Vjera i izazovi vremena

Postavljeno je pitanje da li je dozvoljen bilo kakav odnos iz­me­đu muškog i ženskog spola prije stupanja u bračnu za­jed­ni­cu. Ako je dozvoljen, koje su to granice, tj. koja je granica to­lerancije? Današnjim predavanjem pokušat ćemo se uklo­pi­ti u postavljeno pitanje. Pitanja koja izviru iz ove teme su mno­gobrojna. Naprimjer, odmah se možemo osvrnuti na od­nos između vjere i slobode, vjere i ljudskih prava, vjere i ono­ga što vrijeme zahtijeva. Odmah se može postaviti pita­nje: Koji su to razlozi zbog čega je islam vremenom izgubio na snazi, vjera koja je u prvih pet stoljeća nakon svoje po­ja­ve – kako primjećuje Will Durant – bila glavna okosnica i no­silac razvijenosti u svim područjima ljudske kulture. Me­đu­tim, nakon tih pet stoljeća, razvoj ne samo da nije na­sta­vljen, već je jednostavno započelo opadanje. Šta je bio uz­rok tom dešavanju? Analitički razmatrajući historijske pri­like, Will Durant uočava dvije velike pojave koje se tiču is­lama, a koje su suprotstavljene: najprije pet stoljeća us­pje­ha i kulminacije islama u svijetu, a nakon toga nagli pad te iz­vanredne civilizacije. Riječ je o dvije najvažnije pojave u hi­storiji čovječanstva na koje treba obratiti posebnu pažnju. I Libanac Šibli Šumejl, koji je bio materijalistički opredi­je­ljen, u jednom od svojih tekstova, Kur’an i urbanost, pri­mje­ćuje: “Neprijatelji islama kažu da je ova vjera bila uzrok pro­padanja muslimana; međutim” – tvrdi on – “to nije is­ti­na, fakti nam govore sasvim drugačije.”

Na ova i na mnoga druga pitanja koja nisu spomenuta po­kušat ćemo iznaći logične odgovore i rješenja. Prva stvar koju moramo uzeti u obzir jeste ona činjenica na koju nas upu­ćuje Kur’an. Kada razmišljamo i govorimo o islamu, tre­ba­mo biti svjesni da postoje dvije vrste islama: prvi je lo­gič­ni islam, a drugi je geografski islam.

Drugim riječima, jedan islam je posljedica ljudskih po­sti­g­nuća, razmišljanja, zaključivanja i logike. A drugi islam, što nije svojstveno samo islamu već i ostalim ideologijama, jes­te islam kao geografsko naslijeđe. Naprimjer, rođen sam u takvom okruženju, gdje mi je babo bio musliman ili jeste mu­sliman; sasvim je razumljivo da ću i ja biti musliman, kao i moja braća i sestre. Zato je važno na prvom koraku ri­je­šiti svoj stav ili status prema islamu, drugim riječima, raš­či­s­titi sa sobom da li smo svoj islam naslijedili i zadovoljni smo time, ili smo pak svoj islam iznašli. Mi trebamo po­stu­pi­ti u skladu sa pravilom prihvaćenim kod Arapa: osiguraj zem­lju, pa tek onda ocrtaj kolika će ti kuća biti, tj. gdje će ti biti kuhinja, dnevna soba, kupatilo itd.

Nije loše spomenuti primjer Nasrudin-hodže, koji se do od­ređene mjere tiče ove teme. Jednom ga zateče komšija ka­ko nešto traži ispred kuće. “Selam alejkum efendija!” – po­­vika on pa zatim upita: “Šta to tražiš?” – “Izgubio sam ključ”, odgovori Hodža. Komšija mu se pridruži i poče tra­ži­ti, ali ubrzo mu postade sumnjivo jer krug u kojem je ho­dža tražio bi­jaše nekako neodređen, pa ga zato upita: “Je li, efen­dija, a znaš li ti gdje si izgubio ključ?” – “Znam, znam”, od­govori Ho­dža: “U kući.” – “Pa zašto ga tamo ne tražiš, živ mi bio?!” – Hodža odgovori: “Ee, ovdje se bolje vidi nego u kući!”

Kao što smo rekli, prva stvar koju bismo trebali učiniti jes­te da budemo načisto sa svojom vjerom, što svakako nije svo­jstveno samo islamu, već i druge religije pate od iste po­jave – bolesti geografskog naslijeđa, i ne samo vjere, već i ideo­logije. Uzmimo u obzir materijaliste, i to etičke mate­ri­ja­liste, oni nisu uspjeli racionalno dokazati nepostojanje Bo­ga, već su podlegli svojim strastima. Bilo im je jedno­stav­no drago da uživaju, zato su sebe uvjerili da trebaju na­pus­ti­ti vjeru i Kur’an, jednostavno su odlučili: hoću da uživam. Tek kada budemo načisto sa tim kakav odnos imamo sa vje­rom kojoj pripadamo, onda možemo pristupiti odgovaranju na postavljeno pitanje.

Kada je već tako, idemo odgovoriti na pitanje: Koji je to is­lam, logični islam? U Kur’anu ima velik broj ajeta koji go­vo­re u vezi sa primanjem vjerovanja, tj. uvjerenja. Možda su najobuhvatniji u suri Ali ‘Imran, u ajetima od 190. do 194.

إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الأَلْبَابِ الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ رَبَّنَا إِنَّكَ مَن تُدْخِلِ النَّارَ فَقَدْ أَخْزَيْتَهُ وَمَا لِلظَّالِمِينَ مِنْ أَنصَارٍ رَّبَّنَا إِنَّنَا سَمِعْنَا مُنَادِيًا يُنَادِي لِلإِيمَانِ أَنْ آمِنُواْ بِرَبِّكُمْ فَآمَنَّا رَبَّنَا فَاغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَكَفِّرْ عَنَّا سَيِّئَاتِنَا وَتَوَفَّنَا مَعَ الأَبْرَارِ رَبَّنَا وَآتِنَا مَا وَعَدتَّنَا عَلَى رُسُلِكَ وَلاَ تُخْزِنَا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّكَ لاَ تُخْلِفُ الْمِيعَادَ

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, za­ista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i sto­je­ći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zem­lje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvo­rio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri! Go­spo­daru naš, onoga koga Ti budeš u Vatru ubacio Ti si već os­ramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći. Go­spo­daru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru; ‘Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postu­pa­ka naših, i učini da poslije smrti budemo s dobrim. Go­spo­daru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti zaista ne kršiš obećanja!”

To su ljudi koji su u stalnom razmišljanju o Uzvišenom Go­spodaru, a u ajetima je rečeno da stalno razmišljaju o Go­spodaru: i kada se kreću, i kada sjede, i kada leže, po­ku­ša­vajući iznaći odgovor na pitanje ko je Stvoritelj Ovoga svi­jeta. Tim povodom oni razmišljaju o stvaranju Nebesa i Zem­lje, dolazeći do zaključka da ovaj svijet, Kreacija sa svo­jom nepreglednošću, ne može sam od sebe nastati, već da ima Stvoritelja. Zatim kažu: “Bože, mi smo čuli Tvoga glas­nika, koji poziva u vjeru.”

Ako smo pažljivo pratili, oni su na osnovu argumenta do­segli vjeru i izvor stvaranja, a zatim, kada je stupila na sce­nu ustanova poslanstva, kada im je s te strane prinesen ar­gu­ment, oni su bespogovorno prihvatili ponuđeno. Me­đu­tim, Kur’an nam daje do znanja da je njihov stav prema tom pi­ta­nju bio poseban, drugim riječima, nije se jednostavno do­godilo da Poslanik kaže: Ja sam Poslanik! – i da ga oni od­mah prihvate. To nije išlo baš tako lahko, već su i to, tj. pri­hvatanje poslanstva, učinili na temelju argumenta. Tim po­­vodom u jednom ajetu se kaže: I žurno s kraja grada dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi poslanike!” (Ja-sin, 20) Na pitanje zašto da ih slijede, navode se dva ar­gu­men­ta, koji su razlog opravdanosti slijeđenja i koji bi sva­kog normalnog čovjeka, zdravog razuma i srca, zadovoljili ka­da bi ih čuo. Prvi, oni ne traže nikakvu nadoknadu za svoj po­ziv, i drugi, njihove riječi su utemeljene na zdravom ra­zu­mu, tj. logične su. Dakle, vidimo da je karakteristika i po­seb­­nost ovih ljudi bila u načinu njihovog kretanja prema Bogu, koje je bilo ustanovljeno na čistom racionalnom dokazu; ta­ko­đer je i prihvatanje poslanika Božijih bilo ustanovljeno na ra­cionalnom argumentu. Reci: “Ovo je moj put, pozivam Bogu na temelju basireta”, tj. na temelju zdravog uvida u stva­ri. (Jusuf, 108) Znači, svjestan sam šta mi se predočava i šta predočavam. Prema tome, prvo mora biti poziv ka Bo­gu, a drugo da bude utemeljen na basiretu, tj. na uvidu u stvari. Po­stavimo sada pitanje sami sebi! Zamislimo da se na­la­zi­mo na mjestu gdje se vodi neka rasprava ili predstavljanje ne­ke istine, bilo da je ona politička ili privredna, moralna ili vjer­ska, ali istine koja rješava teškoće i raščišćava puteve. Ko­liko smo spremni u datom trenutku proći se sebe, proći se svoga Ja i prihvatiti istinu onakvom kakva jeste? Drugim ri­ječima, koliko sam sposoban, jak i slobodan da prihvatim is­tinu stoga što je istina, a ne da neku “istinu” prihvatim za­to što mi ide u korist, zato što mi, naprimjer, iz nekih meni svoj­stvenih kulturnih i inih razlika ide u prilog i sviđa mi se sa­mo zato što potiče iz moje države, stranke, skupine i slično, bez ob­zira na činjenicu da je možda ono što je “tuđa istina” stvar­na istina i boljitak. Ili, koliko smo spremni zanijekati ili od­baciti onu stvar koja jeste nama u korist, ali nije istinita?

Evo jednog primjera kroz koji ćemo uvidjeti koliko smo sa stanovišta svoga psihičkog kvaliteta bliski Poslaniku. Bi­lo je to vrijeme kada, formalno gledano, muslimani i Poslanik nisu bili u zavidnom položaju. S jedne strane, mali broj mu­sli­mana, a s druge, nisu imali nikakvog uticaja u društvu. Po­slanikov sin umire baš u danu kada se dešava pomračenje Sun­ca. Muslimani su bili veoma raspoloženi, ne zbog smrti, već zbog događaja koji se desio. Pomislili su da je pomra­če­nje Sunca znak naklonosti Nebesa, potvrda da je među nji­ma Poslanik. Toga dana velik broj onih koji nisu bili prihvatili islam, prihvatili su ga i rekli su: “Ovo je sigurno nebeski čo­vjek!” Da smo mi kojim slučajem bili umjesto Poslanika, re­kli bismo: Ovo je izvanredna prilika! Smatrali bismo da taj događaj pomaže da nas ljudi prihvate. Međutim, Posla­nik nije kao mi, on saziva vjernike u džamiju, odlazi na mimber i drži dugo predavanje. Između ostalog, izjavljuje: “Pazite, Kre­acija djeluje na nepromjenjivim zakonima.” Zatim im je od­ržao dobar čas astronomije, vezano za kretanje Sunca i Mje­seca i o zakonima koji u Objektivnom svijetu vladaju me­đu ljudima. Među tim zakonima je i smrt, koja je iz reda za­kona Božijih. “Smrt moga sina nema nikakve veze sa po­mra­čenjem Sunca”, dao im je do znanja. Politički gledano, Po­slanik je mogao prešutjeti taj detalj, u smislu da ga ne po­tvr­di, niti da ga zaniječe, već da ga jednostavno prešuti. Me­đu­tim, da je Poslanik prešutio i da nije reagirao na sebi svoj­stven način, da li bismo danas mogli odgovoriti nauci? Bo­žiji Poslanik nije došao da zloupotrebljava neke okol­nos­ti ili da osvaja što veći broj glasova, koji će zatim stati iza nje­ga. Upravo zbog toga mu Uzvišeni kaže: Reci, ovo je moj put, na kojem pozivam ka Bogu; ako već postoji poziv ka Bogu, on mora biti ustanovljen na temeljima istine, jer po­ziva Istini. Zato se i kaže da poziva na osnovu basireta, tj. na osnovu uvida, osviještenosti, jasnoće.

Dakle, na prvom mjestu moramo riješiti svoj položaj u isla­mu, tj. da li smo mi prihvatili islam samo zato što su nam babo i majka bili muslimani. Zatim, moramo proana­li­zi­rati i druge ideologije, tj. vidjeti šta govore materijalisti, ko­munisti, humanisti.

Sada ćemo pogledati šta je to geografski islam. U suri Be­kare, u 170. ajetu, koji se odnosi na nevjernike, kaže se:

وَإِذَا قِيلَ لَهُمُ اتَّبِعُوا مَا أَنزَلَ اللّهُ قَالُواْ بَلْ نَتَّبِعُ مَا أَلْفَيْنَا عَلَيْهِ آبَاءَنَا أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لاَ يَعْقِلُونَ شَيْئًا وَلاَ يَهْتَدُونَ

A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni od­govaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo za­tek­li pretke svoje.”

Znači, njihova poruka je jasna, istakli su da ih uopće ne za­nima da li je ono što im roditelji slijede logično i istinito, bit­no im je samo da nastave putem kojim se kreću njihove nane i majke. Kur’an zbog toga i kaže: Zar i onda kada im pre­ci nisu ništa shvatali i kada nisu na Pravom putu bili?! Dru­gim riječima, zar bi svoje roditelje slijedili i onda ako bi im roditelji prihvatali ono što nije ustanovljeno na logici, tj. ne­logične stvari i ukoliko bi bili neupućeni? Poželjno je da sva­ko za se uđe u sebe, u svoju najskriveniju prostoriju, gdje se nalazi predstava i slika o vjeri, da vidimo kolika je naša predstava o vjeri stvarna, tj. koliko je naša i da li smo je stekli ustanovljavajući šta je istina ili smo je pak samo na­slijedili od roditelja. Ovo se ne tiče samo vjere, već i sve­ga ostalog.

Navest ću jedan događaj iz svoga života. Sjećam se kada su me pozvali iz direkcije jednog teheranskog univerziteta – bilo je to prije šesnaest godina – da budem mentor dok­to­ran­tima. Na prvom predavanju obratio sam im se riječima da, prije negoli počnemo sa nastavom, iznesem jedan pri­jed­log. Ako ga prihvate, neka o njemu razmisle, a ako ga pak ospore, neka objasne zašto su to učinili, da bih se i ja time okoristio. Predložio sam im da odmah na početku izi­đe­mo iz svojih klišea, ja iz svoga vjerskog, a oni iz svoga nau­čnog. Zašto? Zato što – bez obzira na činjenicu o kome da je riječ – naša vjerovanja, ćudoređe, društvene navike, ko­deks ponašanja itd, uglavnom se temelje na onome što smo preuzeli od jednog broja starih deda i nana. Kada se bra­nimo ili zauzimamo vjerski stav, tj. pozicioniramo se, i dru­gi zauzimaju svoj stav. Počeo sam analizu od sebe. Da li sam, onoga dana kada sam stupio u vjersku školu, odložio ono od vjere što sam naučio od svojih nana i deda, pa da sam rekao: Sada ovo nastranu, a da vidim šta Kur’an ima reći o vje­ri i kako je on predstavlja. Tačno je da sam ušao u us­ta­no­vu za vjersko obrazovanje, gdje sam proučavao šerijatsko pra­vo, komentar Kur’ana, filozofiju, metodologiju; me­đu­tim, sve se to ipak temeljilo na onome što sam učio od nana i de­da. “I vi također” – obratih se doktorantima – “kao svje­tov­ni znanstvenici, učili ste fiziku, hemiju, politologiju i mno­go drugih stvari, a koji je od vas sjeo kući i onako sa svo­jom majkom, koja je sada u odmaklim godinama, da se sa etičke strane zapita kakav je njegov odnos prema njoj, nje­­ga pismenog prema njoj nepismenoj. Ili ko je od vas pri­šao sa psihološkog aspekta konstituciji samoga sebe i kons­ti­tu­ciji svoje sestre pa rekao: Moja sestra i ja se razlikujemo u psihološkom aspektu, prema njoj imam poseban odnos ili za­pravo nemam nikakvih relacija. Ili recimo, koji je od vas, pro­fesora na fakultetu, na psihološki način pristupio skupini uče­nika kojima predaje tako što će ustanoviti odakle učenici po­tiču i šta donose iz gradske i seoske, iz bogate i siromašne sre­dine, iz obrazovane i neobrazovane sredine. Kako da na­pra­vite univerzalan pristup i da se svi okoriste vašim pre­da­va­njima?” Na kraju im rekoh: “Nemojmo barem sebi lagati, po­gledajmo istini u oči, pogledajmo je onakvom kakva up­ra­vo jeste!” Naš metod, nažalost, nije takav, svi mi – bili svje­tovni ili vjerski intelektualci, ili samo vjernici, ili oni otu­đeni od vjere – ono što u svojim životima prihvatamo, ne či­nimo to na temelju obavještavanja i uvida u te pojave, a ono što osporavamo i poričemo, ne činimo na temelju uvida u te pojave. Ovaj događaj iz ličnog iskustva iznio sam zbog toga da ne pomislite da se obraćam samo vama, jer mi smo svi takvi ljudi. Već sam naglasio da ovo pravilo ne obuhvata samo ljude koji su okrenuti vjeri, već se to tiče svih ostalih, pa i materijalista. Imao sam jednog dobrog učitelja koji je go­­vorio da bi, kada bi imao moć, osnovao jednu jaku usta­no­vu, poput fakulteta, koju bi nazvao “fakultet materi­ja­liz­ma”, gdje bi zaposlio najveće i najpristranije, ali i najsposobnije ma­terijaliste, koji dobro poznaju sve ono što zagovaraju. Zato što bi na taj način – upućujući kritike ostalim ideo­lo­gi­ja­ma, a posebno islamu – kao prvo, omogućili islamskim uče­njacima da se do u pojedinosti upute u suštinu njihovih sta­novišta, pa bi tako mogli – koristeći se islamskim i kur’an­skim naučavanjem – davati precizne i zadovoljavajuće od­govore na najrazličitija pitanja.

Često se navodi hadis u kojem Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže da je jedan sat razmišljanja bolji negoli jedna, sedam, ili sedamdeset godina ibadeta (zavisi od varijante hadisa). Uzevši u obzir ovaj hadis, zamislimo da nam se pruža pri­li­ka da odemo u Medinu da posjetimo Poslanikovu džamiju i nje­gov mezar. U tom slučaju možemo učiniti dvije stvari: ili kla­njati dva rekata, ili pak sjesti i neko vrijeme razmišljati. Sa Poslanikovog gledišta: Koje je od ovo dvoje vrjednije? Sas­vim logično, razmišljanje je po Poslaniku bolje. Me­đu­tim, unatoč tom saznanju, svako bi od nas pristupio namazu. Sva­ko bi rekao: Zar sam prešao 4.000 km da bih sjedio i raz­mišljao?! Međutim, Poslanik kaže: Sjedi i razmišljaj, ako niš­ta drugo, razmišljaj o tome zašto moraš preći 4.000 km da bi vidio Poslanika, zašto i kakve veze ima između tebe i Po­­slanika? Poslanik, dakle, kaže: “Sjedi i razmišljaj”, a mi: “Sve je to dobro, ali daj da ja kla­njam.” Zbog čega je to tako? Zbog toga što je namaz naš običaj. Post je naš običaj.

Navest ćemo primjer jednog čovjeka koji niti je klanjao, niti postio, ali je ipak u toku Ramazana uvijek ustajao na se­hur i jeo. Kada su mu rekli: “Pa ti niti klanjaš, niti postiš, zaš­to ustaješ na sehur?” On odgovori: “Znate šta: niti kla­njam, niti postim, a ako još ne ustanem na sehur, bit ću pra­vi nevjernik.” Istina je da smo se prosto navikli i da iz čiste na­vike obavljamo radnje. Tako je i kada ajet kaže: Ne to!, una­toč čemu oni kažu: E baš to!, a isto je i kada nam Po­sla­nik govori, a on ne priča iz svoga nahođenja; sve što kaže – to je Objava. On nam kaže: “Sjedi, razmisli!” – ali mi to ne či­­nimo, mi ćemo ipak klanjati dobrovoljni namaz, što je uvjer­ljiv pokazatelj da naprosto slijedimo navike. Poslanik nam također kaže: “Kada vidite čovjeka koji mnogo klanja i mnogo posti, nemojte se ushititi njegovim stanjem dok ne vi­­di­te kako razumijeva”, tj. da li shvata zašto klanja, zašto po­­sti. A Poslanik kaže: “Zaista je nagrada u mjeri razumi­je­va­nja.” U tom smislu je Poslanik, prije nego što bi obavio noć­ni namaz, izlazio iz kuće i upućivao pogled u nebo, uče­ći ajete iz sure Ali ‘Imran koje smo maločas naveli. To je ra­dio da bi nam odaslao poruku da namaz nije sam sebi svr­ha, već u skladu sa ajetom: Klanjaj namaz zarad sjećanja na Mene. (Ta-ha, 14) Kada bi čovjek bio svjestan činjenice da ga Neko nadzire 24 sata bez prestanka, Neko ko je mo­ćan i sposoban uraditi šta god zaželi, on u tom slučaju ne bi ni­kad učinio nešto što je suprotno Zakonu. U 14. ajetu sure ‘Alek kaže se: A zar on ne zna da Allah gleda? Ukoliko sebi pred­stavimo Svoga Gospodara upravo tako, tj. da je Moćan i Milosrdan, kao Onoga Koji odgovara na pitanja, ukoliko ga tako predstavimo, nećemo nikad učiniti nešto što je su­prot­no onome što je On zabranio.

U jednoj predaji se kaže: “Čuvajte se grijeha i kada ste u osa­mi, jer Svjedok je Onaj Koji i sudi.” Ukoliko sebi pred­sta­vimo i uzmemo u obzir takvog sudiju, nećemo nikad sebi uči­niti nažao, tako što ćemo biti neposlušni roditeljima. Uko­liko nam je Bog dao jednu sposobnost, nikada nećemo is­mi­javati svoga druga zato što je on nema. Ukoliko nam je Uzvi­šeni dao da budemo bogati, sigurno da nećemo ras­ka­la­še­nim načinom života izazivati tugu u srcima onih u potrebi. U jednom hadisu kaže se da će na Sudnjem danu Uzvišeni pitati: “Zašto si se predstavljao i nisi radio u Moje ime, već si sve što si radio činio u ime ljudi, da bi te oni hvalili. Zar je onaj u čije ime si radio to što si radio od Mene moćniji, zar je od Mene milostiviji, zar je od Mene obavješteniji?” U ha­disu se dalje nastavlja: “U tom trenutku čovjeka će uh­va­ti­ti takav stid da će reći: ‘Bože, završi sa mnom, pa ma­kar me bacio u Vatru.’”

Jednom prilikom neki poznanik ispričao mi je nešto veo­ma zanimljivo: “Radio sam sa jednim prijateljem u Tehe­ra­nu. Poslodavac je bio plemenit i dobar čovjek i kada god bi do­šlo vrijeme ručku, on bi nas zaustavio da ručamo kod njega u kući. To je tako išlo iz dana u dan, sve dok nije stekao po­vje­renje u nas. Na nesreću, jednoga dana moj prijatelj nije mo­gao odoljeti, a da ne ukrade stolni sat, koji mu se jako svi­dio. Stavio ga je u džep, a da to niko nije primijetio, čak ni ja. Nastupilo je vrijeme ručka. Po običaju smo sjeli za sof­ru, kada se iznenada oglasi zvono sata u džepu. U tom tre­nutku bili smo zatečeni, nismo znali šta da radimo. Samo je mome prijatelju palo na pamet da rekne: ‘Hm, stavio sam sat u džep da ne bi pao, bila bi šteta da se pokvari.’ U tom času bili smo tako postiđeni da nismo znali šta da radimo. Da smo kako mogli propasti u zemlju!”

Zapitajmo se šta ako Bog učini pa na Sudnjem danu u na­šem džepu zazvoni sat! A to je upravo onaj trenutak kada čo­vjek iz prethodnog hadisa kaže: “O Bože, završi sa mojim ra­čunom što brže, pa makar me bacio i u Vatru!”

Upravo zato, dragi moji, prvo što moramo učiniti, prvi ko­rak koji trebamo napraviti jeste da riješimo, tj. da iskri­sta­li­zi­ramo svoj odnos sa vjerom. Prije nego što damo odgovor kakvi trebaju biti odnosi muškog i ženskog spola, kakav je od­nos vjere i slobode, kakav je odnos vjere i onog što za­hti­je­va vrijeme, kakav je odnos između pojmova “biti vjernik” i “biti moderan čovjek”, najprije moramo vidjeti kakav je od­nos mene i moje vjere i na koji način sam je prihvatio.

Evo, potaknut upravo takvim pitanjima, sjeo sam i na­pi­sao omanji članak pod naslovom Vrijeme i izazovi vremena ili ono što vrijeme zahtjeva. Jer dok ne nađemo i ne od­go­vo­ri­mo, te na logičan način ne riješimo svoj odnos prema vje­ri, možemo možda riješiti desetak pitanja, ali ćemo sigurno za­pe­ti na 11, 12. ili 13. pitanju, iz prostog razloga što je svijet u kojem živimo svijet jake naučne ekspanzije. Svakodnevno se otkrivaju novi zakoni, svakodnevno se dolazi do novih ot­krića koja za sobom povlače stotine drugih pitanja. Up­ra­vo se zbog toga moramo opremiti znanjem, kojim ćemo mo­ći raz­dvojiti pravo od lažnog, istinu od zablude, zakon Krea­ci­je od dogovorenog ljudskog zakona. Tada ćemo biti poput zla­ta­ra koji – kada mu neko donese prsten – nema potrebe da pi­ta ko si ili šta si, već uzme tečnost za analizu i odmah vidi je li zlato ili nije, a ako je zlato, koliko ima karata. Zato, po­na­šajte se u skladu sa riječima prenesenim od Isaa, a.s., koji ka­že: “Uzmite istinu, pa makar i od onoga koji je na neis­ti­ni, a ne uzimajte neistinu, pa makar bila od onoga koji je na is­tini. Budite ljudi koji procjenjuju govor!” Budite svjesni či­njenice da je islam došao za cijelo čovječanstvo, i za sva vre­mena, sve do kraja svijeta, sve dok postoji čovječanstvo. Ak­o je već tako, ako je riječ o sveobuhvatnoj religiji, onda, bez najmanje sumnje, islam mora nuditi odgovore na sva pi­ta­nja.

Izvor: Akbar Eydi, Predavanja Mladim, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog Ertan Basarik

Pitanja i odgovori