Islamski moral i njegove odlike

Islamski moral je religijski moral i on posjeduje sve odlike jednog religijskog moralnog sistema. Stoga, prije negoli objasnimo posebne aspekte islamskog morala, trebamo nabrojati neke odlike religijskog moralnog sistema.

1.Svaki religijski moralni sistem oslanja se na Objavu. Ova odlika uzrokuje da moralne upute tog sistema budu očuvane od pogrešaka. Ustvari, moralne propise smatramo sredstvima koja pojašnjavaju puteve postizanja čovjekovog savršenstva. To znači da svaka moralna naredba ili uputa zapravo objašnjava da ukoliko učinimo određeno djelo, bit ćemo bliži svome egzistencijalnom savršenstvu, a ukoliko napustimo neko drugo djelo, bit ćemo sačuvani udaljavanja od vlastitog savršenstva. Zato, svako ko u vidu zabrane ili naređenja donosi moralne propise može donijeti ispravan propis samo ako dobro poznaje štastvo čovjeka, njegove slabosti i jake strane te ako poznaje istinsko savršenstvo čovjeka, kao i način na koji se ono može postići. S obzirom na ovo gledište, ako je onaj koji u vidu naređenja ili zabrane donosi moralne propise Bog, Apsolutni, Sveznajući, Bog Koji je stvoritelj čovjeka, Koji poznaje sve dimenzije njegovog bića i kakvoću njegovih odnosa s cijelim postojanjem, bit ćemo sigurni da će djelovanje u skladu s Njegovim naredbama biti plodonosno i da će dovesti do čovjekovog dosezanja savršenstva. Međutim, ako moralne propise bude donosilo ograničeno biće, nećemo imati takvu sigurnost.

2.Za slijeđenje svakog moralnog propisa potreban je poticaj. Ljudi dobijaju poticaj za izvršenje nekog djela kada na neki način postanu sigurni da je ono ispravno. Put dolaska do znanja o ispravnosti moralnih propisa ili je moralna savjest ili su to savjeti koje upućuje upućeni i brižni savjetnik. Religijski moralni propisi dolaze iz Objave kao izvora i u srcima vjernika ne postoji ni najmanja sumnja u znanje i dobronamjernost Božiju. Kao rezultat toga, u srcu vjernika nastaje jak poticaj za slijeđenje tih propisa i sigurnost u njih.

3.Religijski moral ima jako i trajno unutrašnje jamstvo izvršenja te vjernik koji vjeruje u Božije postojanje i u proživljenje posjeduje veću spremnost da izvršava moralne propise.

4. Religijski moral se putem religijskog svjetonazora učvršćuje u čovjekovoj duši. Prema religijskom svjetonazoru, cijeli svijet je stvoren sa svrhom i kreće se prema mudrom cilju, a vjernik izvršavanjem svojih moralnih obaveza usklađuje sebe sa poretkom u svemu stvorenom i upućuje se prema sretnom i sigurnom kraju. On obavljanje moralnih dužnosti ne smatra uzaludnim ni protivnim zahtjevu vlastite prirode i sudbine, već je siguran da svaka teškoća koja se nađe pred njim na putu ispunjavanja moralnih obaveza predstavlja pripremu za važniju ugodnost o kojoj on nekada nema nikakvih saznanja. Zato je njemu obavljanje moralnih dužnosti usklađenost sa cijelom kreacijom. Sa tačke gledišta vjernika, izvršavanje moralnih obaveza podrazumijeva da će čovjek imati manje sukoba sa drugim ljudima, prirodom i svijetom, a što manje bude ovih sukoba, to će kretanje prema savršenstvu biti lakše, brže i sigurnije. Unutar religijskih moralnih sistema ove odlike manje-više postoje u stavovima vjernika pripadnika svake religije, ali u svemu tome islamski moralni sistem, pored svih tih odlika, posjeduje i druge značajne odlike.

Između ostalog, može se ukazati na sljedeće:

1. Islamski moral obuhvata sva životna područja. Neke svjetske religije ograničavaju svoj moralni sistem na uređenje jednog dijela ljudskih relacija. Ova odlika čini nejasnom moralnu dužnost jedinki na drugim poljima. Islam, pak, obraća pažnju na sve egzistencijalne dimenzije, pokrivajući sve ljudske relacije moralnom uputom.
2. Islamske moralne obaveze su provodive i ne sadrže iscrpljujuća otežavanja. U predaji od časnog Poslanika, s.a.v.a., kaže se: “Bogu najdraža vjera je umjerena i blaga.” Također je rekao: “Ja sam poslan sa vjerom koja je umjerena i blaga.”[1] Isto tako, prenosi se od Imama Sedždžada, a.s., da je hazreti Ali, a.s., rekao:“Bogu najdraža vjera je umjerena, lahka i blaga vjera.”

3. Islamski moralni izvori su bogati i veoma obuhvatni. Kur’an je izdašno vrelo moralnog nauka, a zbirke hadisa i biografije Poslanika i Ehli-bejta su živi komentari svijetlih kur’anskih ajeta, koji podučavaju uvjetima i načinima primjenjivanja univerzalnih moralnih poduka islama u različitim prilikama u individualnom i društvenom životu.
4. Jedna od odlika islamskog moralnog sistema jeste mogućnost njegove primjene u različitim vremenima i na različitim prostorima. Ova odlika jedan je od najistaknutijih aspekata islamskog morala, jer svaki moralni sistem može opstojati samo ako bolje od drugih zadovoljava moralne potrebe čovjeka. Ove potrebe, istovremeno dok su u svakom vremenu postojane, uvijek, zavisno od uvjeta i odlika svakog vremena i mjesta, dobijaju različite primjere i manifestacije. Islamski ahlak, budući da je usmjeren na moralne potrebe ljudi, u sebi sadrži jedan postojan i stalan aspekt zato što su ga u dugom razdoblju u različitim društvenim i povijesnim uvjetima primjenjivali bezgrješni. Poznata je i prilagodljivost njegovog vanjskog aspekta. Prema tome, on bez zapadanja u vrtloge relativizma može zadovoljavati potrebe čovjeka u svim vremenima i društvima.
5. U islamskoj kulturi bezgrješni imami, a.s., u ulozi stvarnih i objektivnih primjera i uzora muslimanima, predstavljaju oličenje istinskog islamskog morala. Postojanje ovakvih uzora, koji su ustrajali na svojim moralnim dužnostima u najtežim povijesnim uvjetima, dokazuje mogućnost provođenja islamskih moralnih normi. Čovjek musliman, gledajući u lik bezgrješnih, a.s., u ogledalu povijesti, nalazi u sebi žar duhovnog savršenstva i posvećuje se ulaganju truda s nadom i sigurnošću u to da su duhovna savršenstva dostižna i moguća. Pored Sunneta i životopisa bezgrješnih, postoje i istaknuti učenici njihove škole, koji predstavljaju uzvišene vrhove moralnih vrlina, a koji su Božijom providnošću kroz povijest obrazovali brojne skupine odgojene rukom ehli-bejtske škole, i kroz sva vremena veliki učenjaci i krjeposni ljudi bili su očigledni primjeri islamskog morala. Ovi očiti primjeri uskovitlavali su duše pobornika, jačajući sigurnost u sretnu konačnicu i moralno čišćenje. Svijetla lica pojedinaca kao što su Selman, Ebu Zerr, Kumejl, Hišam ibn Hakem i drugi prijatelji bezgrješnih predvodnika, a.s., i istaknutih autoriteta, poput Sejjida ibn Tavusa, Sejjida Bahru-l-‘Uluma, Mulla Husejnkolija Hamedanija, Allame Tabatabaija, Imama Homeinija, sva ona u svom vremenu bila su očiti i dražesni plod moralne škole islama, čiji pokret i duhovni put sam po sebi bijaše škola morala i bogobojaznosti.
6. Jedno od obilježja islamskog morala jeste i to da on pred svim ljudima na jednak način otvara put moralnog razvoja. Ovo obilježje rezultat je islamskog antropološkog i pedagoškog pristupa čovjeku. Islamska pedagogija uzima u obzir uvjete individue poput starosne dobi, okruženja i obrazovanja. Upravo zato, nagrada i kazna za svakog pojedinca usklađene su s njegovim ličnim uvjetima. Usklađenost nagrade i kazne sa uvjetima u kojima se nalazi svaki pojedinac povod je da čovjek nikada ne smatra da je kasno za polazak prema savršenstvu i da ne umišlja kako zbog posebnih uvjeta u kojima se nalazi neće stići do savršenstva. Čovjek musliman vjernik nikada neće svoju starosnu dob uzeti kao izgovor za opuštenost na putu ka savršenstvu. Isto tako, nijedan čovjek musliman ne smije uzeti nedostatak materijalnih mogućnosti i sredstava kao povod za napuštanje moralnih i šerijatskih obaveza. U šerijatskom i moralnom sistemu islama svaki pojedinac u svim uvjetima ima svoju posebnu dužnost usklađenu s njegovim mogućnostima i sposobnostima koje se tiču upravo spomenutih uvjeta. To znači da se svi ljudi u svim vremenima i u svim društvenim i geografskim okruženjima mogu kretati prema savršenstvu i ukoliko svoje moralne obaveze izvrše na dostojan način, sa iskrenom namjerom, postići će visoke stepene savršenstva.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Vesailu-š-šı‘a, sv. 1, str. 152.