Mekkanske i medinske sure

Jedno od važnih pitanja u kur'anskim znanostima jeste pitanje poznavanja mekkanskih i medinskih sura. Mekkanske sure su one sure koje su spuštene u Mekki, a medinske su one koje su spuštene Poslaniku, s.a.v.a., u Medini.

Poznavanje mekkanskih i medinskih sura je neophodno iz sljedećih razloga:

1.Događaji iz historije islama, kao i islamski propisi, razumijevaju se razlikovanjem mekkanskih i medinskih ajeta i sura,

2.Razumijevanje sadržaja ajeta igra glavnu ulogu u fikhskom dokazivanju i u izvođenju propisa. Ponekad ajet naizgled sadrži šerijatski propis, ali budući da je spušten u Mekki – a u vrijeme kada je spušten taj ajet propis koji on naizgled sadrži još nije postojao – moramo ili krenuti putem te'vila ili ajet protumačiti na drugi način. Naprimjer, jedno od pitanja o kojim učenjaci raspravljaju jeste obavezanost nevjernika islamskim propisima. Većina učenjaka i pravnika nevjernike za vrijeme njihova nevjerstva ne smatra obaveznim da izvršavaju islamske vjerske propise, a za ovakav stav imaju na raspolaganju brojne dokaze i predaje. Druga skupina (oni koji smatraju da su nevjernici obavezni izvršavati vjerske propise) svoje mišljenje temelji na 6. i 7. ajetu sure Fussilet, jer se u njima kude nevjernici što nisu izvršavali obavezu plaćanja zekata. Međutim, oni pritom zanemaruju činjenicu da je sura Fussilet mekkanska, a obaveza plaćanja zekata je propisana u Medini. Znači, u trenutku kada su spušteni spomenuti ajeti zekat nije bio obavezan ni muslimanima, pa kako onda ajet može kuditi mnogobošce?

وَ وَيْلٌ لِّلْمُشْرِكِينَ ۝ الَّذِينَ لَا يُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُم بِالْآخِرَةِ هُمْ كَافِرُونَ

A teško onima koji druge Njemu ravnim smatraju, koji zekat ne daju i koji u Onaj svijet ne vjeruju![1]

Ovaj ajet ima dva tumačenja:

1. Pod pojmom zekat podrazumijeva se samo davanje milostinje, čega su mnogobošci bili lišeni, jer uvjet da milostinja bude ispravna jeste namjera približavanja Uzvišenom Bogu, što nevjernici nisu mogli imati.

2. Podrazumijeva se da su uskraćeni za plaćanje zekata, jer je njihovo nevjerstvo postalo prepreka za obavljanje ovog djela, a da su vjerovali, ne bi bili lišeni ove Božije milosti.[2]

Ajeti na koje se oslanja u teološkim argumentacijama, naročito ajeti o vrijednostima Ehli-bejta, a.s., su medinski jer su ovo pitanja koja su postavljana u Medini. Pojedinci smatraju da su neki od ovih sura i ajeta mekkanski, što bi značilo da se ne mogu upotrijebiti u dokazivanju. Zato je precizno poznavanje mekkanskih i medinskih ajeta i sura neophodno u teologiji, u raspravi o imametu. Primjera radi, obratite pažnju na naredne ajete:

يُوفُونَ بِالنَّذْرِ وَ يَخَافُونَ يَوْمًا كَانَ شَرُّهُ مُسْتَطِيرًا ۝ وَ يُطْعِمُونَ الطَّعَامَ عَلَى حُبِّهِ مِسْكِينًا وَ يَتِيمًا وَ أَسِيرًا ۝ إِنَّمَا نُطْعِمُكُمْ لِوَجْهِ اللَّهِ لَا نُرِيدُ مِنكُمْ جَزَاء وَ لَا شُكُورًا ۝ إِنَّا نَخَافُ مِن رَّبِّنَا يَوْمًا عَبُوسًا قَمْطَرِيرًا ۝ فَوَقَاهُمُ اللَّهُ شَرَّ ذَلِكَ الْيَوْمِ وَ لَقَّاهُمْ نَضْرَةً وَ سُرُورًا ۝ وَ جَزَاهُم بِمَا صَبَرُوا جَنَّةً وَ حَرِيرًا

Oni su zavjet ispunjavali plašeći se Dana čija će kob svuda prisutna biti, i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. “Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti.” I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati i Džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi: naslonjeni na divanima, oni u njemu ni mraz ni žegu neće osjetiti.[3]

O razlogu spuštanja ovih ajeta rečeno je:

Hasan i Husejn, a.s., su se razboljeli. Časni Poslanik, s.a.v.a., sa skupinom arapskih velikana je došao da ih posjeti te su predložili Zapovjedniku pravovjernih, hazreti Aliju, a.s., da za ozdravljenje svoje djece učini zavjet, kako bi im Uzvišeni Allah podario iz Svoje milosti skoro ozdravljenje. Hazreti Ali, a.s., je prihvatio ovaj prijedlog i zavjetovao se da će tri dana postiti. Kada su Hasan i Husejn, a.s., ozdravili, spremio se da izvrši zavjet. Hazreti Ali, a.s., je pripremio hljepčiće za iftar. Prvi dan u vrijeme iftara na njihova vrata je pokucao siromah i zatražio pomoć, a hazreti Ali, a.s., mu je dao pripremljene hljepčiće. Drugi dan je došlo siroče te su i njemu dali pripremljene hljepčiće. Trećeg dana je došao zarobljenik te su i njemu udijelili hljepčiće. Hazreti Ali, a.s., je za ova tri dana iftario sa malo suhog hljeba i vodom.

Tabresi je sakupio mnoge predaje koje govore o ovom događaju i iz izvora Ehli-sunneta i iz izvora Ehli-bejta bezgrješnog i smatrao je da su predmet slaganja gotovo svih tumača Kur'ana. Zatim, da bi dokazao da je cijela ova sura medinska, načinio je spisak sura po redoslijedu spuštanja Kur'ana te je u medinske uvrstio i suru Insan, i to sa vjerodostojnim lancem prenosilaca.[4] Pojedinci, poput Abdullaha ibn Zubejra, koji nisu željeli da se vrlina iz ajeta sure Insan pripiše samo Ehli-bejtu, a.s., ustrajavali su na tome da je prikažu u cijelosti mekkanskom,[5] zanemarujući pritom činjenicu da u Mekki nije bilo zarobljenika.

Mnoga kur'anska pitanja mogu se riješiti samo poznavanjem mekkanskih i medinskih ajeta i sura, naprimjer dokidanje ajeta (نَسْخ). Neki sljedeći ajet, koji je spušten o privremenom braku, smatraju dokinutim:

فَمَا اسْتَمْتَعْتُم بِهِ مِنْهُنَّ فَآتُوهُنَّ أُجُورَهُنَّ فَرِيضَةً

A ženama vašim s kojima ste imali bračne odnose podajte vjenčane darove njihove kao što je propisano.[6]

Smatraju da su ga dokinuli ajeti iz sure Mu'minun:

وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ ۝ إِلَّا عَلَى أَزْوَاجِهِمْ أوْ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُهُمْ فَإِنَّهُمْ غَيْرُ مَلُومِينَ ۝ فَمَنِ ابْتَغَى وَرَاء ذَلِكَ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْعَادُونَ

…I koji stidna mjesta svoja čuvaju – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, zaista, prijekor ne zaslužuju – a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.[7]

Navedeno mišljenje ne može biti ispravno iz nekoliko razloga. Jedan je da se taj ajet kojeg smatraju dokidajućim nalazi u suri Mu'minun, koja je u cijelosti mekkanska sura, a niko navedene ajete nije izuzeo iz toga, dok je ajet iz sure Nisa’ medinski. Naravno, dokidajući ajet vremenski mora doći nakon dokinutog, a ne obratno!

Kriteriji određivanja mekkanskih i medinskih sura

Iz predaja o redoslijedu spuštanja ajeta i sura zaključuje se da je 86 mekkanskih, a 28 medinskih sura. Postoje tri kriterija za ovakvu podjelu:

Vremenski kriterij. Većina mufessira vjeruje da je kriterij za podjelu sura i ajeta na mekkanske i medinske Hidžra plemenitog Poslanika, s.a.v.a., iz Mekke u Medinu. Svaka sura koja je spuštena prije Hidžre je mekkanska, a svaka koja je spuštena nakon Hidžre je medinska, bilo da je objavljena u samoj Medini ili na putovanjima. Čak i ako je neka sura spuštena u Mekki za vrijeme putovanja na hadž ili umru, ili čak nakon oslobađanja Mekke, ona  je medinska, jer se sve to desilo nakon Hidžre. Hidžra kao kriterij ovdje se računa od trenutka kada je Poslanik, s.a.v.a., ušao u Medinu. Tako se ajeti i sure koji su objavljeni nakon izlaska Poslanika, s.a.v.a., iz Mekke a prije ulaska u Medinu ubrajaju u mekkanske sure i ajete.

Prostorni kriterij. Sve što je objavljeno u Mekki i njenoj okolini ubraja se u mekkanske sure i ajete, a sve što je spušteno u Medini i njenoj okolini ubraja se u medinske ajete i sure, svejedno da li se to desilo prije ili nakon Hidžre. Dakle, sve što je objavljeno izvan ova dva područja ne pripada ni mekkanskim ni medinskim ajetima i surama.

Obraćanje kao kriterij. Svaka sura u kojoj se obraća mnogobošcima je mekkanska, a svaka sura u kojoj se obraća vjernicima je medinska, jer su mnogobošci činili većinu u Mekki, dok su u Medini većinu činili vjernici.

Kako prepoznati mekkanske i medinske sure?

Za određivanje mekkanskih i medinskih sura utvrđena su mjerila, ali nijedno od njih samo po sebi nije adekvatno, nego zajedno pomažu u određivanju mekkanskih i medinskih sura. Općenito, postoje tri mjerila za prepoznavanje mekkanskih i medinskih sura:

1. Jasan i nedvosmislen kur'anski tekst (نَصّ) i predaje (خَبَر),

2. Pokazatelji iz sura i izvanjski pokazatelji,

3. Pokazatelji iz sadržaja i pokazatelji iz značenja.

Naravno, moramo paziti da ne dođe do miješanja između kriterija mekkanskih i medinskih sura i mjerila njihovog prepoznavanja. Sada ćemo navesti mišljenja nekih velikana iz ove oblasti:

Allame Burhanuddin Ibrahim ibn Omer ibn Ibrahim Da'beri, umro 732. g. po H., kaže: “Za prepoznavanje mekkanskih i medinskih sura postoje dva načina:

1. Tradicijski (سَمَاعِيّ), do kojeg dolazimo putem predaja,

2. Analogijski (قِيَاسِيّ), koji se određuje prema pravilima.”

Abdullah ibn Mes'ud kaže: “Mekkanska sura je ona sura u kojoj se nalaze:

1. Riječi: O ljudi (يَا أَيُّهَا النَّاسُ),

2. Riječi: Ni govora!, Nije!, Nikada!, Nikako!, Tako ne valja! (کَلاَّ),

3. Isprekidana slova na početku nekih sura (الْمُقَطَّعة الحُرُوفُ), osim sura Bekare, Ali ‘Imran i Ra'd, koje se prema jednom mišljenju ubrajaju u medinske sure,

4. Kazivanje o hazreti Ademu, a.s., i Iblisu, osim ako je to jedna od dugih sura,

5. Događaji koji se vežu za prethodne poslanike, a.s., i narode.

Medinska sura je ona sura u kojoj se nalaze vjerske obaveze, dužnosti, kao i kazne.”[8]

Neke druge odlike koje pomažu u prepoznavanju mekkanskih i medinskih sura jesu:

1. Kratkoća ajeta, kao i sure u kojima se oni nalaze, upućuju na mekkanske sure, a duge sure, kao i dugi ajeti, upućuju na medinske sure.

2. Oštar ton sure je većinom za Mekkelije, koji su bili svojeglavi, koji su prkosili i suprotstavljali se istini, dok blag ton većinom upućuje na zaključak da je sura medinska i da se obraća uglavnom vjernicima.

3. Raspravljanje o načelima učenja i osnovama vjerovanja te pozivanje u islam obilježja su mekkanskih sura, dok se u medinskim surama većinom govori o propisima i islamskom vjerozakonu.

4. Pozivanje na ćudorednost, ustrajnost u stavovima, ispravna uvjerenja, napuštanje svojeglavosti i tvrdoglavosti, kao i žestoko suočavanje sa neispravnim uvjerenjima mnogobožaca, smatranje njihove neosnovane misli bezvrijednom osobine su mekkanskih sura. S druge strane, suočavanje sa sljedbenicima Knjige, pozivanje na umjerenost u vjerovanju i razmišljanju, borba sa licemjerima, navođenje njihovih osobina i odlika posebnosti su medinskih sura.

5. Obično je oslovljavanje: O ljudi!, osobina mekkanskih sura, a oslovljavanje: O vi koji vjerujete!, osobina medinskih sura.

Naravno, ovi kriteriji ni u kom slučaju ne važe za sve primjere, nego odgovaraju samo nekim surama, a ako se nekoliko kriterija nađe zajedno te ne postoji njima suprotstavljeni dokaz iz jasnog teksta, tada se mogu smatrati pouzdanim, čime se uvećava vjerovatnoća ispravnosti. Tek tada zaključak do kojeg smo došli može biti korišten u fikhu, historiji i sl.

Kao što je postalo jasno, mjerilo za određivanje mekkanskih i medinskih sura su predaje, što terminološki nazivamo tradicijski način; idžtihad i izvanjski pokazatelji, kao što su građa rečenica, rima, pjesnički metar, kratkoća ili dužina ajeta; te pokazatelji iz sadržaja, poput pojašnjenja načela vjerovanja ili propisa, suočavanje sa nevjernicima ili licemjerima itd.

Redoslijed spuštanja objave (تَرتِيبُ النُّزُولِ)

U vezi s redoslijedom spuštanja Objave posjedujemo predaje koje su velikani smatrali vjerodostojnim, a većinom su prenesene od Ibn ‘Abbasa. Neke od njih naveli smo u djelima Et-Temhid fi ‘ulumi-l-Kur'an i ‘Ulumu Kur'ani.

Allame Tabresi i drugi velikani ove nauke napominju da se u određivanju redoslijeda sura treba za mjerilo uzeti vrijeme početka spuštanja svake sure. Ako bi bilo spušteno nekoliko ajeta iz neke sure, a prije nego se završi i upotpuni ta sura objavi se u cijelosti druga sura, ili se u međuvremenu čak nekoliko drugih sura spusti u cijelosti, a zatim se spusti ostatak prve sure, tada će se kao mjerilo za određivanje mjesta u redoslijedu sura uzeti vrijeme početka spuštanja svake sure, kao što je učinjeno sa surom ‘Alak. Na početku poslanstva bilo je objavljeno prvih pet ajeta ove sure, a nakon nekoliko godina je spušten ostatak, ali se i pored toga ona smatra prvom objavljenom surom.

Ovdje ćemo u dvije tabele navesti redoslijed spuštanja mekkanskih i medinskih sura na osnovu predaje Ibn ‘Abbasa, upotpunjene na osnovu predaje Džabira ibn Zejda, koje su usaglašene uz pomoć mnogobrojnih vjerodostojnih prijepisa ove predaje. Potrebno je napomenuti da je u ovom redoslijedu uzet u obzir vremenski kriterij, i to od ulaska Poslanika, s.a.v.a., u Medinu.

Mekkanske sure (اَلسُّوَرُالْمَکِّيَّة)

Medinske sure (اَلسُّوَرُالْمَدَنِيَّة)

Redoslijed mekkanskih i medinskih sura je zasnovan na predaji Ibn ‘Abbasa, koju su prenijeli Zerkeši i Tabresi, a sve je ispravljeno i dopunjeno na osnovu predaje Džabira ibn Zejda. Ipak, za više od trideset sura postoji razilaženje u mišljenju o tome da li su mekkanske ili medinske! Ovih trideset primjera smo naveli i o njima smo raspravljali u djelima Et-Temhid fi ‘ulumi-l-Kur'an i ‘Ulumu Kur'ani.

U spisima nekih prijašnjih učenjaka stoji da se u pojedinim surama nalaze ajeti koji se ne slažu sa osnovom sure, tj. ako je sura mekkanska, neki njeni ajeti su medinski, a ako je medinska, neki njeni ajeti su mekkanski. Dakako, istraživanja koja su obavljena dokazuju suprotno od ovog mišljenja, tj. svaka sura koja je mekkanska, u cijelosti je mekkanska, a svaka sura koja je medinska, u cijelosti je medinska.[10] Ovdje ćemo navesti jedan primjer:

Kažu da su iz sure Tevba, koja je medinska, ajeti:

مَا كَانَ لِلنَّبِىِّ وَ الَّذِينَ آمَنُواْ أَن يَسْتَغْفِرُواْ لِلْمُشْرِكِينَ وَ لَوْ كَانُواْ أُوْلِى قُرْبَى …  إِنَّ إِبْرَاهِيمَ لَأَوَّاهٌ حَلِيمٌ

Vjerovjesniku i vjernicima nije dozvoljeno da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži… a Ibrahim je zaista bio sažaljiv i blag,[11] objavljeni kada je umirao Ebu Talib u Mekki. Tada je plemeniti Poslanik, s.a.v.a., obećao da će moliti za njegov oprost.

Ove izjave dolaze od onih koji nastoje da dokažu da je Ebu Talib umro kao nevjernik (naravno, na drugom mjestu smo dokazali da je ovo neutemeljena i zlonamjerna tvrdnja). Ispravno je ono što je Tabresi naveo u svom tefsiru. On smatra da je ovaj ajet spušten kada je skupina muslimana nakon oslobađanja Mekke od Poslanika, s.a.v.a., zatražila da im dozvoli da mole za oprost grijeha svojih očeva koji su bili mnogobošci. Tada je spušten ovaj ajet i izričito je zabranio takvo djelo.[12]

Izvor: Mohammad Hadi Ma'refat, Uvođenje u kur'anske znanosti, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2013., s perzijskog preveo: Arman Berberac

[1] Fussilet, 6-7.

[2] El-Mizan, sv. 17, str. 384; Tefsir Taberi, sv. 9, str. 5.

[3] El-Insan, 7-12.

[4] Tefsir Tabersi, sv. 10, str. 404-406; Ševahidu-t-tenzil, str. 229-315.

[5] Ed-Durru-l-mensur, sv. 6, str. 297.

[6] En-Nisa’, 24.

[7] El-Mu'minun, 5-7.

[8] El-Burhan, sv. 1, str. 189.

[9] Zerkeši je suru Saff smjestio nakon sure Tahrim, a prije sure Džumu'a. Suru Tevba je stavio prije sure Ma'ide, koju je stavio kao posljednju suru.

[10] Et-Temhid fi ‘ulumi-l-Kur'an, sv. 1, str. 169-237.

[11] Et-Tevba, 113-114.

[12] Tefsir Tabresi, sv. 5, str. 76.