Sadržaj i forma u logici

Rečeno je da se jedna argumentacija zasniva na dva temelja: sadržaju (ماده) i formi (صورت). Na osnovu ovoga i logika se dijeli na sadržajnu logiku (منطق ماده) i formalnu logiku (منطق صورت). Iako se termin formalna logika pripisuje klasičnoj logici, znači Aristotelovoj logici, to nije u značenju da u njoj uopće nije bilo govora o sadržaju onoga što ulazi u definiciju i argumentaciju. Zapravo, poglavlje o deset kategorija govori o sadržaju definicija, a poglavlje o pet vještina govori o sadržaju argumentacija.

U nekim novijim knjigama logike poglavlje o deset kategorija je izuzeto možda iz razloga što se ova tema obrađuje u filozofiji i više se nije vidjela potreba da se o njemu raspravlja u logici. Međutim, sigurno je da poglavlje o pet vještina ima svoje mjesto u klasičnim knjigama logike. Ako se poglavlje o pet vještina, koje govori o sadržaju dedukcije, naziva sadržajnom logikom, a druga poglavlja, koja govore o kalupima i formama argumentacije, formalnom logikom, ne može se Aristotelova logika smatrati čisto formalnom logikom i posmatrati je bez sadržajne logike.

Nekada se pod formalnom logikom podrazumijeva spekulativna logika nasuprot praktične logike, tj. metodologije. Metodologija je nauka koja se bavi spoznajnim metodama, što danas čini dio epistomologije. U ovom značenju ne može se Aristotelova logika smatrati čisto spekulativnom zato što u njoj ima pitanja o kojima danas raspravlja epistomologija, niti se može smatrati čisto praktičnom logikom, tj. metodologijom, zato što se u klasičnim knjigama aristotelove logike ne nalazi sve ono što se danas podrazumijeva pod praktičnom logikom, sadržajnom logikom i praktičnom filozofijom.

Sadržaj procesa zaključivanja

Pod sadržajem argumentacije se podrazumijevaju oni sudovi koji se koriste kao uvodne premise u njoj. Naprimjer:

a. Voda je tečnost.

b. Svaka tečnost može ispariti.

c. Dakle, voda može ispariti.

Sudovi a i b su sadržaj argumentacije. Ispravnost rezultata u istoj mjeri koliko ovisi o ispravnosti forme izvođenja zaključka, ovisi i o ispravnosti sadržaja koji ulazi u argumentaciju. Ako jedna od premisa ne spada u skupinu sigurnih tvrdnji, ni rezultat ne može biti siguran čak i da forma argumentacije bude ispravna. Zbog toga, kao što se argumentacija sa aspekta forme dijeli na disjunktive, konjuktive, povezanu dedukciju prve forme itd., isto tako sa aspekta sadržaja dijeli se na pet oblika: argumentacija (برهان), dijalektika (جدل), retorika (خطاب), poetika (شعـر) i sofistika (مغالته).

Napomene:

1. Treba znati da je diobena cjelina kod pet vještina dedukcija i pored toga što bi trebala biti argumentacija, općenito gledano, ali ovo je urađeno zbog toga što je dedukcija pored indukcije i analogije temelj kod argumentacije. Potvrda činjenici da bi argumentacija, općenito gledano, trebala biti diobena cijela jeste ta što logičari kada prave razliku između argumentacija i dijalektike kažu da se kod argumentacije može koristiti jedino dedukcija, za razliku od dijalektike, gdje je moguće koristiti i indukciju i analogiju.

2. Postoje dva oblika vještine: praktična i naučna. Pet logičkih vještina potpada pod naučne vještine, a stolarstvo, pčelarstvo i sl. su praktične vještine.

Sadržaj dedukcije

Rečeno je da se dedukcija kako po formi tako i po sadržaju razlikuje. Obratite pažnju na sljedeći primjer:

a. Prava linija je otvoreni ugao. Svaki otvoreni ugao je veći od pravog ugla. Dakle, prava linija je veća od pravog ugla.

b. Danas je trinaesti august. Svaki trinaesti je nesrećan. Dakle, danas je nesrećan dan.

Obje ove dedukcije su jednake sa aspekta forme i predstavljaju povezanu dedukciju prve forme. Međutim, rezultat prve dedukcije je ispravan jer su joj uvodne premise ispravne i potvrđene, dok je rezulatat druge dedukcije neispravan jer joj je velika premisa praznovjerje. Upravo zbog ovoga prva dedukcija je argumentacija, a druga dedukcija dijalektika.

Različiti sadržaji koji se mogu koristiti pri dedukciji mogu se podijeliti u osam skupina. Potom se u svakoj skupini može izvršiti nova podjela na podskupove. Ovih osam skupina predstavljaju: neosporne istine (يقنيّات), sudovi zasnovani na vjerovanju (مـظنونات), općepoznati sudovi, stavovi (مشهورات), imaginarni sudovi (وهميات), priznate propozicije (suparnikove propozicije koje se u raspravi prihvataju bez obzira da li su istinite ili ne) (مسـلمات), prihvaćeni sudovi (مقبولات), neizvjesni, nejasni sudovi (مشبّهات), sudovi koji pobuđuju slikovito predočavanje i sugestivni sudovi(مخيّلات).

Neosporne istine (يقنيّات)

U neosporne istine spada šest oblika sudova:

Prva saznanja, aksiomi (اوّليّات)

Sudovi kao što su: “Združenost dviju kontradikcijea je nemoguća”, “Cjelina je veća od njenog dijela”, “Svaka posljedica ima potrebu za uzrokom”, spadaju u skupinu aksioma. Preciznije posmatrajući ove sudove uočava se da se predikat razumijeva analizom samog subjekta. Drugim riječima, predikat je sami subjekt. Definicija aksioma glasi: Aksiomi su sudovi kod kojih je samo percipiranje subjekta i predikata i percipiranje odnosa dovoljno za donošenje suda i nema potrebe za dokazivanjem. Drugim riječima, nužni su i očigledni.

Marksisti su na osnovu empirizma i pozitivističke logike porekli postojanje razumske i nadmaterijalne spoznaje. Po njihovom mišljenju, kako je moguće da razum posjeduje očigledna znanja, a svima je jasno da dijete ne razumijeva takve stvari? Odgovor je jasan, a to je da je uvjet stjecanja očiglednog znanja ispravno shvatanje subjekta, predikata i odnosa među njima. Dijete, zato što nema ispravnu sliku stvari još uvijek ne može donositi ni ispravan sud.

Saznanja stečena putem opažanja, intuicije (مشاهدات)

Kada se kaže: “Nebo je plavo”, “Strah me je”, na koji način se stječe znanje i sigurnost u ova dva iskaza? U prvom sudu znanje se stječe vanjskim osjetilima, a kod drugoga suda unutarnjim osjetilima. Skupina ovakvih sudova naziva se osjetilna, data (محسوسات) ili opažajna znanja (مشاهـدات) i dijele se na unutarnja opažanja i vanjska opažanja. Unutarnja opažanja kao što su strah, tuga, veselje, glad, žeđ itd., nazivaju se, također, emocijalnim zapažanjima.

Iskustvena saznanja (مجرّبات)

Fizičari će reći: “Svako tijelo na toploti se širi”, a hemičari: “Spoj hlora i natrijuma čini so.” Ovo su iskustveni sudovi koji se u nauci smatraju neospornim istinama. Kod iskustvenih sudova osoba prvo uoči pojavu koja se ponavlja. Naprimjer, uoči da se mnoštvo tijela pri dodiru sa toplotom širi. Nakon mnoštva ponavljanja stječe sigurnost u to da je toplota u odnosu na širenje uzrok. U ovoj fazi koristeći se razumnim sudom: “Nikada posljedica neće izostati kod postojanja uzroka”, izvodi se sljedeći općeniti zaključak: “Svako tijelo se na toploti širi.” Dakle, kod iskustvenog znanja i osjetilni opažaji i razumski sudovi imaju ulogu. Razlika između osjetilnih znanja i iskustvenih jeste u tome da razum nema nikakvu ulogu kod osjetilnih znanja.

Prenesena znanja (متواترات)

Svi smo sigurni u postojanje Sibira i da je Kur'an knjiga koju je Poslanik islama donio. Zašto imamo sigurnost u ova dva suda? Da li je neko od vas otišao do Sibira? Da li je neko od vas živio u vrijeme Poslanika? Sigurno da su odgovori negativni, pa kako ste uvjereni u ispravnost ovih dvaju sudova? Razlog vaše uvjerenosti je uzastopno ponavljanje. Znači da ste toliko puta čuli za ove sudove od različitih ljudi da više nije ostalo nimalo sumje u njihovu ispravnost. Uvjet stjecanja sigurnosti u ovakav sud nije neki određen broj prenosilaca vijesti, već da znate da svi različiti prenosioci direktno i neovisno prenose vijest a da prije toga nisu učinili zavjeru da manipuliraju viješću.

Sudovi dobijeni neposrednim dosezanjem istine, tj. intuicijom (حَدْسيّات)

Pod intuicijom se u logici i filozofiji ne podrazumijeva njeno pučko razumijevanje. Intucija kod puka nekada je u značenju imaginacije i pretpostavke koja je često i oprečna zbilji. Međutim, u filozofiji intuicija je jedan oblik skrivenog nadahnuća koje Gospodar daruje nekim svojim robovima. Neki ovu intuiciju nazivaju “brza misao”, ali to nije u značenju da ne postoji oblik nadahnuća i skrivene iluminacije. Naprimjer, rečeno je da se za loptasti oblik Zemlje prvi put saznalo putem intuicije. Čovjek je stajao na obali mora i posmatrao brod kako dolazi sa pučine. U početku je samo vidio visoki jarbol da bi se postepeno ukazivali i ostali dijelovi broda. Ova postepena pojava broda, odozgo ka dolje njegov um je potakla da pomisli da je Zemlja okrugla, a ne pločasta. Sud da je svjetlost Mjeseca od Sunca također spada u ovu skupinu saznanja.

Prirodno stečeni sudovi (فطريّات)

Potpunom sigurnošću ćemo ustvrditi da je dvadeset petina od sto. Zašto? Zbog dokaza što je sto sačinjeno od pet dvadesetica, prema tome dvadeset je jedna petina od sto. Ovaj dokaz nikada nije skriven čovjeku, jedino što ga nije uvijek svijestan, tj. ne obraća pažnju na njega. Zbog toga ga i ne spominje. Sudovi koji nisu očigledni, ali je dokaz njihov uvijek sa njima prisutan u umu, zbog čega i nema potrebe da se navodi, nazivaju se prirodno stečeni sudovi. Moguće je da neki sud za jednu osobu bude prirodan, ali da istovremeno za drugu ne bude prirodan.

Sudovi zasnovani na vjerovanju (مـظـنونات)

Vjerovanje u logici stoji nasuprot pretpostavke. Kada se kaže, sedamdeset posto dajem mogućnost da će mi danas doći u posjetu brat, to znači da postoji trideset posto mogućnost da ne dođe. Mogućnost od sedamdeset posto je vjerovanje, a trideset posto je pretpostavka. Uvijek vjerovanje dolazi zajedno sa mogućnošću. Osamdeset posto vjerovanja dolazi sa dvadeset posto pretpostavke, sedamdeset sa trideset itd. Dakle, sudovi zasnovani na vjerovanju su oni sudovi čija je mogućnost ostvarenja iznad pedeset posto vjerovatnoće. Sljedeća dva suda spadaju u ovu skupinu: “Zejd neće sa mnom da se druži zato što je ohol”, ili: “Čovjek što noću hoda sokacima ima namjeru da nešto ukrade.”

Općepoznati sudovi, stavovi (مشهورات)

Općepoznati sudovi u svom općenitom značenju obuhvataju i aksiome zato što su sami poznati. Međutim, u svom užem značenju to su sudovi čiji je razlog prihvatanja jedino to što su takvi stavovi rašireni među ljudima. Općepoznati stavovi se dijele opet na opće i ograničene. Prva skupina su sudovi koji su poznati među svim skupinama ljudima, za razliku od ograničenih koji su poznati samo među određenom skupinom ljudi, kao što je narod, pleme itd. Naprimjer, pomoći slijepcu na ulici spada u prvu skupinu, a sud: “Beskonačnost uzročno-posljedičnog niza je nemoguća”, poznat je samo skupini filozofa i teologa. Ono što je važno znati za općepoznate sudove jeste to da oni nisu uvijek ispravni.

Imaginarni sudovi (وهميات)

Mrtvac je strašan. Svako biće zauzima mjesto. Stvar koja nema mjesto, tj. ne zauzima mjesto ne postoji. Bilo je vrijeme kada ništa nije bilo osim Boga.

Sa aspekta razuma, svi ovi navedeni sudovi su neispravni. Mrtvac nema snage da se pokreće, za Gospodara nije svojstveno ni vrijeme ni mjesto, ali i pored toga većina ljudi se plaši mrtvaca i smatraju da Boga zauzima mjesto i vrijeme. Lažni sudovi koji su se toliko usadili u čovjeka da ne može drugačije prihvatiti nazivaju se imaginarni sudovi.

Priznate propozicije (مسـلمات)

Propozicije i vjerovanja u koje je sigurna jedna strana u raspravi i obavezna je spram njih, bilo da su ispravne ili ne, nazivaju se priznate propozicije. Priznata propozicija se ne odnosi samo na jednu osobu u raspravi, moguće je da se odnosi na skupinu ljudi, tj. da oni priznajući propoziciju prihvataju i sve njene odgovornosti. Sukladno rečenom, postoje opće priznate propozicije i lične priznate propozicije.

Prihvaćeni sudovi (مقبولات)

Sudovi koji su prihvaćeni među ljudima kao kratke izreke, poslovice itd. nazivaju se prihvaćeni sudovi. Razlog prihvatanja ovih sudova među ljudima je njihovo povjerenje u njihove autore. Prihvaćeni sudovi nisu utemeljeni na dokazu, a oni koji bi se mogli dokazati pri njihovoj upotrebi navode se bez dokaza. Naprimjer: “Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada.”

Neizvjesni, nejasni sudovi (مشبّهات)

Sudovi koji su svana gledano slični neospornim istinama i općeprihvaćenim sudovima, ali su u zbilji s jedne strane ispravni, a sa druge neispravni, nazivaju se neizvjesni sudovi. Naprimjer: “Čovjek ima dugu kosu.” Budući da je riječ kosa višeznačna, ima značenje alatke i kose na glavi, moguće je da se pogriješi. Ovakva greška se zove jezička. Također, moguće je da greška nastane i pri formiranju same argumentacije, kao na sljedećem primjeru: Zid ima miša. Miš ima uši. Dakle, zid ima uši. Ustvari, u ovoj argumentaciji srednji termin nije u potpunosti ponovljen. Riječ miš jeste srednji termin, ali samo dio njega. Ako bi se gornja argumentacija iskazala na sljedeći način: Zid posjeduje miša, u ovom slučaju ne može se ponoviti srednji termin u velikoj premisi, a da greška ne bude očigledna, tj. ne može se reći: Sve što posjeduje miša ima uši. U poglavlju o sofistici mnogo se više govori o ovakvim formama izvođenja zaključaka.

Sudovi koji pobuđuju slikovito predočavanje, sugestivni (مخيّلات)

Sudovi koji se uobičajeno koriste u pjesništvu i književnosti, a izazivaju reakcije duše nazivaju se sugestivni sudovi. Kada pjesnik kaže: “Sunce se osmjehnu licu cvijeta, a cvijet pusti glas radosti”, ova dva suda nikada u nama neće potaći potvrdu njihovu, jer smo sigurni da su neistiniti, ali će proizvesti poseban osjećaj u nama.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović