Duhovna sloboda

Kada se u božanskim učenjima i objavljenoj spoznaji raspravlja o slobodi čovjeka ona se sa nazivom i pojmom slobode u nebožanskim filozofskim i društvenim učenjima i školama razlikuje od neba do zemlje i kao privremeno i ograničeno sa vječnim i neograničenim. I ako se te razlike shvate postaje jasno da sve ono što je u nebožanskim učenjima rečeno i što se govori o slobodi, nije ništa drugo do zarobljeništvo, ograničenost i zatočeništvo. Odbacivanje savršenstva i traganja za srećom se tumači kao sloboda. Kavez su nazvali beskrajnim prostorom za čovjeka. Slobode nebožanskih učenja čovjeka pozivaju samo na pobunu i protivljenje protiv bilo kakvih ograničenja. Dok islam i vjera, pored pobune i neposluha poziva na legalnost, prihvatanje pokornosti i svrhovitosti. Nebožanske i nevjerske slobode su isključivo društvene slobode dok su slobode u božanskim učenjima značajno iznad toga.

Smetnje slobodi

Kad čovjek analizira sebe, svoj život, svoju okolinu i ljude oko sebe suočava se sa tri vrste smetnji od kojih ga svaka, na neki način, sputava i biva preprekom njegovoj slobodi.

1. Neživa priroda – Čovjek se osjeća podložan prirodi i zarobljen u vremenu, mjestu i zakonima koji njime vladaju. Gradi i obezbjeđuje svoj život sa hiljadama nada i želja, ali iznenada se desi zemljotres i sve što je stvorio pretvori se u pepeo. Posjeduje tjelesno zdravlje, ali bolesti navale i uskrate mu tu blagodat. Stiže smrt i cijelo njegovo postojanje predaje ništavilu i beznadežno ga poziva u svijet groba i zaborava.

2. Ljudi oko njega – Čovjek po svojoj prirodi teži osiguranju koristi za sebe, izbjegavanju bilo kakve štete i upošljavanju drugih za sebe. I snagom volje, misli i razmišljanja sve biljke i minerale pokorava svojoj volji i moći. Ali kada dođe do drugog čovjeka shvata da i on nastoji da podredi i pokori druge. Prema tome ljudske individue i zajednice su sami po sebi prepreka i smetnja za čovjekovu slobodu.

3. Borba sa svojim egom – Čovjek ima različite i raznovrsne želje i prohtjeve i svaki od njih različite pa čak i kontradiktorne nužnosti i zahtjeve. I zato usklađivanje svih tih prohtjeva i želja traži ozbiljnu borbu i trud. I zbog toga je čovjekov ego jedna od smetnji njegove slobode. 

Dvije vrste slobode

Pošto je čovjek biće sačinjeno od dva elementa, materije i tijela i duha i duše prirodno je da ga treba upoznavati u ove dvije dimenzije. Čovjek, poput životinja i biljaka, posjeduje moć prehrane. Prirodno je da ima i moć rasta i razvoja. Ima sposobnost razmnožavanja koja osigurava opstanak i kontinuitet vrste. Čovjek posjeduje pet vanjskih osjetila sa kojima percipira osjetilne stvari i uspostavlja odnos sa svijetom izvan sebe. Koristi ih za iskorištavanje vanjskog svijeta. Ali ove materijalne, osjetilne stvari koje su zajedničke čovjeku i životinjama nisu cijelo čovjekovo biće i njegovi prohtjevi i želje. Čovjek posjeduje i perceptivnu i intelektualnu moć.

Ima volju, odlučnost, snagu izbora, ima uzvišene želje, iznad svijeta prirode i materije.

Hazreti Mevlana je ovu čovjekovu dvojnost izrazio u izazovu razuma i ega i kroz tenziju i sukob:

Zasigurno, oni su kao Medžnun i kamila njegova

U neprijateljstvu, on naprijed vuče, a ona nazad.

Želja Medžnunova je da požuri do Lejle voljene;

Želja kamile je da se trčeći vrati mladom svome.

…

Ova dva saputnika su hajduci koji se prežaju međusobno:

Izgubljena je duša koja sa tijela nije sjahala

Duša, zbog odvojenosti od Neba najvišeg, u čežnji je velikoj

Tijelo je kao kamila zbog strasti za trnovitim grmom

Duša krila širi kako bi se uspinjala;

Tijelo je kandže svoje u zemlju zabilo.

Na isti način kao kaže hazreti Mevlana ponekad onaj uzvišeni duh i duša i duhovna htijenja čovjeka budu osujećeni i zarobljeni u bunaru prirode ega. Kao posljedica toga u domenu razmišljanja zapadaju u kandže pogrešnih predrasuda, praznovjerja, nelogičnih običaja i navika, slijeđenje okoline, oponašanja i slijeđenja ideja predaka. I onaj božanski anđeo uma, poput Jusufa iz Kanana biva zarobljen u zatvoru gluposti i neznanja svoje braće. Biva zarobljen u zatvoru tijela i svojim rukama sebi uskraćuje svijetlu snagu uma i tu nezamjenjivu uputu.

Fahr Razi, nakon što je svoju mladost proveo u naučnim istraživanjima, kada je došao u pozne godine shvatio je da se jedno od pitanja u koje je dugo vremena vjerovao čvrstim ubjeđenjem pokazalo netačnim i neispravnim i tada je sebi rekao: Šta ako je ovakvo sve ono u što sam do sada imao čvrsto ubjeđenje i šta ako je moguće da se pokaže njegova neispravnost!?

Zbog toga je gorko zaplakao i rastužio se zbog svoje prošlosti i svega što je bio sakupio i napisao je ove stihove:

Krajnost koraka razuma je sputanost

I većina nastojanja i truda trudbenika je zbunjenost i izgubljenost

I naše duše su zarobljene u našim tijelima

A rezultat našeg svijeta je samo jad i problemi

Od rasprava koje smo sakupljali tokom života

Nema nikakvog rezultata osim razgovora.

Prema tome ako melek uma koji je položen u dušu čovjeka zapadne u zatvor ega i bezvrijednih pitanja kao što su strasti, predrasude, retrogradno mišljenje, neznanje, nasilje i ekstremnost one uzvišene stvari se neće osloboditi i neće dosegnuti do svoje svrhe i čovjek će biti uskraćen za ostvarenje savršenstva i istinske sreće.

Dakle duhovna sloboda znači slobodu razuma i mišljenja od zatvora ega i njegovih nelogičnih prohtjeva.

prof. Akbar Eydi