Pokuđenost sticanja znanja radi ovosvjetskih ciljeva

“O Ebu Zerre, najgori čovjek po položaju na Sudnjem danu kod Allaha je učenjak koji ne djeluje po svome znanju, a onaj koji traga za znanjem da bi privukao pažnju na sebe, neće osjetiti miris Dženneta. O Ebu Zerre, onaj koji stiče znanje da bi njime obmanuo ljude neće osjetiti miris Dženneta. O Ebu Zerre, kada god budeš upitan o nečemu što ne znaš, reci: ‘To ne znam’ – bit ćeš spašen posljedica toga, i ne sudi ljudima o onome što ne znaš – bit ćeš spašen od Božije kazne na Sudnjem danu.

O Ebu Zerre, jedna skupina stanovnika Dženneta bit će iznad skupine stanovnika Džehennema i upitat će ih: ‘Šta je vas uvelo u Vatru, a mi smo u Džennet ušli zahvaljujući vašem odgoju i podučavanju?’ Ovi će odgovoriti: ‘Drugima smo naređivali dobra djela, a sami ih nismo činili.’”

Posljedice nedjelovanja po znanju i sticanja društvenog položaja posredstvom znanja

U ovom dijelu, Poslanik, s.a.v.a., obraća se učenjacima. On potiče učenjake da djeluju po svome znanju i navodi posljedice nedjelovanja po znanju.

Iako je govor Poslanika, s.a.v.a., jasan i nema potrebe za objašnjenjem, ipak ćemo se, s ciljem što boljeg utvrđivanja ovog pitanja u srcima i što boljeg pojašnjavanja, osvrnuti na neke predaje sadržajem slične ovom Poslanikovom, s.a.v.a., govoru. Ali, prije toga podsjetit ćemo da, prema islamu, razuman čovjek ne može biti bez obaveze. Ipak, okviri i mjerila odgovornosti su različiti. Znači, učen i neznalica su jednaki u tome da posjeduju odgovornost, ali je odgovornost učenog veća od odgovornosti neznalice.

Prema tome, zbog toga što i neznalica ima odgovornost, obavezan je da se poduči o svojim vjerskim obavezama i pitanjima koja su mu potrebna.

Nepoznavanje vjerskih pitanja ne biva razlogom oslobađanja od odgovornosti.

Zbog toga je Imam Sadik, a.s., u tumačenju ajeta: Allah ima potpun dokaz, rekao: “Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu reći robu: ‘Da li si bio obaviješten o svojim obavezama i dužnostima?’ Ako on odgovori: ‘Da’, Allah, dž.š., će reći: ‘Zašto nisi djelovao po onome o čemu si bio obaviješten?’ Ako rob kaže: ‘Ja sam bio neznalica’, Bog će reći: ‘Zašto se nisi podučio, pa da saznaš, kako bi po tome radio?’”[1]

Osnovna razlika između učenog i neznalice jeste da je učenom Božiji dokaz upotpunjen: od njega se neće prihvatiti nikakva isprika u slučaju neizvršavanja obaveza i prema njemu će se strogo postupati. U vezi s tim Imam Sadik, a.s., kaže: “Neznalici se oprosti sedamdeset grijeha prije nego se učenom oprosti jedan…”[2]

Nedopustivo je umišljati da se trebamo udaljavati od sticanja znanja, kako naše obaveze ne bi bile teže i da nam stanje ne bi bilo gore od neznalica, jer će se pitati i onaj koji nije pokušao steći znanje i obaviještenost.

Izbjegavanjem sticanja znanja i obaviještenosti čovjek ne biva oslobođen odgovornosti. A zašto i mi ne bismo bili od one skupine učenjaka koji su radili po svome znanju? Onako kako drugi na Ovome svijetu priželjkuju da budu na njihovom položaju, tako će im i na Onom svijetu zavidjeti zbog njihovih položaja.

U zbirkama hadisa postoje brojna poglavlja, sa različitim naslovima, u kojima se kazuje o vrlinama sticanja znanja. Pohvale idu do te mjere da se u nekim predajama govori da ptice na nebu, divljač u prostranstvima zemaljskim i ribe u morima traže oprost za osobu koja radi na sticanju božanskih znanja.

U svakom slučaju, Poslanik, s.a.v.a., u ovom dijelu poručuje: Položaj učenjaka koji ne radi po svome znanju gori je od svih na Sudnjem danu i on neće moći ni osjetiti miris Dženneta.

Često se desi da je namjera osobe koja želi sticati znanje na početku služenje vjeri i izvršavanje obaveza, ali u toku puta joj se javljaju prepreke koje ne dozvoljavaju stizanje do cilja.

Neki, opet, od početka zaokupljenosti sticanjem znanja nemaju božanske namjere i motive: ne samo da nisu iskreni u sticanju znanja, već imaju loše namjere, kao što su sticanje znanja radi privlačenja pažnje i ljubavi ljudi, te radi omiljenosti i društvenog položaja.

Prirodno je da će takva osoba od početka ići ka zastranjenju i propadanju, a na kraju će zaglaviti u vrtlozima poniženja i nesreće, te na Sudnjem danu neće ni osjetiti miris Dženneta. Možda osoba koja uzima ovosvjetska znanja kao sredstvo sticanja položaja i pozicije ili nafake neće biti predmet kuđenja i kritike, ali onaj koji božanska znanja, data radi postizanja onosvjetske sreće, koristi za Ovaj svijet mora biti predmet kritike. Ustvari, takva osoba stavlja položaj i ugled Ovoga svijeta iznad vjere, ili drugim riječima, bitnim smatra Ovaj svijet, a ne vjeru. Ovo razmišljanje javlja se usljed nepostojanja uvjerenja u osnove i vrijednosti vjere, te nema drugog kraja, osim udaljavanja od Boga, onako kako je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Onaj kome se uveća znanje i upućenost, a ne uveća mu se ustezanje od Ovoga svijeta – uvećava mu se samo udaljenost od Allaha.”

Posljedice sticanja znanja s ciljem obmanjivanja ljudi

“O Ebu Zerre, onaj koji stiče znanje da bi njime obmanuo ljude neće osjetiti miris Dženneta!”

Neki pojedinci ne samo da stiču znanje da bi postigli omiljenost i položaj, nego idu i dalje i stiču ga s ciljem obmanjivanja, zloupotrebe i odvođenja drugih na stranputicu. Dosada smo već ukazali na važnost djelovanja po znanju i ispravljanja namjera. Govorili smo o tome da čovjek treba gledati sa kakvim namjerama kreće ka sticanju znanja da mu se – ne daj Bože! – ne pojavljuju u srcu šejtanske namjere, da ne bi stekao znanje radi ostvarivanja zvanja, kao što su “hudždžetu-l-islam”, “ajetullah”, “filozof”, “mufesir Kur'ana”, ili da bi bio uvažen kod ljudi.

Oni koji s ciljem zadobijanja omiljenosti trpe poteškoće na putu sticanja znanja možda sebi umišljaju da je svako ko je omiljeniji kod ljudi – omiljeniji i kod Boga. To je zabluda. Da li su svi oni koji su omiljeni kod ljudi izvršili svoje dužnosti da bi i kod Boga bili omiljeni i da bi postigli sreću?

Iako su oni ugledni kod ljudi, kod Boga su postiđeniji od svih drugih, zato što su mjerila čovjekove vrijednosti znanje, djela i bogobojaznost. Vrijednost je da čovjek bude omiljen kod Boga, a ne kod ljudi.

Priznanje neznanja, svojstvo božanskih učenjaka

Časni Poslanik, s.a.v.a., u hadisu kaže: “Ko god stiče znanje koje bi trebalo biti sticano samo radi Boga, ali ga ne stiče, osim za ovosvjetski položaj i ciljeve, neće oćutiti miris Dženneta na Sudnjem danu.”[3]

“O Ebu Zerre, kada god budeš upitan o nečemu što ne znaš, reci: ‘To ne znam’ – bit ćeš spašen posljedica toga, i ne sudi ljudima o onome što ne znaš – bit ćeš spašen od Božije kazne na Sudnjem danu.”

Nedolično je da čovjek govori ono šta ne zna, jer često to šta kaže može biti povod zastranjenja i zalutalosti drugih ljudi.

Jedna od velikih nedaća koja može pogoditi učenjaka je da se, ako nešto ne zna, stidi i da ne želi priznati svoje neznanje. Priznati neznanje lahko je za neznalicu, ali kada je neko poznat kao učen čovjek, tada nastoji izbjegavati izgovaranje rečenice: “Ne znam.” Kada ga upitaju o nečemu što ne zna, teško mu je ne odgovoriti na pitanje, jer se pribojava da će mu ljudi reći: “Kakav si ti učenjak kada ne znaš odgovoriti na pitanje?”

Zašto bi bilo teško da u odgovoru ljudima kaže: “Ne znam.”? Da li je postalo vjerska obaveza to da svi znaju sve? Samo Bog zna sve i drugima je dao da od Njegovog znanja dobiju koliko kap, kako se i u Kur'anu Časnom kaže:

…A vama je dato samo malo znanja.[4]

Rahmetli Allame Tabatabai – neka je Allah Uzvišeni zadovoljan njime! – držao je uoči četvrtka i petka predavanja koja je posjećivao određeni broj učenika. Tu se raspravljalo o filozofskim i drugim pitanjima. Kada bi imali neko pitanje, prije početka predavanja ili na putu učenici bi ga presretali i postavljali svoja pitanja. Jedne noći na putu sam mu postavio neko filozofsko pitanje, a on je odgovorio da ne zna. Postavio sam i drugo pitanje, a on je bez ustezanja odgovorio da ne zna. Onda malo razmisli i reče mi: “Vidite, može se na ovaj način odgovoriti.” Potom je iznio zadovoljavajući, uvjerljiv odgovor. On je te noći rekao: “Ono što mi ne znamo moramo uporediti sa znanjem Božijim. Tek tada ćemo shvatiti da ne znamo ništa i da je ono što ne znamo beskonačno kao što je Božije znanje beskonačno.”

Ovo je postupanje onih koji su odgojeni u školi Božijih poslanika i ugodnika, koji su sa dvoumljenjem odgovarali na pitanje u čiji odgovor nisu bili sigurni. Često je odgovor koji je Allame davao bio pouzdaniji od onog u šta smo mi bili sigurni, ali ako on ne bi imao znanje i pouzdanje u to što misli, njegova metoda je bila da na početku kaže: “Ne znam!” Ustvari, ovaj način je stečen kao plod borbe sa dušom (nefs) i pobjede nad njom.

Ovo je put i način onih koji su svojih šezdeset ili sedamdeset godina života punog blagodati koristili na putu čišćenja duše, učenja i podučavanja.

Danas, kada mi naučimo nekoliko riječi i termina pa odemo u svoj grad i nešto nas pitaju, teško nam je reći da ne znamo. Slobodno kažimo: “Ne znam.” Ako nismo u nešto sigurni, kažimo: “Moguće da je ovako.” U tom slučaju spasili smo sebe od tegoba na Onome svijetu.

Najveći povod žaljenja učenjaka na Sudnjem danu

“O Ebu Zerre, jedna skupina stanovnika Dženneta bit će iznad skupine stanovnika Džehennema i upitat će ih: ‘Šta je vas uvelo u Vatru, a mi smo u Džennet ušli zahvaljujući vašem odgoju i podučavanju?’ Ovi će odgovoriti: ‘Drugima smo naređivali dobra djela, a sami ih nismo činili.’”

Jedan od prizora Sudnjeg dana, koji se u Kur'anu opisuje, jeste da su stanovnici Dženneta iznad stanovnika Džehennema; vide ih i razgovaraju s njima, kao da je Džennet na nekom visokom mjestu, a Džehennem u nizini.

I na ovaj način stanovnici Dženneta su iznad stanovnika Džehennema. Kur'an opisuje kako se nekad stanovnici Dženneta obraćaju stanovnicima Džehennema, a nekad obrnuto, stanovnici Džehennema obraćaju se stanovnicima Dženneta:

I stanovnici Dženneta će stanovnike Vatre dozivati: “Mi smo našli da je istinito ono što nam je Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je istinito ono čime je vama Gospodar vaš prijetio?” “Jesmo!”, odgovorit će. A onda će jedan glasnik među njima viknuti: “Neka Allahovo prokletstvo ostane nad onima koji su se prema sebi ogriješili.”[5]

Zapravo, u skladu sa onim što je zabilježeno u predajama, stanovnici Dženneta dozivaju jednu skupinu stanovnika Džehennema: Mi smo zahvaljujući vašim uputama i blagoslovom vašeg podučavanja i odgoja našli put do Dženneta. Šta to bi, pa ste vi kažnjeni Džehennemom i Božijom kaznom?

Oni će odgovoriti sa kajanjem i žaljenjem: Mi nismo radili po onome što smo govorili: vas smo pozivali činjenju dobrih i vrijednih djela, ali ih sami nismo činili. Pozivali smo vas da obavljate pohvalna djela, a mi ih nismo činili; vas smo upućivali udaljavanju od grijeha i ogovaranja, ali sami smo se uprljali grijehom i ogovaranjem. Vi ste naše riječi poslušali i radili po njima i tako se nastaniste u Vječnoj kući, a mi nismo radili po znanju koje imamo i pogođeni smo ovom sramotnom i bolnom sudbinom.

Ovo poniženje i žaljenje je kraj onih koji ne rade po svome znanju. Sigurno da je ovo žaljenje za njih bolnije od prženja Božije vatre, zato što su duhovne patnje bolnije od tjelesnih. Bol koji izaziva neprijateljeva zluradost veći je od bola vlastite patnje i prženja.

Bolno je da čovjek osjeća da su drugi posredstvom njegovih uputa našli put do Dženneta, a on je – iako je mogao korištenjem svojih mogućnosti postići više stepene – pao u džehennemsku patnju te sada njegovi učenici sjede i gledaju ga! Oni uživaju u Džennetu, a on se muči u Džehennemu.

Kada taj ne bi imao nikakvu drugu patnju, osim ove lišenosti blagodati koje su postigle osobe koje je on odgojio, bilo bi mu to dovoljno.

Obratimo li pažnju na vidove predočene u ovom hadisu, zaključujemo da mi najprije moramo svoje namjere učiniti ispravnim i čistim, da moramo krenuti na put sticanja znanja radi Boga i ka izvršavanju obaveza. Od početka moramo raditi ono što govorimo, da bi ova osobina postala naše ustaljeno svojstvo (meleke), a ako uspijemo doći do više saznanja, da možemo i po njima djelovati. Ako u samom početku budemo površni i popustljivi, ako na početku izostavimo obavljanje neke dužnosti, pa onda druge i dozvolimo da na taj način u nama jača svojstvo buntovništva, daljnja borba sa sobom postat će teška i neizvjesna.

Podjela učenjaka u obraćanjima Alija, nema je mir na njega!

U vezi sa podjelom i razvrstavanjem učenjaka Zapovjednik pravovjernih – Ali, a.s., kaže: “Učenjaka su dvije skupine: prvu čine znalci koji djeluju po svome znanju, i oni su spašeni, a drugu oni koji ne rade po svome znanju, i oni su propali. Zaista su stanovnici Džehennema uznemireni zbog smrada učenjaka koji nema djela, i zaista će najveće kajanje i žaljenje od svih stanovnika Džehennema imati čovjek koji je drugog pozivao ka Bogu – neka je slavljen On! – pa je ovaj drugi prihvatio njegov poziv i pokorio se Allahu, te ga je Allah uveo u Džennet, a onog koji je pozivao, zbog nedjelovanja po znanju koje je posjedovao, uveo je u Džehennem.”[6]

U jednom kudsi-hadisu Uzvišeni Bog se obraća Davudu, a.s.: “Najmanje čime ću kazniti učenjaka koji ne radi po svome znanju teže je od sedamdeset kazni i patnji: uklonit ću iz njegovog srca slast spominjanja Mene. (Nakon toga neće više uživati u spominjanju Mene.)”[7]

Izvor:  Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra  (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Biharu-l-envar, sv. 7, str. 275.

[2]  Isto, sv. 2, str. 28.

[3]  Biharu-l-envar, sv. 2, str. 38.

[4]  El-Isra’, 85.

[5]  El-A‘raf, 44.

[6] Biharu-l-envar, sv. 2, str. 34.

[7] Isto, str. 32.