Kompleks niže vrijednosti
Uzvišeni je u Svojoj svetoj Knjizi kazao:
وَلَا تَلْمِزُوا أَنفُسَكُمْ وَلَا تَنَابَزُوا بِالْأَلْقَابِ
I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! (El-Hudžurat, 11)
Cilj vjerskih i naučnih programa u odgoju djeteta jeste valjano formiranje njegova tijela i duše. Upravo kao što su duša i tijelo djeteta međusobno u sprezi i čine jedan entitet, isto tako i odgoj tijela i duše trebaju biti međusobno povezani. Kako tjelesna stanja djeluju na dušu i stanje duše na tijelo, isto tako dobar ili loš odgoj djeluje – tijela na dušu ili duše na tijelo. Kao što tijelo djeteta zbog manjkavosti hranjivih sastojaka ili pak zbog pretjerivanja u hrani zapada u probleme i bolesti, isto tako i duša djeteta zbog manjka ljubavi i poštovanja, ili zbog pretjerane ljubavi i poštovanja, skreće u odstupanja ili zapada u mentalne bolesti.
Potrebno je da roditelji, koji su odgovorni za odgajanja svog djeteta, tokom svih faza njegovog života vode računa o njegovim tjelesnim i duševnim interesima te da oboma, uporedo, posvete pažnju i ispravno ih odgoje.
Osjećaj niže vrijednosti jedno je od nepoželjnih i tmurnih stanja ljudske duše koje ponekada od ranog djetinjstva zahvata čovjeka. Ukoliko se ovo duševno stanje intenzivira, postane hronično u čovjeku i pretvari se u jedan psihički kompleks, iz toga se mogu izroditi mnoge negativne posljedice po tijelo i dušu i donijeti mnogostruke nesreće.
Kada god se duhovni sukob između ličnosti i određenog kompleksa nastavi, malo po malo, dolazi do slabljenja živaca i čovjeka zahvata neka posebna bolest. Jasno je da je ova nervna slabost ili bolest isključivo proizvod duševnih uzbuđenja i akutnih duševnih problema i nikada nije proizvod tjelesne bolesti ili slabosti. To znači da je ova bolest prije reakcija duše nego što je reakcija tijela, upravo zato nikakva promjena klime ili korištenje različitih lijekova ne mogu izliječiti ovu bolest. Svaka vrsta izlječenja bit će privremena, sve dok se ne promjeni sistem čovjekovih razmišljanja.
U ovom kriznom stanju psihički sukob kod čovjeka može dosegnuti onaj nivo kada čovjekov nervni sistem ne može izdržati, kada njegova snaga i otpornost dođu do kraja te kada čovjek doživi nervni slom.
Tjelesni znaci ovakvog kriznog stanja su grčenje mišića, slab apetit, nespavanje i krajnja slabost.
Ako želimo pronaći uzročno-posljedičnu vezu ovih pojava onda ćemo ustanoviti da se njihov korijen nalazi ili u djetinjstvu ili u minulim bliskim događajima koji su pogodili bolesnika. Naravno, otkrivanje uzroka je vrlo teško, jer je korijen bolesti moguće otkriti samo sa uranjanjem u nutrinu bolesnikove duše. Ponekada se korijen bolesti nalazi u mržnji zbog uvrede koju je ta osoba doživljela ili zbog straha od prisjećanja toga, a moguće je da se korijen bolesti nalazi i u stahu od gubljenja vlastitog dostojanstva.[1]
Nepoželjni događaji i gorka sjećanja iz prošlosti koji su uzrok gubljenja časti čovjeka i osjećaja gubljenja ličnosti pogađaju (samopoštovanje, sliku o sebi, i ponos čovjekova bića, što se odražava na nastanak osjećaja niže vrijednosti. Ponekad se ovaj osjećaj javlja zbog uvreda i povrede časti i u specifičnim uvjetima i nakon nekoliko sati ili nekoliko dana dođe do zaborava. Ali, ponekad to biva trajni i postojani činilac i uzrok osjećaja niže vrijednosti. Kada on prodre u dubinu čovjekove duše, tada se osjećaj niže vrijednosti preinači u kompleks niže vrijednosti i to je već jedna hronična, ozbiljna i dugoročna bolest od koje njen nosilac pati.
Mnogostruki su i različiti činioci koji dovode do ovog duševnog stanja. To mogu biti prirodne i urođene mahane u djetetovoj tjelesnoj građi, kao i manjkavosti u odgoju – sve to može dovesti do osjećaja niže vrijednosti i, moguće, nastanka kompleksa niže vrijednosti.
Činioci osjećaja niže vrijednosti
Po Adlerovom mišljenju, pojava da sebe smatraju slabim i malim obično se javlja kod tri skupine ljudi:
(1) Kod osoba s urođenim nedostatkom, dakle, kod onih osoba koje su od početka svog djetinjstva suočene sa nekim tjelesnim deformitetima, te se one među svojim vršnjacima stalno osjećaju nemoćnima i manje vrijednim. Naprimjer, poput djece koja imaju deformitet ili paralizu jedne ruke ili noge te se ne mogu sa svojim vršnjacima ravnopravno igrati.
(2) Osobe koje djetinjstvo provode pod pretjeranim nadzorom svojih roditelja – pri čemu se ova skupina može podijeliti u dvije podskupine:
- Razmažena djeca, koju paze kao dragulje i koju na koncu razmaze.
- Djeca s kojima se postupa okrutno, i koja kada pokušaju da ukažu na svoje prisustvo budu ušutkana od strane odraslih, onemogućena i natjerana u ćošak.
(3) Neželjena djeca – to su djeca kojima se poklanja malo pažnje, i koja uvijek osjećaju kao da su nepoželjna i suvišna došla na Ovaj svijet, te da su beskorisna i nevoljena.“[2]
Tjelesni nedostaci
Jedna od najvećih Božijih blagodati jesu zdrava djeca. Djetetu koje je rođeno od prirodno zdrave majke, sa normalnim i uravnoteženim udovima i tjelesnom građom, na samom rođenju obezbijeđeno je 50% sreće. Ovakva osoba će, sa aspekta prirodne strukture i uravnoteženosti, imati smiren i spokojan duh. No, dijete koje je rođeno slijepo, gluho, paralizirano, odnosno sa nedostatkom ili u toku godina razvoja naiđe na prepreke te se neki organi ne razvijaju prirodno ili pak u nekoj nesreći izgubi neki bitan tjelesni organ, nesretno je dijete i u nutrini ima osjećaj niže vrijednosti što naposlijetku dovodi do kompleksa niže vrijednosti te je ono uvijek povrijeđeno.
Drugim riječima, kao što urođene tjelesne mahane i deformiteti dovode do osjećaja niže vrijednosti i kompleksa niže vrijednosti, tako su isto i sljepilo, gluhoća, nijemost – nakon godina u kojima je čovjek vidio, čuo i govorio također uzrok osjećaja niže vrijednosti i kompleksa niže vrijednosti.
Imam Ali, a.s., je obraćajući se u dovi Uzvišenom Gospodaru, rekao: “Bože moj, od svih velikih blagodati koje si mi dao prvo mi dušu uzmi; i od svih amaneta koje si mi povjerio, neka moj život bude prvi amanet koji ćeš od mene vratiti.”[3]
Imam Husejn, a.s., u Dovi Arefata moli: “Bože moj, učini moje organe i udove ispravnim, i učini moj sluh i vid nasljednicima mojim.” (Hoće reći: „Dok sam živ čuvaj me od gluhoće i sljepila“).
Djeca trpe i pate zbog tjelesnih nedostataka. Tjelesni nedostatak obuhvata mnogo stvari. Od mladeža ili mrlje na licu lijepe djevojke, do krivih nogu ili kičme i sl.
Sve ove tjelesne manjkavasti i mahane mogu u čovjeku uzrokovati kompleks niže vrijednosti do kraja života. To ga čak može dovesti do psihičke neuravnoteženosti i samoubistva..
Dijete koje je slabo ili ima neku tjelesnu deformaciju prinuđeno je da stalno trpi podsmijehe i omalovažavanja svojih zdravih vršnjaka u igri i da upravo zbog tog nedostatka ne bude kadro da se brani. Jedina njegova reakcija je da samo ne pokazuje osjećaje, ali upravo samoizjedanje i suzbijanje svog ponosa i osjećanja uvod su u kasnije misaone poremećaje i duševne nesreće. Ranjene emocije, kada ne nađu smirenja i izlječenja, prodiru u podsvijest, sakupljaju oko sebe svu negativnu i kritičku energiju i razaraju i uništavaju mentalni sklop čovjeka.
Psihološkom analizom jednog univerziteskog profesora koji se suočio sa kompleksom niže vrijednosti pokazalo se da ga je stekao još u osnovnoj školi. I to zato što je bio najviši učenik u školi te je u toku igre, odmora ili izleta uvijek prvi upadao u oči nastavnicima. I kada god bi neko napravio neki prekršaj u školi, njega bi izvodili ispred, i za primjer ostalim kažnjavali, iako je on stvarno tek u nekoliko slučajeva bio krivac. Ovo dijete je još od tada počelo osjećati da mu se neprestano čini nepravda i nasilje. A ova nesreća nije imala drugog uzroka osim njegove tjelesne visine.“[4]
[1] ‘Uqdeje heqarat, str. 31.
[2] Ruhe bešer, str. 240.
[3] Nehdžu-l-belaga, fejd, str. 670.
[4] ‘Uqdeje heqarat, str. 12.