Blizina Božija

Dostizanje blizine Boga Uzvišenog, što je krajnji čovjekov cilj, ostvariv jedino na osnovi slobode izbora, ni u kojem slučaju ne znači smanjivanje prostorne i vremenske udaljenosti između čovjeka i Boga, jer Uzvišeni Gospodar Stvoritelj je vremena i prostora i obuhvata sva vremena i prostore, te  ni sa jednim bićem nema vremenski i prostorni odnos.

هُوَ اْلأَوَّلُ وَاْلآخِرُ وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ

On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi. (Al-Hadid: 3)

وَهُوَ مَعَكُمْ أَيْنَ مَا كُنتُمْ

On je s vama gdje god bili. (Al-Hadid: 4)

فَأَيْنَمَا تُوَلُّوا فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

Kuda god se okrenete, pa tamo je Lice Božije. (Al-Beqare: 115)

Osim toga, skraćivanje vremenske i prostorne udaljenosti samo po sebi ne znači savršenstvo. Šta onda označava pojam bliz­ina Božija?

Uzvišeni Bog sva Svoja stvorenja i robove obuhvata i egzis­tencjalno:

أَلاَ إِنَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ مُّحِيطٌ

I znajte: zaista On obuhvata sve. (Al-Fussilet: 54)

Postojanja i sva egzistencijalna stanja egzistenata u Njegovoj su moći te u ovisnosti o Njegovoj volji i htijenju. Postojanje svega sama je povezanost s Njim i ovisnost o Njemu. Prema tome, On je svemu bliži od blizine svih bića sebi samima.

وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ الْوَرِيدِ

Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (Al-Qaf: 16)

وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنكُمْ وَلَكِن لاَّ تُبْصِرُونَ

A Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite. (Al-Waqi’a: 85)

Ovo je zbiljska – egzistencijalna bliskost. Budući da ona nije stečena nekim pregnućem, otud je ne možemo ni prihvatiti kao svrhu i cilj čovjekovog usavršavanja. Pod stvarnom bliskošću s Bogom Uzvišenim možemo pojmiti značenje stečenog usavršavanja, i to je ta tzv. počasna bliskost, ostvarena onda kada čovjek postaje predmetom posebne Božije pažnje tako da sve nje­gove želje budu uslišane.

Ako me poziva, odazvat ću mu se, ako od Mene zatraži, udo­voljit ću mu.

Rob koji stigne do ovakvog položaja ostvario je svoj cilj. I u uobičajenoj usmenoj komunikaciji među ljudima upotrebljavaju se ovakvi izrazi, pa se npr. pojedinac koji je premet privrženosti neke ličnosti naziva “bliskim”. U Kur’anu Časnom naziv “bliski” upotrijebljen je u vezi sa predvodnicima na Putu usavršavanja:

وَالسَّابِقُونَ السَّابِقُونَ أُوْلَئِكَ الْمُقَرَّبُونَ

(…) i oni prvi – uvijek prvi! Oni su bliski Allahu. (Al-Waqi’a: 10 – 11)

Ipak, naša rasprava ne vodi se o riječima, te naša namjera nije pronalaženje adekvatnog izraza za riječ bliskost, već nam je nam­jera određivanje preciznog značenja čovjekovog krajnjeg cilja e da bismo na tragu toga spoznali opći put i pravi smjer usavršavanja. Pri tome moramo obratiti pažnju na zbilju koja je skrivena iza ovog počasnog i konvencionalnog pojma. Zbilju koja označava krajnje savršenstvo čovjeka nazvali smo blizina Božija. To je razina eg­zistencije u kojoj svi potencijali i sve sposobnosti čovječije, putem duhovnog kretanja i napredovanja, a na temelju slobode izbora, bivaju aktivirani. Moguće je da to kretanje bude brzo i munjevito, kao što je slučaj kod nekih Božijih poslanika i ugodnika: oni bi od prvih trenutaka udahnjivanja duše u tijelo započeli sa putovanjem ka usavršavanju i u kratkom vremenu ostvarivali bi velika savršen­stva, onako kako je Isa, sin Meryemin, a.s., u bešici poručio:

قَالَ إِنِّي عَبْدُ اللَّهِ آتَانِيَ الْكِتَابَ وَجَعَلَنِي نَبِيًّا

‘Ja sam Allahov rob’, ono reče, ‘dao mi je Knjigu i učinio me je vjerovjesnikom.’ (Maryam: 30)

Prema šiijskim predajama, imami Ehli-bejta, a.s., u utrobama majki slavili su Boga i rađali su se u stanju sedžde, i oni su pre­dodređeni prvaci. Moguće je da kretanje bude srednje brzine ili da bude sporo, kao što je kod većine vjernika. Nasuprot tome jeste dekadentno kretanje munafika i nevjernika, koje ide unazad, u propadanje.

Savšenstvo koje se stječe putem kretanja, a na osnovu slobode izbora, nije uvjetovano vremenom i prostorom, kao ni prilikama materije i tijela. Ono je vezano za dušu i srce čovjekovo, a materi­jalni uvjeti samo imaju ulogu pospješivanja mogućnosti za kretanje putnika. U suprotnom, materijalno kretanje tijela – bilo da se radi o kvalitetu ili kvantitetu, bilo o prebacivanju sa jednog na drugo mjesto – nema utjecaja na čovjekovo usavršavanje, osim u slučaju da je u funkciji duhovnog putovanja i da, indirektno, ostvaruje ut­jecaj na duhovno putovanje ka usavršavanju.

Zbiljsko usavršavanje čovjeka svjesno je kretanje u kojem se duša u dubini svoje biti okreće prema Bogu, sve dok ne stigne do položaja u kojem sebe nalazi u samoj povezanosti s Njim i ovis­nosti o Njemu. Ona tada ni po biti, ni po ahlaku, a ni po djelovanju ne nalazi neovisnost ni za sebe niti za ijedno drugo biće, i nikakva dešavanja ne mogu je razdvojiti od osvjedočenja najuzvišenijih zbilja. Znanje i osvjedočenja koja čovjek na ovom putu stječe uve­ćaju mu razinu egzistencije i postepeno čine savršenijom samu njegovu bit.

Prema tome, onoliko koliko čovjek  prilikom upravljanja svo­jim poslovima, te stjecanja sredstava za život, manje osjeća pot­rebu za Bogom – odnosno onoliko koliko sebe pri obavljanju tjelesnih i misaonih radnji vidi neovisnijim te onoliko koliko za druga bića i stvari vjeruje da ostvaruju svoje učinke neovisno o Bogu, upravo toliko biva veći neznalica, nedostatniji i udaljeniji od Boga. Također, onoliko koliko sebe vidi više potrebitim za Bogom i onoliko koliko više ukloni zastora ispriječenih pred vlastitim pro­duhovljenjem – tako da prepreke tame i svjetlosti budu uklonjeni ispred očiju srca njegovog – isto toliko njegova spoznaja postaje veća i savršenija, a on sam utoliko bliži Bogu. Dakle, ukoliko za osobine i bit svoju čovjek ne osjeća nikakvu neovisnost, doseže položaj ostvariv samo za zaslužne, iskrene i odabrane prijatelje Božije, a tada između njega i njegovog Stvoritelja ne preostaje ni­kakav zastor. Znači, zbiljska bliskost Bogu podrazumijeva da čovjek nalazi da sa Bogom ima sve, a bez Njega ništa.

Put bliskosti

Sva bića svijeta stvorenja su Uzvišenog Boga – i u egzistenciji i u aktivnostima te stanjima izvan materijalne egzistencije – pa u odnosu potrebe prema Njemu nemaju nikakvu vlastitu neovisnost.

ذَلِكُمْ اللَّهُ رَبُّكُمْ خَالِقُ كُلِّ شَيْءٍ

To vam je, eto, Allah Gospodar vaš, Stvoritelj svega. (Al-Mumin: 62)

أَنتُمُ الْفُقَرَاءُ إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ

O ljudi, vi ste potrebiti, vi trebate Allaha, a Allah je nezavis­tan i hvale dostojan. (Al-Fatir: 12)

Zbilja njihove egzistencije jeste sama povezanost i ovisnost, samo robovanje i obožavanje.

كُلُّ شَيْءٍ هَالِكٌ إِلاَّ وَجْهَهُ

Sve će osim Njega propasti. (Al-Qasas: 88)

وَعَنَتِ الْوُجُوهُ لِلْحَيِّ الْقَيُّومِ

Sva lica Živom i Vječnom ponizno su se pokorila. (Ta-ha: 111)

إِن كُلُّ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَاْلأَرْضِ إِلَّا آتِي الرَّحْمَنِ عَبْدًا

Oni koji su na Nebesima i na Zemlji bez izuzetka doći će Milos­tivom kao robovi. (Maryam: 93)

Učinci njihovih djela odraz su ovisne egzistencije i pred­stavljaju znakove robovanja te potrebitosti. Prema tome, sva bića već po stvaranju robuju Bogu.

وَلَهُ أَسْلَمَ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

I Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na Nebesima i oni na Zemlji. (Ali Imran: 83)

وَلِلّهِ يَسْجُدُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الأَرْضِ

Allahu čini sedždu sve što je na Nebesima i sve što je na Zemlji. (An-Nahl: 49)

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ يُسَبِّحُ بِحَمْدَهِ وَلَـكِن لاّ تَفْقَهُونَ تَسْبِيحَهُمْ

I ne postoji ništa što Ga ne veliča hvaleći Ga, ali vi ne razumi­jete veličanje njihovo. (Al-Isra: 44)

Također, ni čovjek nije izuzetak iz ovog općeg pravila, ali obično nije svjestan svog robovanja po stvaranju. Drugačije re­čeno, čovjek je na Ovom svijetu stvoren takvim da katkad za sebe i druge stvari misli da su neovisni u svojoj egzistenciji.

بَنَاهُمْ بُنْيَةً عَلَى الْجَهْلِ

Bog je stvorenja postavio na (njihovom) neznanju. (Biharul-Enwar, tom 3, str. 15, drugi hadis)

Naime, ljudsko biće svoju egzstenciju ponekad ne promišlja ovisnom o Bogu, te za svoja savršenstva misli da su od njega samog – videći sebe neovisnim u obavljanu svojih poslova. Ovu neovisnost u egzistenciji i učincima egzistencije čovjek u nekim slučajevima prihvaća i kod drugih bića te stalno nastoji proširiti krug svoje egzistencije i pridobiti više savršenstava i moći za obavljanje većeg broja djelatnosti, pokušavajući pritom stub svoje neovisnosti učiniti čvršćim. Međutim, u čovjekovim percepcijama i fitretskim potencijalima, kojih je svjestan, ne postoji ništa što je suprotno ovoj “umišljenoj neovisnosti”. Svakako, nesvjesno, po fitretu, ljudsko biće shvaća da je po svojoj biti potrebito i da ne postoji neovisnost za njegovu egzistenciju. Ipak, obično se materi­jalna i životinjska strana čovjeka ispriječi ispred ove fitretske per­cepcije i koči je da prijeđe granicu istinske obaviještenosti, osim u izuzetnim uvjetima.

Čovjek nakon racionalnog sazrijevanja može putem umskih aktivnosti i racionalnih dokazivanja manje-više postati svjestan svoje egzistencijalne potrebitosti i otkriti postojanje Stvoritelja svijeta. Uz postepeno usavršavanje razuma i izvježbanost u dokazivanju, ljudsko biće može steći veću svijest o svojim temel­jnim potrebama i neposjedovanju vlastite egzistencijalne neovis­nosti. Njegovo napredovanje ide sve dotle dok razum, na kraju svog putovanja, putem stečenog znanja ne pronađe svoje posto­janje u povezanosti sa svojim Gospodarem. Ali, ovo umsko put­ovanje samo po sebi ne rezultira otkrovenjem i osvjedočenjem.

Preovladavanje osjetilnih nagona i emocionalnih materijalnih sklonosti obično ne ostavljaju prostora za manifestaciju i pojavu fitretske spoznaje, osim onda kada čovjek odluči da spriječi nji­hove pobune i donekle se osvijesti i otvori put dubinama svoje duše, a tada započinje njegovo duhovno putovanje prema Istini. Naime, u tom trenutku ljudsko biće svoje srce učini svjesnim Boga i nastavljanjem ojačavanja srčane pažnje «glača» fitretsku spoznaju, približavajući se tako Bogu.

U takvom stanju započinje kretanje čovjekovog usavršavanja prema zbiljskom cilju i fitretskoj iskonskoj namjeri. Naime, slo­bodom izbora i svjesnim odabirom, čovjek ulaže trud u pronalaženje svoje povezanosti s Bogom, te potrebitom nemoći i poniznošću, u svojoj biti, na koncu priznaje svoju potrebitost i skrbništvo Božije nad sobom, koje je ranije nepravedno pripisivao sebi i drugima, vraćajući se tako istinskom Vlasniku – u okrilje i pod plašt Veličanstva Njegovog.

إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولاً

On je zaista nepravedan i lahkomislen. (Al-Ahzab: 72)

Ovo kretanje nastavlja se ovim pravcem sve dok ljudsko biće ne postane iskreni rob Božiji.

Prema tome, može se reći da je krajnje savršenstvo čovjeka u bivanju iskrenim Božijim robom, ili u osvjedočenju potpune potre­bitosti ljudske biti, a put stizanja do toga jeste u čovjekovom robovanju Uzvišenom i traženju Njegova zadovoljstva, odnosno u postavljanju Božije umjesto svoje volje u korijen svega.

إِلاَّ ابْتِغَاء وَجْهِ رَبِّهِ الْأَعْلَى

(…) već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. (Al-Leyl: 20)

Stoga je zbiljski put usavršavanja i pravi put čovječnosti te valjan način približavanju Bogu u čovjekovom robovanju Njemu, u ukidanju umišljene ljudske neovisnosti, kao i u priznanju čovjekove svestrane i potpune potrebitosti.

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلاَّ لِيَعْبُدُونِ

Džinne i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju. (Ad-Dariyat: 56)

وَأَنْ اعْبُدُونِي هَذَا صِرَاطٌ مُّسْتَقِيمٌ

(…) već se klanjajte Meni, to je Pravi put. (Ya-sin: 61)

Otud, samo ona nastojanja i napore koji imaju obilježje robovanja Uzvišenom i obožavanja istinskog Boga možemo ubro­jati u djela dostojna čovjeka. Isto je tako i s pregnućma uloženim na putu bliskosti Božije s ciljem zbiljskog usavršavanja. Nikakva radnja niti čin osim robovanja Bogu ne može biti povodom zbil­jskog savršenstva.

Izvor: Ajatollah Misbah Jazdi, Samospoznaja i duhovno uzdizanje, Fondacija “Mulla Sadra”,Sarajevo,2004, sa perzijskog preveo: Lutfi Akbaš