Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju 1

Ovo je prvi svezak obimnijeg djela, u kojem su predstavljeni stavovi islamskih mislilaca, s namjerom objašnjenja načela obrazovanja i odgoja. Ovi stavovi su jednako aktuelni danas, u moderno doba, kao što su bili nekada. U svesku koji je pred nama upoznajemo se sa stavovima šestorice velikih islamskih znalaca stasalih u okrilju odgojne škole Kur'ana. Prvi je Džahiz, koji je iza sebe ostavio oko dvije stotine napisanih djela. Zatim Ibn Sahnun, koji na najljepši način predstavlja odgojni metod i odlike učitelja. Potom Farabi, kojega su zbog poznavanja brojnih naučnih disciplina i izvanredne oštroumnosti nazvali Drugi učitelj. Qabusi je, također, odgojio veliki broj učenika i ostavio značajn broj pisanih djela. Ihvanus-Safa je društvo koje je napisalo pedeset i dvije poslanice – Rasail ihvanus-safa, kao enciklopediju brojnih nauka. Na kraju, tu je Ibn Sina, Ebu Ali Husejn Abdullah, nazvan i Šejhur-reis, učenjak poznat do te mjere da ne zahtjeva posebno predstavljanje.

Proučavanje povijesti čovjekove misli je zbog rezultata koje se iz toga stječu uvijek je bilo predmet istraživanja naučnika iz različitih oblasti. Povijest filozofskih misli, među njima zauzima posebno mjesto, tako da neki filozofiju vide samo kao povijest čovjekovih misli. Hegel smatra daje filozofija stvar koja se pojavljuje postepeno i nastaje u povijesti misli, on obaviještenost o historiji filozofije vidi poput stajanja na vidikovcu odakle se može vidjeti svi dijelovi jedne cjeline (cjelina jednog tijela) i sve dok čovjek ne stekne ovo cjelovitu sliku ne može shvatiti filozofiju. Hegel smatra da među filozofskim mislima postoji nužna veza i svaka filozofska škola pokazuje jednu razinu od razvoja filozofije u povijesti.

Također i na polju prirodnih i iskustvenih nauka povijesna istraživanja pod okriljem novih pogleda filozofa nauka je u današnjici dobilo na snazi i postala je predmet promišljanja i rasprava istraživača.
Edukacije i odgoj su grane spoznaje koja zahvaljujući postignućima psihologa i sociologa i plodovima kulture, religije i filozofije, oslanjajući se na metodama nauke i filozofije, stvaraju raznovrstan i skladan oblik koji je u kretanju. Sve odgojne škole se oslanjaju na kulturalne ili religijska i filozofijska uvjerenja i primaju utjecaja od prosuda koja su iznesena u vezi naučnih tema. Stoga, istraživanja odgojnih misli prijašnjih se rasprostire na široka polja i rasvjetljava razne doline.
U mjeri u kojoj se vraćamo u nazad iz doba dominacije iskustvenih nauka vidje ćemo da je dominacija filozofije nad odgojnim školama u toj mjeri jača, i vidje ćemo da su filozofi koji su se bavili pitanjima odgoja uglavnom su bili metafizičari. Kao rezultat toga proučavanja misli prijašnjih, o odgoju dobija boju filozofije i pretvara se u izboru i izlaganju filozofskih misli mislilaca sa posebnim ciljem. Cilj od ovakvog načina izlaganja je, predstavljanja kakvoću utjecaja filozofskih misli – ili vjerskih uvjerenja – na posebne odgojne stavove u mislima svakog mislioca ponaosob. Dakako, ako u jednoj vertikalnoj i povijesnoj vezi, kakvoća utjecaja svakog prijašnjeg mislioca na buduće generacije, također i utjecaji političkih, društvenih i kulturalnih zbivanja, na odgojne stavove postanu jasna onda plodove jednog ovakvog istraživanja možemo nazvati “povijest edukacije i odgoja”.
Muslimanski mislioci – počev od filozofa pa do drugih – nadahnuti čovjeko-tvornim učenjima islama pokazali su veliko interesovanje za teme kao što su čovjek njegovo savršenstvo i blaženstvo i putevi dostizanja savršenstva i zasnivali su misaone sisteme ciljem davanja odgovara na pitanja koja se tiču čovjeka i njegovog odgoja. Za osnivanja ovih sistema, pored vjerskih učenja koristili su se i plodovima misli filozofa. Mjera u kojoj se svaki od njih koristio sa filozofijom, također inivo koju je postigao u filozofiji, je ovisilo o načinu na kojem su prilazili filozofiji. Neki su filozofe smatrali protivnicima i poricateljima vjere dok su drugi filozofiju smatrali mačem koji visi iznad glavama poricatelja i bezbožnika.

Upravo zbog ova dva različita pristupa jedna skupina je filozofske misli smatrala dobrodošlima, dok je druga iskazivala negodovanje naspram svake filozofske misli; čak i ondje gdje su se prepuštali promišljanju poput kakvog filozofa, protivili su se mislima filozofa.
Opet jedna druga skupina bez ulaska u polemiku i svađu sa filozofijom i filozofima, iz jednog drugog ugla bavili su se raspravljanjem o odgojnim temama. Najpoznatiji među njima su šeriatski pravnici, koji su se na osnovu metoda koji su bili aktualni u njihovim vremenima bavili su se pitanjem edukacije i odgoja djece i izdavanjem fetvi vezi fikhskim propisima odgojnih ponašanja odgajatelja, roditelja i bez odabiranja neke filozofske osnove i posebnog stava na polju odgoja, zanimali su se za dozvoljeno i zabranjeno u djelima odgajatelja i prirodno da su njihove fe-tve bile za prilike u vremenima kojem su živjeli, možda se može reći da nikad nisu ni pokušali razotkriti nove horizonte u edukaciji i odgoju. Bilo kako daje i oni su pisali o edukaciji i odgoju i njihovi stavovi su utjecali pogledima islamskog društva o odgojnim postupcima predmetima edukacije i sličnim stvarima.
Na osnovu do sada rečenog, kako je običaj i u pisanju povijesti misli muslimana, također i odgojne misli muslimanskih mislilaca možemo klasificirati po opredjeljenjima kao što su filozofske, apologetske i fikhske. Ovo je jedno od korisnijih načina pisanja o povijesti misli – uopćeno – i povijest odgojnih misli – posebno -, ipak, bez sumnje da je jedno od neophodnih preduvjeta za pristup ovakvim izlaganjima iz povijesti misli muslimana je, imanje pristupa opširno pisanim tekstovima o stavovima svakog mislioca ponaosob na temama odgoja i njenim načelima.
Tek nakon spoznaje misli svakog mislioca, možemo prepoznati primarna načela njegovih misli i spoznati istinsko lice njegovog misaonog sistema. Osiguravanjem ovog preduvjeta ili uvoda istraživač sebe zaštićuje od predrasuda koje proizlaze iz postojećih klasifikacija i može da međusobno razlikuje elemente koje su utjecajni u misaonom sistemu svakog mislioca, i da poznaje različita vrela u jednom nizu iz kojih se napaja jedan sistem misli tako da može govoriti o sređenosti ili ne sređenosti sistema misli.
U vezi odgojnih misli muslimanskih mislilaca, postoje jedan broj knjiga na perzijskom jeziku. Također i na arapskom su pisane knjige o ovoj tematici koja su mnogo brojnija. Svaka od ovih djela su na svome mjestu udovoljavali određenim potrebama; ipak u većinu od njih najmanje jedan od dolje navedenih nedostataka se može naći:
– Općenitost i sažetost;
– Ne upućenost u prvotne izvore i ne okorištavanje istim, ovaj nedostatak se posebno uočava u knjigama koje su napisane na perzijskom jeziku;
– Ne obaviještenost o pisanim djelima nekih od velikana historije misli.Treba spomenuti i ovo da postoji i neka pisana djela o odgojnim mislima muslimanskih mislilaca koja su korisna i istraživačka, koja su navedena u bibliografijama svakog dijela ove knjige.
U svakom slučaju, također i ne postojanje obuhvatnih i ozbiljnih pisanih djela o povijesti filozofije na perzijskom jeziku – pored duboke filozofske tradicije u iranskim naučnim centrima – doima se začuđujućim, također i nepostojanje djela koja bi bila obuhvatne i ozbiljnog nivoa naučnosti vezi povijesti odgojnih misli muslimana podstiće promišljanju. Ovakvi nedostatci produljavaju puta komparativnih proučavanja, i dragocjeni ostavštinu muslimanskih mislilaca čini nedostupnim studentima fakulteta koji se uglavnom napajaju iz pisanih djela i izvora sa zapada.
Zbornik radova koji poštovani čitalac ima pred sobom, nastoji da iznosi jedan prilično opširan referat o odgojnim stavovima, a posebno o osnovama odgojnih misli muslimanskih mislilaca i da pripremi teren za njihovo uspoređivanje i određivanje kakvoće razmjene misli. Ovim ciljem su odabrani mislioci čijih misli mogu služiti kao pokazatelji odgojnih misli muslimana. Autori svakog dijela ovog zbornika su nastojali donekle da spoznaju izvore misli svakog mislioca ponaosob i da njihove misli uspoređuju međusobno. Ali glavni napor je uložen na pokušaj istraživanja misli ovih mislilaca, u potpunosti. Za ostvarivanje ovog cilja, neki naslovi su bili predmet pažnje prilikom obrađivanja misli svih ovih mislilaca. Naprimjer, kroz sve dijelove ovog zbornika su obrađivane njihovi stavovi o temama kao što su antropologija, etika i epistemologija i na kraju svakog dijela su na poseban način predstavljeni stavovi o odgoju, svakog mislioca. Na prvom svezku ovog zbornika su redoslijedom predstavljeni odgojne misli Jahiza, Ibn Sahnuna, Farabija, QabusTja, Ikhwanu-s-safaa i Ibn Slnaa.
Naglašavamo da u ovom zborniku, kako će te se i sami vidjeti, namjera od odgojnih misli je općenitija od odgojnih misli u užem značenju i ono se proteže do osnovama odgojnih misli. Svakako ovo je u slučaju ako je dotični mislilac iznio svoje stavove u vezi osnovama odgojnih misli.
Radna grupa za pedagoške nauke smatra neophodnim da se zahvaljuje cijenjenim autorima gospodi, Muhammedu FethAli Khaniu koji je pored pripremanja misli Farabija i Ikhwanu-s-safaa na najbolji način odradio i završni pregled i dao konačni oblik ovom zborniku i Ali Rida Fasihizadehu autoru misli Jahiza i Ibn Slnaa i Ali Naql Faqlhiu piscu misli Ibn Sahnuna i Qabuslja, također doktoru Ali Muhammed Kardanu koji je svojim savjetima doprinio poboljšanju ovog djela.
Ova grupa se nada skorom upotpunjenju ovog zbornika i stvaranju mogućnosti za udubljivanja u ova vrsta istraživanja, kroz komparaciju, analizu i klasifikaciju pravaca odgojnih misli i razotkrivanju stupnjeve kretanja odgojnih misli muslimanskih mislilaca.