Samopoštovanje i slobodarski duh

Abdullah ibn Zijad je ponudio hazreti Husejnu, a.s., jednu od dvije mogućnosti: da uzme mač u ruke i bude ubijen, ili da prihvati poniženje i dadne prisegu Jezidu. Imam se opredjeljuje za smrt, rekavši: “Daleko je od nas poniženje! Uzvišeni Allah, i Njegov Poslanik, i vjernici, i časni i čisti skuti ne prihvataju to za nas.”[1]

Oslonac ovog velikana nalazi se u časnom Kur'anu:

وَلِلَّـهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ

A sva čast Allahu, i Njegovu Poslaniku, i vjernicima pripada...[2]

Imam Husejn, a.s., je jedan od vjerskih prvaka svijeta i stoga ne smije trpjeti sram i poniženje. Drugi razlog za ovakav njegov odnos jeste jak porodični odgoj, o čemu kaže: “Čisti skuti koji su me odgojili ustručavaju se od poniženja.” A to znači: Ja sam odgojen u skutima časnog Poslanika, s.a.v.a., oca Alija i majke Fatime. Od svog najranijeg djetinjstva, osim časti i dostojanstva, ništa drugo nisam vidio. Naša mala kuća bila je središte ugleda i vrlina. Do naše porodice nikada niskost i bijednost nisu nalazile put. Odgojen sam u skutima koje su cijeli život provele u slobodi i samouvažavanju. Kako je moguće da ja, prošavši ovakav porodični odgoj, koji se ukorijenio u dubini moje duše, zanemarim to, te da se prepustim poniženju. Ovakvo šta meni nije dozvoljeno. Nikada neću dati prisegu nečistom i razvratnom Jezidu, niti ću otići pod jaram poniženja i bijednog vodstva.

Ovo slobodarstvo i odvažnost, samopoštovanje i čestitost – posljedica su plemenitog i mudrog odgoja porodice. To je odgoj proizašao iz vatrene ljubavi majke i oca – ljubavi pomiješane sa vjerom. To je odgoj koji je sav ispunjen ugodnošću, iskrenošću, čistotom i istinom.

Obdaništa nikada ne mogu odgojiti ovako požrtvovanu djecu, sa ovakvom slobodarskom naravi. Jer obdanište je, prije svega, trgovina, a tek potom odgajalište. Cilj obdaništa je, prvo, sticanje i novčana zarada, a na drugom mjestu odgoj, i to površan i plitak. Roditelji nemaju drugog cilja, osim da im dijete bude dobro odgojeno. Njihov užitak je u tome da svoju djecu lijepo odgoje i da od njih izgrade čestite i valjane ličnosti. A središte ovih nastojanja je porodično okrilje.

Druga činjenica koja uvećava vrijednost porodičnog odgoja jeste oživljavanje pojedinačnih vrlina. Osobe ne samo da su sa stanovišta izvanjskog izgleda međusobno različite, već se uveliko razlikuju i sa duhovnog i psihološkog stanovišta. A ovo potvrđuju kur'anski ajeti:

مَّا لَكُمْ لَا تَرْجُونَ لِلَّـهِ وَقَارًا  وَقَدْ خَلَقَكُمْ أَطْوَارًا 

Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno i različitim stvara?![3]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ljudi su blago, poput zlata i srebra u rudnicima.”[4]

Genijalci svijeta i Božiji poslanici

Neka djeca se rode sa posebnim odlikama i svojstvima, koje obična djeca ne posjeduju. Razum i shvatanje, inteligencija i bistrina, snaga pamćenja i brzina prenošenja podataka, odvažnost i samonadzor – samo su neke od osobina koje se, izuzetno, jave kod nekih osoba. Veliki ljudi i genijalci svijeta još od djetinjstva razlikuju se od ostale djece. Zapanjujući i iznenađujući uspjesi koje ove osobe poluče u svojim životima – mogu se zahvaliti upravo onim prefinjenim nitima utkanim u njihovu nutarnju građu ličnosti.

Ebu Zekerijja Tabrizi je bio učenik Ebu-l-A‘la Mearrija, kod kojeg je godinama slušao predavanja. Ebu-l-A‘la Mearri zbog sljepila nije mogao čitati knjige. Jednog mu je dana Ebu Zekerijja, u džamiji Mearretu-n-Nu‘man, čitao jednu knjigu. Tada je jedan čovjek iz Tabriza, sticajem okolnosti, došao da klanja u toj džamiji. Ebu Zekerijja se silno obradovao vidjevši ovog čovjeka (svog zemljaka), te je na nekoliko trenutaka prestao čitati tu knjigu. Učitelj ga je pitao za razlog, a Ebu Zekerijja mu je rekao za svog zemljaka. Ebu-l-A‘la Mearri mu reče: “Ustani i sa njim razgovaraj!” Ovaj kaza: “Dozvoli da završim do kraja stranice.” Učitelj reče: “Ne, ja ću te pričekati.” Ebu Zekerijja se udalji nekoliko koraka od svog učitelja i sjede sa svojim zemljakom te poče sa njim razgovarati na njihovom lokalnom jeziku. Međusobno su postavljali pitanja i odgovarali. Kada se vratio učitelju, Ebu-l-A‘la Mearri ga upita: “Na kojem ste to jeziku razgovarali?” Ovaj odgovori: “Na azerskom.” Onda učitelj reče: “Nisam razumio o čemu ste pričali, ali sam zapamtio sve što ste rekli.” A potom je ponovio cijeli njihov govor bez imalo oduzimanja. Ebu Zekerijjaov komšija se začudi i zadivi Mearrijevom pamćenju i tome kako je ovako brzo mogao zapamtiti sve ove izraze i riječi koje nije razumijevao.[5]

U toku minulih stoljeća, povremeno bi se javljali genijalci koji bi bili na veoma visokoj razini razumijevanja naučnih činjenica i čija se inteligencija ne bi mogla ni uporediti sa inteligencijom drugih ljudi. Napreci, koji su postignuti u materijalnom životu, prije svega se mogu zahvaliti izvanrednom umskom potencijalu ovih neobičnih ljudi. Ovi genijalci su svojim posebnim umskim kapacitetima shvatali naučne činjenice i tako karavanu čovječanstva vodili ka novom napretku.

Među milionima osoba izaberimo nekoliko rijetkih osoba koje su dale stanovit doprinos općem ljudskom napretku, i koje su se oštroumnošću ili nadarenošću uzdigle iznad ostalih. To su oni koji su prednjačili u ljudskosti i koji predstavljaju sami vrh civilizacije. Mi ljudsku civilizaciju posmatramo kao živu masu koja se mijenja i znamo da te promjene, uglavnom, počinju posredstvom rijetkih osoba, a ponekad i posredstvom pojedinaca.

Ovi izuzetni mozgovi predstavljaju središte talasa, koji se javljaju poput talasa oko kamena bačenog u vodu, koji se šire okolo. Moguće je da se ovakvi umovi pojave u Aziji, Americi, ili u bilo kojem dijelu ljudskog roda. Oni nisu Kinezi, Amerikanci, Englezi, Francuzi, Indijci…, oni su ljudi.[6]

Ljudski napredak na duhovnim razinama i na putu oslobađanja od idolopoklonstva, vatropoklonika, ubijanja djece, oslobađanja od sujevjerja i ideoloških neznanja, duguje se Božijim ljudima i posjednicima objave i poslanstva. Oni su po svojoj građi i unutrašnjim mogućnostima bili sasvim neobični ljudi. Iako su naučavanja i zakoni Božijih poslanika nebeskog porijekla, oni su ipak bili samo posrednici u dostavljanju Božijih naredbi. Vjerske, moralne i odgojne istine usvojili su preko objave i dostavili su ih ljudima. Međutim, ne treba zaboraviti da svakom čovjeku ne dolikuje da prima Božiju objavu i da svaki čovjek nema vrijednost za poslanstvo Božije.

 اللَّـهُ أَعْلَمُ حَيْثُ يَجْعَلُ رِسَالَتَهُ

A Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.[7]

Savršeni razum, izvrsna i nesvakidašnja inteligencija odlike su koje su krasile Poslanika i prije dolaska Objave i s čime su svi bili upoznati. Božiji poslanik je i prije nego što je od strane Uzvišenog Boga naimenovan Poslanikom bio savršen čovjek i jedinstvena ličnost. Uzvišene misli i nadarenost bez premca bili su vidljivi u govoru i djelovanju tog neobičnog čovjeka. Taj jedinstveni i neuporedivi čovjek jednostavno je bio osoba koja je zasluživala položaj vjerovjesništva – i zato ga je Uzvišeni izabrao za vođu ljudske zajednice.

U skladu sa iznesenim, ono što je od izuzetnih i posebnih sposobnosti i mogućnosti položeno u neku djecu, ono čime druga djeca ne raspolažu, jesu odlike koje vremenom postaju razlog napretka ljudske civilizacije. Takva djeca se još od ranog djetinjstva moraju staviti pod poseban nadzor, odgajati u dobrim i posebnim uvjetima. Jedina sredina koja može njihove nutarnje mogućnosti pretočiti u izvanjska vrijedna djela jeste zdravo porodično okrilje.

Lična svojstva

Nemoguće je ljudska bića poput mašina u nekoj tvornici učiniti istovjetnim i jednoličnim. S obzirom da su pojedinci različiti, njihov skupni odgoj ne može dati dobar učinak te škola ne može nadomjestiti očev i majčin odgoj. Učitelj ne može uvijek odgovoriti na zahtjeve odgoja intelektualnih mogućnosti djece. Odgoj moralnih vrlina, umjetničkih i vjerskih odlika je neophodan za djecu. Uloga roditelja u ovom procesu je tako velika da se to ne može previdjeti.

Ukoliko društvo vodi brigu o ličnosti svake osobe, neizbježno vjeruje u njihovu nejednakost. Svako treba biti iskorišten u skladu sa svojim ličnim odlikama, jer njegova sreća ovisi o pravom skladu njegovog posla. Nastojanjem da izjednačimo i ujednačimo ličnosti, mi sve ove pojedinačne posebnosti gazimo. Umjesto ujednačavanja svih osoba, trebalo je sve ličnosti smatrati različitim i ove razlike odgojem, obrazovanjem i životnim običajima učiniti vidljivijim.[8]

Hazreti Ali, a.s., prirodne razlike među ljudima smatrao je važnim. Sreću i dobro za ljude vidio je u očuvanju raznolike građe i prirode njihovih ličnosti, a njihovo uništenje je smatrao mogućim u okviru zanemarivanja i brisanja pojedinačnih razlika i odlika ljudi.

Vladar pravovjernih je rekao: “Ljudi će biti u dobru sve dok se razlikuju, a kad budu istovjetni, bit će uništeni.”[9]

Neophodno je da se prirodne ljudske razlike iskoriste i da se svaka osoba odgoji u skladu sa svojim nutarnjim sposobnostima te svojom iskonskom prirodom. Tek tada će društvo biti u prilici da se okoristi svim unutrašnjim sposobnostima položenim u ljudske nutrine.