Načelo Jedinstva i mogućnost dijaloga među muslimanima
Autor: Prof. dr. Nusret Isanović
Islamska tradicija i afirmiranje načela Jedinstva
Jedinstvo je Božanski princip i sama osnova postojanja, duhovnog i fizičkog, vremenog i vječnog. Ono čini mogućim svijet mnoštvenosti i različitosti, čuva ga od rasutosti i iščeznuća u haosu. Ono je esencija islama, svrha i smisao postojanja muslimana, otuda i središnja kategorija islamskog vjerovanja i mišljenja. U religijskom jeziku islama Jedinstvo se imenuje riječju Tewhid i, kao takvo, označava jedinost Božiju.
U islamskoj intelektualnoj tradiciji Jedinstvo je mišljeno ponajprije u metafizičkoj, transcendentalno-hermeneutičkoj i fundamentalno-ontološkoj dimenziji, a potom i u kosmološkoj, ontičkoj, odnosno temporalno-povijesnoj, kojoj navlastito pripadaju svijetovi mnoštvenosti, nestalnosti i promjenljivosti. Stoga Jedinstvo, raumijevano kao Tewhid, ovdje ne znači samo to da je Bog Jedan (ehad) i Jedini (wahid), već i moći konvergencije i ujedinjenja, moći integriracije mnoštva u Jedinstvo.
Jedinstvo, onako kao je definirano u izvorima islama, čini osnovu ne samo ispravnog vjerovanja, nego i cjelokupnog života svakog muslimana. Moglo bi se reći da je mjera uspješnosti života muslimana određena nivoom ostvarenosti jedinstva.
Jedinstvo je osnova svih kulturnih i civilizacijskih tvorbi islama, svih njegovih vjerodostojnih ostvarenja u nauci, mišljenju, duhovnosti i komunikaciji, u politici, ekonomiji, društvenom životu i, naročito, u umjetnosti čija anikonična narav i sakralne forme ujedinjuju raznolika bogastva golemog svijeta njegove kulture i, kao takve, svjedoče njihovu zajedničku primordijalnu osnovu.
Jedinstvo se razumijeva i kao princip razumijevanje razlika u svijetu i među ljudima, narodima i njihovim kulturama.
Poreknuće načela Jedinstva
Težiti shvatiti jedinstvo i ostvariti ga u svijetu ljudskog postojanja temeljna je zadaća čovjeka i osnova smisla njegovog života. Musliman treba misliti i djelovati u skladu sa načelom Jedinstva. Vjerodostojnost ne samo vjerovanja nego i života muslimanskog čovjeka i njegove zajednice određeno je potvrđivanjem i posvudašnjim svjedočenjem Jedinstva. Zaborav ili ignoriranje Jedinstva put je u džahilijet, pad u postojanje bez značenja i smisla, u život bez duhovnog i ljudskog dostojanstva. To je, zaparavo, život bez svijesti o Bogu i sebi. A takav život je poricanje Jedinstva i ne pripada univerzumu vrijednosti svijetova islama.
Muslimanskim svijetom stoljećima već ne vlada načelo Jedinstva. Ono je opasno poreknuto i zaboravljeno. Otuda muslimanska potčinjenost načelu partikulariteta i divergencije, izloženost ekspanzivnim moćima nejedinstva i dekonstrukcije. Zato što u osnovi postojanja današnjeg muslimanskog svijeta nije Jedinstvo kao njegov aktivni princip koji mu dariva smisao, povijesno ga pokreće i bitno oblikuje, razlike su u njemu izgubile duhovna značenja. One su izgubile status rahmeta i prestale su da konvergiraju. One su u njemu postale nepriznate i opasne poput otrgnutih entiteta koji generiraju nove opasnosti i novu zlu kob za muslimansko ljudstvo i njegovu zajednicu.
Tokom stoljeća nastao je, sa stanovišta islama, neodrživ barokni politički, ideološki i nerjetko institucionalizirani diskurs u korist uskih i ograničenih mezhebskih, frakcijskih, političkih ili svjetonazornih ciljeva, često pomiješana s ksenofobnim i etnocentrističkim tendencijama. Također je na djelu i takozvani mitski diskurs kao instrument opravdavanja nesporazuma, islama nedostojnih situacija i uvredljivih kvalifikativa. Nesloga, podjele i nesporazumi, odsustvo volje za dogovor, saradnju i solidarnost, divergencije i konflikti postali su preovlađujuća raealnost savremnog muslimanskog svijeta.
Decenijama se muslimani međusobno najviše sukobljavaju, najviše se prolijeva njihova krv, devastiraju neprocjenjiva prirodna i kulturna dobra njihovih zemalja. Njihov svijet razdiru nevjerovatna protivuriječja i krajnosti. U jednom njegovom dijelu događa se provala obijesti bogatstva i razuzdanosti, vlada fetiš potrošnje i brutalnog rasipništva, a u drugom (Bangladešu, Kašmiru, Palestini, Eritrji Sudanu) muslimani umiru od gladi i posljedica neviđene bijede i nedostatka osnovnih uslova za život. Doduše, postoji nekoliko institucija koje, na različitim osnovama, okupljaju muslimanske zemlje kao što je Konferencija islamskih zemalja i ISESCO. Međutim, njihovo djelovanje je uglavnom nedovoljno uvjerljivo, formalno i kozmetičko; često je potčinjeno tuđoj volji, stoga je neprofilirano i tromo, nesvrhovito i nedjelotvorno.
Planetarni simbol ovakvog stanja muslimanskog svijeta jeste nesagledivo stradanje muslimana u Palestini.
Nije li krajnje vrijeme da završimo s imaginarijem nejedinstva i nesloge, međusobnog nepovjerenja i nerazumijevanja ? Da prestanemo koristiti jezik optuživanja, neslaganja, suprotstavljenosti i konflikata, jezik nesporazuma i isticanja razlika, ignorancije i potcjenjivanja. Da prestanemo sa praznom retorikom i koketiranjem sloganima jedinstva, bratstva i mira u zajedničkoj vjeri.
Prije svega treba prevladati stare negativne i štetne slike i okamenjene predrasude kakve su, tokom stoljeća, uzajamno pravili muslimani jedni o drugima, reintegrirati diseminirane vrijednosti i simbole u zajednički prostor; raspršiti ili više-manje ispraviti predrasude: npr. nisu muslimanski filozofi nevjernici, a ortodoksna ulema slijepa za nove stvarnosti, retrogradna i usmrtiteljica intelektualne budućnosti islama, nisu sufije huktaši i duhovni prevaranti niti su selefije zaostale i zatucane zahirije bez osjećaja za realnost i složene zahtjeve svijet u kojem žive.
Promjena paradigme međumuslimanskih odnosa
Do sada preovlađujuća paradigma međumuslimanskih odnosa neizostavno se mora promijeniti, jer je duhovno i vjerski, egzistencijalno, moralno i ljudski neodrživa; pogubna je za islam i zajednicu muslimana, za njihovu sadašnjost i budućnost. S obzirom na negativnu energiju koju generira i na nemjerljive potencijale koje suspendira pogubna je i za budućnost čovjeka i svijeta.
Načelo Jedinstva je osna tačka promjene paradigme odnosa među muslimanima.
Promijena paradigme međumuslimanskih odnosa podrazumijeva otpočinjanje procesa suštinske transformacije muslimanske svijeti. Ona uključuje zaokret od stoljećima prisutnog monologa i komunikacijske introvertnosti prema iskrenom i otvorenm dijalogu. Do sada je u nejedinstvenoj i podijeljenoj zajednici muslimana preovladavalo ubijeđenje da samo mi posjedujemo apsolutnu istinu i da smo samo mi upravu. Svi drugi, kjoji drukčije misle i ispoljavaju vjeru, zalutali su, iznevjeritelji su istine i obitavaju u zabludi, te su nedostojni naše pažnje i povjerenja. Ovakva situacija je duhovno nevjerodostojna i egzistencijalno depresivna, komunikacijski zatvorena i dijaloški neplodna. U njoj su mogućnosti da se drugi pravilno razumije, prizna u onome što jeste i uvaži u sistemu njegovih referenci nedovoljne. Stoga i njije moguće ostvariti bilo kakvu djelotvornu međumuslimansku dijalošku komunikaciju i saradnju, uspostaviti odnos jedinstva, međusobnog osnaženja, darivanja i obogaćivanja.
Pri oblikovanju nove makroparadigme međumuslimanskih odnosa čini mi se produktinim uvesti u razgovor Ibn Rušda, muslimanskog mislioca iz XII stoljeća, i to posredstvom interpretativnog napora Mohammeda Abed El Jabrija, jedanog od vodećih stručnjaka za Ibn Rušda danas. Naime, El Jabri predlaže efikasan model univerzalnog karaktera koji je osam stoljeća bio pritajen u Ibn Rušdovoj misli. Taj model svakoga od nas poziva da razumijemo drugoga u njegovom vlastitom sistemu referenci ili kulturnom području. Riječ je o realističkom modelu koji se obraća drugome onakvom kakav on stvarno jeste i kakvim nam se on sam predstavlja, a ne kakvim ga mi zamišljamo, odnosno kakvim ga mi, na osnovu pogrešne ideje o njemu, sebi predstavljamo.
Osim razumijevanja drugoga u u njegovom vlastitom sistemu referenci, El Jabri od Ibn Rušda posuđuje i princip prava na razliku. Umjesto sinkretizma i nesuglasica istinski se preporučuje poštivanje granica i razlika. Ovo poštivanje svakome omogućava da zadrži svoj identitet i svoju historijsku, kulturnu, etničku ili rasnu različitost.
Treći Ibn Rušdov princip je razumijevanje u smislu tolerancije i prihvaćanja. U svom filozofskom mišljenju Ibn Rušd je težio opravdati svaki put koji vodi prema istini i sporazumijevanju, čak i ako je taj put nauštrb nas samih. «Opravdavanje se, piše on, sastoji u traženju argumenata u korist svog protivnika kao što to činimo za sebe same». Njegova rasprava sa Ebu Hamidom El Ghazalijem (u. 1111.) omogućila mu je da zasnuje etiku dijaloga utemeljenu na uzajamnom razumijevanju i poštivanju mišljenja drugog.
Ibn Rušdova paradigma, s kojom se profesor El Jabri identificira, jeste dakle etika dijaloga koja može biti ugrađena kao jedan od najnosivijih elemenat nove paradigme odnosa među muslima danas.
Etika dijaloga
Nova paradigma nudi nove mogućnosti i nove snage. Ona oslobađa potencijale za dijaloški susret muslimana, za iskrenu i otvorenu komunikaciju. I za nas je, kao uostalom i za cijelo čovječanstvo, pitanje iskrenog i otvorenog dijaloga postalo pitanje našeg opstanka, možda jedini put u izvjesniju budućnost. Krajnje je vrijeme da shvatimo da moramo napustiti isključivost i netrpeljivost, međusobne svađe, nesporazume, nerazumijevanje i sukobe, te da se moramo posveiti razgovoru i saradnji, slozi, razumijevanju i jedinstvu, da moramo graditi novi kvalitet međusobnih odnosa. Musliman naprosto ne može ne biti u odnosu sa drugim muslimanom, a da pri tome zadrži svoju ljudsku i islamsku vjerodostojnost. Upravo je taj dijaloški odnos ili tu «koegzistenciju s drugim muslimanom“ sada nužno produbiti i afirmirati u cijelom muslimanskom svijetu.
Danas – u dobu prizivanja dijaloga i moći konvergencije, u „drugom aksijalnom razdoblju“ – dijalog se inače razumijeva kao potpuno nov način mišljenja u historiji čovječanstva. Stoga je potrebno više nego ikada da postane način i našeg muslimanskog života, mišljenja, osjećanja i djelovanja. Dijalogom bismo poboljšali kvalitet odnosa unutar naše zajednice i drugih ljudi, učinili ostvarivijom iskrenu i otvorenu komunikaciju, kvalitetniju i produktivniju saradnju u prepoznavanju i riješavanju zajedničkih problema.
Preduslov za stupanje u dijalog je tolerancija i međusobno uvažavanje, povjerenje i razumijevanje. Bez ovih vrijednosti ne može se voditi dijalog; bez njih on bi izgubi smisao i pretvorio se u ignoranciju, svađu i nesporazume.
U „dijaloškom mišljenju, govorenju i djelovanju“, koje bi bilo otvoreno i iskreno, oslobodili bi se znatni duhovn i moralni potencijali, koji bi bili spasonosni za budućnost muslimana. U njemu bi se mogli popraviti neke iskrivljene predstave, prevladati nesporazumi, izmišljeni i stvarni sukobi. Nije li krajnje vrijeme da muslimani shvate da zauvijek moraju napustiti isključivost i netrpeljivosti, međusobne svađe, nesporazume, nerazumijevanje i sukobe, i posvetiti se jedinstvu i miru. Svi se moramo više uvažavati i međusobno poštovati, bolje razumijevati i prihvatati u onome što jesmo. Moramo polaziti od onoga što nam je zajedničko i slično, a ne različito i sporno. Neophodno je da se svi udružimo i sarađujemo na ostvarivanju zajedničkih ciljeva kako bi imali sigurniji život i izvijesniji svijet.
Krivo je shvatanje da je dijalog stran duhu islama. Da podsjetim, u tokovima tradicionalnog svijeta islama dijalog je shvaćen kao kultura razgovora i pripada mu važno mjesto u društvenom životu muslimana. On je neizostavni dio odgoja svakog vjernika. Kultura razgovora je osnova njegovog edeba (morala), a njen cilj je postizanje dogovora (muša'vera), kao uslova ispravnog zajedničkog djelovanja članova muslimanske zajednice. Stoga je dogovor u islamu obaveza svakog muslimana, on je svrha i smisao njihovih razgovora. Kao takav on je ne samo naložen nego i normiran Kur'anom i sunnetom Allahovog poslanika Muhammeda a. s. Sveti kur'anski tekst odiše duhom dijaloga, jasno ističe potrebu za njim i upućuje svakog muslimana: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način razgovarajte“ (En-Nahl, 125) Naš učitelj, plemeniti Poslanik islama, također, nas poučava: kada razgovarate neka Allahova riječ bude glavna – da ona bude mjera ispravnosti našeg govora – , a ne naša ljudska riječ, često varljiva, nestalna i nesigurna.
Kao što smo vidjeli, dijalog nije tek govor, a ni puki razgovor bez svrhe i smisla. Osim govora u njemu razmjenjujujemo i naše misli, uvjerenja i poglede, naš moral, osjećanja i iskustva. U dijalogu se, prije svega, događa susret osoba, koje komuniciraju da bi se bolje upoznale, međusobno približile i razumjele u svojim posebnostima i sličnostima, različitostima i istostima. On je potraga za načinom da se bude s drugim i uvaži drugačije, kako bi se dosezao neki zajednički viši cilj. Zato se dijalog, koji jeste razgovor, nastavlja u dogovoru i ostvaruje u ispravnom i svrsisodnom djelovanju.
Perspektivna dijaloška linija komuniciranja: govor = razgovor = dogovor = djelovanje
U dijalogu razabiremo nove mogućnosti i sabiremo razlike, otkrivamo šta drugi jeste za nas i šta mi jesmo za drugoga. No, on nam je potreban ne samo da bismo upoznali naše razlike i posebnosti, nego i da bismo prepoznali ono što nam je zajedničko kako bi se mogli usmjeriti prema jednom i istom cilju. To znači da se u dijalogu moramo usaglašavati i povezivati na temelju nečega što nam je slično i svima zajedničko.
Faktori uspostavljanja jedinstva među muslimanima
Promjenjena paradigme i uspostavljanje etika dijaloga radi postizanja jedinstva podrazumijeva i građenje nove kulture odnosa među muslimana. A ta nova kultura zahtijeva:
– da se muslimani susreću u atmosferi uvažavanja i razumijevanja, spremni da promjene pogrešne predstave jedni o drugima i spremni da poštuju jedni druge;
– zahtijeva promjenu od ignorancije i nepriznavanja drugog muslimana, ka priznanju. Priznanje (thymos) je najdublja i najosnovnija ljudska težnja. Svako ljudsko biće ima potrebu za priznanjem vlastitih vrijednosti i dostojanstva. Ovaj poriv je toliko duboka da postaje jedan od glavnih pokretača cjelokupnog povijesnog procesa razvoja čovječanstva. (Fukujama, Povjerenje, str. 17) Uvažavajući načelo jedinstva muslimani se moraju odreći prava da apsolutiziraju svoje partikularne istine, da dominiraju i gospodare jedni nad drugim. Trebaju priznati slobodu i dostojanstvo jedni drugima, pravo na posebnosti i različitost. Potrebno je da njihova zajednica bude univerzalna, tj. da garantira priznanje svim svojim članovima zato što su muslimani i ljudi, a ne zato što pripadaju nekoj posebnoj naciji, etničkoj, rasnoj i konfesionalnoj skupini, nekom mezhebu, sufijskom redu ili školi mišljenja. Ona treba biti zajednica univerzalnog i recipročnog priznanja. Što znači da se njeni članovi trebaju međusobno priznavati i uzajamno poštovati u onome što jesu. Priznanje je put koji ima dva smjera;
– promjena od divergencije ka konvergenciji. Ovaj pomak ka konvergenciji vuče različite kulture muslimana u jednu jedinstvenu zajednicu sposobnu da ponovno uspostavi aktivno jedinstvo cijelog muslimanskog ummeta. Sada nema drugog puta koji bi nam bio otvoren osim da iskreno, otvoreno i kreativno sarađujemo sa silama konvergencije, jer one nas vode u smijeru globalne, općemuslimanske svijesti. Treba imati na umu da ova globalna svijest ne bi trebala imati za cilj ukloniti sve razlike među muslimanima. Ona bi prije trebale težiti izgraditi takvu zajednicu u koj bi se razlike zasnivale na načelu Jedinstva, stupajući u obogaćujuće i djelotvorno zajedničko djelovanje kako bi dalje oslobađale kreativne moći muslimana. Razlike koje su povezane moćima Jedinstva oslobađaju novu energiju i vode do složenijih unija i struktura moći. U tom procesu, posebnosti i razlike ne gube svoj identitet već se prije profiliraju i ispunjavaju kroz jedinstvo. U ovoj tački događa se stalni pomak iz divergencije u konvergenciju;
– da se kroz konvergenciju različitih moći svih članova muslimanske zajednice gradi dinamično jedinstvo kako bi nastao kompleksni oblik muslimanske svijesti, sposobne odgovoriti na izazove savremenog svijeta;
– da nova muslimanska svijet bude senzibilna za potrebe savremenog svijeta i da bude spremna djelotvorno, solidarno i kredibilno, učestvovati u riješavanju njegovih problema, ne samo za vlastitu dobrobit nego i za dobrobit cijele ljudske zajednice;
– da snaže i obogaćuju vrijednosti vlastite kulture, te da poštuju i uvažavaju kulturu drugih muslimana, pri tome ostajući svako u svom kulturnom identiteu;
– zahtijeva postizanje minimalnog fundamentalnog konsenzusa u odnosu na temeljne vrijednosti, norme i stanovišta. Do njega je moguće doći u otvorenom i iskrenom međumuslimanskom dijalogu, a osnovu za njegovo postizanje čine prije svega:
a) Božija objava Kur'an, sa istim tekstom koji se jednako čita i piše i koji donosi jedinstvenu porukom za sve muslimane,
b) Tewhid,
c) Nubuwwet (poslanstvo), koji uključuje plemeniti lik Poslanika Muhammeda a. s., njegov sunnet i hadisa,
d) Ma'ad (eshatologija),
e) Zajednička etička matrica i osnovne moralne norme zasnovane na Kur'anu i sunnetu Božijeg poslanika, čiju samu bit čini vjera u Boga, činnjenje dobra i sprečavanje zla,
f) Vrijednosti zajedničke islamske nauke, mišljenja i umjetnosti, zasnovane na jedinstvenim principima i potčinjeni istim krajnjim ciljevima,
g) Jedinstven Božiji Zakon koji je doživio različite razrade i tumačenja u pravnim školama (hanefijskoj, malikijskoj, dža'ferijskoj, šafijskoj i hanbelijskoj). U njihovim pravnim sistemima kristalizirani su neki osnovni principi i norme koje, kao takvi, povezuju praksu muslimana širom svijeta. Osim šehedeta, riječ je o namazu, postu, hadžu, zekatu (obaveznom davanju), odnosno, o Jedinstvu Božijem, potvrđivanju da je On Stvoritelj, Opskrbitelj i Nadziratelj svega stvorenog u vidljivom i skrivenom svijetu, da će se Njemu sve vratiti i da je On onaj Koji prašta i Koji je milostiv.
U ovim premisama za novu kulturu odnosa među muslimanima nahodi se temljni smisao i putevi jedinstva za sve muslimane.
Mada su putevi mnogi i različiti, cilj je jedan (Dž. Rumi)