka u sistemu postojanja jedno je od pitanja koje treba biti u centru pažnje. Pod čovjekovim položajem i statusom u svijetu egzistencije ne misli se na određivanje nivoa materijalnih i kulturnih sposobnosti i autoriteta i uspjeha čovjeka u poređenju s drugim životinjama i bićima.

S obzirom na blistavu inteligenciju, moć stvaranja alata, korištenje jezika, mogućnost stvaranja kulturnih odnosa i razmjene informacija, čovjek nesumnjivo ima fizičko i tehničko preimućstvo nad svim bićima zemaljske kugle i svima je nametnuo svoju neupitnu dominaciju i zbog toga ima izvanredan položaj. Pod određivanjem statusa i položaja čovjeka misli se na prosuđivanje njegovih duhovnih i moralnih vrijednosti, tako da se vidi kakva aktualna i potencijalna savršenstva ima ljudska vrsta, ne nužno svaka osoba pojedinačno. Da li se u pogledu vrijednosnih i moralnih vrlina i savršenstava može naći drugo biće njegovog ranga? Da li čovjek na putu dosezanja do svojih konačnih ciljeva i savršenstava ima na raspolaganju posebne prednosti i kapacitete? I da li će čovjek u pogledu dobrote i savršenstva stići do stupnja i vrhunca na kojem neće imati nikakvog suparnika između drugih bića?

Neka pesimistička gledišta o čovjeku u vezi s ovim ne uzimaju u obzir nikakvu posebnu privilegiju čovjeka, nego njegovu privilegiju vide u materijalnoj i fizičkoj superiornosti. Prihvatanjem materijalističkog gledišta, čovjek se svodi na materiju i spušta se na nivo jednog složenog mašinskog sistema. Neki od pristalica ovog gledišta čak smatraju da su ove fizičke prednosti i superiornost razlog moralnog pada i veće vrijednosne degradacije čovjeka, jer su te sposobnosti uzrokovale da čovjek postane destruktivnije i krvoločnije biće. Činjenica je da se čovjekove fizičke i generičke prednosti u odnosu na druga bića same po sebi smatraju jednom vrstom vrline i odličnosti, iako zastranjenje s putanje ovih sposobnosti rezultira negativnostima. Prema tome, uzimajući kao neosporne ove materijalne i kulturne statuse čovjeka, obratit ćemo pažnju na kur’anske ajete kako bi i u vrijednosnom pogledu analizirali položaj čovjeka u svijetu, a cilj i namjera je određivanje i definisanje položaja čovjekove vrste jer među ljudima postoje i kriminalci, zločinci, pokvarenjaci i maloumnici.

Kratkim referiranjem na časni Kur’an suočavamo se s tri pojma koji mogu biti definiensi položaja i statusa čovjeka. Čovjek je u Kur’anu predstavljen kao Božiji namjesnik na zemlji i biće koje je Bog odlikovao i postavio ga za Svoga povjerenika. To što su tri titule – namjesništvo, odlikovanost i povjereništvo, posebnost čovjeka i nisu upotrijebljene za ostala bića, ukazuju na poseban status, vrlinu i položaj čovjeka.

Božije namjesništvo (hilafet)

Hilafet (namjesništvo) u rječniku ima značenje ‘doći nakon’ i ‘postati zamjenikom’ i ‘pojaviti se za nečim’.[1] Naprimjer, svaka nova generacija zamjenik je i namjesnik (halifa) prethodne generacije, noć i dan su namjesnici (halife) jedno drugom jer jedno dolazi nakon drugog. Riječ namjesništvo (hilafet) i namjesnik (halifa) same po sebi nemaju vrijednosnu dimenziju i ne ukazuju na vrlinu ili porok. Ova činjenica je potpuno jasna u osjetilnom, prostornom i vremenskom namjesništvu i zamjeni. Vrijednost namjesništva u obzirnim i sporazumnim stvarima, kao što je društvena pozicija, rukovođenje i upravljanje zavisi od veličine značaja i ugleda koje društvo priznaje toj poziciji ili onome ko je prethodno bio na njoj. U skladu s tim statusom i ugledom, imat će pozitivnu ili negativnu vrijednosnu dimenziju. U slučajevima kada namjesništvo i zamjeništvo nečega iziskuje posjedovanje brojnih individualnih potencijala, savršenstava i vrlina i kada je postajanje namjesnikom (halifom) povezano s dosezanjem do specifičnih savršenstava i sposobnosti, onda to namjesništvo više neće biti konvencionalno i sporazumno. Jer nepostojanje tih kvaliteta i vrlina dokida istinski uvjet namjesništva i zamjene. Osim toga, namjesništvo će ukazivati na postojanje istinskih i realnih kvaliteta, a ne na društveni i konvencionalni položaj. U ovakvim slučajevima namjesništvo (hilafet) ima korijen u realnosti i individualnim sposobnostima i savršenstvima i postajanje namjesnikom i zamjenikom bit će povod privilegije, superiornosti i statusa. Jer posjedovanje ovog položaja ustvari znači dosezanje do posebnih savršenstava i svojstava, kojima drugi u toj mjeri ne raspolažu. Čovjekov položaj Božijeg namjesnika (halife), s koga je Kur’an otklonio zastor, jedna je vrsta kreacijskog namjesništva, a ne konvencionalno ili dogovorno namjesništvo.

U 30. ajetu sure El-Bekare Bog se obraća melecima i kaže da će čovjeka postaviti svojim namjesnikom na zemlji: A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.”

Ovdje treba odgovoriti na dva značajna pitanja. Prvo, šta je položaj Božijeg namjesništva i kakve odlike ima? Drugo, da li je ovaj položaj posebnost hazreti Adema, a.s., ili pripada svim ljudima, ili među ljudima samo neki dostižu ovaj položaj? U odgovoru na prvo pitanje potrebno je napomenuti da namjesništvo znači biti zamjenikom, a to se ne ostvaruje osim ako namjesnik (halifa) u svim aspektima predstavlja i manifestuje prethodnu osobu. Prema tome, Božiji namjesnik je onaj koji više od drugih s Bogom ima egzistencijalnu vezu i saglasnost. I pošto je Bog izvor svih savršenstava i dobrote i Njegovo djelo je daleko od svega lošeg i pokvarenog, i Njegov namjesnik (halifa) treba u manifestaciji savršenstva i dobra Uzvišenog Boga biti najpotpunija manifestacija i najsavršenije stvorenje. Iz gornjeg ajeta proizlazi da je vlasnik ovog položaja bolji od svih meleka, jer meleci, ukazujući na čovjekovo sijanje nereda na zemlji i na svoju dostojnost i zaslužnost zbog mnoštva ibadeta i slavljenja Boga, s poštovanjem od Boga traže da njima dadne taj položaj. Bog je međutim, ukazujući na pitanje znanja o imenima, pokazao da dosezanje do ovog položaja iziskuje odlike kojih meleci, uz sve visoke stepene i egzistencijalna savršenstva, nisu dostojni.

Drugi pokazatelj superiornosti Božijeg namjesnika u odnosu na meleke jeste to da su svi oni, pa čak i veliki meleci i bliski Gospodaru bili obavezni na poniznost pred Ademom i da mu učine sedždu. Iz ajeta časnog Kur’ana može se zaključiti da je izvor i sredstvo dosezanja do ovog položaja znanje i spoznaja o “imenima”, znanje i spoznaja za čije dosezanje čovjek ima sposobnost, a meleci, sa svojom čistotom, savršenstvom i svetošću, nisu imali taj egzistencijalni kapacitet. Ova ljudska sposobnost i potencijal ima takvu vrijednost da zasjenjuje sve njegove slabosti, mane i sijanje nereda i opravdava izbor Božijeg namjesnika iz ljudske vrste.

I pouči On Adema imenima svih stvari, a onda ih predoči melecima i reče: “Kaž‍ite Mi imena njihova, ako istinu govorite!” “Hvaljen neka si” – rekoše oni – “mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.” “O Ademe” – reče On – “kaži im ti imena njihova!”[2] U Kur’anu nema neposrednog i jasnog objašnjenja suštine “imena”. Neki tumači su, koristeći se posrednim dokazima i svjedočenjima, istakli mogućnost da se “imena” odnose na svijet iznad svijeta meleka. Znanje o tom svijetu iziskuje egzistencijalno napredovanje i posjedovanje savršenstava superiornijih od egzistencijalnog stupnja i savršenstva meleka. Prema ovim tumačima, znanje o imenima nije od vrste znanja o riječima i imenima stvari, nego da se odnosi na poznavanje imenovanog i zbiljâ. Iako filologija i učenje o imenima osoba i stvari imaju svoju specifičnu vrijednost, to je ipak samo pojmovno saznanje i ne ukazuje na njihovo istinsko savršenstvo i visoke egzistencijalne stupnjeve, za razliku od neposrednog i nepojmovnog saznanja o zbiljama i uzvišenim egzistencijama. Jer osvjedočena i neposredna spoznaja jednog uzvišenog bića iziskuje jednu vrstu bliskosti i srodnosti s njim. Prema tome, čovjek koji uspije shvatiti ove istine i superiorne svjetlosne egzistencije, u egzistencijalnom pogledu nadilazi stepen meleka i približava se uzvišenom svijetu. Na osnovu ovog gledišta, svijet imena jeste i svijet riznica, u njemu se nalazi original i korijen svih stvari, a stvari i bića ovog svijeta jesu zbilje spuštene iz tih riznica.[3]

I nema niti jedne stvari, a da kod Nas nisu riznice njene, a spuštamo je samo s mjerom poznatom.[4] U svakom slučaju, Božiji namjesnik (halifa) jeste onaj ko u pogledu duhovnog savršenstva i stepena znanja i spoznaje stiže do položaja na kojem postaje učitelj meleka. Drugo važno pitanje jeste za koga je određen ovaj duhovni položaj. Postoje dokazi koji govore da ovaj položaj nije posebnost Adema, a.s. Prvi dokaz jeste to da je u navedenom ajetu rečenica Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!, imenska rečenica, i u njoj je korišten particip aktiva (‘postaviti’ – džailun), a ovo zajedno ukazuje na kontinuitet hilafeta. A da je u ajetu glagolska rečenica Ja sam na zemlju postavio namjesnika – džealtu halifeten fi-l-erdi, onda se ni na koji način ne bi moglo govoriti o tom vremenskom kontinuitetu.

Drugi dokaz jeste da su meleci, kako bi dokazali da oni zaslužuju dosezanje ovog položaja, ukazali na čovjekovo činjenje nereda i prolijevanje krvi. Da je namjesništvo ograničeno samo na Adema, a.s., onda ovakva argumentacija ne bi imala osnova jer je Adem, a.s., bio bezgrješan i svako činjenje nereda i zla bilo je daleko od njega.[5]

Treće je to da je u Kur’anu ukazano i na namjesništvo nekih drugih[6]: O Davude, Mi smo te namjesnikom na zemlji učinili.[7]

Tvrdnja o namjesništvu svih ljudi nije prihvaćena jer među ljudima postoje oni koji su prema riječima Kur’ana gori od životinje i njihova srca su upoređena s kamenom ili tvrđim od njega. Jedino što treba reći jeste to da su uvjeti, potencijali i pripravnost dosezanja do ovog položaja položeni u primordijalnu prirodu svakog čovjeka.

Plemenitost čovjeka

Plemenitost je suprotna niskosti i plemenit je onaj ko ima svojstva sačuvanosti od prljavštine i koga krase vrline i veličine. U časnom Kur’anu su Bog, Kur’an, meleci, Poslanik, s.a.v.a., i bogobojazni pohvaljeni svojstvom plemenitosti i odličnosti: Gospodar moj je neovisan i plemenit.[8] On je, zaista, Kur’an plemeniti.[9] Kur’an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog.[10] U rukama pisara plemenitih, čestitih.[11] Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.[12]

U 70. ajetu sure El-Isra Bog je odlikovao sve ljude: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.[13] Treba obratiti pažnju da je ova opća odličnost i plemenitost, plemenitost po biti, a ne stečena plemenitost. Pod plemenitošću po biti misli se na to da je stvaralački čovjekova kreacija takva da su njemu podareni posebni potencijali i sposobnosti i pomoću tih svojstava postavljen je na superiorniji položaj u odnosu na mnoga Božija stvorenja. Pod stečenom plemenitošću misli se na onaj status i položaj do kojeg čovjek dosegne u okviru svoje slobodne volje. Razlika suštinske i stečene plemenitosti jeste u tome što je suštinska plemenitost općenita i obuhvata sve ljude, ali stečena plemenitost se odnosi na poseban broj ljudi, znači one koji dosegnu do savršenstava koja se postižu slobodnom voljom. Ona grupa ajeta koja čovjeka predstavlja kao svrhu i cilj stvaranja mnogih stvorenja koja su stavljena na raspolaganje i pod vlast čovjeka, još su jedan pokazatelj suštinske plemenitosti čovjeka: Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom?[14]On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.[15]

Riječi “na nebesima” u 20. ajetu sure Lukman obuhvataju također i meleke. Prema tome, i meleci su na usluzi čovjeku i trude se na uređenju njegovih poslova na ovom i na drugom svijetu. Jedna grupa je zadužena za Objavu i upućivanje ljudi, a druga grupa bilježi i zapisuje njegova djela, dok neki drugi imaju dužnost uzimanja njegove duše. Prema tome, za uvažavanje, odlikovanje i veličanje čovjekovog bića dovoljno je to da su svi stanovnici neba i zemlje na neki način njemu na usluzi.[16]

Sljedeći dokaz suštinske i stvorene plemenitosti čovjeka jesu potencijali i preduvjeti za dosezanje do visokih stepena savršenstva i Božije blizine, a koji su položeni u čovjeka. Urođena božanska primordijalna i moralna priroda čovjeka, poučavanje čovjeka griješnosti i bogobojaznosti, darovanje mu posebnog spoznajnog aparata i poklanjanje moći izbora predstavljaju neke od najvažnijih ovih stvorenih preduvjeta. Preduvjeti za dosezanje do najuzvišenijih stepeni plemenitosti podareni su svim ljudima, iako samo neki od njih razviju i usavrše ove potencijale i dosežu do stečene plemenitosti: Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili.[17]

Iz Kur’ana i predaja može se zaključiti da se plemenitost ostvaruje u okrilju robovanja i bogobojaznosti: Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.[18] U Zijaret Džamii u opisu čistih Imama, a.s., kazuje se: “Njegovi plemeniti robovi su oni koji plemenitost ne dostižu govorom, nego pokornošću Njegovom naređenju.” Ali, a.s., kaže: “Niko na zemlji nije plemenitiji kod Uzvišenog i Plemenitog Boga od onoga ko se pokorava Njegovoj odredbi.”[19]

Čovjek, Božiji povjerenik

U 72. ajetu sure El-Ahzab čovjek je predstavljen kao biće koje nosi težak teret Božijeg emaneta i povjerenja: Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakosmislen. Tumači Kur’ana naveli su brojne mogućnosti o tome šta znači ovaj emanet. Uglavnom su pod tim smatrali slobodnu volju i obavezanosti (teklif) ili ono za čije je dosezanje preduvjet obavezanost; znači, Božije starateljstvo i naučno i praktično usavršavanje posredstvom vjerskih zbilja i robovanja Uzvišenom Bogu.[20]

Čovjek posredstvom robovanja, iskrenosti i nastojanja može dosegnuti do položaja na kojem će biti pod Božijim starateljstvom. To znači da Bog postane staratelj svih njegovih poslova u svim aspektima i da bude pod neposrednim Božijim starateljstvom i odgojem.[21] Ovo slobodno odabrano savršenstvo privilegija je do koje jedino čovjek može dosegnuti. Jer jedino on može uzletjeti sa zemaljske nizine i materijalnog svijeta i dosegnuti do robovanja i Božije blizine, za razliku od drugih stvorenja koja isključivo na osnovu svoje prirode i biti kreću prirodnom savršenstvu (a ne slobodnovoljnom savršenstvu). Ostala bića ne biraju sama svoje savršenstvo i kao rezultat ne nose teret odgovornosti svoga izbora. Međutim, čovjek je taj koji sam odabire šta da radi i na koju stranu da ide i kojem dijelu svojih prirodnih težnji da dadne važnost, a koje sklonosti da potisne. I pošto ima moć izbora i odabira, sva odgovornost je na njemu. Pošto su i preduvjeti ovog savršenstva (slobodna volja i obavezanost), kao i suština tog slobodno odabranog savršenstva (opće Božije starateljstvo), darovi od Boga i čovjek ih ne posjeduje nezavisno od Boga, oni su nazvani “Božiji emanet”. Emanet, čiju svetost čovjek treba čuvati i plašiti se teških posljedica njegove pronevjere. Vanjština ajeta ukazuje kao da se radilo o jednom skupu na kojem su bila prisutna sva stvorenja i da je Bog ponudio ovakav emanet. Ostala stvorenja – zbog svijesti o posljedicama čuvanja emaneta – nisu ga prihvatila, i čovjek je bio taj među njima koji je svojom voljom i izborom preuzeo takav emanet. Ovo vanjsko značenje prihvaćeno je ako njegov sadržaj nije alegoričan i ako se radi o izvještavanju o jednom stvarnom događaju. Stiče se utisak da je u ovom časnom ajetu jezikom alegorije otklonjen zastor s jednog kreacijskog fenomena. Činjenica je da je među stvorenjima čovjek jedini koji u pogledu egzistencijalne strukture ima takve sposobnosti i potencijale da može slobodnom voljom dosegnuti do tih savršenstava. Činjenica da čovjek u skladu sa svojom kreacijom ima takve sposobnosti, a drugi ih nemaju, alegorično je opisano kao nuđenje Božijeg emaneta, uzdržavanje drugih stvorenja i čovjekovo prihvatanje. Izraz “nepravedan i lakomislen” u ovom ajetu ne treba tumačiti kao prijekor i kritiku svih ljudi zbog prihvatanja ovog emaneta. Čini se da je ovaj izraz opis čovjeka, a ne vrijednosni sud o svim ljudima.

Slobodno biće ponekad putem spoznaje, savršenog vjerovanja i dobrih djela stiže do svog slobodnovoljnog savršenstva. U tom je slučaju znalac i pravedan. A ponekad zbog svog neispravnog izbora, nevjerstva i pokvarenosti zapada u nemar i čini nepravdu prema sebi i ne doseže do svog krajnjeg savršenstva. Prema tome, dostojnost bića koje raspolaže slobodnom voljom jeste to da može provoditi nepravdu nad sobom i da bude lakomislen u pogledu posljedica i rezultata svoga mišljenja i djelovanja. Dakle, biti nepravedan i lakomislen zahtjevi su bivanja čovjekom koji ima slobodnu volju. Smisao ovih riječi nije da svaki čovjek neupitno nad sobom čini nepravdu i da nije upoznat, i da je lahkomislen i nemaran prema vjerskim istinama i posljedicama loših djela, nego se želi reći da dostojnost i sposobnost za ovakav nemar i nepravdu postoji u svakoj osobi. Jer slobodna volja iziskuje da tako bude, i biće koje je slobodno ponekad ide ispravnim putem, a ponekad je nemarno i zaluta.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] Logatname-ye Dehhoda, riječ hilafet.

[2] El-Bekare, 31–33.

[3] El-Mızan fı tefsıri-l-Qur’an, tom 1, str. 117–119; Sadru-d-dın Šırazı, Muhammed, Mafatıhu-l-gayb, str. 3330.

[4] El-Hidžr, 21

[5] Ma‘aref-e Qur’an, str. 366.

[6] U predajama od Ehli-bejta ukazuje se na nužnost postojanja halife i Božijeg dokaza u svakom vremenu i bezgrješni Imami su predstavljeni kao Božiji namjesnici. H. Ali, a.s., u Stazi rječitosti (izreka 147) kaže: “Da, Bože moj! Zemlja nikada neće biti bez onog koji ustaje radi Allaha s dokazom… i oni su Božiji namjesnici na Zemlji.” Imam Reza, a.s., kaže: “Imami su namjesnici Uzvišenog Boga na Zemlji.” (El-’Usulu mine-l-Kafı, Poglavlje o dokazu, dio o Imamima kao Božijim namjesnicima, hadis 1)

[7] Sâd, 26.

[8] En-Neml, 40.

[9] El-Vaki’a, 77.

[10] Et-Tekvir, 19.

[11] ‘Abase, 15. i 16.

[12] El-Hudžurat, 13.

[13] El-Isra, 70.

[14] Lukman, 20.

[15] El-Bekare, 29.

[16] U nekim predajama navedeni su upravo ovi razlozi stečene plemenitosti nekih ljudi: “Nijedno stvorenje Bogu nije draže od vjernika, zbog toga meleci služe vjernike.” (Biharu-l-envar, tom 69, str. 19).

[17] Et -Tin, 4–6.

[18] El-Hudžurat, 13

[19] Gureru-l-hikem ve dureru-l-kelim, tom 5, str. 92.

[20] Većina navoda u ovom dijelu utemeljena je na Tefsiru El-Mızan fı tefsıri-l-Qur’an, tom 16, str. 370–375.

[21] Ovaj položaj se u našim predajama naziva “bliskost dobrovoljnim djelima” (kurbe nevafil), i u nastavku ćemo na njega ukazati.