Ono što je potrebno pri moljenju

Poniznost, poslušnost, skrušenost i pokornost

فَاسْتَجَبْنَا لَهُ وَوَهَبْنَا لَهُ يَحْيَىٰ وَأَصْلَحْنَا لَهُ زَوْجَهُ ۚ إِنَّهُمْ كَانُوا يُسَارِ‌عُونَ فِي الْخَيْرَ‌اتِ وَيَدْعُونَنَا رَ‌غَبًا وَرَ‌هَبًا ۖ وَكَانُوا لَنَا خَاشِعِينَ

I odazvasmo se i, učinivši mu ženu plodnom, Jahjaa mu poklonismo. Oni su žurili da što više dobra učine i molili su Nam se s nadom i u strahu, i bili su Nam ponizni.[1]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Podizanje ruku spada u poniznost o kojoj je Bog Svevišnji rekao: …Ali oni Gospodaru svome nisu ponizni bili, niti su molitve upućivali.“[2]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao u moljenju: „Išćem od Tebe iskanjem poniznog, obraćam Ti se obraćanjem grješnog i poniznog i molim Te moljenjem prestrašenog i nevoljom pogođenog, čiji se vrat savio pred Tobom, oči obilno liju suze za Tobom i ponizni su Ti njegovo tijelo i njegov nos.“[3]  

Plakanje ili obnašanje plakanja

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Plač iz strahopoštovanja prema Bogu je ključ milosti, znak primanja i kapija uslišanja.“[4]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Iskoristite priliku da molite kada ste u stanju nježnosti, jer ona je uistinu milost.“[5]

Tajenje moljenja (israr)

ادْعُوا رَ‌بَّكُمْ تَضَرُّ‌عًا وَخُفْيَةً ۚ إِنَّهُ لَا يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ

Molite Gospodara svoga ponizno i u sebi, On ne voli one koji previše glasno mole.[6]

ذِكْرُ‌ رَ‌حْمَتِ رَ‌بِّكَ عَبْدَهُ زَكَرِ‌يَّا ﴿٢﴾ إِذْ نَادَىٰ رَ‌بَّهُ نِدَاءً خَفِيًّا

Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kada je on Gospodara svoga tiho zovnuo.[7]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Najbolje je tiho moljenje; Bog Svevišnji kaže: Molite Gospodara svoga ponizno i u sebi!… “[8]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Tiho moljenje nadmašuje glasno sedamdeset puta; Bog Svevišnji je pohvalio Zekerijjaa, mir s njim, riječima: …Kada je on Gospodara svoga tiho zovnuo.“[9]

Prigušivanje glasa

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao o riječima Svevišnjeg: …Ne izgovaraj na sav glas Kur'an kada namaz obavljaš, ali ga i ne prigušuj!...: „To se odnosi na moljenje; ne podiži svoj glas pri moljenju pa da spominješ svoje grijehe tako da se za njih čuje od tebe i da budeš osramoćen njima.“[10]

U djelu Iršadu-l-Kulub se navodi: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., je čuo neke ljude koji su preglasno molili pa je rekao: ‘Ne podižite svoj glas kada molite, jer vaš Gospodar zaista nije gluh!'“[11]

Objašnjenje o podizanju glasa u moljenju

Moljenje je razgovor s Onim od Koga niko drugi nije bliži čovjeku, odnosno s Onim Koji je bliži njemu od njegove vratne žile. Glasno moljenje je suprotno uljudnom ponašanju. O tome je Vjerovjesnik, s.a.v.a., rekao:

„Ne podižite svoj glas, jer vi ne molite ni gluhog, ni odsutnog; vi sigurno molite Onog Koji sve čuje i Bliskog Koji je sa vama.“

Na osnovu predočenog, ako moljenje na sav glas uznemirava ljude, ono je – sa stanovišta razuma i tradicije – pokuđeno, odnosno zabranjeno.

Ovdje se može postaviti pitanje: Ako je glasno moljenje pokuđeno, zašto su Imami iz Poslanikove porodice, mir s njima, ponekad na sav glas molili, kao što je zabilježeno u njihovim životopisima?

Odovor glasi da je osuda moljenja na sav glas vezana za običaj. Njegovi narav i razmjere imaju biljeg u običajnom pravu. Velika je razlika između onoga koji moli Boga za svoju potrebu povišenim glasom i neprimjerenim tonom, poput zajmodavca koji traži nešto od svoga dužnika, i onoga koji to traži uljudno i dostojanstveno, kao što je to činio hazreti Husejn, mir s njim, na Arefatu kada je molio Boga u potpunoj poniznosti, skrušenosti, jecanju i preklinjanju, uplakanih očiju i rastužena srca. Ali, on je na sav glas izgovarao: „O Ti Koji sve čuješ!“. Ili poput Imama Sadika, mir s njim, kada je dozivao u posljednjoj trećini noći, klanjajući s onima koji obavljaju noćni namaz i molio riječima: „Bože moj, pomozi mi protiv strahote Dana stajanja i proširi mi tjeskobu usjeka u kaburu!“ Ipak, takvim moljenjem nije ih ni uznemirio, ni uzrujao; naprotiv, članovi njegove porodice su s čežnjom slušali njegova tiha moljenja, koja daju snagu i polet, u dubini noći.

Drugim riječima, spuštanje glasa pri moljenju je ono što zahtijevaju veličanje Boga i poniznost pred njim, s jedne, i što nužno nalažu postizanje Božijeg zadovoljstva, veće okretanje Njemu i prisnost s Njim, s druge strane. To sasvim jasno shvataju i potvrđuju čovječiji um i svijest.

Na toj osnovi različiti su i zahtjevi različitih stanja i  stepena. Um i svijest otkrivaju u svakom stanju i na svakom stepenu odgovarajući obim prigušenosti ili povišenosti glasa. Pridržavajući se načela mirnoće i izbjegavanja vike i buke, oni razlikuju svaki stepen pojedinačno – traženje, izgaranje, tugu, te stanje uključivanja poučavanja i odgoja u osnovu moljenja – od drugih stepena i stanja.

Podizanje ruku

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao hazreti Aliju, mir s njim: „Podiži ruke svoje Gospodaru svome i često ih preokreći!“[12]

Imam Husejn, mir s njim, je rekao: „Allahov Poslanik, s.a.v.a., podizaše ruke pri obraćanju i moljenju kao što čini siromah kada hranu išće.“[13]

U djelu Kenzu-l-Ummal se prenosi od Berraa ibn Aziba: „Kada bi Vjerovjesnika, s.a.v.a., pogodila neka teškoća i on molio, podizao je svoje ruke tako da se vidjela bjelina njegovih pazuha.“[14]

Razmatranje o podizanju ruku prema nebu u moljenju

Jedno od lijepih pravila moljenja je podizanje ruku prema nebu, kao što je činio Vjerovjesnik, s.a.v.a., koji u moljenju ponekad podizaše ruke toliko da se vidjela bjelina njegovih pazuha. On se u traženju svoje potrebe u Boga Svevišnjeg ponašao poput bijednoga siromaha, koji podiže ruke svoje tražeći nešto od drugoga.

Ovdje se postavlja pitanje: Zašto molilac podiže ruke prema nebu kada moli, a Bog je svuda prisutan?

Neki smatraju da je podizanje ruku prema nebu znak vjerovanja u tjelesnost Svevišnjeg Boga i određenost Njegovog mjesta, dok su tijelo i mjesto Njegova odrečena svojstva. Bog nije tijelo i On je posvuda prisutan. Prema tome, nema razlike između držanja ruku podignutima ili, pak, spuštenima. Oni zato niječu ovaj lijepi postupak. Ali, ovdje je potrebno imati u vidu sljedeće:

1. Podizanje ruku u moljenju je vid robovanja kojim je Bog Svevišnji zadužio Svoje robove; to je poput okretanja u pravcu Kabe u klanjanju, rukua, sedžde i slično.

2. Podizanje ruku pri moljenju je vjerovjesnički postupak (sunnet), jer je Vjerovjesnik, s.a.v.a., zapovijedio muslimanima njegovo činjenje.

3. Mudrost u podizanju ruku prema nebu pri moljenju ogleda se u činjenici da je nebo mjesto brojnih vrsta opskrbe koje su potrebne čovjeku i koje on potražuje. Zato je Bog zapovijedio svojim miljenicima da podignu ruke svoje prema nebu i Božijem Prijestolju pri svome moljenju.

4. Na ovu nedoumicu je znameniti učenjak Tabatabai – Bog mu se smilovao! – odgovorio, rekavši:

„Nema nikakvog smisla odbacivanje podizanja ruku u moljenju od strane nekih, uz obrazloženje da je to vid smatranja Boga tjelesnim (tedžsim) te da je podizanje ruku prema nebu pokazivanje da je Bog Svevišnji na njemu – visoko je On od toga i potpuno čist! To je neosnovano i netačno mišljenje. Suština svih tjelesnih vidova robovanja Bogu, uključujući i moljenje, jeste spuštanje unutrašnjeg značenja i nutarnjeg usmjerenja u ravan slike i pokazivanje nematerijalnih činjenica u tjelesnom obličju. To je vidljivo u namazu, postu, Hadžu i u drugim obredima, njihovim pojedinim dionicama i ograncima. Bez toga, tjelesni vidovi robovanja Bogu ne bi mogli biti ozbiljeni. Jedan od takvih obreda je i moljenje, koje je, zapravo, predstavljanje usmjerenja srca i unutrašnjeg traženja iskanjem – uobičajenim u našim međusobnim odnosima – kao kada jadni i bijedni siromah moli od imućnog, koji je ugledan i moćan, tako što podiže svoje ruke, držećih ih otvorenim, i išće od njega, ponizno i preklinjući, ono što mu je potrebno.“

Visoko stremljenje i veličina onoga što se išće

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Išćite od Boga i tražite obilno, jer se zaista ne može ništa s Njim upoređivati u veličini.“[15]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Zaista, Bog se čudi moliocu koji išće bilo šta drugo, osim Dženneta.“[16]

U zbirci Sahih Muslima se prenosi od Rebia ibn K'aba el-Eslemija: „Boravio sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.a., pa sam donio vodu za abdest i potrebu, a on mi reče: ‘Išći šta želiš!’ Odgovorio sam: ‘Išćem od tebe druženje s tobom u Džennetu.’ Upitao je: ‘Još nešto, osim toga?’ Dodao sam: ‘Bilo bi to sve.’ Tada mi je on rekao: ‘Onda mi pomozi od sebe mnoštvom sedždi!'“[17]

Iskanje iz obilja Božijeg

وَلَا تَتَمَنَّوْا مَا فَضَّلَ اللَّـهُ بِهِ بَعْضَكُمْ عَلَىٰ بَعْضٍ ۚ لِّلرِّ‌جَالِ نَصِيبٌ مِّمَّا اكْتَسَبُوا ۖ وَلِلنِّسَاءِ نَصِيبٌ مِّمَّا اكْتَسَبْنَ ۚ وَاسْأَلُوا اللَّـهَ مِن فَضْلِهِ ۗ إِنَّ اللَّـهَ كَانَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمًا

I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz obilja Njegova molite. – Allah, zaista, sve dobro zna![18]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Od Boga iz obilja Njegova išćite jer, zaista, Bog Svevišnji voli da se od Njega išće!“[19]

Odlučnost (‘azm)

2365. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Kada neko od vas moli, neka ne kaže: ‘Bože moj, oprosti mi ako hoćeš!’, nego neka odlučno traži i želju učini velikom, jer zaista ništa što On daje Njemu nije veliko.“[20] 

2366. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Neka niko od vas nipošto ne kaže: ‘Bože moj, oprosti mi, ako hoćeš; Bože moj, smiluj mi se, ako hoćeš!’, nego neka odlučno išće, jer Njega niko ne može prisiliti!“[21]

Obuhvatanje svih (ta'mim)

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Kada neko od vas moli, neka to čini za sve, jer to zaista uslišenje moljenja čini bližim.“[22]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Nema moljenja Bogu dražeg od onoga u kojem čovjek kaže: ‘Bože moj, smiluj se zajednici Muhammeda sveobuhvatnom milošću!'“[23]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Onaj ko predvodi jednu skupinu ljudi u namazu pa u moljenju izdvoji sebe, izdao ih je.“[24]

Obilno iskanje  (iksar)

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Kada neko od vas išće, neka to čini obilno, jer on zaista išće od svoga Gospodara!“[25]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Bog će blagosloviti čovjeka koji ima neku potrebu za koju često moli, dobio istu ili bio uskraćen.“[26]

Upornost (ilhah)

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Zaista, Bog voli upornog molioca.“[27]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Zaista, Bog voli uporne u moljenju.“[28]

Izvor: Muhammedi Rey Šehri, Mudrosti Vjerovjesnika islama 3, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012., sa arapskog preveli: Mehmedalija Hadžić i Samed Jelešković