Diskurzivna i intuitivna spoznaja

U vezi s Uzvišenim Bogom moguće je pretpostaviti dvije spoznajne metode: jedna bi bila intuitivna, a druga diskurzivna (metoda korištenja misaonog zaključivanja).

Kada kažemo intuitivna spoznaja, misli se na to da čovjek bez posredovanja umnih pojmova, putem neke vrste unutrašnjeg osvjedočenja srcem, spozna Boga.

Očito je da ako neko bude imao svjesno duhovno osvjedočenje u vezi s Bogom – onako kako to tvrde arifi na visokoj razini – u tom slučaju nema potrebe za racionalnim argumentima i dokazima. Međutim, kao što je već ranije naglašeno, ova vrsta intuitivne svijesti i duhovnog osvjedočenja dostupna je običnim ljudima[1] tek nakon određenog razdoblja provedenog u samoizgradnji i nakon prelaska kroz stepene irfanskog duhovnog putovanja. Što se pak tiče nižih razina ove svijesti, ma koliko da je prisutna i kod običnih ljudi, usljed toga što njeno prisustvo nije svjesno, ona nije dovoljna za postizanje svjesnog svjetonazora.

Kada kažemo diskurzivna metoda spoznaje Boga, misli se na to da čovjek pomoću univerzalnih pojmova kao što su stvoritelj, nepotrebit, sveznajući, svemoćan itd. ostvari jednu vrstu odsutne predstave o Bogu te stekne vjerovanje da postoji jedno takvo biće, “Biće Koje je stvorilo Svijet…”, a zatim da tome priključi drugi niz diskurzivnih spoznaja, da bi na taj način uspio ostvariti jedan usklađen sistem vjerovanja, odnosno svjetonazor.

Ono do čega se stiže izravno pomoću racionalnog istraživanja i filozofskih dokaza jeste upravo ova diskurzivna spoznaja, ali kada ona već bude postignuta, čovjek se može naći i na tragu postizanja svjesne intuitivne spoznaje (da ima Boga).

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi