Zadovoljstvo Božijom odredbom
Zadovoljstvo (رضا) je duševno stanje koje podrazumijeva zadovoljstvo Božijom odredbom, jer je Božija odredba ostvarivanje volje Voljenog, a zaljubljenik daje prednost volji Voljenog nad vlastitom voljom. Čovjek koji stigne do položaja zadovoljstva ne samo da ne prigovara Božijoj odredbi već je zadovoljan njom, za razliku od strpljivog čovjeka, kod kojeg je moguće da u sebi ne bude zadovoljan nevoljama kojima je izložen, ali se suzdržava od negodovanja. Prema tome, može se kazati da je strpljivost napuštanje izvanjskog prigovaranja, a zadovoljstvo je napuštanje prigovaranja i formalno i suštinski. Zadovoljstvo je način na koji se vjernik odnosi prema Božijoj odredbi, dok je zahvalnost način na koji se vjernik odnosi prema Božijoj blagodati. Moguće je da odredba Božija kod vjernika bude posmatrana kao blagodat, jer je odredba Božija za vjernika sredstvo približavanja, bez obzira na to što, izvanjski gledano, ona nije poželjna.
Izvor zadovoljstva
Bog je Taj Koji dovodi u postojanje sva bića i sve događaje, a Bog je mudar i apsolutno dobrohotan. Poredak Stvorenog svijeta je najbolji poredak i ono što se dešava vjerniku je u njegovu korist, koju mu Bog želi. Spoznaja ovih zbilja je dovoljna da čovjek zna da je prigovaranje na Božiju odredbu neispravno i protivno razumu. Prenosi se od Imama Sadika, a.s.: “Rekao je Uzvišeni Allah: ‘Kamo god da usmjerim Svoga roba, u tome je dobro za njega, zato neka bude zadovoljan Mojom odredbom…’”[1]
Čovjek koji na ovaj način poznaje Boga može biti zadovoljan Njegovom odredbom. Upravo zbog toga Imam Sadik, a.s., kaže: “Zaista onaj koji najbolje poznaje Boga jeste i najzadovoljniji Božijom odredbom.”[2] Ako ovakva spoznaja o Bogu, usljed pokornosti Njemu i prisnosti s Njim, bude praćena i ljubavlju prema Njemu, nastaje zadovoljstvo Božijom odredbom; jer zaljubljenik voli sve ono što je od Voljenog i daje prednost Njegovoj volji i djelu nad svojom voljom i djelom. Čak i ako bi Božija odredba nanijela bol vjernikovom tijelu, vjernik zna da je taj bol proizvod Božije volje i djelo je Voljenog, pa on voli i taj bol. A njegov Voljeni je mudar i dobrohotan pa je i ono što On odredi za vjernika u njegovu korist. Čovjeka koji podnosi bol hirurškog zahvata radi svog zdravlja nikada neće ljutiti djelo hirurga; štaviše, bit će mu zahvalan. Sada pretpostavite da je riječ o mudrom hirurgu koji ne griješi, koji je voljen i bez premca. U tom slučaju zadovoljstvo njegovim djelom je sasvim sigurno.
Ljubav vjernika prema Bogu je nekada takva da mu je srce ispunjeno ljubavlju prema Njemu i on nije svjestan ničega drugog osim voljenog Boga. U takvim okolnostima vjernika ništa ne uznemirava, pa kako nema uznemirenosti, zaljubljenik čak ne obraća pažnju ni na proizvod sljedeće Božije odredbe. On je zadovoljan svime, jer je to djelo Voljenog. Prema tome, zadovoljstvo je proizvod vjerovanja i sigurne spoznaje o Bogu te ljubavi prema Njemu.
Učinci zadovoljstva
Zadovoljstvo Božijom odredbom prije svega donosi spokoj i zadovoljstvo životom te sprječava prekomjerna očekivanja i uznemirenost kao ishod. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zaista je Allah Svojom pravednošću, mudrošću i znanjem dao spokoj i užitak u sigurnom vjerovanju i zadovoljstvu Allahom, a tugu i brigu u sumnji i nezadovoljstvu.”[3]
Čovjek koji ima takav mir, imat će i srce spremno za ibadet, a na Budućem svijetu će biti siguran od Božije kazne i bit će spokojan u Njegovom Džennetu. U predaji od Poslanika, s.a.v.a., se kaže: “Jedna skupina iz moga Ummeta iz svojih mezara odletjet će ka Džennetu krilima koja će im Allah dati i imat će svaku blagodat koju požele. Meleci će ih pitati: ‘Da li ste polagali račun?’ Oni će odgovoriti: ‘Nismo polagali račun.’ Meleci će pitati: ‘Da li ste prešli preko sirat-ćuprije?’ Oni će reći: ‘Mi nismo vidjeli sirat-ćupriju.’ Pitat će ih: ‘Da li ste vidjeli Džehennem?’ Reći će: ‘Ne.’ Upitat će ih: ‘Šta ste radili na Ovom svijetu?’ Odgovorit će: ‘Zbog dvije odlike smo postigli ovu razinu: nismo griješili u osami i bili smo zadovoljni i malim udjelom (u Božijim blagodatima).’”[4]
Ugodnost na Drugom svijetu sljedeći je učinak zadovoljstva. U predaji se kaže: “Ko bude zadovoljan Allahom i ako mu da malu opskrbu, Allah će biti njime zadovoljan i ako bude imao malo djela.”[5] Čovjek koji trpi neimaštinu, ukoliko je zadovoljan Allahom, dobit će nagradu. U predaji se kaže: “Dajte Allahu zadovoljstvo svojih srca, stići ćete do nagrade za svoju neimaštinu, u suprotnom, od neimaštine nećete imati koristi.”[6]
Općenito gledano, zadovoljstvo Božijom odredbom za sobom povlači Božiju nagradu, bilo da je riječ o zadovoljstvu neimaštinom ili bilo kojom drugom odredbom. Imam Bakir, a.s., kaže: “Ko bude zadovoljan Božijim određenjem, dat će mu se ono što je određeno, a Allah će mu uvećati nagradu.”[7] Jedan od učinaka čovjekovog zadovoljstva Bogom jeste Božije zadovoljstvo čovjekom. U predaji se kaže da je Musa, a.s., rekao Gospodaru: “Bože, uputi me na djelo u kojem je Tvoje zadovoljstvo. Uzvišeni mu reče: ‘Zaista je Moje zadovoljstvo u tvom zadovoljstvu Mojom odredbom.’”[8]
Čovjek koji je zadovoljan Božijom odredbom nalazi se među iskrenima. Prenosi se od Imama Sadika, a.s.: “Uzvišeni Allah je rekao: ‘Kamo god da usmjerim Svoga roba, u tome je dobro za njega, zato neka bude zadovoljan Mojom odredbom, strpljiv u Mom iskušenju i zahvalan na Mojim blagodatima, pa ću ga, o Muhammede, upisati kod Sebe među iskrene.’”[9]
Zadovoljstvo Božijom odredbom ima i društvene učinke. S jedne strane, ovi su učinci proizvod mira koji je nastao iz zadovoljstva, a s druge strane, proizvod su toga što čovjek koji je zadovoljan Božijom odredbom neće biti grub i zloban kada se susretne sa ljudskim propustima i nedostacima. Sljedeći proizvod zadovoljstva je napuštanje pohlepe, što naravno ima i društveni učinak. Čovjek koji nije pohlepan neće kršiti tuđa prava i ljudi će biti sigurni od toga da će ih on uznemiravati. Odnos između zadovoljstva Božijom odredbom te djelovanja i dove Zadovoljstvo Božijom odredbom znači da je čovjek zadovoljan svim događajima u njegovom životu.
Moguće je da neko kaže: “Ukoliko vjernik neke događaje u svom životu ne smatra neugodnim i zadovoljan je što se dešavaju, pa zašto onda uči dovu da ga zaobiđu neprilike, bolesti i neimaština?” Ili je moguće kazati: “Ne mogu se pomiriti zadovoljstvo Božijim određenjem i napori za odbijanje svega što je poput grijeha, siromaštva i bolesti društva.”
Zajednički odgovor na oba prigovora je to da su svi napori i sve dove za vjernika uzroci koje je Allah odredio kao posrednike za nastajanje posebnih posljedica. Korištenje ovim uzrocima zapravo je predavanje zakonima i volji Božijoj i prihvatanje Božijeg zakona o nastajanju određenih pojava. Prihvatimo li ovo, znat ćemo da je zadovoljstvo Božijom odredbom potpuno tek kada vjernik bude zadovoljan i Božijim zakonima, kada se bude koristio uzrocima i sredstvima za stizanje do ciljeva kojima je Bog zadovoljan te kada prihvati ishod napora i dova – kakav god on bio – te bude zadovoljan tim ishodom čak i ako on nije u skladu sa njegovim pretpostavkama. Iako čovjek na položaju zadovoljstva vjeruje da se sve što se dogodi događa voljom Božijom i obuhvata njegovu korist, on vjeruje i u to da Bog za njega određuje dobro zbog njegovih ličnih osobina i sposobnosti. Dakle, ako se potrudi i traži od Boga veće sposobnosti kako bi se desilo nešto prikladno njegovom približavanju Bogu, on nije izišao iz stanja zadovoljstva. Naprimjer, ako neko uči dovu za ozdravljenje i za izbavljenje iz neimaštine, on vjeruje da bi u uvjetima zdravlja i većeg imetka imao i veće mogućnosti za robovanje i približavanje Bogu. On ustvari uči dovu da on sam postane zaslužan za nastajanje pogodnijih uvjeta, istovremeno znajući da, ukoliko nije sposoban cijeniti prilike i mogućnosti, Bog mu neće uslišati dovu i bit će zadovoljan time što mu Bog nije odgovorio na dovu.
S druge strane, običaji poslanika i imama, a.s., svjedoče da ne postoji nikakva sukobljenost između dove i zadovoljstva, jer su i bezgrješni, iako su imali najveći stepen zadovoljstva, istovremeno mnogo učili dove. Oni su naređivali dobro i odvraćali od zla, žrtvujući na tom putu svoje živote, iako su imali položaj zadovoljstva. Uzrok ovih napora nije ništa drugo do predanost Bogu i Njegovim zakonima. Kako u Kur’anu tako i u predajama vjernici se potiču na činjenje dove, mada se i u Kur’anu i u predajama govori mnogo o položaju zadovoljstva i njegovoj vrijednosti. Ovo je najbolji argument o nepostojanju sukobljenosti između dove i zadovoljstva, budući da u Božijem govoru i riječima bezgrješnih nema oprečnosti i nijedan dio Objave nije u protivrječju sa drugim dijelom. Dakle, neophodno je shvatiti ispravno značenje zadovoljstva i dove, upravo onako kako su predstavljeni u Kur’anu i predajama.
Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik
[1] Usulu Kafı, sv. 2, glava Er-Rida bi-l-kada.
[2] Isto.
[3] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 3, str. 204.
[4] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 8, str. 88.
[5] Isto.
[6] Isto.
[7] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 3, str. 204.
[8] Isto. 232
[9] Usulu Kafı, sv. 2, glava Er-Rida bi-l-kada.