Razlika između etike i prava

Razlika između etike i prava može se razmotriti iz različitih aspekata. Osvrt na ciljeve prava i etike osvjetljava jednu od dimenzija njihove različitosti. Kao što smo kazali, etika nam pokazuje kako da uredimo svoje različite odnose (sa sobom, Bogom i okruženjem) da bismo mogli stići do savršenstva i blaženstva. Prema tome, cilj etike je blaženost i savršenost čovjeka. Međutim, da li je ovo također cilj prava? Općenitim pogledom na sve društvene institucije može se shvatiti da su one zapravo sredstvo za postizanje čovjekovog savršenstva. Kao rezultat toga, institucije koje donose zakone, kao i izvršne institucije, na zakone gledaju kao na instrumente postizanja čovjekovog savršenstva. Ono što odvaja cilj prava od cilja etike jeste kakvoća djelovanja zakona na postizanje savršenstva. S obzirom na cjeloviti pogled koji smo upravo spomenuli, može se smatrati da i institucije poput sportskih centara pomažu u stjecanju savršenstva. Međutim, da li se može kazati da će svako ko se bude pridržavao sportskih pravila i zakona postići savršenstvo? Odgovor je, bez sumnje, odričan. Ispravno je reći da je zdravo tijelo jedan od instrumenata za postizanje blaženstva, a sport pomaže u tome da tijelo bude zdravo. Dakle, sport je preduvjet koji stizanje do savršenstva i blaženstva čini lakšim, a ukoliko neko bude mogao svoje tijelo održati zdravim bez obavljanja sportskih aktivnosti, neće nikada imati potrebu za ovim preduvjetom.

Za etiku i moralne zakone takvo šta se ne može kazati, jer obavljanje moralnih propisa i posjedovanje postojanih moralnih svojstava ima neposrednu ulogu i utjecaj u postizanju savršenstva. To znači da niko ne može kršiti moralne zakone i u isto vrijeme postići savršenstvo. Dakle, moral je nužan uvjet za postizanje savršenstva i sreće i njegov neposredni cilj je također stizanje do savršenstva i sreće, a neposredni cilj sporta jeste osiguravanje tjelesnog zdravlja. Pravni zakoni osiguravaju pogodne uvjete u društvu za postizanje sreće i savršenstva ljudi. Općenito gledano, njihov cilj je osigurati ljudima sreću, ali se savršenstvo i sreća ne mogu smatrati njihovim neposrednim ciljem. Neposredni cilj pravnih zakona je društveni red. Ovaj red je nužni uvjet za postizanje savršenstva i sreće ljudi, a zakoni se uspostavljaju kako bi doveli do reda.

Dakle, može se kazati da zakoni preko ostvarenja društvenog reda olakšavaju postizanje ljudskog savršenstva. Naravno, nije nemoguće zamisliti društvo u kojem je uspostavljen društveni red bez potrebe za zakonima, upravo na način kako su u primitivnim društvima običaji i tradicija uspostavljali i čuvali red, međutim u većini društava postojanje zakona je neophodno. Kada je već tako, može se kazati da pravni zakoni, poput sporta, imaju posredničku ulogu i ulogu sredstva. Dakle, ako bismo pretpostavili da se društveni red može uspostaviti bez pravnih zakona, u tom slučaju osiguravanje sreće za čovjeka neće biti uvjetovano zakonima.

Ukratko, može se kazati da se razlika između morala i prava iz jednog aspekta vraća na razliku u ciljevima. Izravni cilj morala jeste čovjekovo savršenstvo i sreća, a cilj prava jeste uspostavljanje društvenog reda. Postoje i druge razlike između etike i prava, poput različitosti područja. Kao što smo već kazali, etika ima dužnost da uredi društvene i druge relacije, a pravo se nalazi samo unutar okvira društvenih relacija.

Veliki je broj pravnih zakona koji bi se mogli smatrati i moralnim zakonima. Naprimjer, povjerljivost je i pravno i moralno pravilo. Postoje i primjeri koji su samo pravne naravi. Naprimjer, obaveznost bilježenja određenih transakcija i ugovora u potpunosti je pravno pravilo, jer moral ne određuje takvu obavezu. Drugi primjeri odvajanja prava od morala jesu otprilike svi slučajevi koji se tiču djela vezanih za relacije čovjeka sa sobom i Bogom, o kojima se govori u etici.

Ova vrsta propisa su moralni propisi i oni nemaju pravni aspekt. U razlike između etike i prava ubraja se i jamstvo provođenja. Jamac provođenja moralnih pravila i obaveza obično je moralna savjest, a prema nekim stavovima, to je vjerovanje u onosvjetsku nagradu i kaznu.

Međutim, jamac izvršenja pravnih zakona su doneseni kazneni zakoni i ovosvjetske kazne. Sljedeća razlika između morala i prava jesu njihovi izvori. Pravni zakoni obično nastaju putem društvenog dogovora. Različita društva, zbog različitih društvenih relacija, uspostavljaju odredbe zarad čuvanja reda i uspostave pravde, a sve to se razlikuje u zavisnosti od njihovih civilizacija, kultura i svjetonazora. Međutim, moralni zakoni ne nastaju putem službenih ugovora, već izviru iz moralne savjesti ljudi, a formiraju se pod djelovanjem njihovog svjetonazora. Upravo usljed ovoga, univerzalni moralni zakoni su manje-više jednaki u svim društvima. Naprimjer, načelo dobrote, govorenje istine i povjerljivost su prihvaćeni u svim društvima. Međutim, ta ista društva mogu imati različite stavove kada je riječ o konkretnim primjerima ovih načela.

Razlika između etike i islamskog prava

Kada su postale jasne razlike između morala i prava, lahko je ukazati i na razlike između morala i islamskog prava (fikh). Fikh kao jedan dio religijskih učenja nema drugog cilja osim da osigura čovjekovu sreću, jer je religija došla da bi čovjek postigao sreću. Međutim, ne mogu se svi dijelovi religije postaviti na istu razinu iz aspekta osiguravanja te sreće. Neki dijelovi religije u osiguravanju sreće imaju izravan utjecaj, na način da se bez njih čovjekova sreća ne može postići. Akaid, tj. religijska vjerovanja u vezi sa Stvoriteljem i proživljenjem, pripadaju ovoj vrsti.

Čovjek koji ne vjeruje u jednog Boga, ne prihvata Božiju pravednost, ne smatra da svijet ima cilj i da je potčinjen volji Uzvišenog i Apsolutnog Boga kao takav neće stići do istinskog savršenstva i sreće. Neki drugi dijelovi religije nemaju ovakav izravan utjecaj na čovjekovo postizanje sreće. Naprimjer, pravni propisi koji postoje u religijima prije svega su došli zarad osiguravanja društvenog reda, a u religiji se ovaj red uspostavlja na temelju religijskih ciljeva i ne može se svaki zakon smatrati pogodnim za osiguravanje reda koji želi postići religija.

Ova vrsta zakona, posredstvom osiguravanja reda koji je cilj religije, postaje preduvjet za osiguravanje sreće ljudi. Uzevši ovo u obzir, iz aspekta što fikh predstavlja dio religije, može se kazati da je njegov cilj osiguravanje sreće i savršenstva ljudi, a iz aspekta što obuhvata pravna pravila (pa i zakone i propise koji osiguravaju tjelesno i psihičko zdravlje i sl.), može se smatrati da ima različite srednjoročne ciljeve, a razlika u cilju može se uzeti kao jedna od razlika između etike i islamskog prava.

Različitost područja u obliku u kojem postoji između etike i prava ne postoji između etike i islamskog prava, jer fikhski propisi obuhvataju sve četiri ljudske relacije. Fikhski propisi o obredoslovlju objašnjavaju odnos između čovjeka i Boga. Neki fikhski propisi govore o odnosu čovjeka sa njim samim. Zabranjenost nanošenja štete samome sebi, obaveznost čuvanja svoga ljudskog dostojanstva i tome slično pripadaju ovoj kategoriji. Pravo se javlja samo u oblasti društvenih odnosa čovjeka te njegove relacije sa prirodom, a islamsko pravo obuhvata sve četiri čovjekove relacije.

Jamac primjene fikhskih pravila su ahiretske nagrade i kazne, a jamac primjene moralnih pravila je moralna savjest. Može se zamisliti ateista koji poštuje moralne propise, pod uvjetom da mu je moralna savjest budna, ali ta vezanost ateiste za moralne propise možda i nije toliko jaka i zavisi od snage njegove moralne savjesti.

Drugim riječima, teistički svjetonazor i religiozni stav o svijetu bolje osigurava primjenu moralnih pravila, pri čemu jamac primjene moralnih propisa nije ograničen samo na ahiretske nagrade i kazne. Izvori etike i islamskog prava također su različiti. Izvori moralnih propisa mogu biti sveti tekstovi, ali religijski izvori nisu jedini izvori morala. Čak i u nereligioznim društvima postoje moralna pravila. Vjerovanje pobožnih ljudi u nauk koji postoji u religijskim tekstovima, kao i vjerovanje vjernika u bezgrješnost vjerskih predvodnika, povod je da religijski tekstovi, kao i životopis Poslanika i imama, predstavljaju autentične izvore za spoznaju primjera moralnih propisa. Međutim, i bez obraćanja vjerskim izvorima moguće je spoznati univerzalne moralne zakone, poput načela govorenja istine, pravednosti, povjerljivosti itd., a velika usluga koju religija čini etici sagledana je upravo u tome da spašava ljude od greške pri spoznaji primjera moralnih propisa i da ih u posebnim prilikama upućuje pri praktičnom moralnom kretanju.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik