Društvo i zakon

Ako društvo ima stvarno postojanje, onda nužno ima i svoje posebne zakone.  Abdur-rahman ibn Haldun je možda prvi među islamskim učenjacima koji je jasno spomenuo pravila i zakone koji vladaju nad društvom, nezavisno od pravila i zakona pojedinaca i, shodno tome, društvu pripisao ličnost, prirodu i stvarnost, o čemu je detaljno raspravljao u svojoj Mukaddimi, to jest u djelu koje je napisao kao uvod za povijest.

Prvi koji je među modernim naučnicima i filozofima nastojao da otkrije zakone koji vladaju društvom bio je Montesquieu, francuski naučnik iz 18. stoljeća. Raymond Aron o Montesquieu kaže: “Njegov cilj je bio racionaliziranje historije. On je htio da shvati značenje historijskih činjenica. Historijske činjenice se nude u različitim oblicima koji čine beskonačnost društvenih običaja, navika, mišljenja, zakona i ustanova. I ta naizgled nepovezana raznolikost čini početnu tačku u istraživanju. Na kraju istraživanja smišljeni poredak treba da zamijeni tu nepovezanu raznolikost… Montesquieu, kao i Max Weber, želi da pređe preko nepovezanih podataka kako bi stigao do racionalnog poretka. I to je upravo onaj posebni postupak sociologa.”[1]

Suština ovih riječi je da, unatoč raznovrsnosti oblika društvenih pojava zbog kojih izgledaju kao strane jedne drugima, sociolog otkriva jedinstvo tako da sve raznovrsnosti prikazuje kao očitovanje tog jedinstva. Iz djela O uzrocima uspona i pada Rimljana, o tome kako slične društvene pojave i učinci proističu iz niza sličnih uzroka, prenosi sljedeće: “Svijetom ne vlada slučajnost. Ovo se može upitati Rimljane jer su oni, sve dok su imali jedan raspored u zapovijedanju, ostvarivali uspjehe, a kada su usvojili drugi raspored, suočili su se s stalnim nazadovanjima. U svakom imperijalnom sistemu postoje uzroci, moralni ili tjelesni, koji dati sistem uzdižu, održavaju ili dovode do propasti. Svi događaji su posljedice tih uzroka i ukoliko slučaj nekog sukoba, znači neki poseban uzrok, dovede do pada države, sigurno je postojao neki opći uzrok koji je doveo do toga da spomenuta država padne usljed jednog sukoba. Ukratko, glavni tok uzrokuje sve pojedinačne posljedice.”[2]

Časni Kur'an ističe da ummeti i društva, zbog toga što su ummet i društvo (ne isključivo članovi društva), imaju tradicije, zakone i uspone i padove shodno tim zakonima i tradicijama. Imati zajedničku sudbinu za društvo znači imati tradiciju. Kur'an o narodu Izraela kaže:

وَقَضَيْنَا إِلَىٰ بَنِي إِسْرَائِيلَ فِي الْكِتَابِ لَتُفْسِدُنَّ فِي الْأَرْضِ مَرَّتَيْنِ وَلَتَعْلُنَّ عُلُوًّا كَبِيرًا ﴿٤﴾ فَإِذَا جَاءَ وَعْدُ أُولَاهُمَا بَعَثْنَا عَلَيْكُمْ عِبَادًا لَّنَا أُولِي بَأْسٍ شَدِيدٍ فَجَاسُوا خِلَالَ الدِّيَارِ ۚوَكَانَ وَعْدًا مَّفْعُولًا ﴿٥﴾ ثُمَّ رَدَدْنَا لَكُمُ الْكَرَّةَ عَلَيْهِمْ وَأَمْدَدْنَاكُم بِأَمْوَالٍ وَبَنِينَ وَجَعَلْنَاكُمْ أَكْثَرَ نَفِيرًا ﴿٦﴾ إِنْ أَحْسَنتُمْ أَحْسَنتُمْ لِأَنفُسِكُمْ ۖ وَإِنْ أَسَأْتُمْ فَلَهَا ۚ فَإِذَا جَاءَ وَعْدُ الْآخِرَةِ لِيَسُوءُوا وُجُوهَكُمْ وَلِيَدْخُلُوا الْمَسْجِدَ كَمَا دَخَلُوهُ أَوَّلَ مَرَّةٍ وَلِيُتَبِّرُوا مَا عَلَوْا تَتْبِيرًا عَسَىٰ رَبُّكُمْ أَن يَرْحَمَكُمْ ۚ وَإِنْ عُدتُّمْ عُدْنَا

I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: “Vi ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati.” I kad dođe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslat ćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti, i prijetnja će se ispuniti. Zatim ćemo vam dati pobjedu protiv njih i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učinit ćemo vas brojnijim. – Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo. – A kad dođe vrijeme druge prijetnje, poslat ćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram, kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše. I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovo započnete, započet ćemo i Mi. A Džehennem smo za nevjernike tamnicom učinili.[3]

Posljednja rečenica: Ako vi ponovo započnete, započet ćemo i Mi, s obzirom na to da je upućena narodu i društvu, a ne pojedincu, ukazuje na općenitost i tradiciju zakona koji vladaju nad društvom.

Predodređenost ili slobodni izbor?

Među pitanjima koja su, posebno u posljednjem stoljeću, bila aktuelna među naučnicima je i pitanje predodređenosti i slobodnog izbora pojedinca nasuprot društva, drugim riječima, predodređenost i slobodni izbor individualnog naspram kolektivnog duha.

Ako prihvatimo prvu teoriju o kompoziciji društva i ako tu kompoziciju smatramo čisto uvjetnom te u potpunosti prihvatimo prvenstvo i samostalnost pojedinca, onda nema mjesta ni za kakvu društvenu predodređenost, jer osim pojedinca, snage i moći tog pojedinca, ne postoji nikakva druga snaga i moć kao što je društvena moć koja bi vladala nad pojedincem i dovela do umišljanja društvene predodređenosti. Ako se neka predodređenost i pojavi, onda će to biti predodređenost pojedinca ili više osoba u odnosu na jednu, a ne predodređenje pojedinca od društva onako kako ga posmatraju pristalice društvene predodređenosti.

Isto tako, ako prihvatimo četvrtu teoriju i pojedinca, sa stanovišta ljudske ličnosti, posmatramo kao sirovu materiju – kao jednu praznu posudu – i cijelu ljudsku ličnost (individualni razum i volju, koji su osnova njene slobodne volje), smatramo očitovanjem kolektivnog uma i volje te budemo uvjereni u to da je kolektivni duh taj koji se, da bi postigao svoje društvene ciljeve, očituje u obliku jedne individualne obmane kod pojedinca, i napokon, ako budemo promišljali na osnovu izvornosti društva, onda neće biti nikakvog mjesta za slobodu i mogućnost izbora pojedinca u društvenim djelatnostima.

Émile Durkheim, poznati francuski sociolog, koji je na ovom nivou razmišljao o izvornosti i prvenstvu društva, kaže: “Društvene pojave (i u suštini ljudske pojave, nasuprot pojavama kao što su ishrana i spavanje koje se odnose na životinjsku i biološku dimenziju čovjeka) proizvod su društva, a ne proizvod mišljenja i volje pojedinca i imaju tri obilježja: vanjske su, predodređene i opće. Vanjskim se smatraju zato što se izvan ljudskog bića, tj. Iz društva nameću čovjeku i postojale su u društvu prije postojanja pojedinca, a pojedinac ih prihvata pod utjecajem društva. Čovjekovo prihvatanje običaja, moralnih i društvenih tradicija, vjere i tome slično spada u ovu skupinu. One su predodređene zato što se nameću pojedincu i prema sebi oblikuju čovjekovu savjest, prosuđivanje, osjećaje i mišljenja. Njihova predodređenost iziskuje općenitost i sveobuhvatnost.”

Ako prihvatimo treću teoriju i izvornost pripišemo i društvu i pojedincu, iako društvo posjeduje moć koja je prevlađujuća u odnosu na moć pojedinca, to ne iziskuje nužno predodređenost pojedinaca u ljudskim pitanjima i društvenim stvarima. Dirkemovska predodređenost proističe iz činjenice da je on zanemario prvobitnu ljudsku samostalnost i izvornost koji su ishod esencijalnog čovjekovog razvoja u okviru prirode. Ova izvorna priroda čovjeku daje jednu vrstu slobode i mogućnosti koje ga osposobljavaju da se pobuni protiv društvenih pritisaka. Zbog toga je za odnos između čovjeka i društva važan svojevrstan položaj između dva položaja, odnosno srednji put.

Iako društvu pripisuje prirodu, ličnost, objektivnost, moć, život, smrt, smrtni čas, savjest, poslušnost i neposlušnost, Kur'an jasno stavlja do znanja da je čovjek u stanju i da ima mogućnost da izbjegne odredbe društva. Kur'an se pri tome oslanja na ono što se zove prvobitna priroda čovjeka (fitretallah). U 97. ajetu sure En- Nisa govori se o skupini koja se u društvu Mekke naziva potlačenom i svoju nemoć navodi kao izgovor za napuštanje svojih prirodnih odgovornosti, tj. tvrdi da je predodređena i prisiljena društvenim okvirima. Kur'an ističe da se ni u kom slučaju ovaj izgovor ne može prihvatiti jer je, u najmanjem, postojala mogućnost iseljenja i odlaska iz tog društvenog okruženja u neko drugo društvo.

Ili, na drugom mjestu, kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا عَلَيْكُمْ أَنفُسَكُمْ ۖ لَا يَضُرُّكُم مَّن ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ 

O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao![4]

U poznatom ajetu u kome se govori o ljudskoj prvobitnoj prirodi, nakon isticanja da je Bog u čovjekovom biću usadio zavjet jednoboštva, Kur'an ističe da ljudi ne mogu kao opravdanje navoditi da su njihovi očevi bili mnogobošci i da oni nisu imali drugog izbora, nego su bili primorani slijediti običaje svojih očeva.

S ovakvom bogomdanom prvobitnom prirodom nema mjesta ni za kakvu predodređenost.

Učenje Kur'ana je u potpunosti zasnovano na odgovornosti, odgovornosti osobe i odgovornosti društva. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je naredba da se jedinka pobuni protiv pokvarenosti i izopačenosti društva. Kur'anske priče i pripovijedanja uglavnom ukazuju na elemente čovjekovog neslaganja i pobune protiv društvene pokvarenosti. Priče o Nuhu, Ibrahimu, Musau, Isau, Poslaniku islama, Prijateljima iz pećine, vjerniku iz faraonove porodice i druge sadrže ovaj elemenat.

Korijen uobrazilje o predodređenosti pojedinca u odnosu na društvo i društveno okruženje proističe iz pretpostavke da je za istinski spoj nužno međusobno utapanje dijelova i stapanje njihovog mnoštva u jedinstvo cjeline te pojava nove stvarnosti, ili da je neophodno prihvatiti ličnost, slobodu i nezavisnost pojedinaca, a odbaciti stvarnost spoja i objektivno postojanje društva, kao što je to navedeno u prvoj i drugoj teoriji o izvornosti pojedinca ili društva, ili, opet, treba prihvatiti stvarnost spoja i objektivno postojanje društva, a odbaciti ličnost, slobodu i nezavisnost pojedinca, kao što to iziskuje Durkheimova teorija. Ovo dvoje je nespojivo, a pošto i svi znaci i dokazi sociologije potvrđuju predmetnost društva, onda suprotno mišljenje treba odbaciti.

Činjenica je da se, sa stanovišta filozofije, svi stvarni spojevi ne mogu jednako posmatrati. Na nižim nivoima prirode, tj. kod minerala i neživih stvorenja gdje, po terminologiji filozofa, u svakom biću vlada samo jedna potpuno elementarna moć i koji djeluju na jedan način, tj. kod kojih su dijelovi u potpunosti utopljeni jedni u drugima, njihovo postojanje je istovjetno postojanju cjeline, kao što možemo vidjeti kod vode u spoju vodika i kisika. Što je spoj na višem nivou, dijelovi u odnosu na cjelinu dobijaju veću uvjetnu nezavisnost i dolazi do jedne vrste mnoštva u jedinstvu i jedinstva u mnoštvu, kao što to možemo vidjeti kod čovjeka koga, pored jedinstva, označava začuđujuće mnoštvo. I ne samo da mogućnosti i moći u njemu do određene mjere slijede to mnoštvo, nego među snagama koje postoje u njemu postoji i stalni sukob i prevladavanje. Društvo je najnaprednije biće prirode i uvjetna nezavisnost dijelova koji ga sačinjavaju značajno je izraženija.

Prema tome, pošto su pojedinačni ljudi sastavni dijelovi društva, u svom individualnom i prirodnom biću posjeduju prirodni razum i volju koji prethode postojanju društva, a kod spojeva na višim nivoima prirode sačuvana je uvjetna nezavisnost sastavnih dijelova, pojedinačni ljudi – tj. individualni duh naspram društva, odnosno kolektivnog duha – nije predodređen ni lišen slobodnog izbora.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor 3 – Društvo i historija, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., sa prezijskog preveo: Sabahudin Šarić