Kazna za suprotstavljanje savjesti

Jedna od zlih posljedica suprotstavljanja moralnoj savjesti jesu psihološke patnje i duševne bolesti. One osobe koje zanemaruju zov svoje moralne savjesti, osobe koje radi zadovoljavanja svojih strasti, suprotno iskonskoj ljudskoj prirodi, počine izdaju, pored ovosvjetskih i ahiretskih kazni, postaju zatočenici teških kazni moralne savjesti koje slamaju čovjeka.

Pritisak korenja i patnja usljed pokude moralne savjesti, koji se osjećaju iz dubine duše, toliko su jaki da će grješnika lišiti smiraja i lagodnosti i učinit će da bude pogođen duševnom bolešću. 

Freud svoj filozofski spjev temelji na nagonima i jasno je da je mnoge od njihovih djelatnosti dobro opisao, ali pitanju izučavanja moralne savjesti, koju je poistovjetio sa društvenom uzdom, ne posvećuje pažnju. Ustvari, prosuđivanje o djelatnom dobru i zlu je načelo koje ovladava ličnošću i ličnost predstavlja u jedinstvenom obliku te postaje izvorište društvenog života i označava činilac čovjekove usklađenosti sa okruženjem u kojem živi. Moralna savjest se može zbližiti sa raznoraznim poremećajima te postati uzrokom pojave psiholoških i zbiljskih moralnih bolesti. Naprimjer, melanholija, koju prati pretjerana grižnja moralne savjesti, pokazuje se u vidu kajanja, samooptuživanja i osjećaja grijeha. Mi smo u stanovitom broju istraživanja ukazali na izravne i posredne posljedice zlodjela. Ove posljedice se očituju kao neugodna mučenja kajanja.[1]

U sudnicama širom svijeta moguće je da nasilnik na različite načine izbjegne ruku pravde i zakona i da na kraju bude zaštićen od kazne. Moguće je, također, prijetnjom, potkupljivanjem ili krivokletstvom i lažnim svjedočenjem obmanuti neke sudije. Ali istinskog sudiju suda savjesti nikada nije moguće obmanuti ni prevariti. Ponekada zločinac bježanjem van domašaja zakona, ili čak iz zemlje u kojoj ga gone, izbjegava zakonske kazne, ali sudija zvani “moralna savjest” je uvijek tu i neprestano će ga proganjati. Kuda god ode, njegova savjest je s njim. Stoga je osuda njegove moralne savjesti uvijek tu i on se od nje ne može odvojiti. Nekada pritisci moralne savjesti i korenja, te osjećaji pokajanja i krivnje, dovode prekršioca u stanje strepnje, straha i neugodnosti, pa ko god ga vidi u tom očajnom stanju, i sam osjeti nelagodu.

Strašno i bolno stanje jednog mladog oficira, koji je tokom Drugog svjetskog rata bombardovao Hirošimu i tom prilikom je ubio mnoštvo staraca, mladića i dojenčadi za samo nekoliko trenutaka, predstavlja živi primjer i dokaz ove tvrdnje. Da bih upoznao cijenjene slušaoce sa njegovim stanjem, donosim vam novinski izvještaj. Novinska agencija RFI donosi informaciju o stanju majora Claudea Eatherlyja.

Danas smo dobili informaciju da je Claude Eatherly, američki pilot koji je 1945. bombardovao Hirošimu i Nagasaki prvim atomskim bombama, nestao 23. novembra. Kapetan Claude odnedavno se suočava sa duševnom bolešću i nalazi se u bolnici u gradu Vako. Nakon okončanja rata, kada su objelodanjene štete i oštećenja naneseni Hirošimi, major Claude je zadobio snažan psihički udarac. Neprestano je sebe smatrao odgovornim za ubijanje tolikog broja ljudi. Ljekarski tretmani nisu uspijevali popraviti njegovo zdravstveno stanje te je bio primoran da ode u posebnu bolnicu za duševne bolesnike.[2]

Američke novine su na naslovnicama objavile sliku i odlike oboljelog Claudea, a policija je zatražila od miliona Amerikanaca da im dostave bilo kakve informacije o nestalom oficiru. Upravo desetine miliona Amerikanaca tragaju za bivšim pilotom koji je potpuno izgubio razum. Većina američkih porodica nema miran san zbog straha od Claudea, zato što su psihijatri objavili proglas: “Zbog toga što se Claude osjeća odgovornim za ubistvo desetine hiljada Japanaca, on ima namjeru da učini opasan čin.”

Claude Eatherly je nakon ubijanja ljudi u Hirošimi i Nagasakiju uspio dobiti najveće vojno priznanje Amerike. Claude Eatherly, koji je zbog svoje pilotske vještine i posjedovanja čeličnih živaca izabran među hiljadama pilota da izbaci prve atomske bombe, sada je raspamećen. On danas ima 40 godina. Nekoliko posljednjih godina više puta je pokušao krasti i činiti druga krivična djela, ali budući da ima status američkog vojnog heroja, njemu su krivična djela oproštena.[3]

Američka policija je neprestano od ljudi tražila da sarađuju s njima u privođenju Claudea, jer su doktori za duševne bolesti izdali proglas: “Zbog onoga što je bivši pilot Američke avijacije ranije radio, postoji mogućnost nekog njegovog neuračunljivog ispada i ugrožavanja javne sigurnosti građana.” Pilot koji je 1945. bombardovao Hirošimu neprestano ponavlja ove riječi: “Ja sam ubica 150.000 ljudi i nikada ovaj veliki grijeh sebi neću oprostiti.” U bombardovanju japanskih gradova ubijeno je oko 150.000 osoba i Claude Eatherly sebe smatra odgovornim za ovo masovno ubistvo. Jučer, kada se jedan automobil zaustavio na semaforu na jednoj od raskrsnica u Dalasu – u američkoj državi Teksas – jedan policajac ga je prepoznao i uhapsio.[4]

Prema tome, mladi američki oficir imao je u toku bombardovanja Japana čelične živce, bio je veoma jakog i snažnog karaktera. Pored toga, nakon završetka ratnih operacija uspio je zadobiti najveće vojno priznanje Amerike. Zasigurno je ovaj mladi oficir, zahvaljujući uspjehu koji je ostvario obavljajući svoju dužnost, bio predmet divljenja naroda i zahvalnosti države za svoje poduhvate. Međutim, nijedan od ovih podsticaja i bodrenja nije ga uspio sačuvati od sloma s kojim se uskoro suočio. Na kraju je i doživio potpuni psihički slom. Ubijanje 150.000 žena, muškaraca, mladih ljudi i dojenčadi predstavlja suprotstavljanje moralnoj savjesti. Snažna mlada ličnost, čeličnih živaca, ovjekovječena zlatnom medaljom za hrabrost i općom nacionalnom slavom – sve ovo bilo je nemoćno pred snagom njegove moralne savjesti. Snaga moralne savjesti je sve ovo savladala i nekad snažnog mladića dovela u stanje maloumnosti, opasno po okolinu.

Moralna savjest je u naravi ovog mladog čovjeka izazvala takvu opasnu i strašnu buru da su svi stručni psihijatri izgubili nadu u njegovo izlječenje. Žestoki psihički pritisci, izraženi u danonoćnim korenjima i morama, bivaju toliko jaki da ponekada dovode i do smrti.

Halifa Hadi Abbasi imao je robinju po imenu Gader, koja je po ljepoti lica i divnom pjevanju bila bez premca. Stoga ju je Hadi neizmjerno volio. Hadi je tako u jednoj kućnoj zabavi, priređenoj za njegove zvanice, zajedno s njima uživao u njenom dugom zabavnom programu. Kad je društvo bilo na vrhuncu ushićenja i opijenosti, iznenada se u njemu nešto prelomilo. Naglo se dao u razmišljanje i lice mu je promijenilo boju. Prisutni se prestrašiše i stadoše pitati za zdravlje halife. On im je kazao: “Naumpalo mi je da će se nakon moje smrti ovom robinjom oženiti moj brat Harun, i to me je strašno pogodilo.” Prisutni su ga pokušali bodriti riječima da se nepotrebno opterećuje takvim mislima i da će još dugo živjeti. Međutim, to njega nije ni na trenutak umirilo. Dao je zapovijed da mu dovedu brata Haruna. I Harun je krajnje umirujućim riječima govorio u prilog svome bratu, ali ni to mu ništa nije pomoglo. Tražio je: “Moraš se zakleti da nećeš robinju Gader oženiti poslije mene.” Harun se zakleo da to neće učiniti. Od nje je, također, tražio: “I ti se moraš zakleti da se nećeš udati za Haruna poslije mene.” I ona se zaklela. Iza ovoga nije ni mjesec prošao, a Hadi je umro i hilafet je prešao u ruke Harunu. On je odmah poslao prosce robinji Gader. Ona se jako onespokojila čuvši ponudu, jer nije bila voljna kršiti svoju zakletvu. Kazala mu je: “Ta zar se nisi zakleo da se nikad nećeš oženiti mnome?” On reče: “Sada se zaklinjem svim zakletvama kojima sam se zakleo: Neću sjesti dok se ne oženim tobom!” U najkraćem, oženio ju je i iskazao joj veću privrženost i ljubav nego i sam Hadi. Ponekad, kada bi zaspala sa glavom u Harunovom krilu, on se satima ne bi pomjerao, da se ona ne bi probudila.

Jedne noći, kada je Gader legla da spava pored njega, probudila se usljed velike brige i uznemirenosti. Harun ju je upitao za razlog neraspoloženja, a ona je odgovorila: “Sanjala sam tvog brata i on mi je u snu izrekao sljedeće stihove: 

Nakon moje smrti prekršila si zakletvu i iznevjerila obećanje,

mene si zaboravila i prekršila si svoje obećanje. 

Kao ljepotica varkama i obmanom udala si se za moga brata,

koliko li je na istini bio onaj koji ti dade ime Gader, što znači spletkaroš.

Ali, dobro znaj: Tvoj boravak s novim mužem neće dugo potrajati,

neće ni jutro osvanuti, a ti ćeš se meni pridružiti.” 

Žena je u stanju mentalnog rastrojstva kazala Harunu: “Tako mi Boga, kao da su njegovi stihovi duboko upisani u moje srce i nijednog slova iz njih nisam zaboravila.” Harun reče: “Ma to su zbrkani snovi.” Ona reče: “Ne, tako mi Boga, ja nisam više sposobna sebe kontrolisati.” Toliko se u zagrljaju Haruna tresla da je u tom stanju ispustila dušu.[5]

Ova žena je zbog kršenja svog ugovora i suprotstavljanja glasu iskonske i vjerske savjesti neprestano bila izložena neraspoloženju i nutarnjoj uznemirenosti. Mučenja moralne savjesti i korenja podsvijesti nisu je ostavljali na miru. Danonoćno je u snu i na javi trpjela nepodnošljive udarce iz svoje nutrine, osjećala je stalnu patnju i na koncu je umrla.

Čovjek se u svakoj prilici i na svakom položaju nalazi pod pritiskom i opasnosti zbog zahtjeva svojih nagona i strasti. Neobraćanje pažnje na svoju savjest i neobuzdano slijeđenje duševnih poriva i strasti može odjednom poremetiti cijeli život i postati razlog nesreće i pada, od kojeg se ničim i nikakvom snagom ne može odbraniti.

Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Koliko li je strasti koje su trajale jedan trenutak, čija kajanja i tuge su duge.”[6]