Argument koji je Imam Sadik naveo za mu'džize poslanika jeste, ustvari, tefsir sljedećeg ajeta:
وَإِن كُنتُمْ فِي رَيْبٍ مِّمَّا نَزَّلْنَا عَلَى عَبْدِنَا فَأْتُواْ بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِ
A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu.[1]
Znači, zato što su pojava Objave, prisustvo poslanika i njihova tvrdnja da imaju vezu sa Gospodarom, neouobičajene pojave, suprotne svakodnevnici koja teče ustaljenim redom, ove pojave trebaju biti potvrđene nečim neuobičajenim, nečim iznad običnih zakona koje čovjek poznaje. Nadalje, ta mu’džiza, treba biti razumljiva svim ljudima, da bi se mogla dokazati i potvrditi tvrdnja poslanika. Tom prilikom ljudi se osvjedočavaju o moći koja je iznad njihove. Upravo zbog toga, Imam Sadik i navodi određene mu’džize nekih poslanika, kao što je oživljavanje mrtvih, liječenje gubavaca i slijepih od rođenja.
O tome će biti mnogo više govora kada budemo raspravljali o samoj temi mu’džize, kada ćemo dokazati da ona predstavlja samo jedan od Zakona stvaranja, te da nije razumu oprečna. Onaj koji pojavu mu’džize vidi iznad Zakona stvaranja i smatra je oprečnom razumu, zasigurno ne poznaje Zakon stvaranja jer vjeruje kako su svi zakoni ono što mi poznajemo, a što je velika greška.
Drugi razlog njihovog predočavanja mu’džize nečim oprečnim razumu jeste nepoznavanje same mu’džize. Također, pogrešno je i mišljenje onih koji kažu da mu’džizu treba prihvatiti onakvu kakva jest, bez pokušaja objašnjenja, budući da je takvo šta izvan okvira razuma i znanja.
Moguće je spoznati sve zakone i sunnete stvaranja. Čovjek ima sposobnost da ih razumije sve. Kada je Uzvišeni Gospodar melecima rekao: I pouči Adema imenima svim, time je ujedno odgovorio i svim mogućim zamjerkama na takvo mišljenje. Međutim, budući da čovjek nije spoznao značenje “svih imena”, a nije se ni potrudio da ih spozna, on je stalno je suočen sa mnoštvom nejasnoća i primjedbi. Ovo znanje razotkriveno je samo malom broju ljudi koji ne vide ni najmanju oprečnost u postojanim zbiljama vjere.
Zemlja nikada nije bez Božijeg dokaza
Ovo pitanje spada u red najvrednijih učenja prema kojima se svijet, iz različitih razloga, nažalost, ili nemarno odnosi ili ih u potpunosti poriče – i pored toga što je ono sigurno kur'ansko učenje i stvar koja je u filozofiji dokazana čvrstim argumentima. Dakle, ako bi Zemlja i na jedan trenutak ostala bez Božijeg dokaza, ona bi se odmah raspala.
Ovo pitanje treba razmotriti na način kako i priliči ovako važnoj temi kada se bude govorilo o imametu. Osnovni problem nerazumijevanja ovog kur'anskog i filozofskog pitanja jeste miješanje pojma Božanske zbilje i pojma konvencionalnog (pravila inoviranih od ljudi). Pogrešno je mišljenje da je imamet koji se spominje u Kur'anu, isti kao onaj imamet – predvodništvo koji se uspostavlja i shvata na nivou društva (dakle vođstvo iz potrebe da neko vodi poslove zajednice). Neophodnost postojanja društvenog vođstva u visini je potrebe koju nameće društveni život. Jedina razlika je u mogućnosti da neki vladar bude pravednik, a drugi pokvarenjak. Međutim Imam Božanskog porijekla obavezno treba biti zaslužna i dostojna ličnost koja posjeduje visoki duhovni položaj. Budući da svijet slabo uočava razliku između ovoga dvoga – zato i imama džamije ili džume vide na tom položaju. Vjeruju kako imam predstavlja islamskog ili društvenog vladara te na osnovu toga smatraju da narod ima pravo glasanjem vršiti njegov izbor. Ovo miješanje pojmova i nerazumijevanje pitanja zbilje i formalnog rezultat je neistraživanja kur'anskih ajeta i Poslanikova sunneta. Kur'an, međutim, pitanje Imameta izjednačava sa pitanjem upute – štaviše, smatra ga samom uputom – uputom koja se realizira posredstvom zapovjedi proisteklom iz svijeta onostranog – batina (عالم امر).
U svakom slučaju, ova tema zahtijeva više rasprave i razmatranja na pogodnijem mjestu.
Ebu Zer prenosi kako je upitao Poslanika: “O Božiji Poslaniče, koliko je bilo vjerovjesnika (nebija)?” Poslanik odgovori: “Sto dvadeset i četiri hiljade.” – Koliko je od njih (nebija) bilo poslanika (resula)? – Stotinu i trinaest, što je velika skupina. – Ko je bio prvi Božiji vjerovjesnik? – Hazreti Adem, a. s. – Da li je Adem a. s. bio i posalnik? – Da, Gospodar je njega stvorio Svojom moći, i u njega je udahnuo od Svoga ruha. Zatim Poslanik reče: “O Ebu Zere, četiri su poslanika bili Sirijci, i to: Adem, Šiš, Ehnuh, tj. Idris, koji je prvi pisao perom, i četvrti Nuh, neka je mir na sve njih. Četiri su poslanika bili Arapi, i to: Hud, Salih, Šu'ajb i tvoj poslanik Muhammed, neka je mir na nj i na njegovu časnu porodicu i sve poslanike. Prvi poslanik Beni Izraela bio je Musa a. s. a poslednji Isa, a. s. Između njih bilo je šest stotina vjerovjesnika.” Ebu Zer je pitao: “O Božiji Poslaniče, koliko je Uzvišeni Bog poslao Knjiga?” Poslanik je odgovorio: “Sto malih Knjiga i četiri velike. Zatim reče: Uzvišeni Bog objavio je Šišu pedeset listova, trideset listova Idrisu i dvadeset Ibrahimu. Objavio je četiri velike knjige: Tevrat, Zebur, Indžil i Furkan.” Ovo je hadis poznat svim mezhebima (islamskim pravcima) i zapisan je u mnoštvu hadiskih knjiga. Imam Bakir a.s. je rekao sljedeće: “Vjerovjesnik je ona osoba koja u snu vidi meleka, čuje mu glas i prima poruku od Boga. Poslanik je ona osoba koja ubudnom stanju vidi meleka, čuje mu glas i prima poruku.”
Namjera spomenutog hadisa jeste da ukaže na posebnosti obaju položaja i da svaki ima sebi svojstvene odlike. Osobitost vjerovjesništva jeste da u snu prima poruke, za razliku poslanstva. Zbog toga je moguće da jedna osoba posjeduje oba položaja, što onda znači da je pojam poslanik, sa stanovišta njegovih odlika, užeg značenja od vjerovjesnika. Predaja od Ebu Zera također potvrđuje navedenu činjenicu, a to se shvata i iz njegovog pitanja “Koliko je od njih (vjerovjesnika) bilo poslanika?” Prema tome, svaki poslanik zasigurno je i vjerovjesnik, ali svaki vjerovjesnik nema položaj poslanstva.
Primjedba: Gore datim objašnjenjem biva jasan odgovor na slj. primjedbu koju su neki uputili: Kur'an Muhameda ibn Abdullaha s. a. v. a. smatra pečatom vjerovjesnika (nebija), a ne pečatom poslanika (resula). Shodno tome, nakon Pejgambera Ahmeda može doći neki novi poslanik, jer je Kur'an negirao dolazak vjerovjesnika, ali ne i poslanika.
Odgovor: U logici postoji pravilo po kojem negiranje općenitijeg nužno uzrokuje i negiranje užega, tj. ograničenijeg, a što ne vrijedi obrnuto – da negiranje užega nužno za sobom povlači i negiranje općenitijeg. Na primjeru to izgleda ovako: gdje god je čovjek prisutan, zasigurno je tu i značenje životinjskoga – budući da smo čovjeka opisali kao razumnu životinju. Međutim, ne vrijedi obrnuto – gdje god je životinja, tu je prisutno i značenje čovjeka. S obzirom na takvo logičko pravilo, koje razmatra zbilje predmeta, a ne njihove pojmove, između vjerovjesništa i poslanstva vlada odnos subordinacije (عام و خاص مطلق). Znači da je poslanstvo obuhvatnije od vjerovjesništva. Gdje god je poslanstvo tu je i vjerovjesništvo. Međutim, gdje god je vjerovjesništvo, ne mora značiti da se tu u isto vrijeme radi i o poslanstvu. Negiranje općenitijeg, u našem slučaju vjerovjesništva, nužno znači i negiranje užega, u našem slučaju poslanstva.
Prema tome, kada Božiji Poslanik predstavlja pečat općenitijeg, tj. vjerovjesništva, i kada negira dolazak vjerovjesnika nakon sebe, to nužno znači da negira i dolazak poslanika.
[1] Al-Baqara, 23.