Psihički izvor oholosti
Kazao je Uzvišeni Allah:
وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ
I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Lukman, 18)
Jedna od reakcija koju pokazuju oboljeli od kompleksa niže vrijednosti, a u cilju skrivanja svojih unutarnjih poraza, jeste oholost. Ova loša ćud sa aspekta vjere i znanja, smatra se jednom od najvećih i najopasnijih duševnih i psiholoških bolesti. Ohole osobe su kod ljudi omražene, a kod Allaha ih čeka kazna i patnja.
Imam Sadik, a.s., je kazao:”Ponositost i uznositot pripadaju samo Allahu, onome ko se bude natjecao s Allahom Uzvišenim u ovoj osobini, Allah neće povećati ništa osim poniženja.”[1]
Osnovni i temeljni izvor ove nepoželjne osobine leži u jednoj vrsti niskosti i osjećaju niže vrijednosti, koje nadmeni i oholi čovjek osjeća unutar sebe i koje uvijek uzrokuje njegov nemir i brigu. Ohol čovjek, prikazivanjem svoje veličine i nadmoći, nastoji zapravo da od ljudi sakrije svoju unutarnju niskost, ne bi li tako zadovoljio svoju sujetu i barem donekle kompenzirao svoj poraz.
Imam Sadik, a.s., također kazuje:”Nema čovjeka da se uzoholio ili se tiranski ponašao, a da to nije zbog niskosti i poniženosti koje je našao u sebi.”[2]
On je isto tako rekao:”Nikoga nije spopala oholost, a da to nije zbog niskosti i poniženosti koju nalazi u sebe.”[3]
Na prvi pogled se čini da je uzrok oholosti osjećaj veličine, dakle kada jedan čovjek sebe smatra velikim i u sebi osjeća veličinu i visinu, on se uzoholi i prema drugima se ponaša oholo. Ali u ova dva hadisa riječi Imama Sadika su upravo suprotne ovom stavu i, kao što prmjećujete, on u posebno negativnom konotekstu ukazuje da je glavni korijen i temeljni izvor oholosti osjećaj niskosti i poniženosti oholog. Današnji učenjaci također smatraju da oholost proističe od kompleksa niže vrijednosti.
Svi ljudi, bez obzira kojem sloju i kojoj klasi pripadali, imaju svoju određenu vrijednost i granicu. Društvo ih upravo poznaje s tom granicom i spremno je da ih u granicama istinskih vrijednosti poštuje. Oni ljudi koji su ispravno spoznali svoje granice i koji od društva očekuju poštovanje koje je tačno u tim granicama, dožive da ih odgovoran narod dočeka raširenih ruku i da praktično odgovori na njihovo očekivanja, poštujući ih upravo u mjeri koja je potrebna.
Imam Ali, a.s., je kazao:”Ko stane na granici svoje vrijednosti ljudi će ga cijeniti i poštovati.”[4]
A onome, pak, ko bude iskazivao skrušenost i skromnost, te se bude pokazivao manjim nego što vrijedi – ljudi će reagovati na tu skromnost i iskazivat će mu i očitovati poštovanje veće od onoga što vrijedi i zaslužuje.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:”Zaista, skromnost ne uvećava robu ništa drugo do veličine položaja, pa budite skromni, smilovao vam se Allah.”[5]
Ljudi koji zbog sebičnosti i egoizma žele svoju stvarnu vrijednost u očima društva uvećati nekoliko puta, ljudi koji ne poznaju svoju zbiljsku vrijednost i vide sebe većim od onoga što jesu, od naroda očekuju povećano poštovanje. Ovi oholi tipovi očekuju da će ljudi sa njima postupati onako kako to oni očekuju i da će ih cijeniti i veličati kako to oni žele. Ali, nisu svjesni činjenice da ne samo da ljudi neće cijeniti očekivanje egoista, već će ih izvrgnuti ismijavanju, ponižavanju i uvredama zbog njihovog samoljublja.
Rekao je Ali, a.s.: “Ko prekorači svoju granicu, biće izvrgnut uvredama ljudi.”[6]
Samozaljubljenik čiju vrijednost su ljudi ocijenili sa 5, a on umislio da mu je vrijednost 50, sa ljudima će se moći družiti samo na dva načina: ili će realno sagledati svoju istinsku vrijednost koja iznosi 5 i okaniti se neumjesnih očekvanja, ili će tvrdoglavo ostati dosljedan sebi i svojoj umišljenoj vrijednosti 50 i nastaviti i dalje insistirati na svojim ne ispravnim očekivanjima.
Ako postupi na prvi način, onda će se ljudi odnositi prema njemu normalno i na uobičajen način, uz obostrano uvažavanje. To će biti znak da je on izašao iz svoje bolesne faze, da se samoljibivi hvalisavac riješio greške i da je sada spoznao svoju stvarnu vrijednost te da od zajednice ne očekuje ništa pretjerano. Ljudi će također prema njemu početi da se odnose u skladu sa svojim ljudskim dužnostima i iskazivat će mu taman onoliko poštovanja koliko zaslužuje.
Ako pak bude postupio po drugoj opciji, to će uzrokovati nastanak kompleksa niže vrijednosti, a shodno tome pojaviće mu se i pokuđena osobina oholosti. Oholi samozaljubljenik očekuje da će ga ljudi poštovati u onolikoj mjeri koliko je on sebi glupo umislio – i to onih 50 stepena. Ljudi, međutim, znajući da je njegova stvarna vrijednost pet stepeni neće mu iskazivati poštovanja više od toga i nisu spremni da naprave korak dalje od njegove stvarne vrijednosti. On neobaziranje ljudi na njegova nerealna očekivanja, smatra uvredom i poniženjem te će se tako suočiti sa prvim velikim duševnim i moralnim porazom. On će, ovako samoljubiv zbog ovog ponižavanje i neobraćanje pažnje u sebi osjetiti nezadovoljstvo i uznemirenost. A onda će, uvjeren da ljudi nisu tačno odredili njegovu stvarnu vrijednost i mjeru, krenuti s upozorenjima na svoju veličinu, jasno izražavajući njihovu obavezu prema većem poštivanju njegova lika. Ljudi će, s druge strane, na ovu njegovu samoljubivost i neumjesno očekivanje, uzvratiti podsmijesima, uvredama i ismijavanjem, te će njegovo samoljublje kazniti neobraćanjem pažnje na njega.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić
[1] Kafi, sv. 2, str. 309.
[2] Kafi, sv. 2, str. 309.
[3] Ibid.
[4] Gureru-l-hikem, str. 668.
[5] Madžmu'e verram, str. 201.
[6] Gureru-l-hikem, str. 668.