Radi boljeg upoznavanja sa velikom kulturom i civilizacijom bez premca koju su muslimani stvorili uporedo sa Srednjim vijekom i epohom vladavine neznanja i neukosti na Zapadu, prenijet ćemo dijelove iz knjige Historija civilizacije čuvenog historičara Vila Duranta:
Islamska civilizacija u srednjevjekovlju
“Muslimani su, širenjem nauke i kulture te uspostavom gradova i razvijenih i naprednih zemalja, stvorili civilizaciju bez premca u ljudskom rodu. Ova civilizacija vladala je od osmog do sedamnaestog stoljeća, dakle skoro hiljadu godina, na neusporediv način velikim dijelom svijeta i mnogim islamskim zemljama poput Španije, Sirije, Irana, Mezopotamije i Transoksanije, te je stvorila velike islamske gradove poput gradova Andaluzije, Bagdada i Damaska, koji su bili najnapredniji i najveličanstveniji gradovi tadašnjeg svijeta. Ova civilizacija uspjela je u doba vladavine muslimana u kutku daleko od središta islamskog svijeta, dakle u Španiji, u gradovima poput onih Kordobe, Toleda ili poluotoka Sicilije stvoriti najbolju manifestaciju civilizacije, napretka i razvoja. Osnivanje sveučilišta i velikih znanstvenih centara u ovim gradovima, sa hiljadama studenata i učenjaka, prijevodi posljednje objavljenih knjiga iz drugih dijelova svijeta, uspostava funkcionalnog upravno-administrativnog sistema, osnivanje velikih biblioteka, velikih bolnica, lječilišta i putujućih apoteka, obrazovanje mnoštva liječnika, uspostava valjane higijenske mreže, širenje kopnene i pomorske trgovine sa drugim zemljama te otvaranje velikih pomorskih trgovačkih ruta neka su od postignuća ove velike civilizacije.
Prije islamskog osvajanja, polovina iračke zemlje bijaše neplodna, a nakon toga je postala zeleni raj. Mnogo krševitog i pjeskovitog zemljišta u Palestini i Španiji, nakon pobjede muslimana postade plodno, bogato i naseljeno. S blagodatima njihove pomoći i podsticaja, proširila se nauka. Znanosti, književnost, filozofija i umjetnost doživjeli su takav procvat da je pet stoljeća zapadna Azija bila predvodnikom svjetske civilizacije.
Od jedanaestog do trinaestog gregorijanskog stoljeća, muslimani su i u području znanosti imali uspjehe bez premca. U dobu nakon potpunog razaranja islamske civilizacije na istoku od strane Mongola, ponovo smo svjedoci postojanja drugog ogranka islamske civilizacije u zapadnim dijelovima islamskog svijeta, dakle u Africi i Španiji. U tom periodu, muslimanska Kordoba ubrajala se među civilizacijski najnaprednije gradove svijeta, i samo su se Bagdad i Konstantinopolis mogli porediti s njom. Ustvari, u desetom stoljeću Kordoba je bila središte duhovnog života Španije, a muslimanski Toledo, Granada i Sevilja također su u tom velikom duhovnom razvoju u stopu pratili Kordobu. Islamski gradovi bili su puni pjesnika, pravnika, liječnika i ostalih muslimanskih naučnika. Bilo je mnoštvo osnovnih škola, a i djevojčice su školu pohađale kao i dječaci. U desetom i jedanaestom stoljeću, samo su sveučilišta u Bagdadu i Kairu bila ispred sveučilišta u Kordobi.
U islamskim zemljama obrazovanje u školama je bilo besplatno, a učitelji i studenti svoje prihode dobivali su od države, iz dobrotvornih zaklada ili dobrovoljnih priloga. U mnogim džamijama postojale su biblioteke, a u većini gradova postojale su javne knjižnice s velikim brojem knjiga. Godine 950. u javnoj biblioteci grada Mosula u Iraku proučavaoci su mogli dobiti i potreban papir. Biblioteka u Basri je znanstvenicima koji su se ondje bavili izučavanjima davala plate i prihode. Kad su Mongoli razorili Bagdad, ondje je, pored mnoštva privatnih, postojalo trideset i šest javnih biblioteka. Neki muslimanski uglednici, poput Sahiba ibn Ubbada, imali su knjiga koliko sve evropske biblioteke toga vremena.”
Will Durant prenosi sljedeće o islamskoj civilizaciji u Španiji:
“Tokom nekoliko stoljeća, Španija je bila središte civilizacije i osovina učenosti, znanosti i svake vrste napretka i kulturnog sjaja. Nijedna druga zemlja u Evropi nije mogla u tom pogledu imati okolnosti kakve je imala Španija u razdoblju kulturne prevlasti muslimana. Prema riječima jednog historičara, u vrijeme kad se Evropa davila u neznanju, ratovima i razmiricama, samo je muslimanska Španija održavala svjetlo znanja i civilizacije u svijetu, i to tako da su zraci tog svjetla obasjali i zapadni svijet. U milionskoj Kordobi, koja je 500 godina bila središte ove vlasti, postojalo je na hiljade dvoraca, izvanrednih kuća, džamija i javnih kupatila. Među mnogim tamošnjim bibliotekama, samo je vladarska biblioteka emira imala 400.000 primjeraka knjiga. Sveučilište u Kordobi bilo je poznato diljem Evrope, pa čak i u zapadnoj Aziji.”
Potom, citira jednog historičara: “U Španiji je skoro svako znao čitati i pisati, dok su u kršćanskoj Evropi, izuzmemo li svećenstvo, čak i najviši slojevi društva živjeli u potpunom neznanju. Jedan njemački pisac u desetom stoljeću Kordobu naziva ukrasom svijeta.”
U prvoj polovini četvrtog hidžretskog stoljeća (10. gregorijansko stoljeće), hamdanijske šiijske vlasti pretvorile su Mosul i Halep u vodeća središta islamske kulture. U trećem hidžretskom stoljeću i Samanidi su, više od jednog stoljeća, Horasan i Transoksaniju učinili priznatim centrima znanosti i zanatstva, u istoj ravni sa Bagdadom. Tamošnje ugledne biblioteke bile su prepune različitih knjiga, a Ibn Sina je ondje živio pod njihovom zaštitom.
Islamske znanosti
Will Durant nastavlja:
“Islamske znanosti imale su velikog uticaja i na zapadni svijet, ali i na dvije velike civilizacije istočno od islamskog svijeta, Indiju i Kinu. Između 11. i 13. gregorijanskog stoljeća najvažnija djela islamskih znanosti su prevođena na latinski uglavnom u Španiji, na Siciliji, a nekad i u nekim drugim italijanskim gradovima, a islamska medicina bila je temelj medicine Zapada. Mnoga Havarizmijeva djela i djela ostalih muslimanskih matematičara nekoliko stoljeća predavana su na zapadnjačkim univerzitetima. Islamska kultura je u desetom gregorijanskom stoljeću bila na svom vrhuncu i barem do 17. stoljeća održala je taj visoki nivo, proširivši se diljem islamskog svijeta, svuda gdje je islam bio snažan. Evropljani su posredstvom muslimana stekli dosta preciznih znanja o geografiji. Idrisi, istaknuti muslimanski istraživač, uz podršku sicilijanskih vladara, priredio je opsežne opise svijeta koji je bio poznat muslimanima. Jahja Bermeki, vezir Haruna Er-Rešida, osnovao je 800. godine u Bagdadu prvu tvornicu za proizvodnju papira, a potom je papir preko Sirije i sjeverne Afrike stigao u Španiju, a odatle u zapadnu Evropu.
U medicini, muslimani su bili ti koji su uspostavili prve apoteke i utemeljili prve farmaceutske škole. Ni današnja medicina nije dodala previše njihovim načinima liječenja ludila i rubeole. Oni su pri nekim operativnim zahvatima koristili anesteziju inhalacijom. Bolnice su bile najvažnija mjesta za izučavanje medicine i niko nije imao pravo baviti se liječenjem izuzev uz dozvolu vlasti i nakon polaganja posebnog ispita. Ali ibn Isa, vezir i prirodoslovac, poslao je skupinu liječnika da obilaze različite gradove i liječe bolesne. Samo u Bagdadu 931. gregorijanske godine bilo je 860 zvaničnih liječnika.
Godine 395. muslimanski halifa ustanovio je sveučilište u Kairu i opservatoriju u kojoj je radio Ali ibn Junus, najveći islamski astronom. Od njega je poznatiji Egipćanin, Hasan ibn Hejsam, koji je među Evropljanima poznat kao Alhazen, a koji je izučavao prelamanje svjetlosti pri prolasku kroz prozirna tijela, i vrlo vjerovatno je najveći autor cijelog srednjovjekovlja koji je imao znanstvenu metodologiju i ideje. Tri stotine godina kasnije, evropski naučnici su se pri otkriću mikroskopa i durbinu oslanjali na njegova istraživanja.
Između 11. i 13. stoljeća, kao i u ranijem razdoblju, najveći liječnici pojavili su se među muslimanima. Ebu Mervan iz Sevilje (na Zapadu poznat kao Avenzoar, op. prev.) najpoznatiji je muslimanski liječnik toga razdoblja, naročito vješt kao patolog. Prijevod njegove knjige ostvario je izvanredan uticaj na evropsku medicinu. Ibn Rušd je još jedan od velikih liječnika iz tog doba. On je prvi objasnio funkcioniranje mrežnjače oka, a njegova medicinska enciklopedija pod nazivom El-Kulijjat fi-t-tib prevedena je na latinski i široko izučavana na kršćanskim univerzitetima. Međutim, njegova ogromna slava kao filozofa učinila je da se njegovo medicinsko djelo poprilično zaboravi. Roger Bacon smatra Ibn Rušda sljedbenikom Aristotela i Ibn Sine i kaže, u našem vremenu (1280. g.) Ibn Rušdovu filozofiju prihvataju svi učeni ljudi.
Uloga muslimana u današnjoj civilizaciji
Krajem srednjovjekovlja, u 12. i 13. stoljeću, kad u Evropi počinje pokret povratka kulturi i znanju drevne Grčke koji će uroditi renesansom, prijevodi arapskih knjiga otvorili su put za ponovno upoznavanje Zapada sa djelima velikih grčkih filozofa poput Platona i Aristotela, i to u vrijeme kad je malo ko u Evropi bio sposoban da čita i razumije grčke knjige. Komentari Ibn Rušda i Ibn Sine, velikih muslimanskih komentatora, na ova djela vladali su na zapadnjačkim univerzitetima i stoljećima nakon renesanse. Uticaj islamskog svijeta na Evropu ne svodi se samo na prijenos znanja starih Grka. Pored prijevoda grčkih djela sa arapskog jezika, Evropljani su se okoristili ogromnom riznicom muslimanskih znanja tog vremena koja je obuhvatala sve prirodne znanosti, matematiku i filozofiju.”
Will Durant dodaje: “Islamski naučnici sačuvali su grčku matematiku, prirodoslovlje, hemiju, astronomiju i medicinu i unaprijedili ih, te su to grčko naslijeđe, značajno obogaćeno, prenijeli u Evropu. Islamski liječnici pet stotina godina bili su vodeće ličnosti svjetske medicine. Trgovačke veze između muslimana i evropskih naroda, krstaški ratovi, prijevodi na hiljade knjiga s arapskog na latinski jezik, putovanja kršćanskih učenjaka u muslimansku Španiju i obrazovanje kršćanske mladeži na dvorovima muslimanskih vladara uzrokovali su da se val islamske književnosti, znanosti, filozofije i umjetnosti prenese na kršćanska područja.”
Tajna procvata islamske civilizacije
Ono što može objasniti procvat islamske kulture i civilizacije zahvaljujući djelovanju islamskih vladara u doba zalaska iranske, rimske i grčke civilizacije jeste islamsko i kur'ansko poticanje na nauku i sticanje znanja. Božiji Poslanik, s.a.v.a., uvijek je poticao muslimane na učenje i između skupa na kojem se čini ibadet i naučnog skupa, birao bi naučni. U tom ranom razdoblju islama, od dragog Poslanika prenose se stotine predaja u vezi sa vrijednošću želje za naukom i sticanjem znanja, što je kod muslimana stvaralo vjerski, sveti poticaj za sticanje znanja.
Ponavljani kur'anski poziv na promišljanje, promatranje prirode i prepoznavanje djela Božije mudrosti u svim pojavama, davao je muslimanima polet i zanimanje za usvajanje znanosti posredstvom kojih će upoznati prirodne pojave i upućivao ih je na traganje za takvim znanjima u drugim zemljama. Desetine kur'anskih ajeta o ljudskoj historiji i prošlim narodima pozivali su vjernike na izučavanje historije. U odgovoru na ovaj poziv, muslimani su za kratko vrijeme napisali hiljade svezaka knjiga o historiji čovjeka od najstarijih vremena do svoga doba. Samo muslimanski spisi koji su preostali nakon uništavanja i spaljivanja velikih islamskih biblioteka od strane Mongola i drugih napadača – a njih je vjerovatno u poređenju sa onim što je uništeno veoma malo – svakog mislećeg čovjeka zadivljuju količinom uloženog truda i znanstvenog pregnuća.