Feriduddin Attar

Perzijsku gnostičku poeziju druge polovine 12 / 6 st. H. i početka 13 / 7 st. H. obilježila je ličnost šejha Feriduddina Muhammeda Attara iz Nišabura. To je u političkoj povijesti Irana kraj seldžučke epohe. Uprkos činjenici da je iza sebe ostavio značajan književni opus Attarov život predstavlja nepoznanicu. O njegovu porijeklu, periodu mladosti, obrazovanju jednom riječju „intelektualno-duhovnom miljeu“ u kojem se oblikovala njegova ličnost ne zna se gotovo ništa. Ne može se sa sigurnošću utvrditi ko su bili njegovi savremenici, profesori, duhovni učitelji, niti da li je pripadao nekom sufijskom redu. Sve što iz raspoloživih izvora saznajemo o njemu više je plod pretpostavki negoli stvarnih povijesnih činjenica. Feriduddin Muhammed Attar rođen je u Kedkenu, zaseoku blizu Nišabura između 540. H. / 1145. i 553. H. / 1158., a ubijen je 627. H. / 1230. tokom mongolskog napada na Nišabur.

Devletšah Samarkandi bilježi zanimljiv detalj vezan za Attarovu smrt koji je povijesno utemeljen. Naime, neposredno nakon što je Attar ubijen i ukopan preminuo je i sin uglednog žitelja Nišabura, vrhovnog kadije, Jahja ibn Saeda. Kadiji je predloženo da mu sin bude ukopan uz Attarove noge. On je to odbacio rekavši: „Ne dolikuje da moj sin leži ispod nogu nekog starčića koji je trabunjao bajke“. I sin je ukopan na drugom mjestu. Nakon toga kadija je usnio san. Shvativši da je pogriješio otišao je Attarovim rođacima i zamolio da mu sin bude ukopan upravo podno Attarovih nogu [1]. Na temelju podataka koje je u djelu „Labab al-albab“ (Labāb al-albāb) zabilježio Attarov savremenik Muhammed Ufi (Mohammad Ūfī), ime mu je bilo Muhammed (Mohammad), konje[2] Ebu Hamid (Abū Hāmed), nadimak Feriduddin (Farīdod-dīn) i poetski pseudonim Attar (Attār): „[…] Feriduddin Ebu Hamid Ebu Bekr Attar Nišaburi […] putnik staze hakikata, onaj koji obitava na serdžadi tarikata […] [3]. I sam Attar u Musibetnami kaže da se zvao Muhammed:

Ime mi je Muhammed i put ovaj

kraju privedoh k’o Muhammed, dragi moj. (MN: 367)

U prisjećanju na očevu smrt i dovi očeva blagoslova za sina u Esrarnami spominje se, također, ime Muhammed: Čovjek dobri na samrti ovo kaza:

Bože moj, dobro pazi Muhammeda. (EN: 193)

A u mesneviji Mantik al-Tajr Attar priznaje:

Lice mi ne pocrni od grijeha

Jer ga čuva ime Muhammeda     (MT: 94)

Poetski pseudonim Attar, po kojem je poznat diljem svijeta, koristio je većinom u gazelima (Šafī‘ī Kadkanī, 1378/1999: 34), mada na njega nailazimo i u mesnevijama, kao u ovim stihovima Ilahiname:

Bože, Attar ovaj što sklada stihove

mošus poezijom namirisa ime Tvoje

To što Attar lijepo zbori važno nije

kad Tvoje ime mirisno i bez poezije

Milosti Ti prahom praga učini me

Tvojim imenom uzvisi Attarovo ime (IN:412)

Katkad je sebe nazivao Ferid, što se može smatrati skraćenim oblikom imena Feriduddin.

Kad bi govor i Arš prestigao

poeziju Feridovu ne bi dostigao (IN:397)

Za Attarovog života Nišabur je slovio kao jedan od znanstvenih centara islamskoga svijeta tako da je i Attar bio svestrano obrazovan. Temeljito je ovladao teološkim znanostima s akcentom na tefsir Kur’ana i hadis, a izvanredno je poznavao i književnost, filozofiju i naravno medicinu s obzirom da se, nastavljajući porodičnu tradiciju, Attar kao i njegov otac bavio spravljanjem lijekova na šta nedvojbeno upućuje i njegov poetski pseudonim Attar – „apotekar“. Ono što se sa sigurnošću može kazati jeste da je bio materijalno neovisan budući da je imao trgovinu ljekovitog bilja i miomirisa kroz koju je svakodnevno prolazilo oko pet stotina osoba (Forūzānfar, 1374/1995: 65) [4] tražeći lijek ali i lijepu riječ. Dakle, po prirodi svoje profesije „apotekara“ bio je upućen na čovjeka iz naroda dijeleći s njim njegove svakodnevne životne nedaće. Njegovanje veza sa običnim pukom je karakteristika koja je upečatljivo obilježila život Attara ali i njegov poetski stil što je rezultiralo velikim i nepodijeljenim ugledom kojeg je uživao u ovom društvenom sloju. Čak bi se moglo kazati da je Attar naglašeno izbjegavao ondašnju „dvorsku i uopće društvenu kremu“ Horasana. Poetski ugled Attar je uživao još za života. Glas o njemu pronio se ne samo Nišaburom i Horasanom već i do zapadnih regija Irana. Čuveni su Attarovi medžlisi koje je držao u Nišaburu i kojima su prisustvovale istaknute ličnosti toga vremena među kojima i hadže Nasruddin Tusi[5] (Attār, 1383/2005: 22). Ono što je Attara činilo posebnim i izdvajalo ga od pjesnika ne samo njegovog doba, već od većine ostalih pjesnika općenito, jeste njegova poetska neovisnost. Naime, Attar se nije priklonio nijednom horasanskom dvoru niti je ikada ikome napisao odu pohvalnicu. Neki će kazati da Attar svoju poetsku neovisnost duguje ekonomskoj neovisnosti. Čak i da nije posjedovao trgovinu travama i ljekovitim biljem pisanje hvalospjeva vladarima se nije uklapalo u Attarov duhovni habitus.

Attarovi duhovni vodiči

Zanimanje za tesavvuf šejh Attar je iskazivao već u ranom djetinjstvu o čemu u uvodu Tezkire evlija piše: „Slijedeći razlog (bilježenja životopisa evlijâ) jeste što je mojim srcem već u djetinjstvu strujao dah ljubavi prema ovoj skupini i samo su njihove riječi budile radost u mome srcu“ (Attār, 1379/2000: 70–71). Ove Attarove riječi upućuju na to da je dućan ljekovitog bilja i miomirisa njegovog oca bio stjecište sufijskih druženja i razgovora te nije teško pronaći razloge njegove dječačke ushićenosti ovakvim skupovima duhovnosti. Dakle, Attarovo stupanje na stazu sejrisuluka nije bilo izazvano nikakvom iznenadnom i trenutačnom duhovnom inicijacijom koja je došla spolja, odnosno susretom sa lutajućim dervišom koji je jednog dana svratio u njegovu „apoteku“, kako je to u djelu Nefahat al-uns zabilježio Džami (Ğāmī, 1370/1991: 592). Zapravo se uopće i ne može govoriti o „stupanju na stazu sejrisuluka“ jer je Attar odrâstâo u gnostičkom ozračju pa stoga i nema niti razdjelnice koja bi razgraničila njegov život prije sejrisuluka ili poslije njega. O tome da li je šejh Attar njegovao duhovnu vezu sa nekim od šejhova svog doba i bio njegov murid nema pouzdanih podataka. Stoga su i mišljenja podijeljena. Furuzanfer – pozivajući se na mišljenje većine hroničara – smatra da je Attar bio sljedbenik Medžduddina Bagdadija ili Nedžmuddina Kubraa (Forūzānfar, 1374/1995: 20). Prof. Kadkani koji je veliki dio svog znanstvenog opusa posvetio životu i djelu Attara opovrgava ove tvrdnje hroničara stavljajući ih pod znak pitanja iz dva razloga: Prvi je što su prepisivači hronika koje je od autora dijelila vremenska distanca pogrešno pročitali i prepisali neka imena što je sasvim razumljivo budući da je jezik dinamična kategorija podložna promjenama; Drugi je što su ovakve tvrdnje proistekle iz želje da se šejh Attarova ličnost dovede u vezu sa ovom dvojicom znamenitih šejhova koji su uživali veliki ugled u sufijskim krugovima Attarovog doba, nego što su počivale na povijesnim činjenicama i stvarnoj duhovnoj vezi šejha Attara s njima (Šafī‘ī Kadkanī, 1380/2001: 70–71).

Profesor Kadkani također navodi duhovnu silsilu šejha Attara smještajući je u povijesni kontekst:

1. Ebu Seid Ebul-Hajr (357. H. / 967. – 440. H. / 1048.),
2. Ebu Tahir Said ibn Fazlullah (400. H. / 1009. – 479. H. / 1086.),
3. Ebul-Feth Tahir Sai’d (420. H. / 1029. – 502. H. / 1108.),
4. Nuruddin Munevver (456. H. / 1063 – 533. H. / 1138.),
5. Salahuddin Ahmed al-Ustad (465. H. / 1072 – 535. H. / 1140.),
6. Šarafuddin al-Radad (470. H. / 1077 – 544. H./ 1149.),
7. Al-Imam Rabbani (Na temelju godine rođenja Rabbanijevih savremenika šejh Attar je oko 575. H. / 1179. mogao biti njegov murid)
8. Attar (553. H. / 1158 – 627. H. / 1230.)

(Šafī‘ī Kadkanī, 1380/2001: 76–77)

Postoji i podatak vezan za duhovnu genealogiju šejha Attara kojeg iznosi Džami, a to je da je Attar bio uvejsija (Ğāmī, 1370/1991, str. 597). Uvejsije koji se tako nazivaju po Uvejsu Karaniju porijeklom iz Jemena za kojega je plemeniti Poslanik kazao da je najbolji sljedbenik (taba‘e), putnici su duhovne staze koji nemaju uosobljenog šejha već snagom svojih intelektualno-duhovnih pregnuća u mikrokosmosu bića raskrivaju vlastitog duhovnoga vodiča tako da se proces njihova odgajanja i sazrijevanja u sejrisuluku odvija pod djelovanjem duhovne snage (himmeta) toga vodiča, odnosno šejha. Nakon što su proputovali svim mekamima na stazi sejrisuluka, formalno se mogu vezati za nekoga od šejhova svog doba kako bi bili zadovoljeni i izvanjski uvjeti neophodni za duhovni odgoj i upućivanje (iršād) drugih.

Na Džamija se uglavnom pozivaju i savremeni iranski istraživači Attarovog života i djela. Međutim, niko od njih ne navodi podatak koji im je vjerovatno promaknuo da je Mevlana Dželaluddin Rumi dva stoljeća prije Džamija – implicite – svojim učenicima ukazao da je Attar bio uvejsija. Rumi je, štaviše, otišao i korak dalje obznanivši da je Attarov duhovni vodič (muršid) bio Mensur Halladž. „Prenosi se, također, da je hazreti Mevlana jednom okupio bliske drugove i odane prijatelje i kazao im: ‘Nemojte se nimalo bojati moga odlaska niti tugovati jer nur Mensurov, radijellahu anhu, se nakon sto pedest godina[6] očitovao ruhu Feriduddina Attara, rahimehullahu alejhi, i postao njegov muršid […].’“ (Al-Aflākī, 1362/1983: 582/II). Ovaj Rumijev i Džamijev stav potvrdu imaju u šejh Attarovoj mesneviji Musibetnama koja kroz putovanje Salike-e Fikreta, glavnog lika ovog djela, obzorjima nadosjetilnih i svjetova čovjekova bića razrađuje stajalište o potrebi čovjekovog traganja za unutarnjim osobnim vodičem – šejh al-gajb – koji će čovjeka uputiti na „ahmedovsku svjetlost“, odnosno „Muhammeda našega bića“ u čijem ozračju će čovjek spoznati suštinu ademovske zbilje.

Attar Nišaburi premda je iza sebe ostavio značajan književni opus nije nam dopustio da se pobliže upoznamo sa njegovom ličnošću niti da spoznamo detalje njegove duhovne intime. Kroz svoja djela otkrio nam je onoliko koliko je smatrao za potrebno:

Nisam ovu stazu sam birao

pa samo uzdah meni preostao

Kad bi srce glas pustilo sve

bi kaz’o al’ tajnu sakrit’ bolje (IN: 6337-38)

Izvor: Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Znakovi vremena, Sarajevo, Jesen 2016 – Proljeće 2017, Godina XIX-XX, dvobroj 74/75

[1] Šafī‘ī Kadkanī, 1378/1999: 66

[2]Ime, nadimak po ocu (majci, kćeri, sinu) koje počinje rječju “ebu”, “um”, “bint”, “ibn”

[3]  Ūfī, 1903: 480–481

[4] Foruzanfar se u ovim tvrdnjama poziva na stih koji se pripisuje Attaru, potom u fusnoti dodaje: „Da je Attar za svakog bolesnika odvajao po tri minute trebalo bi mu 25 sati što je za jedan sat više nego trajanje dana i noći“ (Forūzānfar 1374/1995:39). Sam broj po sebi nije bitan nego se želi ukazati na veliki protok ljudi kroz Attarovu apoteku

[5]  Hadže Nasruddin Tusi (1201 / Tus – 1274 / Bagdad) znameniti islamski učenjak i mislilac: pjesnik, filozof, teolog, šerijatski pravnik, astronom.

[6]  S obzirom da je Halladž obješen 922. god. a Attar je preminuo 1230. god. radi se o vremenskom intervalu od preko dvije stotine godina. No, ova činjenica je nebitna za suštinu Rumijevih riječi. Navodim je stoga što su i hroničari mogli iskazati “povijesnu popustljivost” koja je inače karakteristična za ovakvu vrstu djela.