Značenje i definicija odgoja

Etimologija riječi odgoj (terbijjet)

U rječnicima za riječ terbijjet navedena su tri korijenska osnova[1] i to: re-ba/jer-bu(یربو/ ربا); re-bi-je/jer-be-ju (یَربَیُ /رَبِیَ) i re-bbe/ je-ru-bbu (یَربُّ /رب).

Ukoliko riječ odgoj (terbijjet) dolazi od korijena re-ba/jer-bu onda ima značenje povećavati, odgajati, uzdizati, podizati, razvijati i prehranjivati dijete.

Ukoliko dolazi od korijena re-bi-je/jer-be-ju onda ima značenje razvijati se, podizati se, uzdizati se i izrastati. Ibn Arebi je rekao:

Ako neki pitalac pita za mene,

Moj dom u Mekki je i tamo odrastoh.

Riječ terbijjet – odgoj, od korijena re-bbe/je-ru-bbu dolazi u sljedećim značenjima: odgajati, starati se, predvoditi, dovesti do kraja, činiti dobro, dovesti do uzdizanja i savršenstva, učiniti vrijednim, spasiti od krajnosti i učiniti uravnoteženim, učvrstiti i ojačati i na kraju, ukoliko se koristi za čovjeka, njeno najopćenitije značenje je kultivirati.

Lingvističari terbijjet (odgoj) uglavnom definiraju u skladu sa značenjem korijena re-bbe/je-ru-bbu. Po mišljenju Ragiba Isfahanija odgoj je postupno i konstantno preobličavanje neke stvari, kako bi ta stvar postigla ono što joj dolikuje.[2] Bejdavi tumačeći suru Hamd kaže da je odgoj postepeno usavršavanje i činjenje vrijednom bilo koje stvari.[3] Po mišljenju nekih mislilaca riječi rabb i terbijjet (odgoj) potiču od istog korijena, a osnovno značenje riječi rab jeste terbijjet (odgoj).[4]

Terminološka definicija odgoja

Odgoj, poput politike i vjere predstavlja nesretnu kategoriju koja je izložena uticajima svih i razumijevanju običnih ljudi. Svaka osoba – od najprostijih ljudi do elite – neizbježno na neki način dolazi u dodir sa odgojem. Malo je onih koji se kao odgajatelji smatraju manjim od drugih i koji u najmanju ruku smatraju da svoje viđenje odgoja trebaju uravnotežiti. Suština izloženog je da svako dok ne bude primoran da definira odgoj misli da dobro poznaje njegovo značenje.[5]

S druge strane, istaknutim odgajateljima nije bila nepoznata važnost odgoja i njegova jedinstvena uloga u stvaranju i uzdizanju kulture i civilizacije. Tako Gazali odgoj nakon poslanstva smatra najodabranijim ljudskim poslom,[6] Kant drži da je odgoj najveće i najteže pitanje za čovjeka[7] dok je Platon bio uvjeren da nema uzvišenijeg i svetijeg umijeća od odgoja.[8]

Pored svega toga čudno je – mada to nije jedini takav slučaj – da još uvijek ne postoji saglasnost oko jedne jedinstvene definicije odgoja. Izvor ovih neslaganja proističe iz pristupa pitanjima kao što su egzistencija, Bog, svijet, čovjek, spoznaja i društvo. To znači da nesklad u temeljnim pitanjima dovodi do nesklada u definiranju odgoja. Drugim riječima, svako zastupa onaj stav o odgoju koji je bliži njegovom vlastitom poimanju, a i definiranje odgoja slijedi iz iste te težnje. Zbog toga jedan broj istaknutih stručnjaka smatra da nije moguće ustanoviti preciznu, jasnu i jedinstvenu definiciju odgoja, koju bi svi prihvatili i takvo što smatraju uzaludnim nastojanjem.[9]

U svakom slučaj, dobro je imati definiciju u kojoj opseg definiensa nije ni širi ni uži od opsega definienduma, međutim ukoliko nemamo takvu dobru definiciju to ne znači da se nema o čemu razgovarati. Treba reći da je jedna od najpraktičnijih koristi definiranja odgoja ta da definicija predstavlja mjesto očitovanje za svaki odgojni pravac. Na taj način se osvjetljavaju granice, sprječava se da zalutamo u nedođiju i u spoznajnom smislu ne dopušta nam da sredstvo postizanja cilja zamijenimo za sami cilj ili pak da na pola puta umislimo kako smo stigli na cilj i kako to Gazali kaže, da budemo poput hadžije koji je zaboravio na Kabu i sve vrijeme proveo timareći svoje kamile.[10]

Upoznavanje sa pojedinim definicijama odgoja

Prije nego što se iznova posvetimo raspravi o definiciji odgoja iz perspektive samog Gazalija, prikladno je da navedemo nekoliko definicija pojedinih mislilaca kako bismo se upoznali sa mišljenjem drugih o ovom pitanju i kako bismo pripremili preduslove za usporedbu definicije koju Gazali prihvaća sa definicijama drugih.

John Stuart Mill odgoj definira kao bilo koju vrstu uticaja kojoj je čovjek izložen i nema razlike da li je izvor toga neka osoba ili društvo. Ova definicija je veoma uopćena i u skladu s njom jako malo je stvari koje se ne smatraju odgojnim činiocima, a s druge strane na temelju nje nije jasno kako odrediti cilj odgoja i nije nužno da odgoj bude u korist odgajanika.

John Dewey smatra da je odgoj zbir procesa putem kojih jedna skupina ili zajednica – mala ili velika – svoje sposobnosti i želje prenosi kako bi osigurala svoj neprekinuti opstanak i razvoj. On odgoj posmatra iz perspektive sociologije. Po njemu, odgoj je društvena kategorija i moguće ga je posmatrati kao stalno obnavljanje iskustava u cilju proširivanja i produbljivanja društvenog sadržaja. Po mišljenju Deweya odgoj je proces koji omogućava odgajaniku da usvoji posebne metode.

Emile Durkheim, također, odgoj definira iz perspektive svog specifičnog sociološkog nazora. Odgoj vidi kao socijalizaciju pojedinca, a njegovo mišljenje se temelji na principu “kolektivne savjesti”. Po njegovom mišljenju, odgoj je djelovanje u skladu s kojim jedan zreli naraštaj utiče na naraštaj koji još uvijek nije u dovoljnoj mjeri zrelo za život, a cilj joj je poticanje i proširivanje fizičkih, intelektualnih i moralnih stanja odgajanika.

William James odgoj vidi kao profinjenu umjetnost koja čovjeka čini sposobnim da upotrebom vlastitih ideja u skladu sa svojim željama, potrebama i znanstvenim ciljevima ovlada stvarima i da ih koristi onako kako mu odgovara.

Internacionalna liga savremenog odgoja (Ligue international d'education nouvelle) predlaže definiciju prema kojoj je odgoj pripremanje uslova za potpuni razvoj – koliko je moguće – svih mogućnosti i potencijala svake osobe kao pojedinca i kao člana zajednice na temelju sloge i suradnje. Odgoj nije moguće odvojiti od društvenih promjena, već predstavlja jednu od odlučujućih snaga društvenih promjena.

Georg Kerschensteiner smatra da je odgoj proces tokom kojeg odgajatelj vodi odgajanika kroz život tako da to bude u skladu sa zahtjevom njegove praiskonske prirode i da se temelji na duhovnim vrijednostima.

Montaiyne tvrdi da odgoj nije puko sakupljanje činjenica, jer takvo što ne priprema dijete za život. Suštinski element odgoja jeste izgradnja čovjeka, kako bi se pripremio za jedan koristan i uticajan život.

Johann Friedrich Herbart tvrdi da je odgoj kategorija koja ima za cilj da pazi na dijete i da ga obrazuje na taj način da ovlada umjetnošću, vještinama, vrlinom i pobožnošću kako bi posredstvom ovakvog obrazovanja postiglo savršenstvo, što je ustvari uravnoteženost i sklad između duše i tijela.

Po mišljenju Johanna Heinricha Pestalozzija odgoj je prirodni, postepeni i harmonični razvoj svih nadarenosti i suštinskih potencijala u čovjeku.

Friedrich Froebel odgoj poima kao razvoj i uzdizanje potencijalnih snaga i talenata unutar čovjeka.

Jean Jacques Rousseau, koji je inspirirao Pestalozzija, Herbarta i Froebela, smatra da je odgoj umjetnost ili vještina koja se ostvaruje u obliku vođenja, ili podrške i upućivanja prirodnih snaga i pripravnosti odgajanika za život, uz poštivanje zakona prirodnog razvoja i sa saradnjom odgajanika. Po njegovom mišljenju, odgoj je proces staranja o odgajaniku u okvirima njegovih urođenih mogućnosti.

Immanuel Kant smatra da je odgoj: odgajanje, popravljanje i obrazovanje satkano kulturom kojem je cilj učiniti odgajanika uspješnim u budućem društvu, u društvu koje je daleko bolje od trenutnog.

Dr. Muhammed Bakir Hošjar odgoj i obrazovanje smatra uređenim zbirom djelovanja i ponašanja. Drugim riječima, po njegovom mišljenju odgoj i obrazovanje su akcija i reakcija između dva dinamična pola (odgajatelja i odgajanika) koji slijede principe, usmjereni su ka cilju i zahtijevaju program.

Murteza Mutahhari odgoj smatra razvijanjem i aktualiziranjem pripravnosti i uspostavljanjem ravnoteže i sklada između njih, kako bi na taj način odgajanik postigao najuzvišenije stepene savršenstva koji su za njega mogući.

Muhammed Rešid Rida smatra da je odgoj uzdizanje snaga koje su prikladne da se razvijaju i uzdižu i koje svoje korijene vuku iz čovjekove suštine. Po njegovom mišljenju, ovo uzdizanje je moguće ostvariti na dva načina: prvo je uklanjanje prepreka razvoju snaga i svega onoga što onemogućava ravnotežu suštinskih snaga, a drugo je razvoj tijela i duše putem pravilne ishrane i izučavanja znanja.

Definicija odgoja po Gazaliju

Prije nego što pređemo na glavnu temu, neophodno je napomenuti tri stvari.

1-Iako činjenica da su veliki muslimanski odgajatelji – počev od prve polovine trećeg stoljeća po Hidžri napisali značajan broj djela na polju odgojnih znanosti, od kojih je danas poznato najmanje dvadeset (poput djela Adabu-l-mu‘allimin Muhammeda ibn Sahnuna, umro 256.H.g.) – predstavlja ponos i čast povijesti islamskih odgojnih znanosti, nažalost niko nije ponudio jasnu i preciznu definiciju odgoja. Čini se da se nisu bavili svim pojedinostima ili je ova tema za njih bila toliko očita da nije bilo potrebe za definiranjem, preciziranjem i dodatnim pojašnjenjima ili oni nisu dovoljno dobro shvatili značaj teme.[11]

Gazali se ne izdvaja iz ove skupine. Stoga, samo uz određenu popustljivost i putem sinteze i analize njegovih riječi moguće je prihvatiti da je na neki način definirao odgoj.

2-Izučavanjem mnogobrojnih Gazalijevih djela može se zaključiti da je on skupinu riječi u vezi sa odgojem upotrijebio nešto manje od trideset puta, a od toga je pod pojmom odgoj (terbijjet) samo deset puta podrazumijevao oplemenjivanje i odgajanje odgajanika, dok je u ostalim slučajevima ove riječi koristio u značenju uzgajanja biljaka, prehrane i njege tijela i razvoja djeteta.

3-Gazali, poput ostalih istaknutih muslimanskih odgajatelja, umjesto riječi odgoj uglavnom koristi skupinu riječi kao što su obrazovanje[12], popravljanje, oplemenjivanje, pročišćavanje i uvježbavanje. Prema tome, njegove definicije ovih izraza mogu se manje-više smatrati i definicijom odgoja.

Svakako, u Gazalijevom traktatu Farzandnama stoji: “Potrebna je starija osoba kako bi ga vodila i odgajala i kako bi ga oslobodila lošeg morala i umjesto njega izgradila lijep moral. To je značenje odgoja. Poput ratara koji uzgaja žito i koji uklanja svaku biljku koja raste zajedno sa žitom. On izbacuje kamenje i grudve zemlje iz oranice, a izvana doprema vodu i gnojivo[13] kako bi se žito lijepo razvijalo i raslo. Naravno, putnik na Božijem putu ne može bez slijeđenja odgajatelja.”[14]

Termini kao što su odgajatelj, odgajanik, plemeniti moral i ukazivanje na činioce, temu, cilj, faze i metode odgoja u ovom tekstu, kao i rečenice kao što su “odgaja” i “to je značenje odgoja” i Gazalijeve lijepe usporedbe su navele jedan broj iranskih i arapskih[15] istraživača da pogriješe i da smatraju da Gazali na ovaj način definira odgoj. Tačno je da odgoj po Gazaliju ima negacijsku i afirmativnu suštinu, međutim, to nije općenito pravilo, a uzastopnost otklanjanja negativnih aspekata i uspostavljanja pozitivnih umjesto njih spada samo u neke faze i etape odgoja.

Neki elementi ove definicije kao što su: “uljepšavanje” i “loš karakter” ne postoje u primarnom odgoju. Naprimjer, kada dijete učimo pravilnom držanju kašike ili načinu pijenja nečega ili pak upotrebi neke riječi ili čak kada od njega zahtijevamo da ne radi stvari kao što je npr. pružanje ruke u tuđu hranu, naše odgojno djelovanje ne slijedi nikakvu negaciju i otklanjanje, jer ne tragamo za nečim što bi zamijenilo neku drugu stvar.

Prema tome, čini se da ove Gazalijeve riječi predstavljaju definiciju odgoja u njegovom užem značenju i nije ispravno da je smatramo Gazalijevom definicijom odgoja gdje opseg definienda nije ni širi ni uži od definienduma. Prihvatanje ove definicije kao obuhvatne[16] u najmanjem za sobom povlači jedan od dva dolje navedena problema:

1-Dijete je loše po prirodi i nemoralno i delinkventno ponašanje predstavlja ljudsku prirodu. Nemoguće je povjerovati da naši pedagozi gaje ovakvo mišljenje, a to nije slučaj ni kod Gazalija.

2-Odgoj – bez obzira na njegovu suštinu – tiče se jednog posebnog razdoblja života i ne obuhvata dijete, zato što doba djetinjstva nije obuhvaćeno ovom definicijom. Ni ovo, također, nije prihvatljivo ni za muslimanske pedagoge istraživače, a tako ni za Gazalija.

Uvjeren sam da Gazali ne prihvata gore spomenute dvije tačke. Sam Gazali je rekao da se treba pridržavati prvih faza nekog posla[17] i da odgoj djeteta predstavlja jedan od najvažnijih i najozbiljnijih poslova.[18] Po Gazalijevom mišljenju dijete po svojoj biti – zato što je dijete – na isti način prihvata i dobro i loše te ga samo vanjski činioci usmjeravaju u jednom od ta dva pravca.[19] Prema tome, dijete po svojoj biti nije loše i s odgojem treba početi od prvih dana njegovog života.

Gazali pored knjige Farzandnama u djelima kao što su Ihjau ‘ulumi-d-din, Kimija-je se'adat, Er-risaletu-l-ledunnijje, Mizanu-l-amel, Revdatu-t-talibin, navodi brojne naputke, iz kojih kada ih poredamo jedan pored drugog, metodom sinteze i analize možemo izvesti definiciju odgoja koja odgovora njegovom poimanju:

1- U djelu Ihjau ‘ulumi-d-din kaže: “Jedna od suptilnosti tehnike podučavanja jeste spriječiti učenika da zadobije neprihvatljive osobine.”[20] Prema tome, jedno od značenja odgoja jeste sprječavanje učenika i odgajanika da zadobije bilo koju vrstu neuravnoteženosti. Jasno je da u ovoj definiciji nije riječ o otklanjanju, već se odgoj definira kao preventiva, što znači da Gazali istrajava na primarnom odgoju.

2- Gazali navodi da je odgoj pročišćavanje ljudskih duša od lošeg karaktera i njihovo usmjeravanje ka lijepom karakteru. Nakon poslanstva nema odabranijeg posla od odgajanja.[21] Ova Gazalijeva definicija je slična definiciji u djelu Farzandnama.

3- U djelu Revdatu-t-talibin kaže da je edeb ili odgoj podsticanje i izvlačenje bitnih ljudskih potencijala te napominje da je Bog u čovjeka postavio temelje odgoja koje treba razvijati, otkrivati i uzdizati umjerenim ponavljanjem i uvježbavanjem. Ukoliko bude tako, dotična osoba će biti odgojena i pročišćena.[22]

U ovoj definiciji pod pojmom edeb ili odgoj misli se na odgajanje duše. Prema tome, odgoj je ostvarenje prirodnih potencijala i pripravnosti odgajanika. Sve što posjeduje nalazi se u njegovoj unutarnjosti, te stoga treba prodrijeti u njega i pokrenuti i iskoristiti njegova unutarnja bogatstva i vrijednosti, kako bi prešao iz stanja statičnosti u stanje dinamičnosti.

4- Gazali, također, edeb ili odgoj smatra unutarnjim i vanjskim odgojem[23] i smatra da je došlo do odgajanja ukoliko su izvanjsko i unutarnje čisti. Ovdje je očigledno da odgoj uzima u značenju uzdizanje.

5-U djelu Er-risaletu-l-ledunnijetu stoji da je odgajanje povratak duše vlastitoj zbilji, poticanje i pojava njenih bogomdanih unutarnjih pologa, što znači aktualiziranost moći čovjekove biti u cilju uzdizanja duše i dostizanja sreće.[24]

U ovoj definiciji pored aktualizacije položenih moći u čovjekovoj biti ukazano je i na cilj odgoja, a to je spas duše i sreća odgajanika.

6-Na drugom mjestu Gazali navodi da je znanje u ljudskoj nutrini poput sjemenke u utrobi zemlje i dragulja na dnu mora i kao što ovo dvoje trebaju da izađu i da se izvade, također, i pripravnosti čovjeka trebaju da procvjetaju. Poučavanje i učenje nije ništa drugo do to, jer tokom procesa učenja učenik počinje nalikovati učitelju i poput njegovih i njegove moći se aktiviraju i postiže savršenstvo.[25]

U ovoj definiciji Gazali se bavi mogućnostima iskonske prirode, koje predstavljaju nužni uvjet odgojivosti te govori o predmetu i činiocima odgoja. Spominje cilj odgoja i ukazuje da je odgoj dinamičan i kontinuiran proces, jer je i sam odgajatelj stalno u stanju izrastanja i cvjetanja i nije moguće reći da su njegove pripravnosti dosegle zadovoljavajuće savršenstvo. Razvoj i cvat pripravnosti predstavlja cjeloživotni proces.

7- Iz djela Ihjau ‘ulumi-d-din i Kimija-jee se’adat proizlazi da po Gazaliju čovjek na Ovaj svijet dolazi uravnotežen i zdrave suštine, a otac i mati (roditelje navodi kao izvanjske činioce i to samo kao primjere, s tim da nema namjeru da nabroji sve činioce, dakle oni nisu jedini činioci) ga neispravnim odgojem ili zapostavljanjem izvode iz stanja uravnoteženosti.[26]

Ovdje se ukazuje na činioce okoline i naslijeđa i govori se o značaju odgoja. Iz ovih riječi proizlazi da odgoj u početku predstavlja održavanje djeteta u stanju uravnoteženosti i zdrave iskonske prirode, a u kasnijim fazama, ukoliko se neko udalji od vlastite iskonske prirode i uravnoteženosti, potrebno je primijeniti preodgajanje kako bi se vratio u prvotno stanje i nakon toga bio dobro odgojen.

8- U djelu Ihjau ‘ulumi-d-din kroz riječi Hasana Basrija navodi da bi, da nije učenih ljudi, obični ljudi bili poput životinja, a nakon toga tumačeći ove riječi kaže: “Učenjaci ljude uzdižu iz životinjskih niskosti u ljudske visine.”[27]

9- Gazali učenika koji je tek počeo usvajati znanje poredi sa divljom pticom koju nije moguće usmjeriti bez blagosti i nježnosti.[28]

10- Na drugom mjestu kaže: “Čovjek je najodabranije stvorenje na zemlji, a srce je njegov najodabraniji dio. Posao učitelja jeste da djeluje na srce kako bi ga upotpunio, iskristalizirao, očistio i približio Bogu. Prema tome, poučavanje je s jedne strane robovanje Bogu, a s druge strane namjesništvo Božije – i to najveće namjesništvo Njegovo. Bog je vrata znanja, koje predstavlja Njegov najspecifičniji atribut, otvorio za srce učenjaka i on je rizničar najvrednije Božije riznice. Pored toga, Bog je učitelju i učenjaku omogućio da iz ove vrijedne riznice udjeljuju potrebitima. Prema tome, učitelj je spona između Boga i ljudi, kako bi ih uz pomoć nauke približio Bogu i doveo do vječnog Dženneta. Tako vam Boga, ima li većeg stepena od ovoga i koji je stepen ravan stepenu učitelja?[29]

11- Po Gazalijevom mišljenju, ukoliko majka (odgajatelj) nije odgojena ne može odgajati dijete (odgajanika).[30]

12- Gazali poučavanje i učenje smatra najvećim bogoslužjem,[31] koje nakon poslanstva – koje je, također, odgajanje i podučavanje – predstavlja najodabraniji mogući posao.[32]

13- Posljednja stavka je da čovjek na Ovaj svijet dolazi s nezrelim tijelom i dušom s puno nedostataka, ali sposobnom da dosegne savršenstvo. Odgoj je usavršavanje tijela i oplemenjivanje duše.[33]

Iz onoga što je rečeno proizlazi sljedeće:

1- Odgoj je moguć i nužan i sve dok čovjek ne bude odgojen kako treba ne može postati ni čovjek kako treba.

2- Odgoj je stvaralačka (prije rođenja) i zakonska kategorija (nakon rođenja), Bog je zakonsku fazu odgoja prepustio poslanicima. Prema tome, odgajatelji zamjenjuju poslanike.

3- Nema vrednije aktivnosti za čovjeka od odgoja, bio on odgajatelj ili odgajanik.

4- Odgoj, načelno, ima afirmativnu dimenziju, ali ponekad zadobije i negacijsku. Odgoj je lakši i uspješniji ukoliko ne dođe do faze preodgoja. Preodgoj je odgoj u sljedećim fazama, i ako ovakvo što nije uzaludno, onda je svakako veoma teško.

5- Odgoj je željena, voljna i ciljana akcija i reakcija između odgajatelja i odgajanika, koja slijedi zakon uzročnosti.

6- Cilj odgoja je usklađen sa ciljem stvaranja, a ispravno provođenje odgoja znači usklađenost sa ljudskom prirodom i nastojanjem da se ostvari uzvišenije stvaranje, jer prirodno i kreacijsko savršenstvo nije odgoj već pretpostavka odgoja. Čovjek samo zahvaljujući odgoju postiže odgovarajuće savršenstvo. To je u skladu sa Božijim riječima: Neka je slava Allahu! Divan li je On Tvorac! Prema ovom ajetu, postoje i drugi kreatori, a to su poslanici, odabranici, učenjaci i odgajatelji, iznad kojih je Bog.

7- Odgoj želi uravnotežiti čovjeka u svim njegovim aspektima te obuhvata sve dimenzije njegovog postojanja.

8- Obzirom da je odgoj aktualiziranje svih čovjekovih potencijala koje posjeduje po biti on ne pripada isključivo niti jednom pojedincu ili skupini, već je to pravo i potreba svih po iskonskoj prirodi.

9- Poučavanje je neka vrsta poslanstva, jer su učitelji nasljednici poslanika, a poučavanje je jedan od zadataka Poslanika.

10- S obzirom da je odgoj poticanje i dovođenje do procvata onoga što je položeno u čovjekovoj biti, onda je to stalan, postupan, dinamičan, uzlazni i sveobuhvatan proces.

11- Odgoj, načelno, ide u pravcu zadovoljavanja interesa odgajanika i ukoliko se to ne ostvari onda to nije odgoj.

12- Ostvarivanje odgoja u najmanju ruku ovisi o postojanju odgajanika i odgajatelja (predmeta i činioca odgoja).

13- U odgoju se nastoji očuvati iskonska priroda odgajanika kako ne bi ostala skrivena i tako propala.

14- Razvoj pripravnosti je u interesu popravljanja, spasa i sreće odgajanika.

15- Sam odgajatelj mora biti usavršen i njegovi potencijali moraju biti aktualizirani.

16- Odgoj sadrži značenje vršenja uticaja i potpadanja pod uticaj, međutim, svako vršenje uticaja i potpadanje pod njega nije odgoj, iako je svaki odgoj vršenje uticaja i potpadanje pod uticaj.

17- Odgoj ima milosrdnu suštinu i na neki način je briga čovjeka prema pripadniku svoje vrste i nalikuje na čuvanje stakla pored kamena.

18- Odgoj je mijenjanje odgajanika, ali svaka promjena nije odgoj, iako je svaki odgoj promjena.

Sada ćemo pokušati sistematiziranjem ovih tvrdnji, Gazalijevim jezikom i na temelju njegovog promišljanja, definirati odgoj:

Umijeće odgoja je akcija, a ponekad akcija i reakcija puna ljubavi, racionalna, postupna, konstantna, razvojna i traje najmanje “od kolijevke pa do groba” tokom čega osoba koja je obrazovana (odgajatelj) ima misiju da obrazuje, usreći i da pruži moralnu i materijalnu korist drugom (odgajaniku) u cilju harmoničnog i sveobuhvatnog poticanja i razvijanja svega onoga što je Bog stvaranjem položio u njegovo biće. Ovaj sveti proces predstavlja fitretsko i prirodno pravo i potrebu svih, a ispravno provođenje odgoja znači usklađenost sa stvaranjem čovjeka i u konačnici, u interesu je svih.

Pojedini temeljni pristupi ove definicije na neki način čine je sličnom definicijama Rusoa, Herberta, Frobela, Pestalozija, Muhammeda Rešida Ride i Murteze Mutaharija, jer i oni su poticanje onoga što je položeno u bit čovjeka učinili prekretnicom u svojim definicijama. S druge strane, ova definicija nema nedostatke i nesuvislosti koje imaju druge definicije. To znači da ne smatra svako stavljanje pod uticaj i potpadanje pod uticaj odgojem, obuhvata sve dimenzije i predispozicije odgoja, odnosi se na pojedinca i na skupinu, ne odnosi se na neko određeno razdoblje života, ne smatra da je odgoj prenošenje znanja i njegovo sakupljanje u umu učenika i uzima u obzir materijalnu i moralnu korist odgajanika.

Kratka analiza elemenata ove definicije

Gazali poput Platona, Aristotela, Farabija, Ibn Sine, Miskevejha, Nasiruddina Tusija, Ibn Halduna i jednog dijela savremenih stručnjaka odgoj naziva tehnikom (umijećem). Prema tome, po njegovom mišljenju odgoj nije nauka. To je tehnika, umjetnost i nešto što se odnosi na posao i vještinu. U odgoju odgajatelj uvježbava tijelo i dušu odgajanika, da bi postao onakav kakav treba postati.

Riječi “pun ljubavi” ukazuju da prema Gazaliju (kao i drugim muslimanskim odgajateljima) odgoj nije ono što je kod Platona, koji dijete smatra ždrjebetom koje treba ukrotiti uz pomoć biča. Po njemu odgoj nije kroćenje i dresura, nego nešto uzvišenije od majčinstva, i što je slično poslanstvu. A kako da i ne bude tako kada Gazali učitelja smatra namjesnikom Boga, a Bog djeluje na principu ljubavi i blagosti.

Pod “razumski” se misli da odgoj slijedi volju, izbor, cilj, procjenu i program. Odgoj nije neki nepromišljen postupak.

Odgoj je nekada samo akcija, jer odgajanik u njemu ne sudjeluje razumski – u značenju koje je navedeno – a ponekad je to akcija i reakcija, zbog toga što i odgajanik u tome sudjeluje na temelju razuma. Naprimjer, u odgoju prvačića odgajatelj vrši razumsku akciju dok je odgajanik pasivni primalac i nema razumske reakcije. Međutim, u slučaju odgoja odrasle i mlade osobe, njena želja i saradnja je isto toliko značajna koliko i nastojanje odgajatelja.

Rekao sam da je odgoj proces, jer se provodi postupno i ne odigrava se iznenada i odjednom. Upravo zbog toga odgajanje čovjeka dolazi nakon njegovog postajanja.

Trajan je zbog toga što obuhvata raspon od rađanja do smrti čovjeka.

Odgajatelja sam nazvao obrazovanim jer su njegove suštinske snage i potencijali prilično aktualizirani i za odgajanje odgajanika u najmanju ruku sebe postavlja kao uzor. To je vrhunac vrijednosti i značaja odgajatelja, čije djelovanje nalikuje poslaničkom i božanskom.

Odgajanik je predmet odgoja i oko njega se kreće sav proces odgoja, koji teoretski obuhvata vrijeme od doba dojenčeta do duboke starosti.

Spas i sreća su cilj odgoja i obuhvataju Ovaj i Onaj svijet. Ovo spasenje i sreća dolaze kao rezultat moralnog, intelektualnog, duhovnog i tjelesnog odgoja odgajanika (o čemu ćemo kasnije govoriti).

Pod “korist odgajanika” se misli da ukoliko odgoj ne bude u interesu odgajanika onda to nikako ne može biti odgoj. Materijalna ili duhovna korist odgajatelja ni u kom slučaju ne pripada značenju odgoja, iako je ona neizbježna.

Poticanje i razvijanje bogomdanih pologa jeste metoda odgoja. Pod polozima se misli na mogućnosti čije su univerzalne slike potencijalne[34] u ljudskoj kreaciji i imaju potrebu da se aktualiziraju i potiču. Pripravnost je statička i skrivena moć čovjeka, koju odgoj čini dinamičnom.

Pod “svi polozi” misli se da odgoj obuhvata sve dimenzije ljudskog postojanja, što po riječima Viktora Pošea znači da je to odgoj tijela, duše i psihe.[35]

Element “svet” odgoju daje aksiološku i božansku dimenziju. Iz ove Gazalijeve misli proizlazi da je čovjek odgajanik Božiji, da posjeduje skrivene, bogom dane moći, a odgoj kao najuzvišenije robovanje i namjesništvo Boga i Poslanika Njegova ima značenje poticanja ovih bogomdanih pologa.

Niko se ne rađa bez kapitala po iskonskoj prirodi i kapital nije za odbacivanje jer Bog ništa ne čini uzalud. Prema tome, s jedne strane, odgoj je pravo i potreba čovjeka po njegovoj iskonskoj prirodi, a s druge strane to je misija odgajatelja.

“Svačiji” znači da odgoj nije ničije isključivo pravo, već svi imaju pravo i trebaju biti odgojeni. Iz riječi “skupina” se zaključuje da, iako je predmet odgoja pojedinac, s obzirom da se odgoj pojedinca dešava u zajednici, skupina od toga ima koristi.

Izvor: Behruz Refi'i, Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju, sv. 3., Fondacija “Mulla Sadra”, 2012., s perzijskog preveli: Sedad Dizdarević i Lutfi Akbaš