Adab hazreti Jakuba

Jednu od dova koju Allah, dž.š., prenosi od Svojih poslanika jeste i ona od Jakuba, a.s., nakon što su se njegovi sinovi vratili iz Egipta bez Be­njamina i Jehude: Onda se otac od njih okrenu i reče: “Tugo moja Ju­su­fe!”, a oči su mu zbog tuge pobijeljele, jer sav skrhan je bio. “Tako nam Boga” – braća rekoše – “toliko spominješ Jusufa da ćeš s uma sići, ili ćeš upropastiti se!” “Na svoj jad i tugu Allahu se žalim, a ja od Allaha imam znanje o onome što vi ne znate.”[1] Hazreti Jakub svojim sinovima kaže da je njegova istrajnost u sjećanju na Jusufa žal srca, koju pred Bo­ga iz­nosi, te da nije u beznadežnosti spram Božije milosti i da On mo­že do­ves­ti Jusufa na način kakav se ne može ni pretpostaviti. Ovo je ad­ab po­sla­nika spram svoga Gospodara, koji podrazumijeva da su u sv­im stanjima ok­renuti ka Njemu i da sve svoje pokrete i mirovanja čine na Njegovom putu. Ovo se veoma lahko može shvatiti iz kur’anskih ajeta, jer je Uz­vi­še­ni Bog jasno rekao za svoje poslanike da ih je uputio is­­pravnim putem: To su oni koje je Allah uputio…[2], a posebno za Ja­ku­ba je rekao: I da­ro­vas­mo mu Ishaka i Jakuba i svakog uputismo…[3], a s dru­ge stra­ne o sljed­be­nicima strasti rekao je da su to oni koji su zastra­ni­li i za­lu­tali: …i ne po­vo­di se za strašću jer će te ona s Allahova Puta od­vest…[4]

Iz rečenog se može shvatiti da Božiji poslanici – vođeni i upućeni Bo­ži­jom uputom – nikad ne slijede strasti.

Osjećanja i unutrašnji porivi, znači strast, srdžba, ljubav, mržnja, ra­dost, tuga i svako drugo stanje duše koje stoji u vezi sa ovosvjetskim poja­va­ma, kao što su imetak, djeca, brak, hrana i piće, kuća i sl., oni sve to ko­ris­te na Bo­žijem putu i u tome ne traže ništa drugo, osim Božijeg zado­volj­stva. Uk­ratko, put koji čovjek slijedu u životu ili je put na kojem se slijedi is­ti­na, ili je put na kojem se slijede strasti; drugim riječima, ili je put Boga, ili put zaborava Boga.

Božiji poslanici, neka je mir na sviju njih, budući da su upućeni upu­tom gore pojašnjenom, tj. činjenicom da ne slijede porive strasti, oni su stal­no ož­ivljeni sviješću o Bogu. Poslanici u svojim kretanjima i miro­va­nji­ma ne traže ništa drugo, do li Božije zadovoljstvo. Oni se ni po bilo kojoj ži­vot­noj potrebi ne obraćaju drugima, niti kucaju na druga, osim na Bo­žija vrata. Obra­ćanje na izvanjske uzroke ne odvodi ih u zaborav od Prvot­nog uzroka Uz­vi­še­nog Boga. Poslanici imaju svijest da uzroci i nji­ho­vi učinci dolaze od Bo­ga. Poslanici nikako ne poriču uzroke, niti ih do­življavaju kao ne­po­sto­jeće, niti odriču njihovu uzročnost. Uzroci se ne mogu poreći jer je to su­protno ljud­skoj prirodi i čovjekovom razu­mi­je­va­nju svijeta. Poslanici se os­lanjaju na uzroke, ali im ne pridaju značaj neo­vis­nosti. Oni su vje­ro­vanja da svaka stvar ima svoj položaj u pogledu uti­caj­nosti koju im je odredio Uzvišeni.

Budući da je oslanjanje poslanikâ na Boga onakvo kako tome dostoji, oni su mogli ispuniti zahtjeve adaba robovanja i očuvanja Njegova Go­spo­d­stva. Poslanici nisu ništa ni željeli, ni odbacivali, osim radi Njega, i ni­našto se ni­­su oslanjati, a da prije i poslije tog oslanjanja, Uzvišeni Bog nije bio u prvom planu. Budući da je stanje poslanikâ, neka je mir Božiji nji­ma, ta­kvo kakvim smo ga opisali, njihov temeljni i krajnji cilj u svim sta­njima jeste Uzvišeni Bog.

U svjetlu rečenog i hazreti Jakubove riječi: Na svoj jad i tugu Allahu se žalim…, imaju sljedeće značenje: Ako me vidite da sam stalno u žalosti i boli za Jusufom, to nije isto kao vaša bol i tuga pri gubitku neke bla­go­da­ti, jer kada vi nešto izgubite, tada se u svom neznanju žalite drugom, koji ne ras­polaže niti dobrom, niti štetom, a ja svoju bol i tugu iznosim pred Uz­vi­šenog Gospodara i moja žal nije neispunjiva, jer znam ono šta vi ne znate.

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Jusuf, 84-85.

[2] En’âm, 90.

[3] En’âm, 84.

[4] Sâd, 26.