Kur'anski stav o promjenjivosti ahlaka

Kada Kur’an govori o promjeni čovjekovog ahlaka, on to radi na dva načina:

1) Postoji niz kur’anskih ajeta koji navode primjere događaja ili postupaka pojedinih ljudi. Ti primjeri govore o promjenjivosti ahlaka, ali se promjena u njima ne spominje izravno.

2) Druga skupina ajeta spominje sam pojam promjenjivosti ahlaka i govori o njegovom značenju.

Prvoj skupini pripada sljedeći ajet:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُونُواْ قَوَّامِينَ لِلّهِ شُهَدَاء بِالْقِسْطِ وَلاَ يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآَنُ قَوْمٍ عَلَى أَلاَّ تَعْدِلُواْ اعْدِلُواْ هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَى وَاتَّقُواْ اللّهَ إِنَّ اللّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ

O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (Al-Ma'ida,8)

Ovdje kao da se kaže: O, vjernici, ustanite i krećite se u ime Allaha, budite svjedoci pravde i utjelovljenje pravednosti! Ako ste s nekim u zavadi, pa vam on učini neko zlo i prekorači granice pravednosti, ne dozvolite da i vi prekoračite te granice i tako izađete iz granica pobožnosti. Ovo je kur’anska uputa vjernicima da kada dođu u sukob sa drugom skupinom ljudi, koja se u tom sukobu pokaže nepravednom, ne koriste istu metodu, već se moraju razlikovati od njih. Ponašanje izvire iz morala, a moral vjernika treba biti visoko iznad morala onih koji to nisu. Prirodno je da se čovjek u svom okruženju ponekad sukobi sa onima s kojima živi i radi, pa nas stoga Kur’an poziva da u takvim situacijama obratimo pažnju na pravednost (adl) i da sebi ne dozvolimo prelazak granice koju je Allah dž.š., postavio, bez obzira na to što je granicu davno prešao onaj s kim smo se sukobili. Allahove granice nikad ne smijemo smetnuti s uma.

Imam Homeini, r.a., imao je rođaka kod kojeg nije običavao ići u posjetu jer se nisu slagali u nekim pitanjima. Rođak je radi toga prekinuo veze s Imamom i situacija je bila takva da ga Imam nije mogao posjećivati kod kuće, ali je to redovno činio na njegovom radnom mjestu. Time je htio kazati da rođakovo prekidanje odnosa ne mora značiti Imamovo prihvatanje tog prekida, i da se u posjetu ne ide s očekivanjem da ona bude uzvraćena, nego u prvom redu radi izvršavanja svoje vjerske i moralne obaveze.

Naše posjete rodbini i prijateljima mogu se svrstati u jednu od ove dvije grupe:

1) Ovosvjetska razmjena – kada idemo nekom da bi i on sutra nama došao, ili kada učinimo nekom nešto da bi i on sutra nama pomogao. Islam, doduše, ne negira ovakvu vrstu posjeta i ne smatra je grijehom, ali su mnogo vrjednije posjete koje svrstavamo u sljedeću grupu.

2) One posjete koje predstavljaju razmjenu sa Allahom dž.š., i koje ne činimo da bismo stekli neku ovosvjetsku korist ili ostvarili neki interes.

فَاتَّقُوا اللَّهَ مَا اسْتَطَعْتُمْ وَاسْمَعُوا وَأَطِيعُوا وَأَنفِقُوا خَيْرًا لِّأَنفُسِكُمْ وَمَن يُوقَ شُحَّ نَفْسِهِ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

Zato se Allaha bojte koliko god možete, i slušajte i pokoravajte se i milostinju udjeljujte – za svoje dobro…

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللّهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَلاَ تَمُوتُنَّ إِلاَّ وَأَنتُم مُّسْلِمُونَ

O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati (kako je hakk)…

Iz ovih i stotina drugih ajeta izvlače se tri osnovne poruke:

1) Ako nemate ove i slične lijepe osobine, nastojte ih steći i oživjeti u sebi!

2)A ko te osobine posjedujete, nastojte ih ojačati, upotpuniti i dovesti do savršenstva!

3)A ko ste ih upotpunili, osnažili i doveli do krajnjih granica, nastojte ih očuvati i ne dozvolite da se one više mijenjaju u vama!

U skupinu ajeta koji sadrže sam pojam moralne promjene spadaju sljedeći ajeti:

كَدَأْبِ آلِ فِرْعَوْنَ وَالَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ كَفَرُواْ بِآيَاتِ اللّهِ فَأَخَذَهُمُ اللّهُ بِذُنُوبِهِمْ إِنَّ اللّهَ قَوِيٌّ شَدِيدُ الْعِقَابِ ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

Tako je bilo i sa faraonovim ljudima i onima prije njih: u Allahove dokaze nisu vjerovali, pa ih je Allah zbog grijeha njihovih kaznio – Allah je, uistinu, moćan i strašno kažnjava; to je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni, a Allah sve čuje i sve zna.

Zašto je tako? Prema Allahovom sunnetu, kada On podari nekome blagodat, ne oduzima je sve dotle dok taj čovjek u svom moralu ne izazove promjene iz kojih izvire njihovo negativno ponašanje. Allah dž.š., dao je faraonu snagu, moć i vlast koje su trajale sve dok faraon sam nije proizveo negativne promjene u svom ponašanju. Ovo je jedan od sveopćih zakona koji vladaju u Kreaciji. To je princip koji kaže da postoji tijesna veza između čovjeka i djela koje čini, s jedne strane, i tog istog čovjeka i njegovih djela prema svijetu koji ga okružuje, s druge strane. Dakle, ako čovjek u sebi izazove promjenu nagore, to će se prenijeti i na njegova djela, a konačni ishod bit će takav da će cijeli Univerzum okrenuti protiv sebe. Ili obrnuto, ako čovjek popravi svoju nutrinu, popravit će se i njegova djela, a time i njegov odnos prema svijetu koji ga okružuje. U 53. ajet sure Anfal imamo univerzalnu poruku:

ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promjeni, – a Allah sve čuje i sve zna.

Allah neće nijednog grešnika preko noći učiniti dobrim čovjekom, niti će mu preko noći oprostiti grijehe. On neće učiniti da takva osoba postane moralna sve dok ona tu promjenu sama ne izazove u svojoj nutrini. Slično ovome, čovjeku koji je vjernik, dobar i moralan, Allah neće uzeti te osobine sve dok on sam nekim svojim postupcima i uvjerenjima ne promijeni sebe nagore i time se izvede iz skupine dobrih.

Pojam srca u Kur’anu

Pitanjem srca (qalb ili fuad) bave se nauke kao što su antropologija i ontologija, no, s obzirom na to da se ovaj pojam često spominje u ahlaku, pogotovo u ahlaku sa stanovišta Kur’ana, obično se o srcu progovori i u okviru takve rasprave.

U 108. hutbi Nehdžul-belage imam Ali, a.s., govori o srcu kao najzanimljivijem, najzačudnijem, najkomplikovanijem dijelu čovjekova bića uopće:

“…o arteriji čovjekovoj visi jedan komad mesa, koji je najzadivljujući dio organizma njegovog, a to je srce, iz kojeg izviru i u kom se nalaze trunci mudrosti i trunci gluposti. Ako se ohrabri u nadanju svome, postoji velika opasnost da će ga pohlepa njegova u poniženje odvesti, i ako bude ustrajno u toj pohlepi, njegova grabežljivost će ga u propast odvesti, a ako ga obuzme očaj i beznađe, za njega postoji opasnost da umre u žalosti. Ako je srce ispunjeno srdžbom i grubošću, one će prerasti u neprijateljstvo i mržnju. Kad ga obuzme radost i zadovoljstvo, zaboravlja oprez i postaje nemarno, a ako ga strah napadne, pretjeran oprez suzdržat će ga od bilo kakva djelovanja. Čim se nađe u ozračju sigurnosti, obuzme ga san varljivi, a ako dospije u nevolju i teškoću, njegova nestrpljivost i slabost donijet će mu sramotu. Ako imetak veliki stekne, osjećaj materijalne sigurnosti naredit će mu nepokornost, a ako ga siromaštvo i oskudica snađu, teškoće koje oni porode ispunit će čitavo biće njegovo.”

Ovim posljednjim riječima želi se reći da siromaštvo nije propast, jer ako nemamo novca, uvijek imamo glavu na ramenima i sposobnost razmišljanja. Ostavljena nam je mogućnost da tražimo izbavljenje iz tog privremenog ambisa. Međutim, čovjek je takav da čim zapadne u bijedu i probleme koje ona donosi, to obuzme cijelo njegovo biće te on postaje pasivan misleći da se stanje ne može promijeniti.

“Ako ga glad savlada, njegova slabost ga odvodi u potpunu nemoć u kojoj pada na koljena, ali ako se prejede, veliki stomak mu ne dozvoljava da ustane. Zato, sve što je ispod mjere štetno je, a svako pretjerivanje odvodi ga u nered.”

Kada ovdje govori o srcu, Imam Ali ne misli na onaj komad mesa s početka, nego na srce u smislu zbilje čovjekove (haqiqatul-insan).

O tome govori sljedeća anegdota: Jedan čovjek je imao dvije udate kćeri i odlučio ih je posjetiti. Kad je došao kod prve i pitao je kako živi i šta radi, ona je odgovorila: “Hvala Bogu, dobro je, dosta smo toga posijali i uradili oko zemlje, još kad bi Allah dao dobru kišu da sve to zalije, onda bismo imali dobre prinose.” Čim je otac stigao kući, počeo je moliti od Boga kišu kako bi mu kćer i zet stali na noge. Kad je sutradan posjetio drugu kćer i nju pitao isto što i sestru, ona odgovori: “Hvala Bogu, dobro je, nekog smo uglja pripremili, on se sad suši na suncu, samo ne daj Bože kiše, sve bi nam propalo.” Čovjek se našao u nedoumici za koju kćer da moli, a kad ga supruga upita kako je bilo u posjetama, on reče: “Ukratko da ti kažem, ako padne kiša ne valja, a i ako ne padne, opet ne valja. Teško nama!”

Hazreti Ali, a.s., upravo to kaže o srcu: “Ako mu uskratiš, ne valja, a ako mu daš previše, opet nije dobro.”

Izvor: Akbar Eydi, Savršeni ahlak, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004., preveo sa perzijskog: Amar Imamović