Džin i šejtan u Kur'anu

Jedno od neosjetilnih bića koje, uz meleke, spominje Kur’an i koje mi u uobičajenim uvjetima ne možemo osjetilima opaziti jeste džin. U svom korijenu riječ džin (جنّ), čini se, nosi značenje prikrivenost, upravo zbog toga što je skriven od čovjekovih očiju. Ponekad se naziva i džan. U Kur’anu su upotrijebljena oba izraza i dokazano je da obje te riječi imaju jedno značenje. Jedna od potvrda toga jeste da se nekad u odnosu na čovjeka koristi riječ džin, a nekad džan.

O družino džina i ljudi…[1]

Tog Dana ljudi i džini za grijehe svoje neće biti pitani.[2]

Osim toga, u Kur’anu se kaže da su džini stvoreni od vatre, a šejtan, koji je jedan od njih, priznaje da je stvoren od vatre i ovo je druga potvrda toga. U svakom slučaju, o ovome biću se u Kur’anu govori na nekoliko mjesta. Između ostalog, govori se o tome da je materija od koje su stvoreni vatra (نار), ali ne znamo da li se radi o istoj vatri koja nastaje sintezom drugih zapaljivih materija s kisikom ili o nečemu sličnom. Isto to smo kazali u vezi s tekućinom (ماء), koja je osnova stvaranja živih bića. Ne znamo je li to isto ono jedinjenje kisika i vodika ili nešto slično tome, kao što se i u vezi s nastankom embriona u Kur’anu koristi izraz tekućina (ماء).

A još prije smo stvorili džine od vatre užarene.[3]

Ovaj ajet ukazuje na to da su džini stvoreni od vatre, ali i na to da je njihovo stvaranje bilo prije čovjekovog.

I stvorio je džina od plamene vatre.[4]

Osim spomenutih činjenica u navedenim ajetima, iz ajeta u suri El-En’am razumijevamo i treću stavku, a to je da neki džini mogu ljude učiniti svojim sljedbenicima:

O skupe džina, vi ste mnoge ljude zaveli…[5]

Sljedeća stavka koju razumijevamo iz kur’anskih ajeta jeste ta da su džini obavezani kao i ljudi. Oni su bića slobodne volje i pred njima su dva puta, od kojih treba da odaberu jedan. Ako prihvate istinu, slijedi im lijepa nagrada, a ako prihvate neistinu, slijedi im kazna: Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi robuju.[6] Ovaj ajet ukazuje na to da su i džini i ljudi obavezani robovanjem Bogu. Iz sljedećeg ajeta sure El-En’am može se razumjeti da su i džinima dolazili vjerovjesnici i donosili im Božije poruke: O skupe džina i ljudi, zar vam iz redova vas samih poslanici nisu dolazili koji su vam ajete Moje kazivali…[7]

Kur’an prenosi riječi samih džina kazujući da su među njima dvije skupine, dobri i loši: I među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih.[8]

I ima nas muslimana, a ima nas zalutalih; oni koji islam prihvate pravi put su izabrali, a nevjernici će u Džehennemu gorivo biti.[9]

Iz ova dva ajeta se može razumjeti da oni također imaju dužnosti, i ako neki među njima postanu nevjernici, završit će u džehennemskoj vatri u kojoj će skončati i neki ljudi. Sintagma gorivo džehennemsko koja je upotrijebljena za njih, na drugom je mjestu također upotrijebljena za čovjeka: Čije su gorivo ljudi i kamenje…[10] Postoji nekoliko kur’anskih ajeta koji govore o tome da će neki džini otići u Džehennem. Evo jednog od njih: “Ulazite u Džehennem s narodima, sa džinima i ljudima koji su prije vas bili i nestali” ‒ reći će On...[11]

Veza između pojmova džin i šejtan

Čini se da u svom korijenu riječ šejtan (شيطان ) ima opisno značenje, to jest onaj koji je zao. U Kur’anu Časnom je riječ šejtan upotrijebljena upravo u tom značenju, osim u slučaju kad je upotrijebljena za samog Iblisa ili ponekad u općem značenju u pogledu svakog zlog bića čije je zlo u njemu postalo ukorijenjena osobina. Čak je u Kur’anu izričito rečeno da je moguće da šejtan bude od džina ili od ljudi: Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina…[12]

Dakle, ne znači da su svi džini loši, što smo uočili u ranije spomenutom ajetu: I neki od nas su muslimani…[13] Prema tome, šejtani su posebna skupina među džinima i ljudima čije je djelovanje činjenje zla. Među šejtanima džinima postoji istaknuti pojedinac koji u zlu ima visok položaj i to je Iblis. O Iblisu se u Kur’anu govori na mnogo mjesta, a na jednom mjestu se izričito kaže da je on jedan od džina: Svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina…[14]

Ovdje se može nametnuti pitanje: ako je Iblis bio jedan od džina, kako je onda obuhvaćen naredbom koja je upućena melekima da se naklone hazreti Ademu, što naizgled upućuje na to da je Iblis bio jedan od meleka. U vezi s ovim pitanjem mogu se navesti tri moguća odgovora:

1. Zapovijed navedena u ajetu je upućena melekima i ni na jednom mjestu u Kur’anu nije kazano da je upućena džinima. Ako je Iblis bio jedan od džina, mogao je kazati da on nije jedan od meleka da bi se zapovijed odnosila i na njega te da zato nije učinio sedždu. Ali on takvo što nije kazao.

2. Ono iz čega se izuzima su meleki. Svi meleki su se zajedno naklonili, osim Iblisa…[15]

3. U Govoru karanja Zapovjednik vjernih, mir s njim, u Nehdžu-l-belagi kaže: “Bog će kazniti one koji se uzohole. Da je trebalo da Bog oprosti onome ko se uzoholi, onda bi oprostio Iblisu koji je bio melek.”[16] Ovo je rekao, iako se Kur’anu izričito kaže da je bio džin: On je bio jedan od džina…[17]

U traženju odgovora na ovo pitanje, među mufesirima su vođene mnogobrojne rasprave o temi da li je Iblis bio melek ili džin. Možda je najbolji odgovor zajednička tačka između ova dva stanovišta koja objašnjava da se Iblis zbog dugotrajnog ibadeta svrstavao u skupinu meleka, a da su meleki smatrali da je on jedan od njih. Kad im je obznanjena zapovijed, čini se da je Iblis upravo zbog toga bio obuhvaćen ovom zapovijedi, a sam je također znao da je obuhvaćen njome. Možda se može kazati da su velika većina onih kojima Bog upućuje zapovijed da se naklone bili meleki. Kad se u Kur’anu pripovijeda o tome kazujući da je melekima rečeno da se poklone, kaže se da su svi to učinili osim Iblisa. Ovaj način objašnjavanja nije rijedak. Kako god, prema našem mišljenju, možda je najbolje objašnjenje ono koje upravo zbraja dva stanovišta – da je Iblis zbiljski bio jedan od džina a da se također zbog mnoštva svojih ibadeta ubrajao u skupinu meleka. Ovo objašnjenje je posebno važno zbog toga što je nemoguće da Iblisa iz aspekta esencije stvaranja ubrajamo u meleke, jer nigdje u Kur’anu ne stoji da su meleki stvoreni od vatre, a također je izričito kazano da se Iblis pobunio, a znamo da meleki ne čine neposluh. Pripovijest o šejtanovoj oholosti, što je bilo njegovo iskušavanje, spomenuta je otprilike sedam puta u Kur’anu i veoma je poučna, iako mi nažalost pod utjecajem navike i nepažnje prema kur’anskim pripovijestima ne obraćamo na to dovoljno pažnje. Ova pripovijest ima nekoliko istaknutih dijelova:

‒ Božija zapovijed da meleki učine sedždu Ademu, mir s njim;

‒ posebne prednosti Ademove na osnovu kojih je Bog izdao zapovijed da mu učine sedždu;

‒ Iblisovo suprotstavljanje i odbijanje da učini sedždu;

‒ njegov odgovor o razlogu ove oholosti: “Nije moje” ‒ reče ‒ “da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.” [18] Reče: “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače.”[19]

Ovo je bilo veliko iskušenje i on sa svim onim ibadetima o kojima hazreti Ali kaže: “Robovao je Bogu šest hiljada godina, nije poznato da li po ovosvjetskom ili onosvjetskom računanju vremena”[20] (prema onosvjetskom računanju svaki dan je hiljadu godina), s ovim iskušenjem je postao tako prezren i prognan da mu Bog Uzvišeni ovako kaže:

“Onda izlazi iz njega” ‒ reče On – “nek si proklet.” [21]I neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg.[22]

Ovo je razlog zašto mi moramo biti oprezni spram sebe. Ako nam je Bog poklonio sreću i mi nekoliko dana koračamo ispravnim putem, ne treba smatrati da će tako ostati do kraja. Svijet je arena promjena. Dok je čovjek živ i korača kroz tjesnace vremena, on ima mogućnost pada. Neka je selam velikanima koji su uvijek više od svega upozoravali na zao i loš svršetak i stalno molili za svršetak naših života u dobru: “Bože naš, učini dobrim kraj naših poslova.“

Drugi dio je šejtanova reakcija nakon protjerivanja. Kad je shvatio da je stvar ozbiljna i da je pao s onog visokog položaja koji je zauzimao zbog nečinjenja sedžde hazreti Ademu, u njemu se probudilo ogromno neprijateljstvo spram Adema pa je rekao: Ako me ostaviš do Smaka svijeta, sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti.[23] Reče: “Tako mi dostojanstva Tvoga, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti.”[24]

Pitanje traženja i davanja roka između Iblisa i Boga spominje se u Kur’anu na tri mjesta: Reče: “Daj mi vremena do dana njihova oživljenja!”[25] “Gospodaru moj” ‒ reče on – “daj mi vremena do dana kad će oni biti oživljeni!”[26]

Ali naravno, Bog ne kaže da mu daje rok do Sudnjeg dana, nego kaže: “Daje ti se vrijeme” ‒ reče On ‒ “do Dana već određenog.”[27] Glede djela za koja mu je dato dopuštenje da ih čini ili za koja sam on tvrdi da će ih učiniti, u Kur’anu Časnom je spomenuto o tome mnogo primjera. Prvo njegovo djelo je došaptavanje, pa se možda njegova ostala djela zasnivaju na ovome. To je djelo koje je preduzeo u vezi s Ademom i Havom, što je bilo razlogom njihova izlaska iz Dženneta.

I šejtan im poče došaptavati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: “Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili.” I zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!” I na prevaru ih zavede. A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi dženetsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo nisam zabranio?!” ‒ zovnu ih Gospodar njihov – “i rekao vam: ‘Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’”[28]

O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo..[29]

I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili..[30]

Ali šejtan mu poče došaptavati: “O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti…”[31] U jednom ajetu se spominje razlog davanja roka šejtanu: On nad njima nema vlast osim zato da ukažemo na onoga ko vjeruje u onaj svijet, a ko u njega sumnja…[32]

Ostala šejtanova djela

Pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti![33]

U jednom ajetu se govori o tome kako je potvrđeno šejtanovo predviđanje u pogledu nekih naroda: I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika.[34] Jedno od šejtanovih djela, koje je i temelj njegovog programa, jeste uljepšavanje čovjeku njegovih loših djela: Ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem.[35] Ovo je jedna od velikih zamki šejtanovih ‒ da više ističe ono čime Bog nije zadovoljan i prikazuje to čovjekovim čulima privlačnijim više nego što on u njima prirodno uživa. Tako čovjek misli da su zabranjene stvari privlačnije srcu i od komšijine kokoške pričinjava mu se guska.

U našoj književnosti se mogu naći primjeri ovakvih šejtanskih došaptavanja ili barem njihovi prizori.[36] Ono što začuđuje kad je riječ o šejtanskim došaptavanjima je to da čovjek, iako ga mnogo puta kuša, opet smatra da je put griješenja privlačniji. Ali ono što mu je Bog dopustio kazano je u ovom kur’anskom ajetu: “Odlazi!” ‒ reče On. “Onima koji se za tobom budu poveli i tebi kazna džehennemska bit će vam puna kazna.”[37]

Još jedan od šejtanovih poslova je sudioništvo u imovini i potomstvu, to jest on tako djeluje da uprlja imovinu i potomstvo ljudi onim što je zabranjeno. Šejtan također daje obećanja ljudima. Na Sudnjem danu će reći: “Ja nisam ništa radio osim što sam davao obećanje.” A ja sam vam obećavao pa sam vas iznevjerio…[38]

Jedan od prizora iz Džehennema je upravo onaj kad će ljudi, pošto uđu u njega i shvate da je on njihovo mjesto boravišta, međusobno raspravljati i svako će govoriti da je za to kriv neko drugi, a svi će govoriti da je kriv šejtan i tako će ga optuživati. Ali on će reći: Ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazvali...[39]

Sljedeći šejtanov posao je stvaranje zaborava u čovjeku. On koristi sredstva kojima čini da čovjek zaboravi na Boga. Uzevši sve u obzir, mi razumijevamo da šejtan nema mogućnosti da čovjeka prisili na neko djelo. On jedino došaptava i poziva i ako neke osobe krenu za njim, nabacili su uzao robovanja njemu na svoj vrat i tad šejtan učvršćuje svoju vlast nad njima. U jednom ajetu se kaže da šejtanu nismo dali vlast ni nad kim, osim nad onim koji sam prihvati i postane dio njegove skupine i partije: Njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju…[40] Zapravo, šejtan ima vlast nad onima koji ga vole i koji prihvataju njegovu vlast nad sobom. Ovo stanje nastaje pod utjecajem jačanja loših svojstava i slijeđenja šejtana. Sa jednom ili dvaput loše učinjenim djelom šejtan ne postaje vladar čovjekom, ali ako se to nastavi, tad šejtan zagospodari.

Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.[41] Naravno, jasno je da se ovaj ajet ne odnosi na one koji ne vjeruju iz neznanja ili iz nemoći. Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.[42] Oni će ih od pravog puta odvraćati, a ljudi će misliti da su na pravom putu.[43]

Dakle, ako neko od početka svjesno izabere put griješenja, možda će doći dotle da više ne bude mogao razlikovati put istine od puta neistine i ovo je rezultat njegove slobodne volje i pogrešnog odabira koji je od početka primijenio. Kad pješak počne trčati niz strminu, doći u stanje da se više ne može zaustaviti.

Obilježja šejtanovih djela i poziva

Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas na nedolična djela…[44] Kad hoće da odvrati čovjeka od udjeljivanja na putu Božijem, kaže mu: “Ne troši, sam ćeš postati siromašan!” Ili kad hoće da ljude odvrati od borbe, plaši ih: To je samo šejtan plašio pristalice svoje, a vi se njih ne bojte, a bojte se Mene ako ste vjernici![45] Jedan od znakova i pokazatelja šejtanskog došaptavanja je nagovaranje na ružno djelo. Kad god čovjek osjeti želju da učini ružno djelo, neka zna da se radi o šejtanskom došaptavanju. Ko bude išao šejtanovim stopama, on će mu zapovijedati razvrat i ono što je zabranjeno…[46]

Sljedeći znak šejtanovog djelovanja je odvraćanje od sjećanja na Boga: A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nasilnicima kad se opomene sjetiš.[47] U prvom dijelu ajeta se kaže:

Kad vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu…[48] Bog se obraća velikom i poštovanom Vjerovjesniku islama, ali na način da “vratima govore da bi zid čuo” ili “gledam u tebe, ali hoću da komšija čuje”. Ne sjedaj s osobama koje olahko uzimaju Božije znakove. O istoj temi govori i sljedeći kur’anski ajet: Kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine...[49]

Zatim se u istom ajetu kaže: Allah će sigurno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike zajedno.[50] Ovaj ajet ukazuje na to da ovakvi skupovi malo pomalo uništavaju vjeru i čovjeka bacaju u licemjerstvo i nevjerstvo. Znamo da su mnogi muslimani zbog druženja s marksistima došli dotle da su postali licemjeri i nevjernici. Oni u osnovi i suštinski nisu bili protivnici islama, ali su malo pomalo odvučeni na tu stranu i završili onako kako su završili. Ako se neko želi raspravljati i prepirati s njima, prvo treba procijeniti je li sposoban za takvo što. Čak se i u takmičenju iz hrvanja uzima u obzir takmičarska kategorija hrvača, pa se takmiče dvojica hrvača iste težine. U poznatom kur’anskom ajetu se kaže: Oni koji slušaju govor i slijede ono najljepše u njemu…[51]

Prvo, pod izrazom govor u ovom ajetu se misli na Kur’an. Drugo, potrebno je moći[52] odrediti šta je to što je najbolje. Dakle, nema svako pravo učestvovati u svakoj raspravi. Onaj čija je obaviještenost slaba, nema sposobnost utvrđivanja onog što je najbolje ili je slabe volje, pa slabašna ličnost nema pravo učestvovati u svakoj raspravi. Još jedan od znakova slijeđenja šejtana je rasipništvo. Doista su rasipnici braća šejtanova…[53]

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Er-Rahman, 33.

[2] Er-Rahman, 39.

[3] El-Hidžr, 27.

[4] Er-Rahman, 15.

[5] Ovaj ajet ne svodi se na brojnu nadmoć džina u odnosu na ljude, već je, čini se, značenje ovog ajeta upravo ono koje smo naveli u tekstu, to jest: “Mnoge ste ljude učinili svojim sljedbenicima.” Prema Zamahšeriju, značenje ovog ajeta je poput značenja rečenice: “Zaista je zapovjednik (emir) podvrgnuo mnoge vojske sebi”. El-En’am, 128.

[6] Ez-Zarijat, 56.

[7] En’am, 130.

[8] El-Džinn, 11.

[9] El-Džinn, 14. i 15.

[10] El-Bekare, 24; Tahrim, 6.

[11] El-A’raf, 38.

[12] El-En’am, 112.

[13] El-Džinn, 14.

[14] El-Kehf, 50.

[15] El-Hidžr, 30. i 31.

[16] “Bog – Uzvišen je On – neće uvesti u Džennet čovjeka zbog onoga zbog čega je iz njega izbacio meleka”. Nehdžu-l-belagati teshihu subhi-s-salih, str. 287.

[17] El-Kehf, 50.

[18] El-Hidžr, 33.

[19] El-A’raf, 12.

[20] Nehdžu-l-belaga, “Govor kuđenja”, uredio dr. Subhi Salih, str. 287.

[21] El-Hidžr, 34.

[22] El-Hidžr, 35.

[23] El-Isra, 62.

[24] Sad, 82.

[25] El-A’raf, 14.

[26] El-Hidžr, 36; Sad, 79.

[27] El-Hidžr, 37. i 38.

[28] El-A’raf, 20-22.

[29] El-A’raf, 27.

[30] El-Bekare, 36.

[31] Ta-Ha, 120.

[32] Saba, 21.

[33] El-A’raf, 17.

[34] Saba, 20.

[35] El-Hidžr, 39.

[36] Vidjeti neke stihove Forug Farahzade: Grijeh sam počinio, grijeh pun uživanja…

[37] El-Isra, 63.

[38] Ibrahim, 22.

[39] Ibrahim, 22.

[40] En-Nahl, 100.

[41] El-A’raf, 27.

[42] Ez-Zuhruf, 36.

[43] Ez-Zuhruf, 37.

[44] El-Bekare, 268.

[45] Ali Imran, 175.

[46] Nur, 21.

[47] El-En’am, 68.

[48] El-En’am, 68.

[49] En-Nisa, 140.

[50] En-Nisa, 140.

[51] Ez-Zumer, 18.

[52] Pitanje slabosti volje, malodušnosti i kompleksa manje vrijednosti, posebno u vezi s ovim je veoma značajno. Većina ovakvih pojedinaca potpada pod tuđe utjecaje, posebno ako se radi o prefriganim rivalima, upućenim u određena pitanja i psiholozima, što većinom i jesu. Da bismo približili ono šta hoćemo kazati, prenijet ćemo jednu dogodovštinu, iako se ne radi o istoj stvari o kojoj ovdje govorimo, ali je korisna za pokazivanje slabosti. Ajetullah Burudžerdi, neka Allah uzvisi njegov položaj, poslao je jednu osobu radi promicanja islama u jednu od zapadnih zemalja. Ova osoba je bila u odjeći vjerskog lica i od početka je od njega tražila da mu dopusti da neko vrijeme djeluje u toj zemlji u običnoj odjeći (ne u odjeći vjerskog lica) dok ne stekne iskustvo, a onda da pokaže svoju odjeću vjerskog lica. Ajetullah mu je odgovorio sljedeće: “Ja te šaljem da bi oni izgledali poput tebe, a ti hoćeš od samog početka da izgledaš poput njih?” Da, ako musliman bude vjernik, onda je on onakav kakvim ga opisuje Kur’an u četvrtom ajetu sure Es-Saff: Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti kako se danas kaže – oni su armirani beton. Takvi nemaju straha od raspravljanja s bilo kim, naravno, opet pod uvjetom da, osim što će imati duhovnu spremnost, i iz naučnog aspekta budu jednako spremni. Osim izražajnog jezika, takvi moraju imati i sposobnost objašnjavanja. U vrijeme ranog islama primjer ovakvih osoba bili su Tarramah ibn Adi, izaslanik Imama Alija ibn Ebi Taliba, mir s njim, kod Muavije i, također, Hišam ibn Hakem, veliki učenik Imama Džafera Sadika, mir s njim. Preporučujemo muslimanima čitanje životopisa ove dvije velike ličnosti, a posebno muslimanskoj omladini.

[53] El-Isra, 27.